Već dvadeset sedam lijeta
ne svakog drugog, svako nekog,
već svakog dana
gledam je kako pohodi istim putem
u crnini, sa cvijećem, tiha, sasvim, sasvim sama
na grob svome sinu
gledajuć' na brdo poviše Grada
gdje njegovo tijelo je tri mjeseca ležalo
i nikakav vapaj, nikakva nada
nije pomogla da to ne čine,
već su gađali, pucali po moru,
po puku, po svakoj ulici
puni poznate mržnje,
puni siline i željni hrvatske krvi, nevinih života,
ove ponosne zemlje, povijesti njene i svih ljepota.

I tako dan za danom po paklu sunca,
po lednoj kiši
na grobu šapće nešto,
molitva jedva čujna,
glas joj sve tiši i tiši.

I tko zna što sada se pita,
koje se misli po truloj zemlji množe,
plače li bez suza uz krike bolne:
„Zašto si ovo učinio, Bože?“

A zna da nije on,
već krvnici bez srca i duše
njima je život ništa,
jer sve naše sveto kao i tada
čak danas ruše
uz nečije paklene ruke,
pomagače u sjeni
ne želeć' sebi isto,
a kakvi su dani njeni?

I onaj kad su ga sa brda snijeli
krvnici su navijek činili ono što su željeli,
u mržnji sanjali i sa mržnjom htjeli.

Već dvadeset i sedam lijeta
jedna majka, tisuće majki,
očeva, djece, sestara, braće
na grobovima se u grču sjeća
i dok gori tek upaljena svijeća
tako se rađa i ovaj stih.

Njima ga pišem,
na oltaru Domovine što padoše,
pjesma je ova za sjećanja,
ona je samo za njih.

(Posvećeno M.M. i svima koji su pali, nestali zarobljeni za Hrvatsku Domovinu)