Spašavanje Debeloguzog

Debeloguzi je jedan upravo krasan mačak - prugastosivi s bijelim šapicama. Velik i dobro uhranjen. Ne znam čiji je... moj nije, ali njemu se jako sviđa naša mačka, tako da bi ga se čak moglo i svojatati jer je češće u našem dvorištu nego u svome. Što se, iskreno, meni i ne sviđa previše, jer od veljače pa nadalje zna biti nepodnošljivo s 'malom noćnom muzikom'. Debeloguzi se tada pokaže kao pravi Mozart :I
No što ću, tako je već nekoliko godina, i kako se čini - na vidiku nema nikakvih promjena. Zapravo, činilo se tako sve do jučer, do jedne (ne)zgode zbog koje je Debeloguzi i dobio ovo ime. Do jučer ga nisam nikako nazivala, jer naša sretanja, iako su bila česta, ponekad i na desetke puta dnevno, bila su uvijek jako kratka, i nije bilo potrebe ni prilike za bilo kakvim oslovljavanjem. Kad bih se ja pojavila u dvorištu, on je već bio u bijegu... s najmanje pet metara prednosti, a ostatak bi 'progutao' u tri koraka, i samo bi se još na trenutak vidio rep preko ruba ulaznih dvorišnih vrata, ili pak onih stražnjih, odnosno najčešće s vrha ljestava kojima bi preko krova, kao Romeo svojoj Juliji, potajice i dolazio i odlazio.

Meni nikako nije namjera imenom Debeloguzi vrijeđati ovog fino uhranjenog gosn Švalera - ime je dobio, kako sam već napomenula, samo zbog jedne jučerašnje (ne)zgode, a poput Indijanaca koji svojoj tek rođenoj djeci daju imena po znakovima koje im u tom trenutku šalje priroda. Debeloguzi se, moglo bi se reći, na nekakav način jučer ponovo rodio... a gđa Priroda je po običaju bila kreativna :))
Ergo... izašavši jučer u jutarnjim satima van kako bih nahranila perad, ponovno, po tko zna koji puta do sada, naletjeh na gospodina Švalera koji je, primijetivši me, brzinski pozdravio svoju dragu i dobro uvježbanim gibanjem tijela preskočio prepreku, dvije na putu, i kod moje udaljenosti od nekih tri metra od ljestava koje su stajale uz zid, on je već bio pri njihovom samom vrhu, spreman skočiti na krov. E sad... ne znam jesam li ja baš bila krivac za ono što se dogodilo, ili je jednostavno samo došlo do ispunjenja one što tražiš, to i dobiješ, uglavnom - ja sam imala potrebu malo pljesnuti rukama (sjetivši se da veljača samo što nije stigla, a s njom i noćno muziciranje :))) i onda je macan malo proklizao, zagrebao u prazno i stropoštao se niz ljestve. Kažem, ne znam je li krivica bila samo moja, jer se sjećam da sam ga u trenutku pljeskanja rukama gledala u oči - on se tada pentrao uz ljestve osvrćući se preko ramena, tako da je moguće da je i zato proklizao.
Mali trenutak nepažnje, i eto...

