Heureka!

Vjerojatno je sve vas nekada netko zaskočio mozgalicom o kilogramu željeza i kilogramu perja. I to, pretpostavljam, netko od starijih u vrijeme dok je vaša logika još uvijek bila u povojima, i vi još uvijek blage veze niste imali ni o gustoći, vezi mase i obujma, a kamoli o nekim drugim vezama i bezvezama.
Sjećam se kao da je jučer bilo... i sjećam se smijeha svih okupljenih za stolom, i svojih zažarenih obraza kad su me ispreklapali kilogramom kojeg su svi u isti glas, naglas (u/i)zvikivali.
Pa kažete sebi - nikad više. A-a.
Tako se (na)uče lekcije.

Krenem u špajz po novu Cedevitu. Od kilogram je. Obično mi kilogram tereta ne predstavlja veliki problem za nošenje u jednoj ruci, al' ovu Cedevitu sam ponijela pod miškom, a zamalo da sam ju prebacila i preko ramena kao lučki radnici vreću cementa...
Tako mi je nešto teško pala. Jedva ju donesoh do pola sobe, i tu se onda srušim zajedno s njom u fotelju da malo predahnem.
I sjedim ja, sjedi ona do mene... gleda ona mene, gledam ja nju i mislim se... ako su me jednom zavaljali k'o francusku sobaricu, neće više. Da me sad ne'ko pita nešto o tim kilogramima, ni'ko me više ne bi nadmudrio.
A-a... jok. Ja sam sad sigurna da nema težeg kilograma od ove Cedevite!


Srećom pa nova Cedevita na sebi ima čep koji se lagano odvrne i vrati, inače bi bila još teža da sam morala tražiti nož za otvaranje

Oznake: Što je V otkrila

Šunkice mu tuste

Niš' ne stignem. Imam hrpetinu posla, a ja se zezam s ovime... Al' dobro, nije pos'o zec pa da utekne. Više je k'o strpljivi Job; u stanju te gledati i kako rikavaš od njega, al' pobjeći neće.
Nisam ni torticu još uspjela ispeći, al' neće ni ona pobjeći. Nikada i nije, ni prije, nju ja sustignem barem mjesec dana nakon blagdana, pa ću tako najvjerojatnije i ovu... a možda i drugu :O

E, a ono što sam uspjela, to su ove dvije šunkice. I obzirom da mi blogeri jako volimo svrš... jako volimo razna grupiranja/ selekcije/ favoriziranja... te nekakve podjele na bolje i gore, draže i one manje drage, odnosno one koji nešto vrijede i one koji nisu zaslužili živjeti, ja sam na račun tih naših sklonosti još ranije zamislila (samo, jasno, nsam uspjela to ranije i prijaviti :O) mali izbor za Miss Uskrsne Šunkice.















I taakoo... ovogodišnje predstavnice su nam Miss Glaziranosti, i Miss Dobrih Kruhova.

Postoji još i Miss Au Naturel; nju nisam fotkala, ona je još uvijek u hladnjaku... ali i za nju također možete glasovati, i to na način da pustite mašti na volju i zamislite ju kao ostvarenje svih svojih fantazija... svog goluba na grani...
Eto... a sad - pustite svoj glas!
Ja imam posla.

Snaga života

Čak i ako niste osoba pretjerano sklona kontemplaciji, razgrtanju slojeva svog bitka... i općenito onih životnih, teško da možete u potpunosti ignorirati sve primjer(k)e života i njegove snage s kojima se svakodnevno usput susrećete.
Po vašoj prvoj reakciji i osjećaju kojega će takvi primjer(c)i u vama izazvati, možete na brzinu puno naučiti i o sebi i o svijetu oko sebe... kao i on o vama.























Al' da ne budem previše filozofski (n/r)astrojena, evo još jedne od jučer.
Kaj mislite, u koju kategoriju bi ona išla?

Čestitka

Nije da se ja sad nešto guram biti prva, nije mi to namjera. Radi se samo o tome da ne znam hoću li, zbog nekih obaveza, poslije stići i gdje ću, uostalom, i biti... pa da vam ne propustim čestitati Uskrs.
A pored standardno sretnih blagdana, ne znam što bih vam još mogla poželjeti... a da ne 'promašim ceo fudbal'. Možda tek sve prepustiti sudbini (?), jer ja se i inače iskreno nadam da je sve ono što nam se događa uglavnom ono što nam je i potrebno... ili ono što smo zaslužili.
Ako nije tako, onda je ovaj svijet stvarno jedna velika nepravda :O

Dakle, još jednom sretan Uskrs svima... a ja se poslije vratim s torticom koju planiram ispeći ... ako uspijem
Ako ne...ha, bude onda valjda nekakva fritaja... sad će (i) vrijeme (uzgojenih) šparoga :)

Proljeće (je nekog) u decembru

Jedna zimska.

Vječnost

Bila sam na groblju - tati bi bio rođendan.
Tamo neke davne godine, matičar mu je pružio ruku s dvostrukom čestitkom. Poslije su svake godine prepričavali kako je bio zbunjen jer je tu drugu skroz smetnuo s uma.

U dobru i zlu... kako god - jer vječnost se i tako podrazumijeva.

Zaherica

Iako je za mnoge ljude ultimativna slastica, moram priznati da ja baš i ne razumijem toliku galamu oko Sacher torte. Okej, razumijem tradiciju, i sviđa mi se priča oko nje... toliko da sam, dok sam radila ovu, (ponovno) otišla malo virtualno 'prošetati' po hotelu. I on mi je, onako - baš 'sladak'... ali sama torta nije my cup of tea... a kave pogotovo :O
Zamaskirana s puno dodataka - dosta čokoladnog preljeva, natrpane naranče i kreme od mascarponea, još i nekako... oko 'gole' ne znam baš da bih se uopće trudila :I
Ali dobro, to samo govori o tome koliko smo svi različiti.

