FRAMA Karlovac

srijeda, 31.08.2005.

Dočekali smo i ovaj članak...

MARŠ 2005.

(NAŠICE-OSIJEK-ASSISI)



25. srpnja skupina framaša krenula je iz Našica pa puno prema gore, puno prema dolje
da bi napokon stigli do Osijeka. Na putu ih možda malo prebudno pratiše brat Sunce.
Pridružiše im se i komarci koji su u 7 dana franjevačkog hoda nakupili dovoljno
hrane za 10 slijedećih godina života. Neki od framaša potražili su spas u grahu, dok
se većina ipak pouzdala u industrijska sredstva protiv komaraca. Sponzori su ove
godine brdo Kinder jaja odlučili zamijeniti brdom vode. No kako bi se maršaši opet
vratili kući s nekoliko kilograma viška, pobrinuli su se proizvođači Grandi keksa pa
tako neki od hodača neće poželjeti kupiti iste barem dok ne navrše 90 godina i ne
postanu pomalo senilni. Tu je dakako bio i smoki koji je isprva svima smrdio, ali
ubrzo je usvojena metoda jedenja sa začepljenim nosom pa smrad više nikome nije
smetao. I tako hodaše oni dan po dan uz Gospinu Krunicu, framaške pjesme, ali i
radio program DJ Gliste u suradnji sa hostesom Ljupkim. Bilo je tu još mladih
estradnih zvijezda koje ne bi bilo dobro nabrajati jer bih neke od njih mogla
zaboraviti spomenuti. Dočekivaše ih putem mnogi promatrači mašući im, a neki ih i
opskrbljivali poznatim slavonskim kiflicama. Stariji bračni par u jednome od sela
bio je toliko ljubazan da je na tuširanju ugostio 80-ak mirišljavih framaša kako u
nedostatku upotrebive vode u dvorani, ne bi svoje opojne mirise širili Batinom.
Stigoše tako oni i do Osijeka te stadoše uz stihove himne ovog Marša (I primit ćete
snagu.) slaviti što se dalje voze autobusom. Na putu do Assisija provedoše noć na
beskrajno udobnim sjedalima autobusa, udarajući nesvjesno nogama one koji su spavali
na podu. Nagrada za sve nedaće stigla je u Assisiju jer svi su oni prolaskom kroz
Porcjunkulu dobili potpuni oprost i priliku da krenu iz početka kao bolji ljudi.
Prošli su mjestima na kojima je sv. Franjo volio boraviti i moliti. Tada su već svi
poznavali sve, a kao točka na i ovce su posljednji dan zameketale, a pastiri krenuli
pronaći svaki svoju. Ipak, kada osobu koja je ove godine bila na Maršu upitate kako
joj je bilo, u odgovoru će se naći jedno ali. Ono će biti tu zbog smrti jednog od
njih, Dalibora Mrkonjića, na La Verni. Dakako da je svakome od njih žao što su
izgubili prijatelja, ali svi ujedno mogu duboko u sebi biti sretni jer je on sada
sigurno u Nebu.


by Iva alias Number

utorak, 30.08.2005.

Sanja, gdje si?

Ni sama ne znam kako da započnem ovaj post. Od same pomisli hvata me tuga. Naime, danas je našoj Sanji 18. rođendan. A ta ista Sanja je među nam poznata kao daleko najvrsnija u svim kulinarskim umijećima, o kolačima da i ne govorimo. No avaj! Nje nema! Jučer je otišla/pobjegla na more! I kako da se čovjek ne snuždi nad svojim usudom? No, dobro, prebolit ćemo mi to nekako (Iva, doduše, malo teže). Život ide dalje, a Sanji danas osobito želimo da ona u svom životu dogura vrlo daleko. Sanja, sretan rođendan!

ponedjeljak, 29.08.2005.

Just married!

Nakon mnogo dana provedenih u iščekivanju svanula je i ta dugo očekivana subota. Petra i Ervin započeli su svoj bračni život! Kroz proteklo vrijeme u nekoliko smo se postova doticali te teme, uvijek s napomenom da ćemo im sve želje napisati tek za vjenčanje. I tako, tu smo. No umjesto nekog novog teksta, sklepanog za ove blogovske prilike, donosimo čestitku koju smo im mi kao zajednica predali zajedno s darom.

Dear beloved!

