RAME UZ RAME SU STAJALI, A DO RAMENA IM NISU BILI
18.11.1991.- 18.11.2021.
Rame uz rame su im stajali, a do ramena nisu bili,
korak po korak pratili, a jedva pola stizali
školska zvona su negdje zanijemila,
dvorišta prazna bez vike i smijeha
zamijenili ih tenkovi, topovnjače, granate.
Krenuše, a ni pola života proživjeli, četvrtinu nisu čak
bez zadaće, sa puškom u ruci, bez školske torbe
uz sve majčine i očeve molbe
i kao svako dijete nisu slušali očajne krikove:
„Nemoj, sine... nemoj, kćeri, tamo ti je i brat,
dijete moje to nije igra, to je, to je prokleti rat!“,
a najmlađem tek četrnaest biješe ljeta.
Ispred svih sva budućnost, iščekivana ljepota svijeta
te zamijeniše oni skloništa, domove i krenuše u bojišta,
jer Domovinu im napadoše, a srca bijahu jača,
šesnaest, sedamnaest, dvadeset, petnaest, osamnaest,
o, hrabra mladosti naša, biseri i hridi plavetnog mora,
vaše jedva procvale duše stajaše protiv ubojica,
dušmana, izdajnika, oči u oči sa njima...krvnicima,
protiv aviona, tenkova, topovnjača, haubica,
i broje li se vaše svijeće, na grobovima cvijeće?
Od svake hrabrosti vaše su jače i veće,
žudite li oni živi, zarobljeni, ranjeni, iz logora izbavljeni
za izgubljenim školskim zvonima, tek nastalim prvim ljubavima?
A bojali ste se, bojao se svatko, u skloništu dijete,
roditelj, prijatelj, sestra, brat,
jer bio je, bio je prokleti, krvavi, nametnuti rat.
Franka Fani Kohn
ČESTITKA IZ DUBROVNIKA
Dragi prijatelji, umjetnici, suradnici i svi ostali sa velikim zadovoljstvom vas obavještavamo da će
25.12.2020. u 16:30h na Božić
biti premijerno prikazana prva naša velika video blagdanska čestitka Udruge
Tri Dubrovkinje plus udruga pjesnika i ostalih umjetnosti
u kojoj sudjeluju razni umjetnici.
U ovom videu predstavljaju se i čestitaju mnogi umjetnici, svatko na svoj način.
Sudjeluju:
Ana Vezilić
Branka Mumalo
Franka Fani Kohn
Ivan Šegedin (Korčula)
Isaura Brković
Josip Horvat Macado (Osijek)
Jadranka Varga (Zagreb)
Lukša Bezek
Mario Obuljen
Marko Majkovica
Marijana Bezek Kohn
Nila Miličić Vukosavič i Seabastijan Vukosavić
Sarah Helena Gorinjac
Stjepko Mamić i Dražana Martinović Mamić
Vedran i Zrinka Topić
glazbena podloga izvođača gospar Marko je Dario Plevnik (Osijek)
Još jednom koristimo priliku, da vam svima čestitamo nadolazeće blagdane:
SRETAN BOŽIĆ I NOVA GODINA!
3D+UOPIOU
https://www.facebook.com/3DUPIOU.DUBROVNIK
NIKAD IH VIŠE NE NAZIVAJTE HULIGANIMA !
hvala dragoj prijateljici sa FB
"22. ožujka u 14:13
NIKAD IH VIŠE NE NAZIVAJTE HULIGANIMA !
NI MOJU "TORCIDU", NI NAŠE DRAGE 'BAD BLUE BOYSE', NITI BILO KOJU NAVIJAČKU SKUPINU !
Takvi 'huligani' su prvi krenuli i devedesetih.
Takvi su 'divljaci' prvi pali za Domovinu.
A 'fini dečki', i devedesetih i danas, bili su i ostali na sigurnom.
DRAGI NAŠI DEČKI, HVALA VAM I NE DOPUSTITE DA VAS DIJELE.
VI STE NAŠ PONOS.
VI STE NAŠA HRVATSKA."
i moji stihovi iz jedne moje pjesme:
"Nit' se Hajduk pljuje,
nit' Dinamo blati,
sve se svoje štuje,
ako smo Hrvati"
SVETOG VLAHA GRAD
slika: Đani Bulić
Uđite časno u mili nam Grad
sa notom od slavlja, k'o gost rad,
pa htijenjem mira neka vijori,
blagoslov riječi biskupa zbori,
milošću puka od svetog trona
festa, dok traje, uz sva naša zvona!
Namjerom dobrom otvorismo dom
(procesija tiho Sradunom hodi)
ćuteći ponos svatko pod svom
izvijajuć' barjak mirima godi.
Zabalali Linđo neđe u kantunu,
nošnjom se diče od svih strana svijeta,
zavonjala kuća pohodeć' je punu,
dohode gosti, ulicam' šeta.
Tisuću ljeta tako je bilo
i još više neka će biti,
grom puške od trombunjera
molitvom zove: "Grličaj se i ti."
Pa tiho poleti, golubico plaha,
iz ovog vječno ponosnog Grada,
blaženog parca SVETOGA VLAHA,
poruku mira ponesi mlada.
I skladam sada:
"Nek' štuje vazda, nek' se veseli
svatko, tko vjere otkrije čar,
a ova pjesma Dubrovnik slavi
iskrenog stiha i srca na dar.
Franka Fani Kohn
PREDSTAVLJANJE ČLANOVA - ISAURA BRKOVIĆ, DUBROVNIK
Tri Dubrovkinje plus udruga pjesnika i ostalih umjetnosti predstavlja mladu pjesnikinju:
Isaura Brković, rođena 24.09.2001. godine u Dubrovniku. Živi u Gružu a završila je Osnovnu školu Ivana Gundulića u Dubrovniku te sada pohađa Turističko ugostiteljsku školu Dubrovnik, smjer HTT.
Od osnovne škole volontirala je na natjecanju iz Crvenog Križa 2013. godine i na Drugom dubrovačkom energetskom tjednu od 16.do 20.11.2015. godine.
Pohađala je Cambridge English Entry Level Certificate in ESOL International , razina A2 19.04.2016. godine. Također je volontirala na TOMO turniru od 18. do 24.04.2017. godine i od 03. do 09.04 2018. godine.
Na Du Motion Runners' Days Dubrovnik volontirala je 28.04.2018. godine i 29.04.2018. godine.
Na natjecanju LiDraNo postigla je sljedeće uspjehe :
Županijska smotra 2010/2011.
Županijska smotra 2013./2014.
Županijska smotra 2014./2015.
Županijska smotra 2017./2018. godine.
Od jezika uči i govori španjolski, engleski i talijanski.
Također se bavi pisanjem, šminkanjem, crtanjem i nedavno je izdala svoju prvu knjigu "Tragovi" .
Od računalnih sposobnosti programirala je u Logu i Basicu, a zna koristiti Microsoft i ostale programe.
U skorije vrijeme bila je na natjecanju Gastro , a svoju školsku praksu odrađuje u Hotelu Bellevue i na kongresu u Hotelu Lacroma.
Dobrodošla Isaura!
3D+UPIOU
Isaura Brković - Žena
Crni kut te sobe prihvatio me k sebi,
da nisam njemu otišla, stvarno ne znam gdje bi.
Stisnula sam ruke i izgovarala molitve Bogu,
kako da pobjegnem od ove muke kad pobjeći ne mogu.
