|
Noćas sam sanjala anđela Anđela žalosnog lica Odjevenog u bijelo Prozračno odijelo Nježno me dodirnuo Svojim nevidljivim krilima Prosipajući zlatni prah Svoje bezuvjetne ljubavi Preko mojih umornih očiju Nadnjevši se nad moje uzglavlje Progovorio svojim nečujnim glasom Riječima nalik rasutim biserima Što se kotrljaju nježno Mojim nesavršenim snovima Još pamtim milost riječi Kojima me zasuo usnulu Kada je bezglasno rekao: Ne boj se, ja sam pored tebe Poslan da sakupim sve tvoje suze I odnesem ih u naručje onog Koji je uz tebe i kad si sama Ali, ja nikada ne plačem – rekoh mu Kako ćeš sakupiti sve moje suze I odnijeti ih onom tko te je poslao? Znam, rekao si, zato sam ovdje Da te naučim kako se plače, A potom pokupim svu tvoju tugu I odnesem je daleko od tebe U bespuće na krilima vjetra. Tada osjetih lagan dodir Ko trepet krila izgubljene ptice Drhtaj u duši i dašak topline Krik iz nekih dragih daljina Potpuno budna shvatim Da ležim na jastuku mokrom od suza. |
|
Na livadi ispod starog hrasta lagano kopni zakašnjeli snijeg, kristalne sige s otežalih grana padaju na zemlju kap po kap. Dok se priroda smetena budi i suncem grli stoljetni hrast, u mom je oku olujni oblak, nad dušom se nadvio mrak. I stojim tako ranjiva i sama pogleda uprtog u davni san, znam da nije ni prvi ni zadnji, i znam, da je sutra novi dan. Al' upravo sada, ovog trena dok tražim dušu koja se gubi, nema utjehe za ranjeno srce i nema onog koji me ljubi. Ili je ipak tu, pored mene, a ja sam ta koja suludo luta, ne videći njegove čežnjive oči što čekaju name na kraju puta? |
|
Obećala si, kad jednom zauvijek odeš vratit ćeš se, da bi skinula koprenu tajni što poput teške zavjese zastire pogled u vječnost i tako mi otkrila tajnu, gdje se skriva tvoj dom. Vratila si se noćas u mojim snovima i bisernim suzama smočila moje jastuke, dok su tvoje ruke grlile ponoćne zvijezde i ja sam, draga, s tobom u snu, plakala. Nadala sam se, da si pronašla dragocjeni mir u plavetnim daljinama nebeskih pašnjaka, i da si prošavši ispod pastelne duge stigla u nježni zagrljaj onog kog si voljela. A sada si tu, uplakana pored mog uzglavlja i nosiš mi tajnu dok plačeš tiho, bez glasa, al' zaboravi obećanje draga i vrati se ispod duge tamo gdje te čekaju svjetlost i tvoj nebeski dom. siječanj 2007 (dragoj prijateljici) |
|
… ovisi što tražimo… Jednom davno sam negdje pročitala: »Ako tražiš dobro u meni, naći ćeš ga. Ako tražiš zlo u meni, naći ćeš ga.« Kroz svakodnevne životne situacije sam se uvjerila u istinitost i jednostavnu preprostost tih nekoliko riječi. Ljudsko poimanje dobrog i zlog je prilično čudno i suviše pojednostavljeno. Ljudi imaju naviku trpati jedni druge po ladicama, na koje potom uredno lijepe etikete koje im pomažu u njihovu sortiranju. Naprimjer, u jednu će ladicu s natpisom LOŠI strpati svoju svekrvu ili punicu, bivšeg prijatelja ili kolegu s posla. U drugu će ladicu na kojoj piše DOBRI strpati one koje vole i s čijim se mišljenjem uglavnom slažu. Potom će se tu naći i ladica s natpisom EGOISTI, u koju će možda spremiti svog šefa ili partnera. Neizbježna je i ladica NAPORNI, u kojoj će se, po svoj prilici, naći priličan broj uredno obilježenih