Sličnosti virtualnog i stvarnog svijeta preočite su, kao uostalom i razlike.
Zašto netko sebi daruje postojanje u virtuali? Koji su motivi pisanja bloga, virutalne komunikacije i prijateljstva, foruma, ICQ-a ili news grupa. I to se sve, uglavnom, ne događa usput i u dokolici dana, nego je žar postojanja nerijetko do kraja uzidan u virtualu. Zna se dogoditi da stvarna osoba svoje konkretno vrijeme ulaže u svijet skriven iza monitora, nerijetko pinkicu zapostavljajući stvarne ljude ili obitelj.
Raznoliki su motivi. Ali, zacijelo postoje. Ima ih koliko i osoba koje u ovoj priči sudjeluju.
Čim prestaju motivi, prestaje i virutalni život.
Koji put to odumiranje krene polagano, samo prijateljima primjetno, ali nezaustavljivo. Pokušat će ga se, možda, reanimirati, vratiti izgubljeni život i smisao postojanja. Uglavnom - uzalud i neuspješno.
A motivi? Potičemo jedni druge. Nečija akcija izaziva reakciju, odgovor, stav.
Hr-Blog već toliko dugo živi da bi se mogla napraviti cijela analiza motiva, odnosa, tema, politike bloga, malih pritajenih i očitih čarki, pa i ratova, prijateljstva i ljubavi, lista, klanova i grupa. Mnogi su o tome već pisali.
Blog kuća u svakom slučaju nije više onakva kakva je bila kad smo u nju kročili. I bolja je i gora istovremeno. Svatko je ugradio svoj kamenčić u taj šaroliki mozaik.
Potaknut Maritinim odlaskom zapravo želim ovim postom malo razmisliti o razlozima zbog kojih ljudi zatvaraju svoje blogove i odlaze. Otkrivam svakodnevno "neke nove klince" i drago mi je zbog njih. Veselim se svakom novom blogu, posebno kad otkrijem da je to mjesto gdje ću češće zalaziti.
Možda je tim prisutnija nekakva nejasna praznina kad netko od "starosjedilaca" napiše oproštajno slovo i nestane. S Maritom se preko njezina bloga družim od početka njenog pisanja, dok još nisam otvorio svoj blog i uz Cyber ona mi je u ruke nekako stavila ključ kojim sam otvorio vrata svog bloga. Dogodi se da zapravo pročitaš rečenicu koja ti zvuči tako kao da si je sam napisao, kao da je netko rekao nešto o čemu upravo razmišljaš. To volimo nazvati fenomenom "srodnih duša", eto to mi se često događa dok čitam poneke postove među kojima je i Maritin.
Zato mi je žao zbog nemalog broja dragih blogera koji nestadoše, neki ne bez tuge i revolta, a stavljajući ovaj post mislim na sve njih. Neka im život bude životan. Uvjeren sam da će pisati dobro i lijepo života na neke druge načine i da će i dalje ostati vedri i hrabri.