Stiskao mi je vrat i rukom teškom me bio,
ne znam je li u bijesu ili je to stvarno htio.
Pored oka jedna,a po tijelu modrica sto ima
meni svaki dan je kiša nije bitno vrijeme ni klima.
Kojim hodnikom da pođem da nađem put do sreće,
da ne budem mu predmet niti privid neke vreće.
Podignut ću ruke vrisnuti ću glasno,
da napustim kut tame još nije kasno.
Svaku suzu, svaku bol i ranu vrijeme će mu vratit,
žena sam, jaka sam i ne moram patit.
Stat na svoje noge ću čvrsto i glasno cu kazati,
Izađite iz svojih soba pakla i put do života ću vam pokazati.
Ni otac, ni brat ni muž ni dijete nisu tu da vam prijete,
Ni kao majka ni kao sestra ni kao prijatelj ni kao žena,
Nisi vrijedna biti lišena lijepih uspomena.
Digni se još jednom ti kažem i pokaži svijetu,
Ostvari obećanja što si si dala kao djetetu.
Kaži svijetu svijete ja te se ne bojim,
Nikakav bol od mene jači neće biti ja u svojim cipelama stojim.
OSVETA OD GOLE RUKE (VUKOVARU)
Zgrčeni od boli
pod kišom granata,
dok nada ni tinjala nije
čula se vijest aveti rata.
Grad je pod Srđem jec'o,
zidine u gorućoj boli,
samo se čuti mogla
pjesma što živi i moli.
A taj glas života
u dom je poruku slao:
dušmanska to je sramota,
VUKOVAR GRAD JE PAO…
I to je bio početak
osvete od gole ruke
pa se vratio metak,
za sve mržnje, muke.
Hrvatskom zemljom se vije barjak
da dobro vide,
da poruku kroz svjetlost pamte:
pravednost pobjedu nosi,
a oni… oni neka se
STIDE!
Franka Fani Kohn, zbirka pjesama "Grad života", 2013. god.
http://www.digitalne-knjige.com/dedovic4.php
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN broj: 978-953-8054-83-9 Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
PROMOCIJA ZBIRKE POEZIJE "SAMO LJUBAV" - AUTORICA: BRANKA MUMALO
Dana 18.11.2019. Branka Mumalo zajedno u organizaciji udruge 3D+UPIOU održat će promociju svoje prve samostalne zbirke poezije "Samo ljubav".
Događaj će se održati u Dubrovniku, u Saloči od zrcala sa početkom u 18h, a program će voditi Franka Fani Kohn.
Glazbeni gosti bit će Marko Majkovica i Milan Matić, a stihove će recitirati Franka Fani Kohn, Lukša Bezek i Sarah Helena Gorinjac.
Veselimo se vašem dolasku!
ANĐELI SUZA
Fotografija Orso Orsat
Sanjala sam divne snove
o javi koju sam poželjela,
ostvarenim nadama na padinama htijenja,
a ljubav, ona se samo u njima pojavila
i tek za tren
osjetih tik njen.
Htjedoh je zadržati,
(jer tama se silinom u svijet vraćala),
dok je gorućim plamenom odlazila
tjerana morama svakodnevnice
kao i sve... samo je prolazila
puštajući vrane ptice
i sjene rugalice
prepoznatih lica iz noćnih mora.
Upadala sam u jamu
duboko u duši zakopanu,
nepreglednu, okrutnu, ružnu
satkanu od izvrnutog svijeta.
Onda mi usred toga mraka
šapćući poemu utjehe
i odlazećih sjeta,
tiho zatitra glas nestajuće prošlosti,
dok su i u snu klizile moje suze,
toplim dahom ih otkloni,
tek jednu na dlan uze.
Zanesena poslušam:
„ Nek' zauvijek nestanu sa lica tvoga,
a ovu... ovu ću čuvati za nečiju dušu,
ona je za Boga,
jer želi da ti zadnja bude
i kad te mrze, povrijede,
zlom se hrane,
kada te kude, vole
il' te se srame.
Da, ona je i moja,
jer vjeruješ u njegovog sina,
čuvat će je ON.
Spavaj, jer još nas ima,
mi smo čuvari nesretnih duša,
a ti se probudi sretna,
osmijeh darujuć' svima
i vjeruj... sve se vidi,
a još više sluša.“
...i nestane.
Otvorim oči,
ugledam svjetlo bez najčudnje noći
pružajuć' pogled ka nebu
puna nadajućeg plama.
Shvatih, da i pored samoće,
tišine koja se plete kao paukova mreža
samo sam prividno sama
te da poslije svakog svjetla
dolazi, ali i odlazi
ta teška i nesretna tama,
a oni lebde kradući naše suze,
samo mi, mi ne znamo
tko je sa nama.
Franka Fani Kohn
Zbirka u pripremi
BOEM I POETA
Vinom opijeni, svjetlošću otkriveni,
strašću pozvani od tuge,
u grču pripijeni, nerazdvojni, zamišljeni,
maglom odnešeni iza duge.
Čiji su nas puti u zagljaj zvali
(ovako mrzli od života)
i jesmo li ikad znali,
da osim tuge postoji ljepota?
Stranci il' davni ljubavnici
u prijevodu izgubljeni,
pokajnici il' preljubnici,
nekom vječno zaljubljeni?
Ipak, nismo mi priča koja ima tužan kraj,
ta prođosmo isto pokoru i očaj,
suđeni stranci koji se znamo
tek spletom života spojeni samo,
hm...ja i ti...boem i poeta?!
Ta zato nam ljubav nema tužan kraj,
atomi tek djelića svijeta,
beskonačnost spletena...u zagrljaj.
Franka Fani Kohn, u drugoj antologiji
autor slike: Lukša Obradović
SAMA SAM ISPLAKALA NOĆI
slika: digital art
Sama sam svoje isplakala noći
i zar je čudno što često se smiješim,
odlučih da Pakao pristat ću proći
znajuć’ da sa time već odveć' griješim?!
Hodajuć’ smjelo
ponos mi osta
kad zgrčeno tijelo
zavapi: “Dosta!”
I koliko god čudne bile ove sanje,
shvatim, da gubim sve manje i manje
od onog što imasmo nekada davno,
umjesto tebe, JA se osjećam jadno.
O, oče, nemoj da zove me tvoj glas,
anđelu, dijete, ne rastvaraj krila,
jer nada odgađa posljednji čas,
sa križem se nosim...
(zar takva sam bila?)
Sama sam svoje isplakala noći,
gorčina osta stvarajuć' krug,
davno se mirim u ovoj samoći,
ako je takav suđen mi sud.
Tvoji su grijesi
ono što jesi,
a duše nema
bez ljubavi sjena,
sama sam svoje isplakala noći.
http://www.digitalne-knjige.com/kohn.php
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN broj: 978-953-8054-83-9 Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
RAME UZ RAME SU STAJALI, A DO RAMENA IM NISU BILI
fotografija naslovnice zbornika autora J.Jelaske
Od 273 prispjele pjesme na pjesnički natječaj za završnu večeri pod nazivom "Stina pradidova" u Kninu povodom obljetnice Oluje, primljena je i moja (treće sudjelovanje) posvećena najmlađim braniteljima.
RAME UZ RAME SU STAJALI, A DO RAMENA IM NISU BILI
Rame uz rame su im stajali, a do ramena nisu bili,
korak po korak pratili, a jedva pola stizali.
Školska zvona su negdje zanijemila ,
dvorišta prazna, bez vike i smijeha,
zamijenili ih tenkovi, topovnjače, granate...