Čim ste otvorili ovu omotnicu postalo vam je jasno kako ovo nije uobičajena čestitka. Vjerujemo, štoviše, da biste smatrali uvredljivom spoznaju kako sve što vam imamo za reći stane u tri loše rimovana stiha kakvih ćete vjerojatno dobiti pregršt. Isto tako, i sami znate kako smo vam sve knjige Phila Bosmansa već ispisali (razlomljeno u kratke citate, naravno) na raznim čestitkama koje smo vam uručivali proteklih godina. Stoga smo prisiljeni ovdje iznijeti samo svoje vlastite misli i zapažanja. Nećete nam, vjerujemo, zamjeriti što literarna vrijednost ovog uratka nije niti približna Bosmansovoj.
Dana 27. kolovoza 2005. godine započinjete zajednički život i tim vam povodom, zajedno s mnogim drugima, želimo izraziti svoje želje. Takav je, naime, običaj. I kada se mi ne bismo toga pridržavali, vi biste ipak znali da vam želimo sve najbolje. Što to točno znači, ne znamo. Prisiljeni smo izraziti se ovdje tako uopćeno jer bi sve ostalo bilo puko nagađanje ili nizanje fraza. Kako ćete izgrađivati svoj život i što će vam sve pritom trebati, pokazat će budućnost. Mi to ovg časa ne znamo, a i vi možete samo nagađati. Život je pun iznenađenja i to je (u krajnjoj liniji) dobro. Nije nikakva tajna da ćete se u budućnosti, koja je za vas odsada zajednička, susretati i s pozitivnim i s negativnim iznenađenjima. Poznajemo vas pa znamo da vas to ne plaši. Uvjereni smo da ste kao ljudi sazreli sasvim dovoljno za jedan ovakav početak. Naglašavamo, početak. To ima dvojako značenje. Kao prvo, početak mnogo obećava. Sada vam je lijepo, a kako će se situacija razvijati, može vam biti još ljepše. Kao drugo, početak zastrašuje. Još ništa nije gotovo, tek smo počeli. Uskoro ćete, osim godina svoga života, početi brojati i godine koje ste proveli u braku. Jednom ćete, nadamo se, doći i do toga da takvih bude više, pa i dvostruko ili trostruko više, nego onih prije braka. Nadamo se da ćemo vam i tada imati priliku čestitati, kao i danas. No već sada želimo podsjetiti sebe koliko i vas da obljetnice, prstenovi i zajedničko prezime nužno ne znače ništa. Ono što vam, dakle, želimo jest da kako bude rastao broj vaših zajedničkih godina raste i vaša volja za obnavljanjem ljubavi koju ste na vjenčanju obećali. Bit će vam potrebno mnogo strpljivosti i ustrajnosti jer ljubav, koja omogućava vjernost u svim okolnostima, lako može doći na kušnju. Obećanje da uvijek možete računati s našim prijateljstvom već imate. No prvenstveno vam želimo da u svim životnim trenucima svoga najboljeg prijatelja uspijevate pronaći jedno u drugom.
Da će vas u tome pratiti Božji blagoslov, uopće ne sumnjamo.

Vaši framaši

petak, 26.08.2005.

Jer nikad ne prestanu biti djeca...

Kad mi se učini da je neke ljude teško voljeti, sjetim se da su i oni bili djeca.

Ugledam ih tada u njihovoj istinitosti, začuđenosti, traženju, lutanju, izgubljenosti...
Naslutim njihovu radost rasta i spoznaje, ali i njihove napore da izgrade obranu od rana i udaraca...

Ispod zidova koje su izgradili ugledam njihovu ljudskost - duboku, nježnu, živu...

Ugledam biće koje živi od ljubavi i uči ljubiti.
Biće koje vjeruje.
Biće koje pred iznevjerenim povjerenjem postaje ranjivo.
I brani se od ranjivosti - možda bijegom, možda grubošću, možda maskama...
Biće koje ne možeš ne voljeti.
Dijete.

Jer - ljudi nikad ne prestanu biti djeca. Vrijeme samo sakrije njihov djetinji izgled.

(Nažalost, ne znamo tko je autor)

srijeda, 24.08.2005.

Novo!!!

Dozvolite, štovani čitatelji, da vam skrenem pažnju na našu rubriku fotke. Svi vi koji ste odavno izgubili nadu da će se tamo nekad nešto pojaviti, pogriješili ste. Domagoj se vratio iz Kolna! No neka vas taj podatak ne zavara. Nisu tamo objavljene slike iz Kolna, pa ni s marša, pa čak ni s onog trsatskog "malog marša". Ispunilo se vrijeme tek za slike s Trsata i s Križnog puta (koje ste djelomično već vidjeli). Naime, Domagojev fotoaparat radi na sljedećem principu: dok se na snimljenim fotografijama ne stvori plijesan, one ne mogu u uporabu. Budite strpljivi, glavno da je stvar krenula.

ponedjeljak, 22.08.2005.