Mrkvica je zdrava

Al' samo ako se narežu na što tanje šnitice :O

PTSP

Najavili su kod nas nekakav jači vjetar i upozorili na udare koji bi mogli ići i iznad 65 km/h. Srećom, obišlo nas... ali do tog obilaženja ja sam: nervozno pojela dvije zdjelice sladoleda, jednako nervozno išla ojačavati drvo/grm japanske kurike da se ne prelomi, jer je još zimus načeto težinom snijega, poplaćala sam sve račune (neke i unaprijed... bit ću dobra, bit ću...), uredila hrpu fotografija, neke i objavila (iako nisam sigurna da sam i njih pregledala...), i tako, uglavnom - shvatila sam da sam moguće zaradila lagani PTSP nakon onog cirkusa od prije dvije godine.
Prije njega sam strašno voljela vjetar :I

Prilika ženu čini debelom

Ne bi ona, jadna, ali iskušenja su s vražje strane.
Dok nema ništa pred njom, skoro da i nema problem, al' čim...






Pince sam ispekla četiri.
Ni manje ni više
Nisam znala kakve će biti pa sam htjela imati više opcija. Dakle, nisam sumnjala u okus, nego u izged, i to obzirom da ne volim stavljati previše brašna, s čime zapravo i ne bih imala ovih nedoumica... al' eetoo...
S manje brašna je tijesto mekše, ukusnije, ali ne mogu znati koliko će se raširiti kad ga zarežem. Obično je to više no što bih ja htjela, al' što sad... isto k'o i lutrija

Od te četiri pince zamijesila sam i jednu malu koju sam namjeravala odmah probati pa vidjeti je li čemu... no na kraju sam ostale zarezivala (i grickala...) a malu fotkala.
Vizualno mi je najviše odgovarala.
Valjda sam ju najmanje zarezala, tj. pogodila zarez :O






Hm, al' lako za slatko, to je ona (ona s početka posta), jadna, nekako i riješila... ali što sa slanom hranom. Kome nju da utrpa kad ju krene peći quicheve, šunku u tijestu i sl., l to dan za danom. Raditi Uskrs prije Uskrsa. je li.
Da...
Al' dobro, sve bu dobro, bu ona nekako s time izašla na kraj... sve bu dobro dok se ne sjeti da u zanrzivaču ima veliku kutiju sladoleda.
Jer ak' se nje sjeti, e tu bi onda moglo biti cirkusa...

Fotobombaš

I taman da ćeš snimiti idiličnu fotografiju, ovjekovječit jutarnju pastoralnu scenu... a onda uleti fotobombaš :D

Zlajini tulipani

Zlaju sam pokopala ispod njihovih lukovica, i svakog proljeća me oraspolože bojom njegovog srca.
Klackala sam se malo - ubrati, ili ne ubrati...
Volim ih vidjeti u vrtu, ali mi je drago gledati ih i ispred sebe, a pogotovo mi se sviđa ta pomisao da su 'njegovi'.

365

Vraćali smo se sa sprovoda uglavnom u tišini, svatko sa svojim mislima. Veći dio puta pratio nas je neobičan. bijeli oblak. Usamljen, velik kao najveći cepelin. Svojom veličinom, ali i lakoćom kojom je plovio po jasno plavome nebu, skoro jednako jasno je odražavao ono što smo mi u tom trenutku osjećali.

Posljednje tri smrti su bile teške. Nevjerojatno teške... ali obzirom na njihovu neminovnost, sve što smo mogli tražiti je da završe onako kako jesu.
Otprilike.
Možda smo se tiho nadali i nečemu drugačijem, ali nikako se ne bismo usudili tražiti više.
Imali smo dovoljno vremena za pripremiti se i pomiriti sa svime, taman toliko da se na kraju usudimo i odahnuti.
Svo troje su praktički do kraja uspjeli ostati na nogama, i bez suvišnog mučenja... što je puno značilo i njima i nama.

Uvijek kada čujem da je preminula neka starija osoba, ja ću najvjerojatnije iz pristojnosti rodbini izraziti sućut... ali ono što ću stvarno u tom trenutku osjećati, zapravo je sreća.
Sretna što je pokojnik doživio tako lijepe godine, a ako je imao miran život, i jednako takav kraj, moja sreća je time veća...
Ne tuga, ne ravnodušnost... sreća je ono što stvarno osjećam. A za takav osjećaj je bilo potrebno u ranoj mladosti gledati u širom otvorene, plave, dvoipolgodišnje oči... i upiti u sebe svu onu bol i očaj kojega su one tada izazvale.

Moj brat nije bio star. Da su okolnosti bile drugačije mogao je još nekoliko desetljeća biti dobar ovome svijetu... ali obzirom na iste okolnosti, i kako je sve moglo biti, ni u njegovom slučaju nemam se pravo previše žaliti.
On sam također nije. Dapače, uvijek je bio spreman na 'uncutarije, pa i onda dok je nama svima već bilo (pre)teško gledati ga.
A nije ni odustajao.
Jedva mjesec dana prije svog odlaska, oduševljen stupastim voćkama odlučio je u svome vrtu posaditi red istih.
Uspio je posaditi jedan dio. Za preostale su rekli da predugo stoje u vodi, ali da ja mogu pokušati jer da će ih vjerojatno baciti.

Vraćali smo se sa sprovoda uglavnom u tišini, svatko sa svojim mislima. Veći dio puta pratio nas je neobičan. bijeli oblak, i u prtljažniku četiri mlade voćkice.
365 dana nakon, ponosna sam na dvije koje su uspjele.