Krenuše, a ni pola života proživjeli, četvrtinu nisu čak...
bez zadaće, sa puškom u ruci, bez školske torbe
uz sve majčine i očeve molbe
i kao svako dijete nisu slušali očajne krikove:
„Nemoj sine, nemoj kćeri , tamo ti je i brat!
Dijete moje to nije igra, to je, to je prokleti rat!“
A najmlađem tek četrnaest biješe lijeta.
Ispred svih sva budućnost, išćekivana ljepota svijeta,
te zamijeniše oni skloništa, domove i krenuše u bojišta,
jer domovinu im napadoše, a srca bijahu jača.
Šesnaest, sedamnaest, dvadest, petnaest, osamnaest...
O hrabra mladosti naša, biseri i hridi plavetnog mora,
vaše jedva procvale duše stajaše protiv ubojica,
dušmana, izdajnika, oči u oči s njima...krvnicima,
protiv aviona, tenkova, topovnjača, haubica!
I broje li se vaše svijeće, na grobovima cvijeće?
Od svake hrabrosti vaše su jače i veće!
Žudite li oni živi, zarobljeni, ranjeni , iz logora izbavljeni
za izgubljenim školskim zvonima, tek nastalim prvim ljubavima?
A bojali ste se, bojao se svatko... u skloništu dijete,
roditelj, prijatelj, sestra, brat jer...
bio je , bio je prokleti, krvavi, nametnut' rat.
Franka Fani Kohn
DOMOVINA NIJE ONO ŠTO SE RODI
Zasvirale strune zbora violina,
vinula se pjesma skladno, a visoko
po stazama zemlje gdje god daha ima
zagrijala dušu, zasuzila oko.
Napadala nije, već branila svoje,
da bi bila ponos sveg' hrabroga roda
pa su lijepe naše sklopile se boje,
crven, bijeli, plavi u sred srca moga.
Teški su joj bili puti ka slobodi
zato počast svima što su za nju pali,
Domovina nije ono što rodi,
već vjekovna borba,
sa time se ne šali.
Dostojna je nisu sva pogana djela
niti lažne riječi slučajnih pijuna,
voli se i štuje ova zemlja cijela,
ponosito, tiho k'o kraljeva kruna.
Ona napadala nije, već branila svoje,
da bi bila ponos sveg' hrabroga roda
pa su skladne sklopile se boje,
crven, bijeli, plavi u sred srca moga.
Franka Fani Kohn
ZOVI ME, MORE
fotografija Marijana Kohn Dedović
Zovi me, more,
neka sam tvoja pjena,
val koji iznenadi dušu
i njegova usamljena stijena.
Neka sam galeb plavetnilom tvojim zagrljena
prateći oblak i barku,
parajuć' mrežu umornom ribaru tvom.
Zovi me, more,
ljubav da izronim staru,
na pješčanoj plaži,
kao kad slušam sjećanja šapat
i suzu što kapnu na njegovu gitaru.
Vrati mi, more,
sve ono što ljutnjom Posjedon prati,
čekanja beskonačna,
molitvu i nadu...
vrati mi, more, vrati.
Zovi me bez one lažne tišine,
dok brod nepoznatim putem plovi,
u sutrašnji život...
bez bijesa, a punog stare miline,
podari mi oluju što daje ljubavi čar,
molitva moja nek šuti,
čekajuć' posljednji dar.
Zovi me, more...
TKO SE U NAS DIRNE, NEĆE NIKAD VIŠE...Za sve pale, ranjene, nestale...žive
Dragi hrabri bojovnici, živote ste i krv dali,
pred granate, topovnjače, avione,
tenkove i krvnike stali,
da nam barjak zavijori,
da nam zvona opet zvone,
(sve su znali, svi su znali.)
Ginulo se, borilo i liječilo rane,
pjevalo iz despeta,
branila iz ponosa
ova naša zemlja sveta.
Palili su sve što žele,
povijest, more, kuće,
razaraili sela i ponosni kamen Grad,
al' je naše srce bilo puno ljuće
pobjedom te zagrlili
nek' te vide sad!
Gorilo je i sad gori ovo srce Domovini
U mraku smo ojačali,
iz gustjerne vodu pili
pa se, pjesmo, opet vini,
pokoreni nismo bili!
Golubica bijela sad Stradunom leti,
jer se mirom navijek naša povijest piše
pa neka se svatko svako malo sjeti,
tko se u nas dirne,
NEĆE NIKAD VIŠE!
NAŠIM HRABRIM BRANITELJIMA
I MORE JE GORJELO TOG JUTRA U GRADU...'91.
I more je gorjelo tog jutra, te beskonačne noći,
a bezbroj, bezbroj mržnje iz teških granata
sijale su gromove nemoćnog neba u smrtnoj samoći.
U duhu i tijelu vatra je ispisala...prokletsvo rata.
Kugle su bijesa parale zidine moje,
sa sinom pod njedrima i njih dvije male,
srce je žene jednog bojovnika molilo za svoje,
za majke što sinove su gubile, očeve i sve pale.
Te noći sveti Nikola nije darivao djecu već plakao,
a suze su njegove dugo bolno i krvavo kapile,
(znajući da to je osmišljen... odavno stvoren Pakao),
za svjetlom u mraku i vjekovnom slobodom vapile.
Svugdje se, čak za sliku momenta ginulo,
al' se u skloništima nije samo plakalo, več pjevalo,
a to se daleko, daleko do dušmana vinulo,
umjesto mržnje srce je hrabrosti branitelja sijevalo.
Dok su nam krali ravnicu, gorio je moj Grad voljeni.
Plamteća mržnja rušila je sva djetinjstva, sreće. tuge,
dok gledali smo nijemi, ljuti ali ne slomljeni,
znajuć' da osvete mogu biti, gore, jače i jako, jako...duge.
A njima, njima dušmanima nije bilo spasa,
podigla se opet zastava od Libertasa,
zaorila naša himna o slobodi,
jer se svoja zemlja hrabrošću brani... i ljubavlju vodi.
Franka Fani Kohn
Iz zbornika domoljubne poezije "Pjesmom protiv zaborava"
Udruge braniteljica domovinskog rata Vukovarsko- Srijemske županije
VJETAR JE ŠAPTAO SVE ŠTO SAM ZNALA
fotografija Pavela Medak
Što da ti pričam o sebi
i kakav mi je život bio,
tebi, kojeg mi je Bog podario,
tebi, koji si tako mi mio?
Nektar si taknuo,
ispio u zadnji tren,
a zvijezde spavahu u mračnom vrtu
tajnom zakopavši moj pogled snen.
Tek ponekom suzom
sad zalijevam vlastiti skut
i ponosno, a pognute glave
još jednom se vratih na uhaban put.
Pogleda ledena i goruće duše
vjetar je šaptao sve što sam znala
k'o sjena zastadoh,
željeh te ljubit, al' nisam,
samo sam bez riječi pred tebe stala.
Rekao nisi ništa, već osjetih pokajanje,
zar sve što cvate u polju mog srca
bijaše sjena i zaludne sanje?
Što da ti pričam o sebi
kad nije ti važno to,
sa tobom sam mogla dotaknut visine
za uzvrat propadoh na čvrsto tlo?
ŽENA NIKADA NE PADA - Franka Fani Kohn
Koliko god krhka da sam sada
u trenu k'o lavica jaka
kad k meni poleti šaka,
branim se, jer ... Žena nikada ne pada.
