Kakav naslov, ha... ni Pitija ne bi bolji smislila.
Ono što mene nervira kod postova je što uvijek najbolje napišem dok nešto radim, u hodu - u glavi. Naravno, postovi su bez ikakvih ambicija, i bez ikakve vrijednosti bilo kome osim meni. Obično se radi o tek nekakvom zanimljivom/smiješnom trenutku kojeg nastojim zaustaviti istovremenim opisivanjem u svojoj glavi.. onako kakvog ga želim zapamtiti. I skoro uvijek mi uspije mislima 'ispisati' ono što bih rado ponovno pročitala, no kad te misli idem spremiti na papir, dogodi mi se da odmah na početku nešto izostavim/zamijenim/'popravim', pa onda još dok 'prevedem' samu sebe, tekst izgubi onaj prvobitni sklad i lakoću nizanja rečenica kojima su se moje misli ponosile. I onda kao u 'Tetrisu'- kad me zakopa nekoliko takvih neskladnih rečenica, ja izgubim volju za njihovim popravkom, i stvar brzinski 'zaključavam' zaključkom... ako sam ga zapamtila. I ako u novonastalom kontekstu uopće više i ima smisla ;))
Jučer smo se Zlajo i ja zabavljali kuhanjem gulaša. Zapravo, meni je dosta toga bilo zabavno i smiješno, dok se Zlajo samo borio za svoj komad junetine. Blago rečeno borio, zapravo je poludio, kao i obično kad je nekakvo svježe meso na vidiku.
Lovio bi svoje darovane komade s obje šape još u zraku, ne bi ni stigli do posudice, dok bi istovremeno jednom od zadnjih šapa pritiskao moje stopalo da ne pobjegnem... urnebesno :))
Pa dok bi se ja jedva malo uspravila, on bi meso već pojeo i ponovno nasrtao na moje noge, vukao bi me s leđa za majicu, i u trenutku kad bih se namjeravala osloboditi, njegova šapa bi, kao u sceni nekog horor filma, najednom tresnula od radni stol, ravno ispred mene. Sad ga zovem Zlajo bič B(l)ožji i Šapa pravde. A kod tog dijeljenja pravde imali smo oboje sreću, jer istovremeno dok je on treskao svojom šapom po stolu, ja sam mlatarala naokolo sataricom, i pravo je čudo što nam ih obojma nisam malo sasjeckala :))
No eto, nisam... imam je već nekoliko mjeseci i s njom sve režem, i meso, i voće, čak i povrće gulim... pa sam se valjda malo uvježbala :)
Ovo je trebao biti jedan sasvim drugačiji post zaustavljeni trenutak, ali nisam uspjela. Jučer sam ga imala, i izgubila. Danas mi je ostala tek ova crtica o njemu. No kad razmislim, takva crtica bi mi možda i ubuduće trebala biti dovoljna... a trenutke možda ne bi trebalo ni pokušati zaustavljati.
Ipak najviše vrijede u trenutku dok se žive.
Post je objavljen 20.01.2022. u 19:27 sati.