dokumenata. Potom vjerovatno slijedi ladica s natpisom NEMOGUĆI, gdje će strpati sve one s kojima ne mogu pronaći zajednički jezik i čija nazočnost ih dovodi do ludila. Popis ladica je beskonačan. Uglavnom, ljudi su skloni već po svom mentalnom sklopu razvrstavati ljude s kojima se susreću, u ladice prema njihovim karakternim osobinama, ili bolje rečeno, prema utiscima koje su sami stekli o tim ljudima. Međutim, istina je, da ljudi nismo samo »dobri« ili »loši«, »egoisti« ili »velikodušni«, »naporni« ili »prihvatljivi«, ovakvi ili onakvi… Istina je da smo ljudi kompleksna bića sastavljena iz mnoštva pozitivnih i negativnih osobina. Tko od nas može ustvrditi, i pritom sam sebi pogledati u oči bez srama i reći: »Ja sam isključivo pozitivan i dobar čovjek? Ja uvijek činim dobra djela i pritom ne tražim naknadu za svoj trud. Ja to nikada ne bih napravio. Ja sam bolji od drugih. Ja sam božje stvarstvo bez greške.«? Ako se ipak nađe netko tko to može samouvjereno ustvrditi, taj ili svjesno laže, ili laže toliko dobro da u to i sam na kraju povjeruje. Jer, istina je, da smo ljudi »roba s greškom«. Isto tako je istina, da smo ljudi čudesna kreacija kojoj je udahnuta mogućnost biranja između dobrog i lošeg, između dobra i zla. Istovremeno nam je dana fantasična mogućnost, da sami biramo što će od to dvoje preovladavati našim životima. Svatko od nas katkad ponekad posrne i napravi nešto pogrešno. Svatko od nas ponekad kaže riječ ili dvije koje poput otrovne strelice pogode onoga kome su upućene. Svatko od nas katkad skrene s pravoga puta i umjesto osunčanog puteljka, krene stazom punom trnja, na kojoj neće samo on biti taj koji će ogrebati svoja koljena, već i mnogi drugi, koji su se slučajno ili ne, našli istovremeno na istoj stazi sa nama… Nitko nije savršen. Savršenstvo ne postoji. Barem ne u ovoj našoj egzistenciji u kojoj privremeno boravimo, dok ne izgradimo svoj novi, trajniji dom.Misliti da smo bolji od drugih je velika zabluda. Možemo biti drugačiji. Svjesniji svojih pogrešaka. Truditi se ili ne da ih ispravimo. No svi smo tu s dobrim razlogom. I ljudi koje srećemo na tom svom putovanju nisu tek slučajni suputnici, stranci koji se sretnu bez razloga. Ljudi koje srećemo u svom životu su ovdje da od njih nešto naučimo, pa čak i onda, kada mislimo da su neuki i da nam nemaju što ispričati. Ako pažljivo prisluhnemo njihovoj priči, moglo bi se desiti da se ugodno iznenadimo onim što ćemo otkriti. Jer kako jednom netko reče: »Čak i neuki imaju svoju priču.« No, znamo li slušati? I koliko smo uopće spremni saslušati nekog kog smo unaprijed uredno sortirali u neku od ladica naših zabluda? |
|
Volim te i kad ne ideš mojom stranom ulice, volim te i kada misliš drugačije od mene, volim te i kada ne voliš iste stvari koje volim ja, volim te i kada mi se čini da ti ne voliš mene, volim te i kada pogriješiš u svojim postupcima, volim te i kada u svojim postupcima pogriješim ja, volim te bez nekog posebnog, velikog razloga, volim te zbog onog što jesi, a ne zbog toga kakav si, volim te zbog tvoje različitosti, a ne zbog tvoje istosti, volim te zbog toga što me tvoje prisustvo obogaćuje i naposlijetku, volim te naprosto zato što si tu! |