Sokoliće svoje krilima grijem,
ljubavlju ih hranim, iz ljubavi nadu pijem
i ne bih ponos izgubila rada,
jer…Žena nikada ne pada
Grli me nježno i beskraj ću dati,
miluj mi tijelo, poji mi dušu kada pati
bit' ću baš sve…sestra, ljubavnica, mati.
Umorna od svega,
sretna il' bolna od istina, laži, teškoga rada,
opet sam žena,
a ona...ona NIKADA NE PADA!
I ponavljam:
Iz dna se krhka uzdižem
prkoseći nemiru života,
u šumi beznađa se njišem,
stablo koje ruše
zalijevam i vidam...
JA SAM UDARCU SRAMOTA!
Pokorno i vjerno
kao plijen i gonič,
pritajeni vodič,
pobjednik i mamac,
Božjem licu sjena...
Ja sam samo, samo jedna žena.
''VALENTINOVO ZA PAMĆENJE Dupla prosidba u Dubrovniku''
Isti dan na Valentinovo 2019. moj sin Tomo Dedović zaprosio je Marijanu Limov, a Lukša Bezek moju kćer Marijanu Kohn Dedović
''Svaka prosidba je posebna i nezaboravna, ali ova je ipak malo drugačija od ostalih.
Marijanu Kohn Dedović je zaprosio njezin Lukša Bezek, a Marijanin brat Tomo Dedović izabranicu svog srca, Marijanu Limov isti dan, večeras, na Valentinovo, u isto vrijeme!
Lukša je kleknuo pred Marijanu na romantičnoj Porporeli, a Tomo pred svoju djevojku na Stradunu!
Kako saznajemo, obje su Marijane rekle sudbonosno "da", a mi im ovom prilikom želimo svu sreću ovog svijeta!''
teks i slike:
https://dubrovnikinsider.hr/index.php/component/k2/item/8759-valentinovo-za-pamcenje-dupla-prosidba-u-dubrovniku?fbclid=IwAR3lJTIkX6xHYrEm9KJ0wb1ph2QweYwmNNxXgWbSXZRHQuWWobiNqN1f-2o
U knjizi gospara Zlatana Gavrilović-Kovač
NE, NISAM BILA SRNA
Ne nisam bila srna jer bi mi lane ranili,
lavica postadoh laviće da obranim
jer bi ih mržnjom hranili,
a ne majčinim mlijekom dojili
kao što sam ja...
Ko ježica sa tisuće bodlji
probijah se do topline doma,
ježiće pod grudi sakrila,
gnijezda im gradila,
a htjeli su da dođem do sloma...
Ne, nisam bila soko al' sam oštroga oka gledala,
ne želim letjeti u nebo,
jer sokolići su dobili krila...
u inat, uz ponos nisam, nisam se predala.
A zašto?
Kako?
I kome sam čovjek bila?
Ne nisam puzala ko zmija, a otrova su mogi zaslužili,
ni hijena hraneći se otpadima mržnje,
snagu Aresa su mi neznajuć' pružili,
a velik je jedini Bog...
Franka Fani Kohn
SONATA UZALUDNIH ŽELJA
slika: internet
Zar se mogu ostvariti želje tuđe i svoje
kad bezbroj djece pate u boli,
ljudi nestaju, tek sekunde se broje,
neki bez ikoga, utjehe i duše koja voli?
Kako da ostvarim sonatu sreće
kad sve dobro počne,
a onda stane pa ne može i neće?
Da poželim većini dobra i zdravlja,
dok netko suze lije
i život ih tuče, mrzi,
a pravda ne valja?
Ne mogu kazati da smo znali
kakva nas sudba ikada čeka
bolesnom zdravlje,
nesretnom sreću
poželjei misao osta' uzaludna, daleka.
U gorućoj toplini želja nada tek tinja malo
očekujuć' zvono i otvorena vrata
poznato lice do koga ti je stalo
gledajuć' kazaljke neminovnog sata.
A kada se one u jedno spoje
suza poteče kao sonata
zar željet' kad jedine nisu,
ali se ne broje...
VOLJEH TE, A NISI ZNAO
fotografija Marijana Kohn Dedović
model Romana Dedović
Voljeh te, a nisi znao
i tihim hodom
kao prolaznica nepoznata lika
samo sam trenom zastala,
usplamtjelim nebeskim svodom vođena
slušajući opet otkucaje srca,
jer bili su stali.
Sjene iluzija su ih gazile
i željeli su, znali,
ali ne i ti.
Uzdignuta, vođena Posjedonovom snagom,
moje su suze bile njegovo more,
grlio me izgubljenom nadom,
jer „samo je jedan Bog“,
a ja te zavoljeh
štujući buđenje i udisaj kazne.
Ljubav...kroz godine prazne
nestala je u bespuću tuge,
kovitlanju dobra i zla,
tek ako ti neki tihi dašak
mirisa Chanela 5 zagolica sjećanja,
to bila je ona,
to bila sam ja.
Voljeh te, a možda si znao,
igrao se sa ranjenom zvijeri
moleći u samoći
pa ako osjetiš oluju
nemilog bijesa u sablasnoj noći,
to bila sam ja, prezrena
htijući da te mrzim,
ali ne mogu,
uzdahom opojnih borovih iglica,
obgrljena mirisom šafrana
i željom da jednom će ipak
taj zabranjen olujni vjetar proći.
O, Bože, oprosti mi što željeh pojubit'
još jednom te njegove lažne, voljene oči!
Franka Fani Kohn
fotografija Marijana Kohn Dedović
model Romana Dedović
ZAPOVIJED U STIHU (ili Stih od zapovijedi)
slika: digital artist
Nemoj tuđu otvarati ranu,
ako je sam proživio nisi,
uživaj sreću rođenjem ti danu,
jer sudbine pijun, čovječe, ti si.
(''Ja sam Gospodin, Bog tvoj, nemaj drugih
bogova uz mene!'')
Obriši suzu uplakana oka,
shvati, da život svatko pati svoj
pa ako je bol drugom duboka,
utjehe tu su okolnosti spoj.
(''Spomeni se, da svetkuješ dan Gospodnji!'')
(''Poštuj oca i majku, da dugo živiš i dobro ti bude!'')
Ne uzimaj nečiji posljednji dah
jer doći će na red, svakako, tvoj
i svi ćemo jednom postati prah
ne kroji pravdu u priči toj.
(''Ne ubij!
Ne sagriješi bludno!
Ne ukradi!
Ne reci lažna svjedočanstva!'')
Na jačeg digni obijesnu ruku
i svojom glavom lupni o stijenu,
tako ćeš slabog upoznati muku
obilizujuć' krv vlastitom htijenju.
Kad sudiš drugom, pogledaj iza,
pred zrcalo stani braneć' ljepotu
te sklopi savez od cijeloga niza,
ponosno hodaj kroz tuđu sramotu.
Ne kradući teško zarađenu koru
postat ćeš ona razumna nit
i miran val u životnom moru,
Shvati što ne znaš,
e, to je bit.
(''Ne poželi tuđeg ženidbenog druga!
Ne poželi nikakve tuđe stvari !'')
Povedi slijepca bar korak jedan,
gladnog nahrani od skromnosti svoje,
spoznaj, da čak i pas je žedan,
i da se novci na nebu ne broje.
