Kuku

B(l)ože dragi, kad pogledaš uokolo... čudo jedno koliko nenormalnih luđaka ima.
Al' da vas odmah umirim - to ja prvenstveno na sebe mislim, jelte.

Ponovno sam u nekoj fazi... čudnoj fazi. Nakon one pekarske od zimus, pa one di mi se ništa nije dalo, sad sam ponovno u nekoj polupekarskoj, hibridnoj.
Ma, svakava je. Još ćete čuti...
Strašno nešto.

Skuham jučer ručak za danas. NEŠTO što jako, jako volim, nešto na što sam se jako, jako dugo nagovarala jer je potrebno odvojiti malo više vremena, a meni se to u ovoj posljednjoj fazi nije dalo... i, evo, u ovoj najnovijoj konačno mi uspije. A ova nova faza vam je toliko čudna, da ja sad samo hodam po trgovinama i s polica stalno skidam KUKUruzno brašno, pa KUKUruznu krupicu, pa na kraju i sam KUKUruz... i tako u krug.
Enivej... i uz ovo nešto što sam jučer skuhala odlično bi išao KUKUruzni kruh, i sad, kako je sestra najavila svoj dolazak, iskoristim ja ovu novu, hibridnu pekarsku fazu pa pripremim jučer sve za dva manja KUKUruzna kruha. Jedan meni, i jedan njoj da si ponese.

I stvarno - ispečem ja ta dva savršena, i ovaj moj zamiriiišiiii... na kiflu i paštetu :O
A vi o kifli i pašteti ne znate ništa, je li?
Dakle ovako... mi kući smo jako rijetko kupovali prerađene mesne proizvode. Bilo bi to i glupo kad smo uvjek imali svoje domaće, ali kad smo bili djeca, povremeno bi zatražili nešto i od tih nezdravijih proizvoda. Moj 'grijeh' do danas ostala je pašteta na svježem pecivu. Ozbiljno... kad god sam jako umorna i jako gladna... od sve hrane na svijetu, od svih delikatesa, meni padne pašteta na pamet. I to što slanija i sa što više pojačivača okusa. Al' samo na svježem pecivu, nikako s kruhom.
I sad to što je meni s ovim KUKUruznim kruhom zamirisala kifla s paštetom, samo vam govori kakav je ovo kruh. A o tome koliko je cijela ova moja faza čudna, ne treba ništa više reći osim da sam nekakvim slučajem s polica nedavno skinula i dvije paštete... i da je moj ručak, pored onog pripremljenog, silnog željenog (jer sreća je lepa samo dok se čeka? :O), danas bio kruh s paštetom.
Nenormalna... što reći.

Oznake: kruh naš nesvakidašnji

Dobro njima, dobro meni

Riješila sam problem s nešto duljom, prisilnom, apstiencijom od izrade kolača. Bezveeze mi kad nema tko pojesti.
Sad samo proslijedim susjedima. Njih u kući ima buljuk.
Kaže susjeda (dobra mi je k'o kruh) - Sad ja to poslikam i pošaljem mojima...odmah će se skupiti.

Ha... tko bi rekao!

Istina, malo zgleda kao da je pofurena (što zapravo i je bila... mrazom), ali ipak je uspjela.
Sad mi je još draža :)

Palačinka s krizom identiteta

A bilo je ovako.. (no, ali ako i dalje ipak ne znaš, onda pitaj Marival). Prvo sam u ruci sa svježe nalakiranim, tamno crvenim noktima, ponijela jednako tako crvenu ( i zlatnu) šalicu s kavom prema računalu.
Trebala sam nešto raditi.
Nokte nisam jako, jako dugo imala nalakirane. Uvijek kad bi mi pali na pamet, sjetila bih se da moram ići oprati posuđe ili počupati travu, pa mi uređeni nokti nisu imali smisla jer bi se vjerojatno odmah i uneredili... a umjetne, koji su otporniji, nikada i nisam imala.
No večer prije mi je došlo malo urediti i nokte, i kosu, kožu... a onda mi je palo na pamet da bih mogla baš i ostaviti posao i malo prošetati.
Taman pred kišu.
I bi tako.
Prsnem još samo mrvicu parfema Amour de cacao (u posljednje vrijeme mi odgovaraju miris s čokoladom, a ovaj je bio zadnji u nizu) i krenem.