|
Dragi moji roditelji, moj rođendanski dar za vas je ŽELJA da pročitate ovo što ću vam napisati i da o tome razmislite u tišini svog doma i u privatnosti svojih umornih misli. Još samo dvije godine vas dijele od prekrasnog broja 50, što znači, da za sobom imate skoro pet desetlijeća zajedničkog života; dom kojeg ste izgradili svojim rukama, dvije prekrasne kćeri i dvije unučice koje ste postavili na noge i omogućili im da postanu dobri i časni ljudi. Za sobom ste ostavili siromašno i teško djetinjstvo, gladnu i promrzlu mladost, mnoge neodsanjane snove, preživjeli ste rat i iz njega izašli neozlijeđeni, prošli zajedno mnogo lijepih i ružnih trenutaka, odbolovali mnoge bolesti, bili podrška jedno drugom, i mnogim drugim ljudima. Možda vam se čini da ste siromašni. Da od života niste imali mnogo. Da vas život nije mazio. Da su vam se događale premnoge nepravde i da su vas mnogi ljudi namjerno ili nenamjerno povrijedili. Možda ste se uplašili zlatnih boja koje donosi jesen života. Možda ste već umorni i razočarani, siti svega, pa i života… Možda vam se čini da ništa što radite nema posebnog smisla, možda se svakoga dana budite s pitanjem: »Zašto se to događa meni?« Ja ne mislim tako. Kad stanem ispred vas, vidim dvoje uspješnih i veoma zaslužnih ljudi. Vidim ženu koja je uspjela kao žena, majka i supruga. Vidim čovjeka, koji je ostao čvrst unatoč svim nevoljama koje su ga pratile. Vidim dvoje ljudi, koji su zaslužni, da ja i moje dijete imamo krasan život ispunjen snovima. Dvoje ljudi, koji su mi pružali podršku uvijek kada mi je bilo najteže i u kojima sam kao dijete vidjela svoj uzor. Vidim dvoje ljudi, koje volim svim svojim srcem. Prirodno je da je ponekad vaša duša umorna i povrijeđena, ali nemojte razmišljati o tome tko je kriv, nemojte razmišljati o tome, tko od vas dvoje daje više u vašoj vezi, a tko manje. Svatko od vas daje onoliko koliko može. I dobro je da je tako. Morate razumjeti, da vas oboje volim. Mamu koja me je rodila i poklonila mi život i oca koji mi je bio uzor svega dobroga u životu. Za mene ste oboje posebni i neponovljivi ljudi. Život nas je poput vjetra odnio na različite strane i sudbina je htjela, da živimo daleko. Zato vam polažem na srce: volite i dalje jedno drugoga, umjesto da tražite teške riječi, kojima bi povrijedili jedno drugo, pokušajte naći jedno u drugom ono najbolje, ono zbog čega ste se prije toliko godina vjenčali. Teške riječi su najveći neprijatelj čovjeka. Jednom kada su izrečene, jednom kada pobjegnu ispod našeg nadzora, ostaju lebdjeti u zraku i pritišću onoga kome su upućene, ne daju mu disati i otimaju miran san sa obzorja. Umjesto da svoju vezu činite slabom, učvrstite je. Naposlijetku, u ovom našem nemirnom svijetu, vas dvoje ste okrenuti jedno k drugome, vi ste si sve što imate. Njegujte to i čuvajte. Kada vas nisu uspjeli razdvojiti drugi, koji su se katkada svesrdno trudili, nemojte to dozvoliti niti sami sebi. Budite si dobri. Zapravo, budite si najbolji! Ponekad se sjetite riječi »OPROSTI« i »ŽAO MI JE«, razgovarajte jedno s drugim, ne dozvolite si da poput dva stranca prolazite jedno pored drugog. Mnogima nije bilo dano to što imate vas dvoje. Izdržali ste