Stoliću, prostri se
subota, 29.01.2022.
Oduljila se ta priča s koronom. Zbog nje se sve manje izlazi... nema više veselih zabava, druženja i večera u restoranima. Umjesto romantičnih večera uz svijeće i u svečanim toaletama, sve češće se nose udobne i zamazane trenirke ili pogužvane pidžame.
Ruča se i večera kad tko stigne, i kad što stigne.... uspjehom se smatra kad to nisu samo 'dva zalogaja s nogu'. Omiljeni restoran i mjesto izlaska - fotelja ispred TV-a. Kao suvenir sa svakog takvog nezaboravnog izlaska, nosi se još jedna mrlja na majici.
Kad mi dosadi borba s tatinim prehrambenim navikama, tj. njegovo odbijanje svih normalnih, što za posljedicu ima mijenjanje mojih, ja tada zamahnem čistom krpom preko stola i nakupljene prašine, i postavim novi podmetač. Zatim tanjur koji 'nije za svaki dan', i uz njega sjajni novi pribor za jelo.
Na veliki tanjur slažem sve ono što ja volim, a tata ne jede: pileća prsa 'na naglo', riža kuhana na pari, pa miješano povrće, također skuhano na pari... Sve fino začinjeno i preliveno s malo maslinovog ulja.
Umak nisam kuhala, jer mi je onaj hladni od hrena trenutačno još uvijek na prvom mjestu... a uz njega nije višak niti žličica odličnog ajvara... i naravno - salata
Eto, toliko je otprilike potrebno za ne podivljati potpuno, i vraćati se polako nekakvoj normalnoj sebi.
Svijeća je već ranije zapaljena... još samo malo vina u čaši, i s druge strane gospodin savršenih manira... :)
Ono kad te rođeni mačak nagovori na testiranje
nedjelja, 23.01.2022.
Kaže Freš kako bi baš htio malo s ćevapima do neslućenih visina... čega onoo... Aj dobro, zaboravila sam sad čega, al' znam da sam odmah krenula potražiti neke stare fotografije, za početak, dok se ne uštosimo pa onda snimim i neke novije. A što mu ne bih 'izašla u susret', mislim se, kad mogu. I pođem ja, al' evo ti mog mačka... hop, smota mi se pod noge (to motanje je valjda vidio od bloških zavodnica), pa da di ću ja to. Pojasnim ja njemu sve, onako - k'o mačku, a on kaže - Je l', a kad ćemo mi onu našu?
- A što to - pitam ja - je l' pjesmu?
- Aj, ne pravi se blesava - opet će on (što jee bezooobraaazaaan...) - kad ti misliš nešto zarezati, ne zarezujem ti ja te ćevape. Oćemo li mi testirati ono tvoje?
- A tooo... - sine meni što bi on, pa reko' - ajd, možemo. Nije da je test za trudnoću.
Sjetim se da imam i novu dasku, isto još netestiranu. Ona mi je plijen iz zadnjeg, predzadnjeg šoping-pohoda. Kad sam je vidjela rek'o, aj fino, baš mi treba koja daska, al' onda teta trgovkinja reče da je ne mogu kupiti nego dobiti, al' samo ako potrošim xy novaca na Karlovačko. I što ću, teško žabu u pivo... pa sam fino pod ruke uzela ona dva paketića i dasku preko ramena.
I testirali. I baš fino, umjereno ljutkasto.
A i daska.
Eto, Freš, sorry... al' ništa od ćevapa. Ja slušam svog mačka.
Jedino mislim da ga više nikada neću iz ruke hraniti, barem ne onime za što znam da je njemu neodoljivo, jer kad je to kandžicama ščepalo moju ruku... ja sam sve zvijezde prebrojila i bez visina, nogama čvrsto stojeći na zemlji 
I to smo dočekali...
subota, 22.01.2022.
Nakon devet godina mog strahovanja: hoće li se vratiti ili neće, leži li negdje danima promrzao, gladan, polomljen... i je li uopće živ. I nakon devet godina moje neizmjerne sreće svaki put kad bih ga konačno ponovno ugledala: gladnog, i promrzlog...polomljenog, ali živog, Zlajo je konačno, osim što povremeno glumi Inspektora Rexa i profesora Roberta Langdona, odlučio otići u mirovinu i skrasiti se kod kuće. Sad je to i potvrđeno.