U svakom slučaju, kaže se - sam pao, sam se ubio, jer moja namjera sigurno nije bila ozlijediti ga :)
Uostalom, tko mu je kriv što dolazi, a i stalno bježi... i to već nekoliko godina. Mislim, nije da ga nisam nekoliko puta i zvala, i htjela ga nahraniti, ali gospodin Švaler je isuviše nepovjerljiv za takvo što, iako je hranu potajice ipak znao povremeno uzimati.
Kad samo pomislim kolika je to razlika od Zlajinog 'slučaja'. Zlajo je, naime, kod mene stigao na sličan način. Također se motao oko kuće, jeo ostavljenu hranu i bježao kad bi se netko pojavio. Na njega me prvo upozorila mama. Rekla mi je kako je vidjela nekakvu veliku žutu životinju u dvorištu... čini joj se da je mačka, ali da nije sigurna jer je jako velika, a i prebrzo je pobjegla za nekakav sigurniji zaključak. A onda sam ga vidjela i ja. Također je bio u bijegu, i meni se na trenutak pojavila sumnja da se radi o lisici, jer je Zlajo tada bio u svojoj punoj: snazi, veličini i dlakavosti (a ja ćorava :))), koja je sada nakon nekakvih 8-9 godina dosta manja, ali i dalje impozantna :)
I to naše 'viđanje' je trajalo nekakva tri dana. Ja sam u to vrijeme imala, ne znam... možda četiri mačke, ili sedam...
Znam da sam tih godina jedno vrijeme hranila i jedanaest :)) Da li je to bilo baš te godine, ne sjećam se, ali znam da je na stepenicama uvijek bilo hrane, i da je i Zlajo jeo s drugim mačkama. Kad bih se ja pojavila, sve su mačke nastavile jesti, samo bi on pobjegao... no, jedva dva ili tri puta. Već iduću put kad sam ga zazvala, okrenuo se s polovice dvorišta i zastao. Ja sam onda na ulazu ostavila još hrane i povukla se u hodnik. I tada se Zlajo vratio i nastavio jesti... i ne samo to, nego je nešto malo vremena kasnije s nekoliko mačaka došao do mene, kao da se poznajemo tisuću godina...
I dok su se ostale mačke smjestile oko mojih nogu na pod, Zlajo je samo jednom trepnuo i uskočio u moje krilo, i fino se smjestio kao kakav vladar kojemu baš to mjesto pripada... i kako je uskočio, tako je i ostao :)))
Eto što ti je dobra procjena :)
Njegovom vladarskom ponašanju bi se vjerojatno moglo pripisati i kasnije rastjerivanje mačaka, čiji je ovo teren bio prije njega... točnije - rastjerivanje mačora, mačke je poštedio :)))... a na koje ja nisam skoro nikako utjecala, jer tko sam ja da sudim takvom jednom prirodno postavljenom zakonu preživljavanja... Zapravo, bilo je to i nemoguće. Imala sam nekoliko puta priliku vidjeti borbu među mačorima... i to je strašno izgledalo, i bilo je nemoguće umiješati se. Mačke su sa svojim snažnim tijelima i kandžama skakale i preko metar i pol u vis, i ozlijeđivale se s velikom brzinom i snagom. Od počupanih dlaka u zraku jedva se nešto vidjelo, i svatko tko bi se umiješao ne bi dobro prošao. Sasvim sigurno.
Ja sam, naravno, mogla otjerati Zlaju i tako zaštititi one slabije mačke, ali on sam manje i nije dirao, a kako su mladi macani odrastali svaki od njih se poželio okušati u 'Igri prijestolja', tako da tjeranjem Zlaje ne bih ništa dobila, macani bi svejedno rastjerivali jedni druge.
A osim toga, Zlajo stvarno ima i potrebnu vladarsku mudrost. Moram priznati da sam se često znala diviti njegovom nereagiranju na svaku provokaciju, kao i njegovom načinu smirivanje nakon svake borbe. Strašna samokontrola: čvrsto bi se priljubio potrbuške na tlo, i kroz nosnice brzo i kratko udisao i ispuštao dah sve dok se ne bi smirio i dok mu se otkucaji srca ne bi usporili i ujednačili. Što je obično bilo dosta brzo, a onda bi lagano ustao i lijenim koracima otišao do nekog udobnijeg mjesta, i kao da se ništa nije dogodilo - legao i odspavao barem pola dana :))

A kako sam mu se znala diviti tada, u vrijeme dok je on branio svoj teren, tako me i danas povremeno zadivi svojom nezainteresiranošću za bilo što osim za provjeravanje razine hrane u svojoj posudici. Čisti zen :))
Posljednja tri dana nije uopće izlazio iz kuće. Ne sjećam se kad se to, i da li se ikada, dogodilo... Mudrijaš... predosjetio je on ove minuse vani. Ponovno dobra procjena :))
No, mislim da još uvijek nije u mirovini. Kako mi se čini, sada je odlučio malo glumiti Inspektora Rexa. Baš smo jučer odgledali jednu epizodu... zapravo, ja sam sjela pogledati, a Zlajo je onda u Rexovoj maniri u trenu skočio s kauča, preletio i stolić i stolicu i preko fotelje naskočio na mene... pa smo onda Rexa zajedno odgledali :))

