RAME UZ RAME SU STAJALI, A DO RAMENA IM NISU BILI
fotografija naslovnice zbornika autora J.Jelaske
Od 273 prispjele pjesme na pjesnički natječaj za završnu večeri pod nazivom "Stina pradidova" u Kninu povodom obljetnice Oluje, primljena je i moja (treće sudjelovanje) posvećena najmlađim braniteljima.
RAME UZ RAME SU STAJALI, A DO RAMENA IM NISU BILI
Rame uz rame su im stajali, a do ramena nisu bili,
korak po korak pratili, a jedva pola stizali.
Školska zvona su negdje zanijemila ,
dvorišta prazna, bez vike i smijeha,
zamijenili ih tenkovi, topovnjače, granate...
Krenuše, a ni pola života proživjeli, četvrtinu nisu čak...
bez zadaće, sa puškom u ruci, bez školske torbe
uz sve majčine i očeve molbe
i kao svako dijete nisu slušali očajne krikove:
„Nemoj sine, nemoj kćeri , tamo ti je i brat!
Dijete moje to nije igra, to je, to je prokleti rat!“
A najmlađem tek četrnaest biješe lijeta.
Ispred svih sva budućnost, išćekivana ljepota svijeta,
te zamijeniše oni skloništa, domove i krenuše u bojišta,
jer domovinu im napadoše, a srca bijahu jača.
Šesnaest, sedamnaest, dvadest, petnaest, osamnaest...
O hrabra mladosti naša, biseri i hridi plavetnog mora,
vaše jedva procvale duše stajaše protiv ubojica,
dušmana, izdajnika, oči u oči s njima...krvnicima,
protiv aviona, tenkova, topovnjača, haubica!
I broje li se vaše svijeće, na grobovima cvijeće?
Od svake hrabrosti vaše su jače i veće!
Žudite li oni živi, zarobljeni, ranjeni , iz logora izbavljeni
za izgubljenim školskim zvonima, tek nastalim prvim ljubavima?
A bojali ste se, bojao se svatko... u skloništu dijete,
roditelj, prijatelj, sestra, brat jer...
bio je , bio je prokleti, krvavi, nametnut' rat.
Franka Fani Kohn