Deset dana nije izlazio van, pa čak ni pokazivao volju za izlaskom. Nekoliko puta mi se učinilo da ga mame daljine, kao što je to do sada uvijek i bio slučaj: puhalo il' padalo, zadržati ga se nije moglo dulje od pola dana...a ja sam obećala da i neću sputavati njegovu pustolovnu narav, sve dok on to želi... pa sam tako i prethodnih dana, kad god mi se učinilo da želi otići, provela kroz hodnik do izlaznih vrata... no on bi svaki put samo provirio malo van, pa kroz moje noge protrčao natrag u toplu sobu. Zapravo, sve do sinoć.
Sinoć kasno je ipak izašao, ali onda je meni bilo hladno pa sam utrčala u sobu, ubrzo zaspala i zaboravila provjeriti namjerava li se vratiti.
A htjela sam.
Jutros me dočekao stisnut uz ulazna vrata.
Kak' se čini, sve više postajemo nalik na ljudske parove kod kojih do mirovine sve štima, ljubav cvjeta, a onda se u mirovini više ne mogu ni gledati.
Prekjučer je razbio jedan tanjur kojeg sam baš pazila, a prije toga sam ga dva puta upozorila da ne smije skakati na stol... i onda sam ga, takva ljuta, ne razmišljajući klepila iza uha. Skupio se kao čvarak - spustio uši i priljubio za pod... i mene je grižnja savjesti istog trenutka natjerala u trk po svježa pileća prsa.
Nekad si mislim kako je baš šteta što nemam djecu, jer ako bi ih tko znao odgajati, onda sam to ja... nema u odgoju do dosljednosti.
Zaustaviti trenutak gulaš nećeš
četvrtak, 20.01.2022.
Kakav naslov, ha... ni Pitija ne bi bolji smislila.
Ono što mene nervira kod postova je što uvijek najbolje napišem dok nešto radim, u hodu - u glavi. Naravno, postovi su bez ikakvih ambicija, i bez ikakve vrijednosti bilo kome osim meni. Obično se radi o tek nekakvom zanimljivom/smiješnom trenutku kojeg nastojim zaustaviti istovremenim opisivanjem u svojoj glavi.. onako kakvog ga želim zapamtiti. I skoro uvijek mi uspije mislima 'ispisati' ono što bih rado ponovno pročitala, no kad te misli idem spremiti na papir, dogodi mi se da odmah na početku nešto izostavim/zamijenim/'popravim', pa onda još dok 'prevedem' samu sebe, tekst izgubi onaj prvobitni sklad i lakoću nizanja rečenica kojima su se moje misli ponosile. I onda kao u 'Tetrisu'- kad me zakopa nekoliko takvih neskladnih rečenica, ja izgubim volju za njihovim popravkom, i stvar brzinski 'zaključavam' zaključkom... ako sam ga zapamtila. I ako u novonastalom kontekstu uopće više i ima smisla ;))
Jučer smo se Zlajo i ja zabavljali kuhanjem gulaša. Zapravo, meni je dosta toga bilo zabavno i smiješno, dok se Zlajo samo borio za svoj komad junetine. Blago rečeno borio, zapravo je poludio, kao i obično kad je nekakvo svježe meso na vidiku.
Lovio bi svoje darovane komade s obje šape još u zraku, ne bi ni stigli do posudice, dok bi istovremeno jednom od zadnjih šapa pritiskao moje stopalo da ne pobjegnem... urnebesno :))
Pa dok bi se ja jedva malo uspravila, on bi meso već pojeo i ponovno nasrtao na moje noge, vukao bi me s leđa za majicu, i u trenutku kad bih se namjeravala osloboditi, njegova šapa bi, kao u sceni nekog horor filma, najednom tresnula od radni stol, ravno ispred mene. Sad ga zovem Zlajo bič B(l)ožji i Šapa pravde. A kod tog dijeljenja pravde imali smo oboje sreću, jer istovremeno dok je on treskao svojom šapom po stolu, ja sam mlatarala naokolo sataricom, i pravo je čudo što nam ih obojma nisam malo sasjeckala :))
No eto, nisam... imam je već nekoliko mjeseci i s njom sve režem, i meso, i voće, čak i povrće gulim... pa sam se valjda malo uvježbala :)
Ovo je trebao biti jedan sasvim drugačiji post zaustavljeni trenutak, ali nisam uspjela. Jučer sam ga imala, i izgubila. Danas mi je ostala tek ova crtica o njemu. No kad razmislim, takva crtica bi mi možda i ubuduće trebala biti dovoljna... a trenutke možda ne bi trebalo ni pokušati zaustavljati.
