Mi nismo drugo, nego put kojim
prolazi ljubav.
(Simone Weil)
Pronalazim na Blogu prekrasne rečenice o djeci ispisane iskrenom ljubavlju, nesputanom radošću ili čežnjom do boli.
Beskrajno je veselje i dar sudjelovati u stvaranju života ili svojim rukama gajiti, podizati i graditi novi život.
Posvećujem, stoga ove Gibranove riječi svim divnim majkama koje ono najbolje iz svoje duše žele upisati u život svoga djeteta.
Ali, još više onim majkama koje su to zasada samo u silnoj želji i molitvi za dar djeteta. Poznajem neke od njih i želim im da novi život i dječji osmjeh što prije obasja njihove obitelji.
Neka im iščekivanje ne zamuti vedrinu.
A žena koja stajaše s čedom na prsima reče:
Govori nam o Djeci.
I on reče:
Vaša djeca nisu vaša djeca.
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim
sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas.
I premda su s vama, ne pripadaju vama.
Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje
misli.
Jer, ona imaju vlastite misli.
Možete okućiti njihova tijela, ali ne njihove
duše.
Jer njihove duše borave u kući od sutra, koju vi
ne možete posjetiti, čak ni u svojim snima.
Možete se upinjati da budete kao oni, ali ne
tražiti od njih da budu poput vas.
Jer, život ne ide natrag niti ostaje na prekjučer.
Vi ste lukovi s kojima su vaša djeca odapeta kao
žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti, i
On vas napinje svojom snagom da bi njegove
strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vaša napetost u Strijelčevoj ruci bude za
sreću:
Jer kao što On ljubi strijelu koja leti, isto tako
ljubi i luk koji miruje.