Šetnja se mrvicu oduljila jer sam sretala ljude...
Ne viđaju me često pa bi pričali. Da što ne bih na piće, kavu... kući, u kafić... Zahvalim se jer da nemam vremena. Možda drugi put...
Ne znaju ljudi da imam dan samo za sebe, kad sam si već ovako lijepa, sva crveno - zlatna, no... :O
Na povratku pomislih kako bih si mogla još malo ugoditi (ni to nisam dugo), pa svratim u trgovinu i kupim voća, preskupi sladoled, sireva, ulovim butelju crvenog vina... i na kraju još zgrabim i crvene jagode.
Prođem pored mesnice... pa se vratim par koraka unatrag i uđem u nju. Pri ulasku još uvijek nisam znala zašto... ali sam iz nje na kraju izašla s velikim, tamnocrvenim junećim odrescima.
Za danas.
Valjda.

I onda konačno dođem kući, zbacim s nogu cipele, ulegnem u fotelju i ispružim noge s jednako crvenim noktima kao što su i oni na rukama. Odmorim malo, pa ustanem i mačku, koji samo što nije ljudski propričao od uzrujanosti, istresem njegovu večeru u zdjelicu pa odem sebi pripremiti svoju. Dan ranije sam uspjela ispreskakati sve moguće obroke, a u posljednjih mjesec dana su, i tako i tako, otišli svi kilogrami koje sam vrijedno zimus sakupljala pa odlučim na tavu nabaciti jedan od onih tamnocrvenih odrezaka i ispeći gljive. Na kraju sam sve zalila s malo rastopljenog maslaca.
Više od polovice odreska sam ostavila na tanjuru. Iako je bio fin i mekan, ipak mi nije odgovarao.. i već nakon nekoliko zalogaja osjećala sam se strašno tromo.
Pa otvorim bocu s vinom, ulijem malo u čašu, pronađem film i ponovno utonem u fotelju. Nisam uspjela ispiti niti gutljaj vina a očni kapci su mi se već počeli spuštati a čaša opasno navrtati u rukama. Uspijem ju nekako odložiti na stolić, skinuti kopču s kose da me ne žulja i bez ijedne prolivene kapi vina samo se malo navrnem na bok i zaspim kao Trnoružica

Moram priznati da baš i ne razumijem ljude čiji smisao života su isključivo zabave, izlasci, provodi i (sebi)sebično ugađanje. To čak i na kraće staze može biti strašno isprazno... o dugoprugašima da i ne govorim. Nakon svega ovoga, ja se strašno radujem sutrašnjm danu u kojemu ću ići u vrt i mlatiti novonabujalu travu
Je, istina, najavili su ovaj tjedan dosta kiše... ali valjda bude i nekih ljepših trenutaka, što ne?




Ipak, palačinka je bila odlična.
I bez obzira na jagode koje s jagodama veze nemaju, pa ni bezveze... srećom, nije se od njih ništa ni očekivalo.
O NJOJ sam već pisala.

Crni Popaju

***








Magnolija, tj. njezin (za sada) jedan jedini (napola otvoreni) cvijet, nije preživio prošlodnevne (kasne) mrazeve.
Iako sam ga pokušala zaštititi.
Doduše, maloprije mi se učinilo da je u nešto boljem stanju nego jutros, ha... čuda su moguća, ali moram priznati da ja i nisam baš pretjerano optimistična.