Pokušaj gledat' kroz tuđe oči
ne kidajuć' uz put vlastitu granu
pa ćemo onda Biblijom moći
prepustit' sebe Svevišnjeg planu.
http://www.digitalne-knjige.com/kohn.php
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem ISBN broj: 978-953-8054-83-9 Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
Završna večer domoljubno - duhovne manifestacije "Mili Grade ponositi"
"Dana 14. prosinca 2018. godine zbog vremenskih neprilika umjesto u palači Sponza u Saloči ći od zrcala, a u sklopu manifestacije „Mili Grade ponositi“ održana je finalna večer domoljubne tematike, a sve u organizaciji udruge 3D+UPIOU koja je ovom manifestacijom zaključila uspješnu prvu godinu postojanja.
Nakon intoniranja himne „Lijepa naša“ okupljenima se obratila dopredsjednica udruge Franka Fani Kohn te predsjednica Marijana Kohn Dedović, koje su ujedno i vodile sami program.
Okupljenima se po prvi put sa svojim stihovima, pjesmom „GRAD“ predstavio naš mladi dubrovčanin Mario Obuljen, uz prigodnu glazbu himne udruge pod nazivom „Libertas“ koju je uglazbio naš prijatelj i suradnik iz Osijeka Darijo Plevnik. Dalje se posjetiteljima po prvi put predstavila i gospođa Nikica Anić sa svojom pjesmom „PJESMA O RATU“.
U glazbenom programu je sudjelovao gospar Marko Majkovica za klavirom, kao i prikazom videoprojekcije pod nazivom „JA O SVOJOJ ZEMLJI PJEVAM i VRATIT ĆU SE“.
Specijalni gost večeri bio je naš dragi prijatelj Ante Nadomir Tadić Šutra koji se predstavio na svoj osobiti i prepoznatljivi način i to pjesmama „VOJNIK NE SMIJE PLAKATI“, „STINA KRALJA ZVONIMIRA“ i „CETINA“- dok je za klavirom maestralno dirigirao naš gospar Marko Majkovica.
Također je vrlo važno naglasiti da je prikazan i video predsjednice udruge Marijane Kohn Dedović iz Vukovarske bolnice kao i sa Ovčare. U programu je također prikazan i dio svjedočanstva silovanih žena Domovinskog rata i Vukovara zaklade Sunčica, kojoj se ovim putem zahvaljujemo što su nam ga ustupili na trajno korištenje. Bila je velika čast i zadovoljstvo po prvi put ugostiti gospara Valeria Orlića, počasnog predsjednika HKD Rijeka kojemu nije bio problem doći iz daleke Rijeke, te je osim svojih stihova predstavio časopis „KRIK“ koji se može naći i u našoj knjižnici.
Predsjedništvu udruge je uručio zahvalnicu za organizaciju i provođenje projekta po nazivom „MILI GRADE PONOSITI“.
U toku programa pročitani su stihovi:
Sandra Petrž - Ranjeni grad,
Ivica Kudelić - Dozvoli ovom vojniku,
Josip Horvat Macado - Hrvatska jedina naša,
Jadranka Varga - Grad,
Džehva Havić - Grlim te Bosno,
Filip Dimkoski - Pitaju me,
Dijana Jelčić - Tužaljka Gradu,
Damir Maras - Zora pobjede,
Biserka Vuković - Moje u očima domovine,
Larisa Janičev Stojanović - Česljugar,
Vesna Batina - Domovina,
Domagoj Jurčić - F43.1/F62.0.
Za kraj je prikazan video gospara IVANA ŠEGEDINA- KORČULANKSI SINOVI, te su se podjelile zahvalice svim članovima i suradnicima."
slika i tekst:
http://www.dubrovniknet.hr/novost.php?id=65953&fbclid=IwAR06lhpGbj5FTtm144Wsh2y4e5KKOOR2Szh_W8weXYfGoplffNZSWVC7rqA#!prettyPhoto
Intervju – Franka Fani Kohn
slika: Nenad Grbac
Franka Fani Kohn rođena je u Dubrovniku 15.12.1961. Po zanimanju je suradnik u nastavi. Pisanjem se bavi cijeli svoj život, no tek je sada smogla hrabrosti nešto od toga i objaviti. Sve to objašnjava i činjenicom da joj je kao majci petero djece, koja je k tom još i zaposlena, bilo teško u svom životu pronaći samo lirske momente. Posebno stoga jer se i njezin život dugo vremena uporno trudio prerasti u dramu.
Razgovarao i objavio: Nenad Grbac
————————–
Možete li nam reći neke od podataka o vama, koliko dugo se bavite pisanjem i slično?
Za početak bih vam željela zahvaliti na ovome pozivu. Rođena sam u Dubrovniku 1961. gdje sam odrasla, školovala se i gdje još uvijek živim. Po zanimanju sam suradnik u nastavi, pedagoške struke jezičnoga smjera. Pohađala sam i završila jednu godinu više pomorske škole. Nažalost nisam imala priliku raditi u svojoj struci, pa već preko 20.g. obavljam posao trgovca na Stradunu u kiosku “Tiska”. Majka sam petoro djece te član udruge “Ljubitelja hrvatskih tradicija i prirodnih ljepota”. U mladosti sam neko vrijeme plivala za dubrovački PK “Jug”,a oni koji me znaju od djetinjstva upoznati su s tim da pišem otkad znam za sebe.
Možete li nam navesti vašu, E-mail adresu, adresu vaše web stranice i drugo?
Naravno, moja e-mail adresa je: fani.dedovic@du.t-com.hr i ja sam redovito na facebooku pa me se može i tamo kontaktirati.
Nama je poznato da ste uz sve što radite i majka petoro djece. Kako sve to uspijete uskladiti i kako uz sve obaveze koje imate nađete vremena i za bavljenje poezijom?
Nisam ga oduvijek imala. Ponekad bi za vrijeme radnog vremena, u ne prospavanoj noći, na jutarnjoj kavi, na brodu prema Lopudu zapisala stih koji mi je taj moment prošao kroz misli ali je sve to išlo u ladicu. Nažalost na bolovanju sam preko dvije godine pa sa stjecajem okolnosti našla sam više vremena za sebe. Djeca su već poprilično odrasla i umjesto bočica, pelena ,noćnog plača došlo je vrijeme u kojim su mi oni postali pomoć, snaga i podrška.
Vjerujte da sam prvu zbirku sastavljala doslovno iz kuhinje. Posao roditelje, kućanske obaveze, pa na laptop u pauzi i tako se pomalo rodila ideja da ipak objavim ono što stavljam na papir, a godinama nosim na duši.
Čitajući vaše pjesme jasno se naslućuje da vas život uglavnom nije mazio i da ste proživjeli mnogo toga. Ipak uz sve to zadržali ste optimističan i vedar pristup životu i svim stvarima koje se zbivaju oko nas. Kako to uspijevate? Što vam daje snagu i moć da izdržite?
Skoro u svakoj pjesmi sam JA kao žena , kao čovjek. Inače sam vedre naravi tako da me je to izvlačilo iz svih ponora. Netko je jednom rekao:”:”SMIJ SE I S TOBOM ĆE SE SMIJATI CIJELI SVIJET, PLAČI I PLAKAT ĆEŠ SAM”. A snaga su svi oni koji te vole, koje ja volim i ona se stvara se gradi trnovitim putovima života. Ponekad sam nju crpila iz prkosa i “despeta” kako mi kažemo, da se ne predam nemilim iskušenjima i dokažem samoj sebi da se neki snovi mogu ostvariti kad tad i da nikada nije kasno.