mnogo, napravili ste mnogo, i naposlijetku, uspjeli ste trajati skupa! Zapravo, unatoč svim nevoljama s kojima ste često živjeli, vi ste jako bogati ljudi. Imate ono, što mnogi ljudi na tom planetu, nikada neće imati. Imate svoju čast, svoje poštenje, svoje dobro ime, i što je najvažnije – imate svoju djecu i unučad koja vas voli. Ja osobno nikada ne bih mijenjala bogastvo koje imate vi, za nikakve materijalne blagodati ovoga svijeta. Želim vam, da sretno, mudro i razborito, u dobrom zdravlju i veselju, živite još puno godina, da vaša djeca i vaši unuci imaju kuda doći i da se imaju čemu razveseliti kad prekorače roditeljski dom. Kad imaš oca ili majku, imaš puno. Kada imaš i oca i majku, imaš jedno od najvećih bogatstava koja nudi ovaj svijet. Ja uživam u tom svom bogastvu. Zapravo, i ja sam jako bogat čovjek. Neka vam zvijezde budu naklonjene i neka vas blagoslovi Svemir u vašoj plemenitoj roditeljskoj misiji. Odlični ste roditelji, budite još bolji supružnici! Volite se. To je, uostalom, jedino za što se isplati živjeti danas, kada je svijet izgubio većinu svojih vrijednosti. Kad jedno od vas dvoje padne, neka ga drugi podigne. Želim vam da se čim više smijete zajedno, a ne da se mrštite svaki za sebe, u svom osamljenom svijetu. Dajte si do znanja, da u svakom trenutku možete računati na obostranu i uzajamnu ljubav i podršku; zagrlite se i svakoga jutra iznova kad otvorite oči, budite zahvalni kad ugledate jedno drugoga u svojoj blizini. To znači da niste sami. U stvari, možda to i ne znate, ali to znači da ste sretni i ispunjeni. Neka vam je sretan rođendan sa željom da s ljubavlju još dugo koračate u jeseni vašeg života. I kao što rekoh, ne zaboravite, jesen je tako lijepa, okupana nježnim zlaćanim bojama; i unatoč otpalom lišću koje šušti pod vašim nogama, donosi mnogo lijepih i nježnih plodova! Ubirajte plodove, ne da biste ih spremali. Ubirajte ih da biste u njima uživali! |
![]() Taman, kada se avion malo umirio, ohrabrila sam se i pogledala van kroz prozor i u daljini zagledala gomilu crnih oblaka koji su se talasali i ispreplitali u svom čudesnom plesu. Između njih su naizmjenično šibale vatrene strelice i osvjetljavale noćno nebo. Hm... ovako gledajući, prizor je bio više nego veličanstven, ako išta može biti veličanstveno u gledanju olujnog nevremena kada se nalaziš deset tisuća metara u zraku i kada tvoj avion poskakuje poput kakve igračke. Sada sam već bila opasno umorna od neprekidnog višesatnog sjedenja i sve češće sam pogledavala na sat, da vidim, koliko nam je još vremena preostalo. Shit! Tek smo na pola puta. Ispred nas je bio ekran na kojem smo mogli pratiti podatke o našem letu i činilo se da se onaj avion nikako ne pomiče. Temperatura je bila - 50 stupnjeva, a Atlantiku nikad kraja! Majko moja, tek kad se ovako dugo voziš shvatiš veličinu one male, plave mrlje na atlasu koja predstavlja ocean. San nikako nije htio na oči. U međuvremenu se i muž bio probudio i nešto počeo prtljati oko slušalica koje su nam na početku leta ponudili stjuardi. Okretao je u rukama, promatrao iz svih uglova, pokušavao je ugurati u za to predviđeno mjesto na ručki sjedala, no činilo se, da mu baš ne polazi za