No, kako god, bumo još vidli... uglavnom, slika magnolije nema, ali zato je tu špinat koji je ujutro (istinablog) malo klonuo, a poslijepodne zamahnuo bujnom kosom, stresao mrazeve sa sebe i čilo čekao da ga dođem pobrati.
Njega nisam štitila od mraza... a bome - nisam ga ni kuhanog pretjerano štedjela :O

Omnia mea mecum porto

Oznake: per aspera ad astra

Malo... poslije ručka

Već nekoliko (i tu i tamo... onamo) dana jako mi nedostaje (nije samo) moj (razumni) maslačak.
Sjeta.
I mir (razum(n)om).
A niš'... ostaje comfort food i(li) zgrabiti ovog dostupnog.
Razum(om).
(Utjeha).

Oznake: Use i u svoje kljuse

Snaga

Kažem šogoru da niš' ne brine, da je Dodikov let bio tek drugi najpraćeniji u svijetu :DD

Balans

Mujadara

Mujadara je tradicionalno libanonsko jelo (zapravo bliskoistočno... jer tko će znati tko ga tamo sve još svojata; nešto kao što Bosanci stalno prisvajaju naše bureke,sarme, ćevape...) od leće, riže ili bulgura i luka... puno luka.
Volim leću, volim bulgur, a bome volim i luk... pogotovo ako je karameliziran, pa joj rekoh ti si za moju kuću!
I bi tako, i stvarno je - odlična je.

Priprema se na maslinovom ulju, a od začina se dodaju: sol, papar, kim, kurkuma... lovor, češnjak...
Sve to, ili skoro ništa kao u ovom VIDEU

Teddy Swims (Someone Who Isn't Me Sometimes)

Dolazi danas nećakinja kod mene, i kaže joj moja sestra da kupi mojim mačkama hranu. Konzerve. Ona kupi najskuplje vrećice, jer da je na konzervama čitala sastav i da ta hrana nije dobra za mačke.
Pored Gospodina Razmaženog ja imam još jednu mačku i dva mačka koji prvo pojedu sve što iskoči pred njih, i 'kišu b(l)ožju', a onda pitaju je li jestivo.
Mačka je nedavno sa stola ukrala silikonsku četkicu kojom sam jajima i uljem premazivala pečena peciva.
Pojela ju je

***








Teddyja sam 'otkrila' tek nedavno, sučajno naletjvši na video u kojemu je svojim pojavljivanjem iznenadio uličnog svirača, čelistu. Poslije sam vidjela da takvih videa ima više, malo previše za spontanost... ali, možda čovjek samo voli iznenađivati ljude, pomislila sam odmah.
Kako god - odličan je.

Oznake: sviraj nešto ljubavno

Ne zovi V radi gašenja požara

Ja stalno palim te nekakve vatre, ali ih uvijek držim pod kontrolom... ne dam da se razbuktaju, dopustim im tek malo zagrijavanja. Oprezna sam. Moram biti i zbog brojnih svijeća i lampica koje uvijek svjetlucaju u mojoj blizini... pa one visoke, koje bi s mogle prevrnuti, gasim svaki put kad izlazim iz sobe, čak i na samo nekoliko minuta, a gasim i niske ako je mačak u blizini.
Jer nikad se ne zna...

Ovih dana sam već počela s proljetnim čišćenjem. Ma, znate vi da ja nisam baš velika čistunica, da o čistoći više pričam no što ju prakticiram... ali znate i da se posljednjih nekoliko godina stalno borim sa svojim zapuštenim vrtom. Nikako da ga iskontroliram...
On je moja bolna točka, moj svakogodišnji poraz... poraz kojemu sam ove godine odlučila stati... na rep.
Grmlje... (pre)visoku travu.
Što god.
Kako god.

