Kada jedan odnos prestaje živjeti i koji je to trenutak kada zaklapamo posmrtni kovčeg dragog prijateljstva, braka ili blizine?
Ne znam da li vam se ikada dogodilo da ste pokrenuli nepokretno ili oživjeli davno pokopano. Meni jest! Takve čudesne reanimacije ostaju mi posebno drage jer sam u njih uložio više vjere i pouzdanja nego se očekivalo.
Koji put zbog tvrdoglave upornosti da probudim dašak života u nečem što bi mnogi ležerno proglasili mrtvim…
A ponekad sam bio samo oduševljeni svjedok trenutka u kojem iz pepela ustaje Feniks. Možda je i moj pogled na pepeo u kojem sam tražio barem ponešto zaspalog žara probudio Feniksa, možda nisam bio samo slučajnik koji je naišao…svejedno, drago mi je zbog toga.
Svakako znam da i iz mrtvila može ustati život, osvjedočio sam se da i prijateljstva i odnosi dobivaju novi život upravo jer ih ne želimo pokopati.
I znam da u grobovima ne počivaju samo mrtvi nego i oni koje smo (ili su sami sebe) pokopali.
Zato ne odustajem. Slavim život i vjerujem da će se i dalje pokazivati u svoj svojoj veličanstvenosti.