The Hydra
ponedjeljak, 24.02.2025.
One man band. Zamalo.
U svakom slučaju zanimljiv instrument, više nego dovoljan za odličnu svirku.
The Hydra je trovrata gitara.
Osmislio ju je Steve Vai, a kreirali su je i izradili Japanci.
a ovako izgleda sviranje na njoj:
Teeth of the Hydra, s albuma Inviolate legendarnog gitariste.
Ah... a zašto ne i cijeli album :O
Što će biti sa mnom?
srijeda, 19.02.2025.
Ja se još uvijek nisam u potpunosti privikla voditi brigu (skoro) samo o sebi. I kad mi se učini da sam krenula u tom pravcu, dogodi se nešto zbog čega u glavi vrtim film o posljednjih desetak godina, pa ponovno sve vratim na početak.
Bila je misa za moje. To je ujedno bila i druga godišnjica tatine smrti, i slike su bile toliko intenzivne kao da se jučer odvijalo sve ono što sam s njim prolazila.
A bilo je teško. Pogotovo posljednje dvije godine kojima je nadživio puno mlađu mamu, zbunjeno (ne)svjestan da je sada ovisan samo o meni. Njegova demencija s jedne, i moj nikakav autoritet s druge strane često su nam znali priuštiti pravi pakao. Bile su to dvije godine nespavanja, stalnog nadziranja njegovog kretanja, osluškivanja svakog noćnog šuma i pokreta jer je u bilo koje vrijeme mogao zapaliti cigaretu i zaspati, uključiti plinski štednjak ili pokušati zapaliti nekakvu drugu vatru jer mu je uvijek bilo hladno, neovisno o godišnjem dobu. Ili je usred noći mogao izaći na dvorište i po mrklom mraku, ne paleći vanjsko svjetlo, pentrati se po ljestvama i brati grožđe.
Ničega se poslije ne bi sjećao.
Ble su to dvije godine njegovog žestokog opiranja svakom mojem prijedlogu vezanom uz njegovu osobnu higijenu, odlaskom na spavanje, terapiju, prehranu...
Ovo posljednje bilo je otežano i disfagijom koja se javlja uz demenciju.
Odlasci u nepoznato, stalno unošenje u kuću predmeta kojima tamo nikako nije mjesto... a pored svega, najteže je bilo imati dovoljno strpljenja i razumijevanja za grube riječi koje ti upućuje osoba za koju znaš da te treba samo voljeti. Sve naučeno, sve pročitane ikada napisane riječi koje zazivaju tvoj razum govoreći da nije grub čovjek nego bolest koja uzima njegov, nisu uvijek dovoljne za uklanjanje osjećaja života stopljenog s onim dva metra ispod zemljine površine.
U svojim prisebnim trenucima tražio je da ostane kod kuće. Svjesna da bi on sasvim sigurno u nekoj trećedobnoj ustanovi umro za par dana, obećala sam (sebi) da ću nositi ta dva metra zemlje sve dok budem to i fizički mogla. Obzirom na moje stanje, samo takvo obećanje je i dolazilo u obzir, i to samo dok je tata bio na nogama.
Potrajalo je do njegovog kraja.
- Što će biti sa mnom? - bile su njegove posljednje riječi koje mi je uputio. Tiho, očima uplašenog dječaka.
Tata se oduvijek bojao smrti. Zapravo, nikada o njoj nije volio razgovarati, uvijek je izbjegavao tu temu pa smo mi svi sami dolazili do ovog zaključka. Vjerojatno je morao smoći puno snage za ovakvo pitanje, a prije njega je dulje vrijeme samo šutio, boreći se sa svojim strahovima... jer više nije mogao ignorirati svoj sve plići dah.
Do jutra je ostalo još samo par sati i ja mu rekoh da ću ponovno zvati doktora. To je bilo dovoljno za izraz olakšanja na njegovom licu.
Na kraju sam mu omogućila i taj mir.
S takvim licem je potom pokušao jesti i piti, a onda pokazao glavom da želi leći. Nisam mogla s tugom ne pomisliti koliko bi sve lakše bilo da je tako surađivao svo proteklo vrijeme...
Samo nekoliko trenutaka nakon što sam mu podignula noge na krevet i pokrila ga, Turska se gadno zatresla, tata je prestao disati... i život je krenuo dalje...
