Ja se još uvijek nisam u potpunosti privikla voditi brigu (skoro) samo o sebi. I kad mi se učini da sam krenula u tom pravcu, dogodi se nešto zbog čega u glavi vrtim film o posljednjih desetak godina, pa ponovno sve vratim na početak.
Bila je misa za moje. To je ujedno bila i druga godišnjica tatine smrti, i slike su bile toliko intenzivne kao da se jučer odvijalo sve ono što sam s njim prolazila.
A bilo je teško. Pogotovo posljednje dvije godine kojima je nadživio puno mlađu mamu, zbunjeno (ne)svjestan da je sada ovisan samo o meni. Njegova demencija s jedne, i moj nikakav autoritet s druge strane često su nam znali priuštiti pravi pakao. Bile su to dvije godine nespavanja, stalnog nadziranja njegovog kretanja, osluškivanja svakog noćnog šuma i pokreta jer je u bilo koje vrijeme mogao zapaliti cigaretu i zaspati, uključiti plinski štednjak ili pokušati zapaliti nekakvu drugu vatru jer mu je uvijek bilo hladno, neovisno o godišnjem dobu. Ili je usred noći mogao izaći na dvorište i po mrklom mraku, ne paleći vanjsko svjetlo, pentrati se po ljestvama i brati grožđe.
Ničega se poslije ne bi sjećao.
Ble su to dvije godine njegovog žestokog opiranja svakom mojem prijedlogu vezanom uz njegovu osobnu higijenu, odlaskom na spavanje, terapiju, prehranu...
Ovo posljednje bilo je otežano i disfagijom koja se javlja uz demenciju.
Odlasci u nepoznato, stalno unošenje u kuću predmeta kojima tamo nikako nije mjesto... a pored svega, najteže je bilo imati dovoljno strpljenja i razumijevanja za grube riječi koje ti upućuje osoba za koju znaš da te treba samo voljeti. Sve naučeno, sve pročitane ikada napisane riječi koje zazivaju tvoj razum govoreći da nije grub čovjek nego bolest koja uzima njegov, nisu uvijek dovoljne za uklanjanje osjećaja života stopljenog s onim dva metra ispod zemljine površine.
U svojim prisebnim trenucima tražio je da ostane kod kuće. Svjesna da bi on sasvim sigurno u nekoj trećedobnoj ustanovi umro za par dana, obećala sam (sebi) da ću nositi ta dva metra zemlje sve dok budem to i fizički mogla. Obzirom na moje stanje, samo takvo obećanje je i dolazilo u obzir, i to samo dok je tata bio na nogama.
Potrajalo je do njegovog kraja.
- Što će biti sa mnom? - bile su njegove posljednje riječi koje mi je uputio. Tiho, očima uplašenog dječaka.
Tata se oduvijek bojao smrti. Zapravo, nikada o njoj nije volio razgovarati, uvijek je izbjegavao tu temu pa smo mi svi sami dolazili do ovog zaključka. Vjerojatno je morao smoći puno snage za ovakvo pitanje, a prije njega je dulje vrijeme samo šutio, boreći se sa svojim strahovima... jer više nije mogao ignorirati svoj sve plići dah.
Do jutra je ostalo još samo par sati i ja mu rekoh da ću ponovno zvati doktora. To je bilo dovoljno za izraz olakšanja na njegovom licu.
Na kraju sam mu omogućila i taj mir.
S takvim licem je potom pokušao jesti i piti, a onda pokazao glavom da želi leći. Nisam mogla s tugom ne pomisliti koliko bi sve lakše bilo da je tako surađivao svo proteklo vrijeme...
Samo nekoliko trenutaka nakon što sam mu podignula noge na krevet i pokrila ga, Turska se gadno zatresla, tata je prestao disati... i život je krenuo dalje...
Govoriti o sebi kao o dobroj osobi čista je oholost, kažu. I da hoću, ne bih mogla reći da sam zbog ona dva metra iznad sebe dobra osoba. Jer drugačije ne bih ni umjela... i meni je taj mir bio potreban.
To sam radila zbog sebe, u protivnom bi me sada progutao ovaj život iznad.
Post je objavljen 19.02.2025. u 15:33 sati.