Za vas se s punim pravom može reći da ste okrenuti svojim korijenima odnosno i gradu Dubrovniku i obitelji iz koje potičete, odnosno koju imate. U posveti knjige “Molitva moru”, ponajviše se zahvaljujete suprugu i djeci i stoga vam moramo postaviti i slijedeće pitanje. Koliko je obitelj te razumijevanje i podrška, koju ona može i mora pružiti važna u životu svakog čovjeka ?
U mom slučaju suprug i djeca su mi dali podršku, snagu, pomoć i razumijevanje. Obitelj je onakva kakvu stvoriš, koju gradiš cijeli život. Čovjek je jedinka ali puteve života ne može prolaziti sam. Svakome je obitelj važna onoliko koliko ruka sudbine dodijeli.
Koliko ste na to mislili kad ste se svog prihoda s promocije knjige ” Molitva moru”, odrekli u korist doma za napuštenu djecu u Dubrovniku?
Davno sam i ja sama osjetila što znači željeti roditeljski zagrljaj koji je daleko, i kojeg nema. Razlozi nisu bitni. Djeca dolaze na svijet da bi im se pružila zaštita, oni ne mogu birati, a ljubav i sve ono što ga čeka kao čovjeka koji će sutra pružiti svojoj djeci se gradi od začeća.
Već par godina imam kontakt s domom “Maslina” i ponekad bi skromnim darom nastojala izvući osmijeh i zadovoljstvo kao što imaju i moja djeca. Taj prihod mi je bio samo mali dio onog što im mogu pružiti.
Zaslužuju li ta djeca bolji život? Zašto se hrvatski političari i država toliko trude da im onemoguće udomljavanje i odlazak u udomiteljske obitelji, koji bi većini od njih ipak značio i budućnost znatno bolju od one koju će imati odrastajući u domu.
Svako biće zaslužuje bolji život, pa zar to ne dokazujemo udomljujući i životinje s ulice a kamoli ne dijete. Znam da je svačija sudbina različita i da nema nitko pravo nikoga osuđivati, ali vjerujte da sam bila u takvim situacijama, da su mi neki čak savjetovali da ostavim bar jedno dijete. Ja sam se zaklela da to nikad neću napraviti. I sama sam željela udomiti dijete iz doma ali protokoli, zakoni naših političara, koji su svoju djecu naravno jako dobro situirali, su bili prepreka, pa sam brzo odustala nadajući se da će se zakon promijeniti i da će svatko od njih osjetiti toplinu kućnog praga.
Znam da ovo može biti nezgodno pitanje, no čitajući vaše pjesme primijetili smo da su neke od njih posvećene i žrtvama obiteljskog nasilja. Da li bi nam mogli reći nešto više o tome.
Koliko god bilo nezgodno ja sam odlučila da neću šutjeti o paklu kojem sam prošla, o momentima kada sam se vraćala zlostavljaču, jer se “žena mora vratiti svome mužu”. Od nikoga zaštićena, zakon je bio na strani zlostavljača, čvrsto sam odlučila da niti ja niti moje dvije curice neće rasti u takvoj razorenoj obitelji. Na sreću, ubrzo poslije rastave sa ožiljcima na duši i tijelu, sam upoznala svoga sadašnjeg supruga, koji je moralno osuđivan radi mene, ali je ostao čvrst i jak te mi po prvi put pružio zaštitu, ljubav te pomogao mi odgojiti moje dvije djevojčice. I tu ima pouka: “Nikad ne znaš kada će rana poslije pada zarasti, ali će se to ipak dogoditi”.
Mnoge vaše pjesme posvećene su i onima na koje ponekad najmanje mislimo. Što za vas znači prisjetiti se Invalida, životinja, siromašnih i običnih ljudi? Kako objašnjavate činjenicu da većinu ljudi s dolaskom kapitalizma zaboravila na to da postoje i oni kojima bismo uvijek trebali pomagati?
Tko od nas nije bio invalid? Tko nije slomio ruku, nogu, jedva disao od astmatičnih napada ili plakao od bolova?? I ja sam jednom od posljedica udarca ležala na očnom odjelu i nisam mogla vidjeti.
Kako se tek osjećaju ljudi kojima je cijeli život tako? Jesmo li se sami sebi rugali?? Bi li željeli udariti vlastito dijete koje je invalid ili željeli da njih netko krivo gleda?? Što možemo učinit u siromaštvu?
I sami znamo kakvi su momenti kada ne možeš pružit ono najosnovnije. Ne kažem da se trebamo opterećivati ali bar ponekad možemo dat i skromni prilog, prihvatiti neku životinjicu koju će naša šačica hrane i milovanje po glavi uljepšati život. Vjerujem da je čovjek onakav kakav jest bez obzira na vrijeme i dob u kojem živi.
S obzirom da znam da ste rođena Dubrovkinja postavit ću vam i pitanje. Što za vas predstavlja Dubrovnik, njegova prošlost, naslijeđe i koliko vam uopće znači taj grad?
Poslije samo par dana odlaska negdje drugdje samo onaj koji je rođen u Gradu može znati kakav je osjećaj kada se ugledaju svijetla katedrale, zidine, Peskarija, Porporela, obrisi Lokruma.
Najslavniji pjesnici su ga opjevali, slikari oslikali, a književnici opisali.
Ja nisam slavna, ali moji stihovi o njemu govore sve. Bit će opisivan, opjevan i slikan, ali imam i poruku:
“Još te neki mrze,
truju blate,
Ali oni ništa,
Nisu dali za te. “
Znam da ste sudjelovali u ratu, odnosno da ste branili svoj grad od onih koji su ga htjeli uništiti ili sravniti s zemljom. Možete li nam iznijeti neka od vaših sjećanja o tome? Kako ste taj napad doživjeli, što vas je najviše potreslo, te naravno da li biste opet branili svoj grad?
Na žalost, sjećam se svega. Još uvijek sanjam prokleti rat, a kad prođe avion mislim da će baciti bombu kao i onaj dan 1991.g. kada su zvijeri bile uporne da sruše križ na Srđu. Sa djetetom (sinom Tomom), u trbuhu i dvije male kćeri, pod krilom, bježala sam od granata, čekala u redu za vodu, ,odlazila na posao, slušala u skloništu radio “Dubrovnik”,pisala pod svijećom očekujući supruga iz bojišta za kojeg nisam nikada znala hoće li se živ vratiti.
Hoće li dijete koje nosim vidjeti oca? I što bi se dogodilo da smo svi napustili Dubrovnik? To je jasno. Što reći?? Kako opisati? Sva su sjećanja grozna, ali onaj moment nakon što su bezbroj pokušaja, nekada susjedi, tada krvnici svojim granatama srušili križ.
A najljepši!? Kada je na istom tom mjestu zavijorila ponovno hrvatska zastava. Da li bi opet branila ovu ljepotu? Mire u kojima sam rođena! Pa naravno! Onda kada ti se napada kućno prag ti ga moraš sačuvati, a uljeza potjerati. Tada se ne razmišlja. Tada se radi. Treba se sjetiti i onih koji su dali život za ovu državu ili Grad. Bar bi u spomen na njih, sa poštovanjem prema njihovima najbližima trebalo dokazati da su imali pravo, da svoj život nisu dali za srušene ideale i polomljene ciljeve. Možda me te stvari više potresaju nego ona granata koja je rušila i najsvetije tlo.
A sad i malo tamnije strana. U što se taj Dubrovnik danas pretvara i kako vi koji tamo živite vjekovima gledate na sve to ?