No, da se nakon ove 'kratke' :D digresije vratimo Debeloguzom, ipak je ovaj post o njemu... valjda :))
Dakle, nakon stropoštavanja s visine, macan se malo uspaničio. jer mu ja još nikada nisam bila ovako blizu - na jedva jedan metar udaljenosti, i onda je donijeo nekoliko pogrešnih odluka.
Prva pogreška je bila ta što se uopće toliko uspaničio, a onda kriva odluka da, umjesto da krene unatrag i pokuša se provući pored mene (mjesta je bilo više nego dovoljno) krene prema stražnjim vratima koja su bila zatvorena. Druga, odnosno treća pogreška je što se pokušao provući ispod vrata na sredini istih (poslije sam mjerila, to je prorez manji od deset centimetara) umjesto kroz otvor na početku vrata, samo pola metra dalje, koji je i predviđen kao prolaz za mačke. I onda je tek nastala drama...

Ja sam lagano došetala do vrata, kako sam i ranije namjeravala, bez nakane da lovim mačka, no kad sam ispod njih vidjela čiste bijele 'čarapice' koje nisu imale nikakve šanse za prolazak dalje (mačak se zaglavio negdje na polovici tijela) onda sam se sagnula i pokušala izvući, a i namjeravala ga vidjeti malo izbliza. I onda sam i ja napravila grešku...:I Naravno, kad sam ga pokušala izvući, prvo sam ga čvrsto uhvatila za obje šapice, kako bih bila sigurna da me neće ozlijediti, no on se tada počeo neočekivano snažno trzati (ponovo ću napomenuti kako je to jedan velik i snažan macan) i ja sam u jednom trenutku pomislila kako će se i uspjeti provući, a i od straha pri tom jakom trzanju, kako ne bi ozlijedio mene, ali i sebe, pustila sam ga i krenula otvoriti vrata, jer je odmah iza njih malo niži teren koji bi mu pomogao da se oslobodi. No, nakon mene i macan je ponovno pogriješio i nastavio hitro naprijed... Ja nisam imala dovoljno vremena da ga ulovim u onom 'labavom' dijelu i povučem natrag, a on se naglim trzajem uspio zavući sve do stražnjice i onda ponovno naletio na neravninu, tj. na povišeni dio zemlje preko koje se nije mogao provući - guza baš nikako nije mogla proći (i eto imena!)... i tako ostao zaglavljen još jače nego ranije. I bolnije. Naime, to su teška vrata od oko dva i pol metra visine, i sad su tako nalegla na njega da je vrištao od bolova. Uz to se pri ovom drugom provlačenju uspio okrenuti na bok, skoro i na leđa, tako da je sve skupa puno nezgodnije izgledalo. I onda sam se ja malo uspaničila, jer mi je bilo grozno slušati ga, a kako se vrata više nisu mogla pomaknuti ni u kojem smjeru, niti jedan milimetar bez još jačeg mačkovog urlanja, skoro da sam se i potpuno pogubila.

Ipak sam se uspjela u sekundi sabrati, pa kad se vrata nisu dala pomicati lijevo i desno, ja sam ih hitro pokušala podignuti. No i to je dalo slabe rezultate - jedva nekoliko milimetara koja su macanu dopustila tek da udahne zrak i da unezvjereno gleda u mene, ali izvući se nije mogao. Kad više nisam mogla držati vrata, on je ponovno urlikao, tako da sam se ja u trenu odlučila na očajnički potez i uz podizanje snažno trgnula vratima unatrag, kako bi se on mogao izvući s prednje strane. Znala sam da će ga zaboljeti, ali to je bio jedini način. I srećom, uspjelo je. 'Čarapice' su hitro nestale, ali brzim pogledom iza vrata nisam ih više nigdje vidjela. Bilo gdje da je pobjegao, još sam ga mogla/trebala vidjeti, a kako nisam onda sam pretpostavila da se negdje sakrio - najvjerojatnije iza jedne ploče koja je bila naslonjena u blizini. Kako ga ne bih ponovno uplašila i još više istraumatizirala, nisam išla provjeravati. Zapravo, uvjerena da je ipak sve dobro prošlo, i meni je trebalo malo smirivanja na Zlajin način :))
Kratko vremena poslije prepričavam sve sestri, a ona kaže - Eee... neće ti taj više doći...
- Pa baš sam se i ja i mislila - uzvraćam joj - ovo će valjda biti ona situacija kad se dokazuje da li ljubav pobjeđuje sve prepreke :)))

Oznake: al' je roman, al' je paprikaš