Ipak najviše vrijede u trenutku dok se žive.
3X
ponedjeljak, 17.01.2022.
Narazbijala se ja do sada zrcala... sam' malo, računam (svako je nesreće sedam godina... putaa...). Ha... uglavnom - za nekoliko života; ne može mi se pomoći ni da sam mačka s devet. No, to ipak nije bio dovoljan razlog da ne zamolim nedavno sestru da mi kupi nekakvo s nogicama, koje bi moglo čvrsto i stabilno stajati preda mnom na stolu. Naime, nakon godina i godina čupavosti i nemara prema svom izgledu te izbjegavanja svih reflektirajućih površina, pomislila sam kako bih si možda mogla ponovno dati nekakvu šansu za malo uljuđenja. Onako, svaki dan uz kavicu natjerati se barem češće koristiti kremu, provjeriti malo obrve, podbradak i tako...
I pred sam Božić donese meni sestra takvo zrcalo, i kaže - Evo, al' ne znam što će ti, i tako ćeš ga razbiti.
Ha, bumo videli, možda si damo šansu, pomislim ja i već drugo jutro sa šalicom kave za stol ponesem i neseser. Prekopam ja njega malo, povadim nekoliko rekvizita za mučenje, a onda ispred sebe postavim i zrcalo, pogledam u njega... i odskočim sa stolca do samog stropa za, kojeg se onda grčevito uhvatim noktima i ruku i nogu, i ostanem tako drhtureći neko vrijeme. Majko mila... što je to i tko mi je to napravio - užasnuto sam se pitala nekoliko puta!
A što se dogodilo... pa dogodilo se to da sam zaboravila kako takva zrcala imaju dvije strane, od kojih je jedna 'normalna', a druga obično malo povećava odraz. E tu stranu što povećava malo, pa malo 3X, ja sam prvu okrenula na svom novom zrcalu i onda se onako nemilo prepala. Evo, i sad zatreperim, sam' kad se sjetim :I
No dobro, kad sam se uspjela dosjetiti o čemu se točno radi, spustim se ja pažljivo sa stropa i vrhom nokta kažiprsta okrenem ono zrcalo na drugu stranu... taaaakooo...
I uspjela sam se nakon toga čak malo i upristojiti: natrackati maskom, kremom, mal' serum ovaj, onaj...skoro da sam si vlastitom odrazu poslije i namignula, i dam si časnu pionirsku da ću to od sada ponavljati svakog jutra.
Al' je.. pogazila časnu brže no što sam si ju dala :I Znate kako se kaže - Sam rek'o, sam porek'o... :I
Uglavnom, od Božića pa na ovamo svega tri puta sam ja pogledala u onu strahotu... strahotu, jer svaki put bih uspjela okrenuti prvo 3X stranu.
Ne, ne... previše je to bilo za moje živce, tako da sam prvom prilikom tu neman slučajno gurnula pod kauč, gdje i sad čeka da je slučajno nagazim... kao, uostalom, i mnoge druge na toj zemlji... (ak' se pitate kako su kod mene zrcala obično skončavala)
Et'... rek'o bi čovjek kak' sam sebe zna, kad ono...
A isto tako misliš nekad kako te drugi ne znaju, a ono ti pred njima k'o otvorena knjiga. Evo meni jučer ona Gypsylonka iz dlana pročitala glazbenu podlogu za današnji post... tak da sam ga, od nelagode zbog tolike vlastite ogoljenosti, morala promijeniti. Pa kao da svijetom hodam takva razotkrivena :O
A svašta nje... htjela je još i svog jadnog muža zeznuti i poslati ga k meni na kavu.