Uf!! Puno, puno problema. Grad koji je nekad cvao, danas čujem omladina zove GHETTO.
Prazan osim za vrijeme kruzera ali još uvijek ima pojedinaca koji ne žele prekinut tradiciju stiha, pera i note. Drže se naši, glumci , ovi ovdje, koji govore jezikom Grada. Nekada je u zidinama, prije rata, bilo oko pet tisuća stanovnika.
A sada?
Na pjaci—tuga.
Na ribarnici žalost.
Stranci nam susjedi.
Tko je kriv, što se dogodilo uistinu ne znam ali nam stvarnost sve govori. Ma ima duha! Ima štiha! Samo ga treba pronaći, prepoznati, otvoriti, a to ipak ne može onaj tko ga ne voli, tko nije rođen u toj neopisanoj ljepoti. Eto, ja nikako ne mogu gledati i željeti crno.
Na portalu Nema-kompromisa.com objavili smo i vaše pismo u kojem iskazujete nezadovoljstvo činjenicom da katolička crkva još uvijek ne priznaje instituciju razvoda braka te da su svi ljudi koji se razvode na neki način izopčeni iz crkve. Isto to događa se i djeci bez roditelja za koje crkva izričito navodi da za njih nema mjesta u raju. Mislite li da bi se crkva trebala modernizirati te mijenjati takve krajnje radikalne stavove ?
Iako sam po pokojnom ocu jevrejskog podrijetla, kršćanka sam koja je, onda kada drugi nisu ni željeli pogledati u crkvu, redovito išla na vjeronauk, ispovijed ili mise, te bi tek poneki roditelj ostavio djecu za Božić i Uskrs doma pod izlikom da smo bolesni, doživjela jednu vrstu udarca sa crkvene strane.
Poslije rastave sam izgubila pravo na sve to , kao da nikada nisam kročila u tu instituciju, kao da nikada nisam bila kršćanka. Pod parolom “što Bog sastavi, čovjek ne može rastaviti” nebrojeno je nepravde napravljeno. Misli da vjera na početku nije bila takva. Još gore mi je što je ista prava izgubio i moj suprug koji , mislim da je tu sasvim “čist”, Zar nije Božje djelo uzeti u odgoj djecu, koja nisu krvno tvoja i pružit im ono što im nije pružio njihov “pravi” otac?
Nikada Isus nikoga nije izopačio, nijedno dijete potjerao već primio u svoje krilo. Ja sam na te riječi odgovarala: “Moj prvi brak nije Bog sastavio nego Vrag.” Ali njihovi su zakoni neumoljivi što se tiče nekih smrtnika jer znam da ima izuzetaka kojima se to ne piše i mogu preskočiti tu rupu. Ma ne misli da bi se trebala modernizirati nego vratit na početke što se tiče osnova. Svećenici nek se žene, a svatko tko želi ima pravo ući u Božje krilo. Nitko nema tu moć da krivo tumači Isusovu vjeru i ljubav.
Znate li što je meni Raj? Kada uvidim da sam stekla novog prijatelja, da sam nasmijala moje bližnje, kada mi moje mačke zapredu u znak ljubavi, kada vidim praštanje od onoga kojeg sam povrijedila. Molitva je u duši, bez obzira da li čovjek vjeruje ili ne.
A Pakao? Sve što može izmamiti suze, iskrenu i tešku bol, kada vidiš da te i u familiji mogu mrziti, željeti da padneš što dublje, kada za nekoga misliš da ti je prijatelj a on za i najmanju grešku kažnjava zloćom. Ovaj život je Raj, Pakao i Čistilište i svatko ima svoje Anđele, svatko sa sobom povuče Vraga.
Jedan od razloga za objavu ovog intervjua je i objava vaše zbirke pjesama “Ista mjesta, ista tuga”, na portalu https://digitalne-knjige.com/ . Da li bi nam mogli reći nešto više o toj knjizi?
Ona je sve ovo što sam ispričala prije, u njoj su misli koje su me mučile dok sam prolazila kraj siromašnoga, kraj izmučenog narkomana koji je samo osuđivan, dijete invalida koje prosi, u njoj sam opet ja i ono što osjećam. I ovaj put stavljam svoje srce na vaš dlan. Par ljudi koji su pročitali “Molitvu moru” su komentirali :”Ti si stavila svoju dušu u stih.”
Možda sam u ovoj stavila i duše drugih ljudi, ponajviše nesretnih, jer sretni rijetko prepoznaju bol.
Usput to je već druga knjiga koju ste objavili u digitalnom izdanju. Stoga ne možemo, a da vas ne upitamo kakva su vaša iskustva s izdavanjem digitalnih knjiga, te naročito s portalom https://digitalne-knjige.com/ ?
Postoje momenti, situacije, kada se iznenadimo dobrim obratom života. To se i meni dogodilo. Sjedila sam u svojoj kuhinji i dovršavala neki obris knjige, ali onda STOP. Kako izdati? Kako početi? Kucala sam na par vrata ali sam već osjetila da sam naišla na zatvorena, na već laganu sazidanu, uhodanu tvrđavu koja ne da nikome da uđe u njen svijet. Zajedno sa djecom, i tek ponekim sitnim savjetom poznanika, sjednem i zapišem u Google :”Kako izdati knjigu sam?” I tada ime Vašeg portala.
Onaj moment kada sam došla u kontakt s Vama, mogu slobodno reći da su mi se otvorila vrata mojih želja i snova. Upravo tako jer sam kao dijete govorila da ću svojim roditeljima dati u ruka moju knjigu, da ću izdati zbirku pjesama. Ono što mi je i mjesec dana prije našeg upoznavanja bilo nedostižno za toliko kratko vrijeme se i ostvarilo. Profesionalnost, volja i snaga zrači iz vas.
U svakoj prilici sam spomenula i divila se takvoj ideji koja je mnogima omogućila da ih pusta birokracija , lobiji i monopoli ne spriječe u želji da pokažu da i u Hrvatskoj “obični” čovjek koji nikome ne pripada, može uz minimalnu ovisnost o protokolima dati čitateljima mogućnost da ih upoznaju, da shvate da bi i iz njih jednoga dana mogao izniknuti veliki pjesnik ili pisac.
Vaša knjiga “Molitva moru” do sad je s Interneta preuzeta u više od 1000 primjeraka. Tiskana verzija te knjige tiskana je u 200 primjeraka. Mislite li da je i to dokaz da ljudi još uvijek čitaju i uživaju u poeziji te da je upravo klasično izdavaštvo, odnosno tisak pretjeranim cijenama knjiga i teškom dostupnošću izazvao sve manje zanimanje za poeziju kao pisanu formu
Prethodno pitanje je usko vezano i za ovaj odgovor. Sama činjenica koliko puta je moja knjiga preuzeta govori sve. Možda i tome da se ipak čita, da to ljudi vole ali ih je brzi ritam života usporio u želji za odlaskom na neko mjesto, te izdvajanjem kućnog budžeta koji bi bio, nažalost, zakinut za egzistencijalne stvari i potrebe. Ja slobodno mogu reći da je “Molitva moru” od promocije tj. Poklonjenih, pročitano stotinjak, i da one pružene ruke, suze, ponos na licima nisu dokaz nečega lažnoga, već činjenice, ne samo da ljudi vole čitati nego i razumiju svaki stih, pjesmu, naslov jer je knjiga i ogledalo njihovih duša, želja, sjećanja, nada.