Dok jedne revnost za dom Gospodnji izjeda, druge ispunja!
(preuzeto od Frame Tvrđa)

petak, 19.08.2005.

Danas je Ervinov rođendan!

Draga nacijo i svi simpatizeri! Javljam vam veliku radost! Na današnji vam se dan u Gradu Na Četiri Rijeke rodio ni manje ni više nego naš Ervin! Najstariji pamte da je to bilo čak 1973. godine, što znači da od dana današnjeg on broji ravno 32 godine. Brojka je to na kojoj bi mu pozavidjeli i neki članovi našeg FSR-a (što im svakako služi na čast). Nije stoga bez razloga od mnogih mlađih (od njega su, zapravo, svi mlađi) framaša često nazivan "pater familias" i slično. Svi koji ga poznajete znate da će kroz 9 dana zaista i zasnovati obitelj u čemu će mu nesebično pomoći naša (framašica) Petra. Želje koje su vezana za taj događaj pojavit će se na blogu negdje u to vrijeme. Dotada samo: Ervica (tako ga, naime, zovu čak i oni najtvrđi i najmuževniji) , sretan rođendan!


>sadržaj>naslovnica

utorak, 16.08.2005.

PRAVA LJUBAV

Na jednom radijskom natječaju vrtjelo se pitanje:
- Koja je najljepša rečenica koju žena može čuti?
Nakon svih domišljanja i raznih prijedloga, javila se mlada žena, i dobila prvu nagradu. Evo što je rekla:
- Najljepša rečenica koju žena može čuti jest, kad se dijete probudi u tri sata noću i stane plakati, a muž reče: „Samo ti spavaj, ja ću!“


>sadržaj>naslovnica

Prijateljstvo

"Ne možeš živjeti ako nemaš čovjeka koji će se brinuti o tebi, kome se možeš povjeriti, kod kojeg si uvijek dobrodošao. U životu susrećeš mnoge ljude, mnogi ulaze u tvoj život, rijetki se povezuju s tvojim životom...
Ne možeš živjeti ako nemaš čovjeka o kojemu bi vodio brigu. Ne smijemo misliti da je gotovo s ljubavlju ako se nikome ne približavamo, ako nikome ne zadajemo bol. Stvarno ljubiti znači brinuti se o ljudima, pažljivo, osjetljivo, dosjetljivo. Briga o nekom čovjeku oslobađa me iz vlastite uskogrudnosti, izvlači me iz vječitog kruženja oko samog sebe..."
Phil Bosmans

>sadržaj>naslovnica

ponedjeljak, 08.08.2005.

Bili smo na Mladi festu u Međugorju...