Kad se sjetim onog svog 3X zrcala ne mogu vjerovati kako može biti tako bezdušna. Mislim, kakav monstrum moraš biti da pošalješ čovjeka da gleda ovakvo lice.
Ajd ako ja to moram, al' on to nikako nije zaslužio. Točno bi bi ga sad netko trebao zagrliti.
Za ispriku.
Što kažu, je l' prošlo vrijeme darivanja; je l' se se može ovo sad ukloniti i malo reda napraviti?
Spašavanje Debeloguzog
petak, 14.01.2022.
Debeloguzi je jedan upravo krasan mačak - prugastosivi s bijelim šapicama. Velik i dobro uhranjen. Ne znam čiji je... moj nije, ali njemu se jako sviđa naša mačka, tako da bi ga se čak moglo i svojatati jer je češće u našem dvorištu nego u svome. Što se, iskreno, meni i ne sviđa previše, jer od veljače pa nadalje zna biti nepodnošljivo s 'malom noćnom muzikom'. Debeloguzi se tada pokaže kao pravi Mozart :I
No što ću, tako je već nekoliko godina, i kako se čini - na vidiku nema nikakvih promjena. Zapravo, činilo se tako sve do jučer, do jedne (ne)zgode zbog koje je Debeloguzi i dobio ovo ime. Do jučer ga nisam nikako nazivala, jer naša sretanja, iako su bila česta, ponekad i na desetke puta dnevno, bila su uvijek jako kratka, i nije bilo potrebe ni prilike za bilo kakvim oslovljavanjem. Kad bih se ja pojavila u dvorištu, on je već bio u bijegu... s najmanje pet metara prednosti, a ostatak bi 'progutao' u tri koraka, i samo bi se još na trenutak vidio rep preko ruba ulaznih dvorišnih vrata, ili pak onih stražnjih, odnosno najčešće s vrha ljestava kojima bi preko krova, kao Romeo svojoj Juliji, potajice i dolazio i odlazio.
Meni nikako nije namjera imenom Debeloguzi vrijeđati ovog fino uhranjenog gosn Švalera - ime je dobio, kako sam već napomenula, samo zbog jedne jučerašnje (ne)zgode, a poput Indijanaca koji svojoj tek rođenoj djeci daju imena po znakovima koje im u tom trenutku šalje priroda. Debeloguzi se, moglo bi se reći, na nekakav način jučer ponovo rodio... a gđa Priroda je po običaju bila kreativna :))
Ergo... izašavši jučer u jutarnjim satima van kako bih nahranila perad, ponovno, po tko zna koji puta do sada, naletjeh na gospodina Švalera koji je, primijetivši me, brzinski pozdravio svoju dragu i dobro uvježbanim gibanjem tijela preskočio prepreku, dvije na putu, i kod moje udaljenosti od nekih tri metra od ljestava koje su stajale uz zid, on je već bio pri njihovom samom vrhu, spreman skočiti na krov. E sad... ne znam jesam li ja baš bila krivac za ono što se dogodilo, ili je jednostavno samo došlo do ispunjenja one što tražiš, to i dobiješ, uglavnom - ja sam imala potrebu malo pljesnuti rukama (sjetivši se da veljača samo što nije stigla, a s njom i noćno muziciranje :))) i onda je macan malo proklizao, zagrebao u prazno i stropoštao se niz ljestve. Kažem, ne znam je li krivica bila samo moja, jer se sjećam da sam ga u trenutku pljeskanja rukama gledala u oči - on se tada pentrao uz ljestve osvrćući se preko ramena, tako da je moguće da je i zato proklizao.
Mali trenutak nepažnje, i eto...
U svakom slučaju, kaže se - sam pao, sam se ubio, jer moja namjera sigurno nije bila ozlijediti ga :)
Uostalom, tko mu je kriv što dolazi, a i stalno bježi... i to već nekoliko godina. Mislim, nije da ga nisam nekoliko puta i zvala, i htjela ga nahraniti, ali gospodin Švaler je isuviše nepovjerljiv za takvo što, iako je hranu potajice ipak znao povremeno uzimati.