Cijene nisu pretjerane ali stjecajem okolnosti, manje se odlazi u trgovine, a više traži na dostupnijem mjestu kao što je internet. Ali to nije slučaj samo sa pisanom riječi, to je jednostavno neminovnost putovanja u budućnost. Nekad smo morali za svaku sitnicu pitati drugog, a danas kompjuter i… Ma to nije sad ni toliko važno.
Neka čitatelji pogledaju https://digitalne-knjige.com/ i sve će im biti jasno.
Možete li nam otkriti vaše planove. Radite li na nekoj novoj knjizi? Pripremate li objavu nekog zasad neobjavljenog materijala?
O, da. Ima nešto, ali će pričekati. Mislim da je slijedeća objava prvog djela knjige, poluautobiografske. A tu je i spoj svih mojih pjesama i igrokaza namijenjenih Dubrovniku.
Samo da me zdravlje posluži, da s Vama, nastavim suradnju na kojoj zahvaljujem svim srcem kao i moja obitelj.
Da li ima nešto važno što ste posebno željeli naglasiti a da vas ja to nisam pitao ?
Ima puno toga nedorečenog, možda zaboravljenog. U svakom slučaju bih zahvalila gosp. Draženu Kocijanu voditelju “Tiska” u Zagrebu što se odazvao na moju molbu i bez ikakve naknade tiskao 200 primjeraka moje prve zbirke, sve one koji su mi dali pomoć i podršku.
A Maris poručujem da će biti i njena pjesma. I ona je, pomalo, moje dijete
I pitanje za kraj. Što vas čini sretnom ?
Ma nekada sam tako tužna, ali me i najlaganiji osmijeh voljene osobe, neopterećeni odlazak na kavu s prijateljem, putovanje , more, dobra pjesma, ma sve čini sretnom! I priprema za novu zbirku, i dobro vino, lijepi parfem, dobra ocjena u školi , miris prirode, lijepe cipele i…trenutak kad se stihovi počnu rađati u mojoj duši…
Preuzmite digitalnu knjigu “Galebova želja”, Franke Fani Kohn
A, za kraj bi smo samo dodali da je zbirka poezije “Galebova želja”, Franke Fani Kohn, prije nekog vremena objavljena na portalu https://digitalne-knjige.com/ te da ju u cijelosti, a zahvaljujući velikodušnosti autorice i posve besplatno možete preuzeti ukoliko svojim mišem kliknete na sljedeći link:
http://www.digitalne-knjige.com/kohn.php
—————
A ukoliko ste zainteresirani za kupnju tiskanog, odnosno papirnatog primjerka ove knjige li bilo koje od knjiga, koje je autorica dosad objavila i tiskala ili samo imate kakvo pitanja za književnicu i pjesnikinju Franku Fani Kohn i to ćete moći uraditi tako da je kontaktirate na E-mail adresi:
fani.dedovic@du.t-com.hr
———————-
Copyright; Nenad Grbac & Impero present
UDRUGA 3D+UPIOU POTPISUJE POVELJU PRIJATELJSTVA S UDRUGOM BRANITELJICE DOMOVINSKOG RATA RH
"Udruga 3D+UPIOU (Tri Dubrovkinje plus udruga pjesnika i ostalih umjetnosti) će dana 16. 11. 2018. godine u 18.00h u Vukovaru u sklopu festivala neobjavljene domoljubne poezije „Grad u školjci“ pod visokim pokroviteljstvom Predsjednice RH i Grada Vukovara potpisati povelju prijateljstva s udrugom - Braniteljice domovinskog rata RH.
Svečani događaj održat će se u prostoru Kongresne dvorane Ružičkine kuće u Vukovaru.
„ Kroz stih i riječ očuvajmo vrijednosti Domovinskog rata i sjećanje na sve poginule, umrle i nestale braniteljice i branitelje“- Udruga braniteljica domovinskog rata RH
Uz zastupanje dubrovačke udruge 3D+UPIOU te viskokih dužnosnika čast potpisivanja ovoga vrlo važnog dokumenta pripasti će mladoj devetnaestogodišnjoj predsjednici udruge Marijani Dedović.
Ovaj čin predstavlja veliko značenje za oba grada koja su svoju povelju prijateljstva popisali 1993., dvadeset pet godina nakon, te će ovim dokazati da i stih, pjesma i ljubav prema domovini mogu održati sjećanja i dostojanstvo domovinskog rata te povezati domoljublje i umjetnost za viši cilj."
izvor teksta
DVADESETSEDAM LJETA
Već dvadeset sedam lijeta
ne svakog drugog, svako nekog,
već svakog dana
gledam je kako pohodi istim putem
u crnini, sa cvijećem, tiha, sasvim, sasvim sama
na grob svome sinu
gledajuć' na brdo poviše Grada
gdje njegovo tijelo je tri mjeseca ležalo
i nikakav vapaj, nikakva nada
nije pomogla da to ne čine,
već su gađali, pucali po moru,
po puku, po svakoj ulici
puni poznate mržnje,
puni siline i željni hrvatske krvi, nevinih života,
ove ponosne zemlje, povijesti njene i svih ljepota.
I tako dan za danom po paklu sunca,
po lednoj kiši
na grobu šapće nešto,
molitva jedva čujna,
glas joj sve tiši i tiši.
I tko zna što sada se pita,
koje se misli po truloj zemlji množe,
plače li bez suza uz krike bolne:
„Zašto si ovo učinio, Bože?“
A zna da nije on,
već krvnici bez srca i duše
njima je život ništa,
jer sve naše sveto kao i tada
čak danas ruše
uz nečije paklene ruke,
pomagače u sjeni
ne želeć' sebi isto,
a kakvi su dani njeni?
I onaj kad su ga sa brda snijeli
krvnici su navijek činili ono što su željeli,
u mržnji sanjali i sa mržnjom htjeli.
Već dvadeset i sedam lijeta
jedna majka, tisuće majki,
očeva, djece, sestara, braće
na grobovima se u grču sjeća
i dok gori tek upaljena svijeća
tako se rađa i ovaj stih.
Njima ga pišem,
na oltaru Domovine što padoše,
pjesma je ova za sjećanja,
ona je samo za njih.
(Posvećeno M.M. i svima koji su pali, nestali zarobljeni za Hrvatsku Domovinu)
OVO JE MOJE TIJELO
slika: digital art
OVO JE MOJE TIJELO...probudite se susjedi, prijatelji, škole, centri! Zaustavite i pomognite, ne zatvarajte oči... Svatko može ovo doživjeti!!!)
Ovo je moje tijelo,
tako klesana sam ja,
da ljubav vodim onda kada želim
ili shvatim da sam voljena.
I nije važno što postelju sa tobom dijelim
ili samo prolaziš kraj mene,
gospodar sam osjećaja svojih,
a ne prazan lik
nevoljene žene!
Plamen žudnje ugasit će
pokušaj da boli,
sol na ranu stavit će
onaj tko ne voli,
tko poniznim stvara biće,
tko mu gazi ponos
i savija kako želi,
GOSPODAR SAM SAME SEBE,
takvu su me htjeli!
Modrice da vidam, zar je ljubav to?
Dijete ja sam nečj'e, a ne nužno zlo,
suzu sreće trebam, osmijeh od miline,
a ne tešku šaku mržnje i siline.
Majka, sestra i kći tvoja
također su žene,
k'o što voliš njih i sebe,
tako poštuj...mene.
Ruke koje ljube strasno
pobudit će sve,
shvati što to znači
kad se reče...NE!
Franka Fani Kohn, Dubrovnik
