ZOVI ME, MORE!
Zovi me, more,
neka sam tvoja pjena,
val koji iznenadi dušu
i njegova usamljena stijena.
Neka sam galeb plavetnilom tvojim zagrljena
prateći oblak i barku,
parajuć' mrežu umornom ribaru tvom.
Zovi me, more,
ljubav da izronim staru
na pješčanoj plaži
kao kad slušam sjećanja šapat
i suzu što kapnu na njegovu gitaru.
Vrati mi, more,
sve ono što ljutnjom Posjedon prati,
čekanja beskonačna,
molitvu i nadu...
vrati mi, more, vrati.
Zovi me bez one lažne tišine,
dok brod nepoznatim putem plovi
u sutrašnji život bez bijesa,
a punog stare miline,
podari mi oluju što daje ljubavi čar,
molitva moja nek šuti
čekajuć' posljednji dar.
Zovi me, more...
Franka Fani Kohn, Dubrovnik
(za zbornik Petar Kanavelić, Korčula)