Kad samo pomislim kolika je to razlika od Zlajinog 'slučaja'. Zlajo je, naime, kod mene stigao na sličan način. Također se motao oko kuće, jeo ostavljenu hranu i bježao kad bi se netko pojavio. Na njega me prvo upozorila mama. Rekla mi je kako je vidjela nekakvu veliku žutu životinju u dvorištu... čini joj se da je mačka, ali da nije sigurna jer je jako velika, a i prebrzo je pobjegla za nekakav sigurniji zaključak. A onda sam ga vidjela i ja. Također je bio u bijegu, i meni se na trenutak pojavila sumnja da se radi o lisici, jer je Zlajo tada bio u svojoj punoj: snazi, veličini i dlakavosti (a ja ćorava :))), koja je sada nakon nekakvih 8-9 godina dosta manja, ali i dalje impozantna :)
I to naše 'viđanje' je trajalo nekakva tri dana. Ja sam u to vrijeme imala, ne znam... možda četiri mačke, ili sedam...
Znam da sam tih godina jedno vrijeme hranila i jedanaest :)) Da li je to bilo baš te godine, ne sjećam se, ali znam da je na stepenicama uvijek bilo hrane, i da je i Zlajo jeo s drugim mačkama. Kad bih se ja pojavila, sve su mačke nastavile jesti, samo bi on pobjegao... no, jedva dva ili tri puta. Već iduću put kad sam ga zazvala, okrenuo se s polovice dvorišta i zastao. Ja sam onda na ulazu ostavila još hrane i povukla se u hodnik. I tada se Zlajo vratio i nastavio jesti... i ne samo to, nego je nešto malo vremena kasnije s nekoliko mačaka došao do mene, kao da se poznajemo tisuću godina...
I dok su se ostale mačke smjestile oko mojih nogu na pod, Zlajo je samo jednom trepnuo i uskočio u moje krilo, i fino se smjestio kao kakav vladar kojemu baš to mjesto pripada... i kako je uskočio, tako je i ostao :)))
Eto što ti je dobra procjena :)
Njegovom vladarskom ponašanju bi se vjerojatno moglo pripisati i kasnije rastjerivanje mačaka, čiji je ovo teren bio prije njega... točnije - rastjerivanje mačora, mačke je poštedio :)))... a na koje ja nisam skoro nikako utjecala, jer tko sam ja da sudim takvom jednom prirodno postavljenom zakonu preživljavanja... Zapravo, bilo je to i nemoguće. Imala sam nekoliko puta priliku vidjeti borbu među mačorima... i to je strašno izgledalo, i bilo je nemoguće umiješati se. Mačke su sa svojim snažnim tijelima i kandžama skakale i preko metar i pol u vis, i ozlijeđivale se s velikom brzinom i snagom. Od počupanih dlaka u zraku jedva se nešto vidjelo, i svatko tko bi se umiješao ne bi dobro prošao. Sasvim sigurno.
Ja sam, naravno, mogla otjerati Zlaju i tako zaštititi one slabije mačke, ali on sam manje i nije dirao, a kako su mladi macani odrastali svaki od njih se poželio okušati u 'Igri prijestolja', tako da tjeranjem Zlaje ne bih ništa dobila, macani bi svejedno rastjerivali jedni druge.
A osim toga, Zlajo stvarno ima i potrebnu vladarsku mudrost. Moram priznati da sam se često znala diviti njegovom nereagiranju na svaku provokaciju, kao i njegovom načinu smirivanje nakon svake borbe. Strašna samokontrola: čvrsto bi se priljubio potrbuške na tlo, i kroz nosnice brzo i kratko udisao i ispuštao dah sve dok se ne bi smirio i dok mu se otkucaji srca ne bi usporili i ujednačili. Što je obično bilo dosta brzo, a onda bi lagano ustao i lijenim koracima otišao do nekog udobnijeg mjesta, i kao da se ništa nije dogodilo - legao i odspavao barem pola dana :))
A kako sam mu se znala diviti tada, u vrijeme dok je on branio svoj teren, tako me i danas povremeno zadivi svojom nezainteresiranošću za bilo što osim za provjeravanje razine hrane u svojoj posudici. Čisti zen :))
Posljednja tri dana nije uopće izlazio iz kuće. Ne sjećam se kad se to, i da li se ikada, dogodilo... Mudrijaš... predosjetio je on ove minuse vani. Ponovno dobra procjena :))
No, mislim da još uvijek nije u mirovini. Kako mi se čini, sada je odlučio malo glumiti Inspektora Rexa. Baš smo jučer odgledali jednu epizodu... zapravo, ja sam sjela pogledati, a Zlajo je onda u Rexovoj maniri u trenu skočio s kauča, preletio i stolić i stolicu i preko fotelje naskočio na mene... pa smo onda Rexa zajedno odgledali :))
No, da se nakon ove 'kratke' :D digresije vratimo Debeloguzom, ipak je ovaj post o njemu... valjda :))
Dakle, nakon stropoštavanja s visine, macan se malo uspaničio. jer mu ja još nikada nisam bila ovako blizu - na jedva jedan metar udaljenosti, i onda je donijeo nekoliko pogrešnih odluka.