Pa poučena prijašnjim godinama kada sam mislila da imam vremena, a nisam... ovog proljeća sam krenula na posao već s prvim njegovim ukaz(iv)anjem.
Prva faza je ujedno i najvažniji posao, majka svih vrtnih poslova koja zahtijeva čišćenje vrta od prošlogodišnje suhe trave i polomljenog granja. U mojem slučaju tu je još i izvlačenje zaostalih dijelova starog, porušenog plastenika, žičane ograde napola zarolane, kao i brojnog alata koji je ostao iza mame... a moguće da ga je nekada i tata tamo odvukao pa zaboravio. Do sada bi me svake godine visoki korov preduhitrio i progutao svo to 'blago', pa zbog svega toga nikada nisam mogla nikoga pozvati da pokosi vrt, jer tko na na što bi sve nagazio... gore i od kakve mine zaostale iz Drugog svjetskog rata :I

Enivej... ja sam sada krenula ranije, dok se sve još dobro vidi, i već sam jako lijepi posao napravila. I prije no što se krenem obračunavati s divljom kupinom koja je prisvojila dobar komad vrta, što zemljanog, što zračnog, odlučila sam zapaliti sve što se od prikupljenog dalo zapaliti.
Prvo sam namjeravala zapaliti lomaču na kraju vrta, ali sam, ovaka oprezna, od te zamisli ipak odustala. Tamo nemam vodu kojom bih kontrolirala vatrine pute, a pojavio se i nekakv vjetrić... slabašan, doduše, ali ipak dovoljno jak da stvori problem. Pa sam se okrenula planu B, tj. drugom kraju vrta, odnosno njegovom početku gdje stoji veliko metalno bure, još od vremena prije organiziranog prikupljanja i odvoženja smeća.
Pa sam hrpe prikupljenog granja i svega što je paljivo nosila do bureta. Kada sam ga napunila i u njega ubacila zapaljenu šibicu, pomislih kako bi bilo pametno da odmah pripremim i crijevo s vodom jer je oko bureta bilo još dosta suhe trave, a u blizini i jedna dvorišna zgrada... pa da ne bi bilo...
Kolut s crijevom držim u dvorištu, u blizini slavine s vodom, na mjestu gdje se iza zida nalazi susjedova velika zidana krušna peć/roštilj.
Moj susjed jako voli roštiljati i zbog toga me počesto iznenadi dim u dvorištu, što i nije nekakav problem jer na roštiljanje računam... problem je kad me dim iznenadi zimi kada padne mrak, jer susjedu ne bude problem ni po hladnoći vani pripremiti si večeru, ali mene uvijek prepadne dok ne saznem otkud dolazi.
Vjerojatno je zato moja podsvijest naložila da to crijevo cijelu zimu stoji baš tu :D

I tako... odem ja i odvrnem vodu, pa prikopčam crijevo na slavinu i počnem ga odmatati s koluta... i zapetljam se u njega kao nikada do sada. Krene dobro, pa se onda nekoliko namotaja odjednom opusti i jedan zapne za kotačić, a drugi za nekakv žlijeb. Pa dok njih popravim, opusti se sljedećih nekoliko namotaja, i tako dobrih pet mnuta, ako ne i više potrošim na odmatanje tridesetak metara vrtnog crijeva za vodu.
Malo me počne loviti panika jer sam vatru ostavila bez nadzora, pa se još jednom zapetljam prije no što sam konačno uspjela savladati tu zmiju i odvući je do vatre... koja se rasplamsala i više nego sam strahovala. Cijelo bure se zahuktalo od njene snage, a plamen i gusti dim su se uzdizali u zrak preko nekoliko metara visine. Srećom, vatra ništa okolo nije zahvatila pa ju na brzinu iskontroliram, malo odahnem i shvatim još nešto o sebi.
Da sam nikakav vatrogasac.
Idu meni ovi mali plamičci i sve oko njih, tu sam svoj na svome, ali nisam za velike vatre.
Stoga, zatrebate lli ikada kakvog vatrogasca, ili samo nakazu, zab(l)ogamiloga, nikako ne zovite mene
Dokazano sam mepouzdana :)

Oznake: peti element