I to smo dočekali...

Nakon devet godina mog strahovanja: hoće li se vratiti ili neće, leži li negdje danima promrzao, gladan, polomljen... i je li uopće živ. I nakon devet godina moje neizmjerne sreće svaki put kad bih ga konačno ponovno ugledala: gladnog, i promrzlog...polomljenog, ali živog, Zlajo je konačno, osim što povremeno glumi Inspektora Rexa i profesora Roberta Langdona, odlučio otići u mirovinu i skrasiti se kod kuće. Sad je to i potvrđeno.
Deset dana nije izlazio van, pa čak ni pokazivao volju za izlaskom. Nekoliko puta mi se učinilo da ga mame daljine, kao što je to do sada uvijek i bio slučaj: puhalo il' padalo, zadržati ga se nije moglo dulje od pola dana...a ja sam obećala da i neću sputavati njegovu pustolovnu narav, sve dok on to želi... pa sam tako i prethodnih dana, kad god mi se učinilo da želi otići, provela kroz hodnik do izlaznih vrata... no on bi svaki put samo provirio malo van, pa kroz moje noge protrčao natrag u toplu sobu. Zapravo, sve do sinoć.
Sinoć kasno je ipak izašao, ali onda je meni bilo hladno pa sam utrčala u sobu, ubrzo zaspala i zaboravila provjeriti namjerava li se vratiti.
A htjela sam.
Jutros me dočekao stisnut uz ulazna vrata.
Kak' se čini, sve više postajemo nalik na ljudske parove kod kojih do mirovine sve štima, ljubav cvjeta, a onda se u mirovini više ne mogu ni gledati.

Prekjučer je razbio jedan tanjur kojeg sam baš pazila, a prije toga sam ga dva puta upozorila da ne smije skakati na stol... i onda sam ga, takva ljuta, ne razmišljajući klepila iza uha. Skupio se kao čvarak - spustio uši i priljubio za pod... i mene je grižnja savjesti istog trenutka natjerala u trk po svježa pileća prsa.

Nekad si mislim kako je baš šteta što nemam djecu, jer ako bi ih tko znao odgajati, onda sam to ja... nema u odgoju do dosljednosti.