Prva pogreška je bila ta što se uopće toliko uspaničio, a onda kriva odluka da, umjesto da krene unatrag i pokuša se provući pored mene (mjesta je bilo više nego dovoljno) krene prema stražnjim vratima koja su bila zatvorena. Druga, odnosno treća pogreška je što se pokušao provući ispod vrata na sredini istih (poslije sam mjerila, to je prorez manji od deset centimetara) umjesto kroz otvor na početku vrata, samo pola metra dalje, koji je i predviđen kao prolaz za mačke. I onda je tek nastala drama...
Ja sam lagano došetala do vrata, kako sam i ranije namjeravala, bez nakane da lovim mačka, no kad sam ispod njih vidjela čiste bijele 'čarapice' koje nisu imale nikakve šanse za prolazak dalje (mačak se zaglavio negdje na polovici tijela) onda sam se sagnula i pokušala izvući, a i namjeravala ga vidjeti malo izbliza. I onda sam i ja napravila grešku...:I Naravno, kad sam ga pokušala izvući, prvo sam ga čvrsto uhvatila za obje šapice, kako bih bila sigurna da me neće ozlijediti, no on se tada počeo neočekivano snažno trzati (ponovo ću napomenuti kako je to jedan velik i snažan macan) i ja sam u jednom trenutku pomislila kako će se i uspjeti provući, a i od straha pri tom jakom trzanju, kako ne bi ozlijedio mene, ali i sebe, pustila sam ga i krenula otvoriti vrata, jer je odmah iza njih malo niži teren koji bi mu pomogao da se oslobodi. No, nakon mene i macan je ponovno pogriješio i nastavio hitro naprijed... Ja nisam imala dovoljno vremena da ga ulovim u onom 'labavom' dijelu i povučem natrag, a on se naglim trzajem uspio zavući sve do stražnjice i onda ponovno naletio na neravninu, tj. na povišeni dio zemlje preko koje se nije mogao provući - guza baš nikako nije mogla proći (i eto imena!)... i tako ostao zaglavljen još jače nego ranije. I bolnije. Naime, to su teška vrata od oko dva i pol metra visine, i sad su tako nalegla na njega da je vrištao od bolova. Uz to se pri ovom drugom provlačenju uspio okrenuti na bok, skoro i na leđa, tako da je sve skupa puno nezgodnije izgledalo. I onda sam se ja malo uspaničila, jer mi je bilo grozno slušati ga, a kako se vrata više nisu mogla pomaknuti ni u kojem smjeru, niti jedan milimetar bez još jačeg mačkovog urlanja, skoro da sam se i potpuno pogubila.
Ipak sam se uspjela u sekundi sabrati, pa kad se vrata nisu dala pomicati lijevo i desno, ja sam ih hitro pokušala podignuti. No i to je dalo slabe rezultate - jedva nekoliko milimetara koja su macanu dopustila tek da udahne zrak i da unezvjereno gleda u mene, ali izvući se nije mogao. Kad više nisam mogla držati vrata, on je ponovno urlikao, tako da sam se ja u trenu odlučila na očajnički potez i uz podizanje snažno trgnula vratima unatrag, kako bi se on mogao izvući s prednje strane. Znala sam da će ga zaboljeti, ali to je bio jedini način. I srećom, uspjelo je. 'Čarapice' su hitro nestale, ali brzim pogledom iza vrata nisam ih više nigdje vidjela. Bilo gdje da je pobjegao, još sam ga mogla/trebala vidjeti, a kako nisam onda sam pretpostavila da se negdje sakrio - najvjerojatnije iza jedne ploče koja je bila naslonjena u blizini. Kako ga ne bih ponovno uplašila i još više istraumatizirala, nisam išla provjeravati. Zapravo, uvjerena da je ipak sve dobro prošlo, i meni je trebalo malo smirivanja na Zlajin način :))
Kratko vremena poslije prepričavam sve sestri, a ona kaže - Eee... neće ti taj više doći...
