Elemantal
Di ćeš ti pitam ja dvadesetjednogodišnjakinju.
Idem na prosvjed na trg.
A jesi li ti zlato za ili protiv, pitam ja.
Nemam pojma o čemu se radi idem slušati Elemental, kaže ona.
U Hrvatskoj se loše živi, doduše ne tako loše niti dramatično kao u nekim susjednim zemljama, pa ni kao u nekim zemljama EU, ali svakako daleko lošije nego li bi se moglo živjeti.
Mnogo je razloga zašto se u Hrvatskoj živi loše, od duboko ukorijenjenog socijalističkog neradničkog modela ponašanja, nepotizma korupcije i snađi se druže tehnika preživljavanja, koje smo također prenijeli iz socijalizma, i u divljem kapitalizmu, ukoliko se sustav u kojem 60 % radnika direktno ili indirektno, radi za državu uopće može nazvati kapitalizmom, razvili do savršenstva.
Teško je priznati da mi svi zajedno ni najmanje nismo nevini u svemu tome, i da svaki od nas daje svoj doprinos stanju kakvo je, jer onda bi morali što, valjda mijenjati sebe.
Kako ne bi mijenjali sebe, jer to je jako bolno, mi stalno utvaramo sebi, kako bi rekao Ćiro, da ćemo promjenom trenera promijeniti nešto.
Pri tom dakako zaboravljamo da su treneri, dakle vlada i druge institucije, odraz nas samih, jer nema informacija, barem ne pouzdanih, da su se u Hrvatskoj iskrcali vanzemaljci.
Ovom zemljom još uvijek vlada , bez obzira na trenutne obnašatelje funkcija, socijalistička aristokracija, i njihova mladunčad, na svim razinama vlasti, u svim institucijama, u financijskom sektoru, u obrazovanju medijima svukud.
Ta socijalistička aristokracija bez obzira sustavno bezobzirno zbog svojih privatnih interesa uništava ovu zemlju, njenu sadašnjost i budućnost, pritom se zabavljajući konstantnim vraćanjem u prošlost, jer to je jedino gdje se mogu sukobljavati dovijeka a da nitko ne pobijedi.
Jer oni naime ne žele pobijediti, oni ne žele, da ovo prestane, jer jedino u ovom sustavu u kojem su jedni drugima svrha, ne postoji opasnost da se pojavi netko treći ko bi poremetio ravnotežu i ugrozio tu socijalističku aristokraciju bez obzira na kojoj se strani nalazila.
Možda će jednog dana ovaj naplaćeni narod shvatiti da je lutka na koncu u igrokazu u kojem glavni glumci lijevi i desni, brutalno kradu, bez i malo straha, jer znaju da sigurno neće biti procesuirani, jer postoji prešutni dogovor, unutar socijalističke aristokracije, lijeve i desne o nenapadanju, tek tu i tamo nam kao zabavu serviraju ponekog već unaprijed otpisanog otpadnika, da se imamo oko čega glođat.
Milorad nam servira priču o ugroženosti Srba, u zemlji, u kojoj su do jučer pola ministara u vladi bili Srbi, u kojoj je predsjednik HND srbin, u kojoj je predsjednica vijeća za elektronske medije bila Srpkinja, direktor televizije, većina urednika na toj istoj nacionalnoj televiziji i tako dalje.
Zoran nam servira skupa s Ivom , Stipom i Vesnom, priču o Ustašama i opasnosti od fašizma, u zemlji u kojoj tvrda desnica osvoji u postotcima barem deset puta manje glasova nego li u bilo kojoj demokratskoj zemlji.
Tomića nas plaši s komunistima, iako je svakome valjda jasno da je komunizam jedan zauvijek propali eksperiment.
Svi skupa od etnobiznismena, preko nevladinih organizacija, do cjelokupnog političkog establishmenta, lijevog ili desnog imaju na umu samo očuvanje socijalističke aristokracije, koja nije sposobna za ništa osim na puku podjelu plijena, jer to je u konačnici jedino čim su se ikada bavili, pri tom ne prezajući ni pred čime, ništa im uključujući i ljudske živote nije sveto.
I za kraj samo da sve vas koji ćete reći da relativiziram podsjetim da pola građana ove zemlje misli da ne valjaju ni lijevi ni desni, i zato ne izlazi na izbore, od one druge polovine, pola misli da ne valjaju lijevi, a druga polovina da ne valjaju desni, a ja eto mislim da su svi građani u pravu.
Inače ja sam za kurikularnu reformu, mislim da je nužna, istovremeno mislim da je ova predložena, sprdačina, kao i sve dosadašnje koje su rađene, jer ih rade ljudi iz sustava koji treba reformirati, koji su odgovorni što je sustav takav kakav je.
To me pomalo podsjeća na predstečajne nagodbe, u kojima je misija spašavanja tvrtki povjerena onima koji su ih odveli u propast.
Eto toliko.
|