I tako, eto nas natrag. Povratak u svakodnevicu uvijek je bolan, no što ćete, morali smo se vratiti.. U maniri prekaljenog novinarskog maga najprvo ću vam dati najopćenitije informacije koje će zadovoljiti vašu glad za senzacijama. Nikad nećete pogoditi što je Lucija napravila kad je ... Šalim se, naravno, svi smo bili dobri i neporočni, ali to nije razlog da ovdje prestanete čitati. Dakle, šesnaesti po redu susret mladih "Mladi fest 16" održavao se u Međugorju od 1. do 6. kolovoza ove godine (za sve vas koji ovaj tekst čitate u dalekoj budućnosti jer ste ga pronašli kao arheološku iskopinu - ovo je 2005. godina). Mala i kompaktna grupa nas iz Karlovca u sastavu (od najstarijeg ka najmlađoj): Željko, Snježana, Katarina, Tomislav i Lucija (1 molitvena zajednica + 1 FSR + 3 FRAMA) nalazila se tamo u svojstvu volontera. Ta nam je titula, osim nešto posla koji je ujedno bio i zadovoljstvo, donijela i brojne privilegije. Najznačajnije od njih bile su udoban smještaj plativ u vatikanskoj valuti (za one koji ne znaju, to je ona "Bog vam platio") i mjesto u zboru (što osim pjevanja koje je, naravno, dostupno svima, uključuje i sjedeće mjesto pod nadstrešnicom, a to je nešto o čemu su ostali hodočasnici mogli samo sanjati). Te smo privilegije ostvarivali preko akreditacije koja nam je visjela oko vrata i koja je otvarala gotovo sva vrata. Gotovo sva?! Da, dragi čitatelju, gotovo sva. Pred vratima ženskog WC-a još su uvijek sve građanke ove i one države apsolutno jednake. Vrijeme je da vam opišem što smo mi tamo zapravo radili. Ovdje odmah moram istaći da smo kroz tih tjedan dana stekli mnoge nove kompetencije koje će dodatno obogatiti našu poslovnu biografiju (koja, doduše, već i sad vrvi mnogim sposobnostima). Nećete mi zamjeriti što ću nas na ovom mjestu javno pohvaliti i srdačno nam čestitati što smo u roku od samo 27 minuta (dobro ste pročitali, dvadeset i sedam minuta), nas samo 5 (pet) uspjeli umetnuti po dvije baterije od 1.5V, tip AAA, u čak 120 (sto i dvadeset) prekrasnih, majušnih, plavih tranzistora (to su oni za simultani prijevod) koji su se, samo da napomenem, teško otvarali, a vratiti ih u kutiju u prijašnjem stanju bio je Sizifov posao. Ako vam kažem da jedna kutija sadrži 120 tranzistora, a mi smo napravili oko 14 kutija, jasno vam je odakle izvire moj ponos. Utješila nas je spoznaja da svaka od tih stvarčica kineske proizvodnje koju u nekom supermarketu možete kupiti za 18 do 25 kuna, a realna joj je vrijednost najviše 10 kuna, tamo košta 8 eura iliti 64 kune. Razliku u cijeni pripisujemo našem radu. Uopće nas ne čudi što su se odlično prodavali. Osim toga prodavali smo i svijeće, suvenire svetišta i tako, znate već, odmarali i imali vremena za osobnu pobožnost. Posljednji dio prethodne rečenice zapravo trebate uvjetno shvatiti. Naime, da bismo otišli na Podbrdo, putem izmolili krunicu, tamo se malo zadržali i na vrijeme se pojavili na poslu, morali smo to jutro ustati prije cika zore. Iznenadit će vas činjenica da gore, suprotno našim očekivanjima, nismo bili jedini, a zaprepastit će vas spoznaja da su, dok smo se mi penjali poluotvorenih očiju, neki već silazili! Sve je to Međugorje. Treba tome pribrojiti neizbrojive krunice, dnevne temperature od +40şC, noćne temperature na Križevcu (5h ujutro, imali smo misu gore) od jako malo şC (svi smo bili debelo obučeni, zamotani u deke i promrzli), brojne nadahnute propovijedi, svjedočanstva i izlaganja... Svatko je od nas kući donio posebno iskustvo i možemo si samo poželjeti da ćemo ga znati pretvoriti u svjedočanstvo za one koji s nama žive. Na kraju se i sami trebamo sa zahvalnošću prisjetiti da nam je sve to netko omogućio. U našim (crkvenim) krugovima se u ovakvim trenucima obično kaže da, kao prvo, svaka zahvala ide Bogu, onda Mariji bez čijeg poziva nitko ne dolazi u Međugorje itd. To doista jest točno, no ja sam osobno duboko uvjerena kako su Gospodin i Marija i bez interneta dobro upoznati s količinom naše zahvalnosti prema njima. S ljudima je drugačije, ako želite da nešto znaju treba im to i reći. Ispred framaša (ipak je ovo framaški blog) zahvaljujem Snježani na pozivu i ponudi da se uopće uključimo, kao i na trudu tijekom čitavog boravka da nam susret bude što ugodniji. Svjesni smo da s nama nije uvijek lako. Istu zahvalnost dugujemo Željku koji nam je svojom otvorenošću, entuzijazmom i strpljenjem otvorio nove vidike. Mi iz raznih franjevačkih zajednica uvijek smo zadovoljni kad nam se učini da smo porasli u bratstvu. Mislim da iz perspektive našeg mikrokozmosa upravo tako možemo gledati na ovaj susret. Stoga moja osobna zahvalnost ide svima njima četvero koji su svojim trudom i svojom strpljivošću to omogućili. Do čitanja!

P:S. Kad je moj brat pročitao ovaj tekst prije nego sam ga stavila na internet, prvi mu je komentar bio što sam sve preskočila. No nije mi bila namjera napisati studiozan prikaz koji bi obuhvatio baš sve što se tih dana događalo u Međugorju. Ovo je samo pogled iz mog kuta dan nakon povratka. Svjesna sam da se ne vidi baš sve. Ali baš zato vama (koji ste bili) i svome bratu poručujem, napišite kakav je pogled na Međugorje bio s vašeg balkona! Komentari su otvoreni, a ako želite, možete nam i emajlirati.


>sadržaj>naslovnica