- Pa baš sam se i ja i mislila - uzvraćam joj - ovo će valjda biti ona situacija kad se dokazuje da li ljubav pobjeđuje sve prepreke :)))
Oznake: al' je roman, al' je paprikaš
Gotovo je!
srijeda, 12.01.2022.
Gotovo je. Nema više bipolarnog poremećaja, i manijakalnog i nasilnog ponašanja. Nije to za mene... pogotovo ovo drugo, jer na bipolarnost se baš i ne može utjecati, ako te pokosi, pokosi te... ali nasilje je obično tek naslijeđeno ponašanje (kak' ljudi ne znaju da je u naslijeđe bolje ostaviti nekakvu finu svoticu, kućicu...:I). Ono kad cijeli život gledaš u kući neku nasilnu budalu, onda pomisliš kako je to normalno, pa i sam postaneš takav kreten...
A toga kod mene nije bilo. Mislim, je... u široj familiji smo imali svašta, raznih budala: alkoholičara, razaračica svoje i tuđih obitelji, pa čak i 'heklerica' po Lepoglavama, ali ova najuža je skroz normalna. Nit' smo koga ubili, nit' opljačkali, nit' prevarili, nit' je bilo incesta, nit' zlostavljanja... skroz jedna obična i dosadna obitelj.
Istina, čak i onda kad je ta najuža debilna, i tu postoji nekakva pomoć... Kaže se kako se obitelj ne može birati, ali se zato prijatelji mogu. Dakle, ako si već sami ne možete pomoći i iskobeljati iz začaranog kruga spomenutog naslijeđenog negativnog ponašanja, onda je dobro za prijatelje imati ljude koji će znati kako... ;)
Doduše, ne treba ni s njima pretjerivati jeeer... da. Dosta više o tome.
Ajmo sad o nečemu drugome. O fritulicama, recimo!
Dakle, danas ćemo raditi fritulice... a ovo su već treće od Badnjaka.
U mojoj obitelji se tradicionalno na Badnjak ujutro rade lepinje (kao langošice) od tijesta pripremljenog za božićni kruh, no kako tata baš i nije ljubitelj takvih lepinja, onda sam ja odlučila njemu raditi fritule. Mislim, ne samo da sam odlučila, nego i jesam :))... al' mene se te 'posne' nisu nimalo dojmile, tako da sam ih onda ispržila tek mali dio, a ostatak tijesta strpala u hladnjak, jer mi je nekako bilo žao baciti ga sa svom onom finom kandiranom koricom naranče i grožđicama.
Na sam Božić je tijesto ponovno iskočilo iz hladnjaka, al' mi bilo glupo raditi ga taj dan, pored svih drugih kolača... no, do navečer, kako sam osjetljiva na bacanje hrane, ipak ga odlučim iskoristiti. U njega sam onda dodala jaje, jogurt, još malo brašna i malo praška za pecivo, i... i fritulice su ispale savršene. Prefine, pahuljaste i mirisave. I bile su one jedino što je tata na Božić jeo - pojeo ih je skoro sve, a i meni je nekoliko njih uz jogurt bila puno primamljivija večera od sve druge hrane. A prženu hranu inače stvarno ne volim :))
Još jedna vrsta hrane koja mi obično loše sjedne na želudac.
Poslije nekoliko dana odlučim ih ponovno raditi, dok mi postupak izrade nije izvjetrio iz glave, a odlučila sam ih raditi na potpuno isti način kao i prethodne, tj tijesto s kvascem sam pripremila ranije i spremila ga u hladnjak na tridesetak sati. To sam napravila zato što mi se kod prvog tijesta jako dopao fermentirani okus dobiven... ne znam - kombinacijom kvasca, alkohola, voća... tako da sam taj dio svakako morala ponoviti. Uz to, i grožđice na taj način jako omekšaju, i kao takve tati više odgovaraju. Inače ih samo pljucka :)))
Mali problem kod dobivanja identičnog okusa i izgleda fritulica od Božića, imala sam jedino s omjerom ostalih sastojaka, jer sam kod onih prvih dio početnog tijesta iskoristila na Badnjak, tako da sam novoj, cijeloj količini morala prilagoditi ostatak dodanog sadržaja.
