Nedjeljno jutro svojim zvukovima već pomalo doziva proljeće. Idem ga pozdraviti. Jutro – dobro ti jutro! Kakav ćeš mi dan danas pokloniti - nedjelja je, hajde ga obuci u malo posebnosti.
Znam, htio bih se naspavati, na stolu mi je hrpa neriješenih papira i izvještaja, glavom mi tutnje zaostali poslovi i nedostignuta obećanja…
A da se zamotam u svoju dekicu i uz knjigu podignem šatorić koji će me štititi od ukućana. Da isključim telefone? Možda izlet u planinu? Ni skijaška staza nije mi predaleko…
Drago nedjeljno jutro… ti si mi samo otvorilo zastor novog dana, neispisanu stranicu koja će do večeras biti zasigurno nečim ispunjena.
Želim danas na taj neponovljivi prazni list napisati više molitve nego žurbe. Radije ću upisati imena nego predmete, više ljudi nego dužnosti, želim danas prijatelje a ne strance. Mislim da ovom danu više priliče druženja i razgovori nego termini i poslovi.
Dragi moji, sretna vam nedjelja.
Dobar dan, susjede!
Jednoga sivog jutra u grad na sjeveru stigao je autobus pun studenata i izletnika. Putnici su sjedili jedan do drugoga umotani u teška zimska odijela, uspavani monotonim zvukom motora i grijanjem. Nitko nije govorio. Svi se oni vide svaki dan, ali radije su se skrili iza novina. Najednom neki glas poviče: "Pozor! Pozor!"
Novine zašuškaše, glave se podigoše. "Govori vozač."
Šutnja. Svi su gledali prema vozaču i slušali glas koji je zvonio od važnosti.
"Svi odložite novine!"
Centimetar po centimetar, novine su se spuštale.
"Sada se okrenite i gledajte osobu koja s vama sjedi." Pomalo iznenađeni svi poslušaše. Ponetko se i nasmiješio.
"Sada ponovite za mnom...", nastavio je vozač. "Dobar dan, susjede!"
Glasovi su bili bojažljivi, isprekidani, ali ograde su brzo pale. Mnogi si pružiše ruku, studenti su se grlili. Autobus je brujao od razgovora.
Dobar dan, susjede!