Palačinka s krizom identiteta

A bilo je ovako.. (no, ali ako i dalje ipak ne znaš, onda pitaj Marival). Prvo sam u ruci sa svježe nalakiranim, tamno crvenim noktima, ponijela jednako tako crvenu ( i zlatnu) šalicu s kavom prema računalu.
Trebala sam nešto raditi.
Nokte nisam jako, jako dugo imala nalakirane. Uvijek kad bi mi pali na pamet, sjetila bih se da moram ići oprati posuđe ili počupati travu, pa mi uređeni nokti nisu imali smisla jer bi se vjerojatno odmah i uneredili... a umjetne, koji su otporniji, nikada i nisam imala.
No večer prije mi je došlo malo urediti i nokte, i kosu, kožu... a onda mi je palo na pamet da bih mogla baš i ostaviti posao i malo prošetati.
Taman pred kišu.
I bi tako.
Prsnem još samo mrvicu parfema Amour de cacao (u posljednje vrijeme mi odgovaraju miris s čokoladom, a ovaj je bio zadnji u nizu) i krenem.

Šetnja se mrvicu oduljila jer sam sretala ljude...
Ne viđaju me često pa bi pričali. Da što ne bih na piće, kavu... kući, u kafić... Zahvalim se jer da nemam vremena. Možda drugi put...
Ne znaju ljudi da imam dan samo za sebe, kad sam si već ovako lijepa, sva crveno - zlatna, no... :O
Na povratku pomislih kako bih si mogla još malo ugoditi (ni to nisam dugo), pa svratim u trgovinu i kupim voća, preskupi sladoled, sireva, ulovim butelju crvenog vina... i na kraju još zgrabim i crvene jagode.
Prođem pored mesnice... pa se vratim par koraka unatrag i uđem u nju. Pri ulasku još uvijek nisam znala zašto... ali sam iz nje na kraju izašla s velikim, tamnocrvenim junećim odrescima.
Za danas.
Valjda.

I onda konačno dođem kući, zbacim s nogu cipele, ulegnem u fotelju i ispružim noge s jednako crvenim noktima kao što su i oni na rukama. Odmorim malo, pa ustanem i mačku, koji samo što nije ljudski propričao od uzrujanosti, istresem njegovu večeru u zdjelicu pa odem sebi pripremiti svoju. Dan ranije sam uspjela ispreskakati sve moguće obroke, a u posljednjih mjesec dana su, i tako i tako, otišli svi kilogrami koje sam vrijedno zimus sakupljala pa odlučim na tavu nabaciti jedan od onih tamnocrvenih odrezaka i ispeći gljive. Na kraju sam sve zalila s malo rastopljenog maslaca.
Više od polovice odreska sam ostavila na tanjuru. Iako je bio fin i mekan, ipak mi nije odgovarao.. i već nakon nekoliko zalogaja osjećala sam se strašno tromo.
Pa otvorim bocu s vinom, ulijem malo u čašu, pronađem film i ponovno utonem u fotelju. Nisam uspjela ispiti niti gutljaj vina a očni kapci su mi se već počeli spuštati a čaša opasno navrtati u rukama. Uspijem ju nekako odložiti na stolić, skinuti kopču s kose da me ne žulja i bez ijedne prolivene kapi vina samo se malo navrnem na bok i zaspim kao Trnoružica

Moram priznati da baš i ne razumijem ljude čiji smisao života su isključivo zabave, izlasci, provodi i (sebi)sebično ugađanje. To čak i na kraće staze može biti strašno isprazno... o dugoprugašima da i ne govorim. Nakon svega ovoga, ja se strašno radujem sutrašnjm danu u kojemu ću ići u vrt i mlatiti novonabujalu travu
Je, istina, najavili su ovaj tjedan dosta kiše... ali valjda bude i nekih ljepših trenutaka, što ne?




Ipak, palačinka je bila odlična.
I bez obzira na jagode koje s jagodama veze nemaju, pa ni bezveze... srećom, nije se od njih ništa ni očekivalo.
O NJOJ sam već pisala.