Taj prvi ponovljeni put i nisam u potpunosti uspjela, no na kraju, postupkom pokušaja i pogreške, i još jednim ponavljanjem uspjela sam dobiti ono što sam tražila. Mmm... fino :)
Idemo raditi fritule.
Što se danas kuha?
ponedjeljak, 10.01.2022.
Ne znam kako vi... ali ja kad pogledam ove današnje top blogove, neekee... točno me nostalgija ulovi za nekadašnjim kvalitetnima koje su imale određene mačke i patke. Ovi današnji 'mladi' top blogeri nisu ni sjena njihova...
Ima ih koji se ponašaju kao neki zastupnici u saboru, koji kad uspiju za sebe izgrebati neku fotelju, onda od njih više ne čuješ ni 'A' ni 'B'.. Plaćica ide, može se mirno spavati i nema potrebe za bilo kakvim talasanjem ... samo se čeka kad će i noge podignuti na stol, kao kod svoje kuće...
I još se stalno brišu postovi, zatvaraju komentari... mislim... :/
A što vi kažete... mislite li ipak kako su današnji top blogeri dobri i nezamjenjivi (da su bolji ne bi valjalo?), ili pak mislite kako je od njih nekad bilo čak i boljih... patkova? :)
Ili... i ne morate se izjašnjavati na takav način i vršiti podjele, možete samo reći kako vi zamišljate prave top blogere, i što od njih (kao nosivih stupova ove naše male i uzorne blogo zajednice) točno očekujete?
Da, umalo zaboravih... što mislite tko je kriv za ovakvo stanje, jesu li masoni možda?
Epistola consolatoria
srijeda, 05.01.2022.
Ugodno je i toplo.
Bacam pogled uokolo, dok sa šalicom toplog i mirisnog napitka prilazim kauču...
Pale se ulična svjetla i svijetleće dekoracije, i ja usput palim treperave žaruljice na svojoj jelki.
Zapalim na stolu još nekoliko svjećica za potpuni ugođaj. Oko mene je 'lagani' nered, ne smeta mi - i to je pravi 'domaći' ugođaj... :O
Pogledam mačka koji 'hrče' na kauču... spuštam se do njega i gurnem ga stražnjicom. On još bunovan odskoči i mjerom treptaja oka uspentra se na najmilije mu mjesto - na moj bok.
Duboko uzdahnem...
Blagdanski.
Baš blagdanski.
Mitbolsi
Štas' crveni na špaget'ma žutim
niđe sarmi nit' paprika ljuti
Dakle... kako se zove ovaj uljez?
Imamo i 'musaviju' verziju.
Depresija... od graha i kupusa
ponedjeljak, 03.01.2022.
Kaže Regina da očekuje od mene nešto ljutkasto. Pretpostavila sam da nikako nije mislila da bih ja, slatkica, mogla takva biti :O... nego je vjerojatno mislila na hranu.
No, pa evo... kupus (ipak bez graha) i ljutkasta klobasa. Uz to varaždinski klipići (ovo su stare fotografije, sad radim nove klipiće koji će biti malo bolje smotani) od kojih se mogu raditi fini hot dogovi...
I tako, u staru novu godinu s novim starim brigama...
I tak... što ima kod vas?
Netko spomenuo klinove... :O
subota, 01.01.2022.
Sretna Nova svima! ;)
S klinovima se malo zezam... ja jučer nisam bila nešto 'od alkohola', popila samo malo ovog pjenušca, tako da sada, čista i bistra, i ponovno uz kavu, radim za ručak štrucu s kuhanim jajima...
Jaja se tek kuhaju... pa kad bude, nikamo ne žurimo :))
A što se kod vas kuha? :)
-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
I update lagani:
Ono kad V kuha jaja, pa k'o za Uskrs... da ne usfali :))