Govoriti o sebi kao o dobroj osobi čista je oholost, kažu. I da hoću, ne bih mogla reći da sam zbog ona dva metra iznad sebe dobra osoba. Jer drugačije ne bih ni umjela... i meni je taj mir bio potreban.
To sam radila zbog sebe, u protivnom bi me sada progutao ovaj život iznad.
Ljubavi puti
petak, 14.02.2025.
Što ono kažu, kamo prolazi? :O
Fotka je malo bezveze... snimana skoro u potpunom mraku, al' eto - baš se htjela ovdje nacrtati.
I obzirom da je fotka bezveze, to znači da ću uskoro ove 'ljubavne kobasice' (je malo čudan naziv 
, al' ozbiljno ih ljudi tako nazvali ) morati ponoviti.
Teško žabu u vodu... al' i tak' i tak' mi je suđeno udvostručiti se.
Što ću
Double trouble
utorak, 04.02.2025.
Karta se jučer malo online. Imam profil s boljim rejtingom, i jedan s nešto lošijim. Na rejting se puno pazi, pa kad vide ovaj lošiji uglavnom nitko ne bi igrao sa mnom, ali im ne smeta igrati protiv... dapače.
I uguram se ja onda s nekim još slabijim od sebe pa počnemo dobivati partiju... i, samo što nije naša, a protivnici se počnu međusobno optuživati i toliko vrijeđati da se više nije znalo tko tu koga... a onda u žaru prepirke jedan ispali da 'ebe on onog tko mu je mene doveo u sobu!
I sad... aj, na stranu to što znam da muškarci obično vole ženu u svojoj sobi, tu bih se mogla i uvrijediti... al' ovo je bio jedan od rijetkih slučajeva kada ja uvredu i psovku zapravo smatram komplimentom :))
Criminal minds
subota, 01.02.2025.
Moja insomnija je, izgleda, konačno prošla. Naspavala sam se danas. Problem je jedino što sam sada malo zamijenila noć i dan, ali naći će se tu lijeka...
Zapravo, mogla sam na tome poraditi još prije dva dana, no zadržala me malo kasnonoćna serija na Samo zabava televiziji. Htjela sam ju odgledati do kraja.
Zamijenila je seriju 'Zlo' koju mi se baš i nije dalo gledati, jer egzorcizmom bih se lako mogla baviti i u stvarnom životu . To su bile one još uvijek skroz besane noći, bez puno opcija - daljinski se obično negdje skriva od mene, tako da se gleda ono što prvo uskoči, ili se ne gleda, ali... nisam ni kruh mogla stalno peći, pa je dobro da je brzo završila.
McMafia je priča o Alexu Godmanu, koji je odgojen i živi u Londonu, a sin je šefa ruske mafije koji od nje pokušava pobjeći. Priča o modernom organiziranom krimnalu. Mafijaše s ulice zamijenjuje nova generacija obrazovanih kriminalaca. Kriminal se seli na Interent i provode ga korumpirani političari uz, svjesnu ili nesvjesnu, pomoć: bankara, hakera, računovođa, odvjetnika...
Čistih ruku oblivenih krvlju, dok u poreznim oazama otvaraju tvrtke, pa tvrtku unutar druge tvrtke, pa unutar treće... i tako sve dok se prljavom novcu potpuno ne zamete trag, tj. ponovno se negdje pojavi čist kao suza. Fino je u seriji pojašnjeno na koji način sve funkcionira.
Priča je fiktivna, ali se temelji na knjizi novinara Mishe Glennyja o stvarnim kriminalističkim istragama, a ono što je mene uplašilo je to koliko sam cjelu priču lako pratila, pa čak i predviđala sljedeće korake, iako kriminal općenito, a pogotovo te vrste, nikada nije bio dio mog svijeta, niti sam o njemu ranije bilo što znala.
Strašno je zapravo to kako nas život uvijek skoro neprimjetno zaskoči negdje iz mraka... i oduzme nam svu i nevinost i naivnost
.Inače, neke od lokacija snimanja bile su i :Zagreb, Split, Opatija, Primošten... a, iako je dobila jako dobre kritike, serija je nakon prve sezone otkazana zbog rata u Ukrajini.