rukom. Tada je naišao spas u vidu naše kćerke, koja je preuzela stvar u svoje ruke i brzim potezom izvukla jedan dio koji je "manjkao" i bez problema priključila slušalice. Oboje smo je zblenuto gledali i pitali je kako je znala što mora napraviti, a ona se samo nasmijala i rekla: "Ah, kad vi odrasli stalno nešto komplicirate, a rješenje je tako jednostavno!" ![]() Tip ispred nas se konačno prestao vrpoljiti i činilo se da spava, tako da sam bar s te strane mogla privremeno odahnuti. Pošto smo dobili jako nezgodna sjedala, činilo nam se da sjedimo u blizini javnog WC-a; svatko tko je ulazio nas je obavezno očešao u prolazu, a da o kvaliteti zraka i ne govorimo! No, što da se radi, možemo biti sretni, da uopće sjedimo zajedno. Krajičkom oka sam promatrala muža koji je iz džepa izvukao kutiju cigareta, otvorio je i uvlačio miris nikotina punim plućima. Kćerka je opazila taj njegov pokret i ispalila ko iz topa: "Pa, daj me nemoj sramotiti! Koji si ti ovisnik, tata!" "Ti šuti!" - rekoh joj ja - "Nemoj da ja sada pobacam sve tvoje čokolade koje imaš u torbici i sustavno ih tamaniš! Onda ćeš vidjeti što je apstinencijska kriza!" Na te moji riječi je brzinom munje zgrabila svoju torbicu i stisnula je k sebi. Ha, ha... šta radi strah od apstinencije! Nato se oglasio muž: "Uopće nisam ovisnik. Samo bi mi sada pasala jedna cigareta. Šta ti uopće znaš o tome?""Ha, pa kad nisi ovisnik o cigaretama, zašto sad taj blaženi izraz na tvom licu dok šnjofaš taj tvoj otrov?" Još jednom pogledam u njegovom pravcu i zbilja vidim, da je skoro u transu i da su mu oči za pola broja veće nego inače. Nehotice me bio pograbio smijeh, koji sam pokušavala skriti. "A šta se ti smiješ? Tebi kao ne fali cigareta, ha?" "Pa, ne kažem da ne fali, ali ne namjeravam šnjofati kutiju ko ti. To ti je isto, ko da stojiš pored pune zdjele kolača i šnjofaš kako fino mirišu, a znaš da ih ne možeš pojesti. Čisti mazohizam!" "Znaš što, kad siđem s aviona, prva stvar koju ću napraviti bit će da zapalim dvije cigarete istovremeno i ne mičem se s mjesta dok ih ne popušim!" "Osim, ako tamo ko i u Italiji, nije dozvoljeno pušenje" - dobacih ja. "Nemoj me strašiti, hoćeš da me strefi infarkt?" - reče i nastavi ogledavati svoju čarobnu kutijicu. Pomislih, kako je moja cigareta prije odlaska na put, definitivno bila zadnja. Nemam namjeru još jednom prolaziti ovakvu torturu. Bila sam žedna ko pas ( više nikada ne krećem na ovakav put bez deset litara tekućine u osobnoj prtljazi ), pa sam se počela okretati po avionu u nadi da ću opaziti kakvu stjuardesu i zamoliti je za čašu vode. Ali otkako su nam podijelili hranu, nigdje nije bilo nikog na vidiku. Očito sam gledala previše filmova, gdje stjuardese non-stop obilaze putnike uz osmijeh na licu i pitanje da li im je što potrebno! Što bih dala za čašu mineralne vode! Konačno mi je uspjelo malo zadrijemati i kada sam otvorila oči, s olakšanjem sam ustanovila, da smo već blizu našem cilju. Mišići su vikali upomoć, glava me je već opasno rasturala, bila sam dodobra dehidrirala i mozak mi nije baš najbolje radio, u trenutku kada su nam stjuardi podijelili neke papire kje moramo popuniti i predati na carinskom prolazu kada se iskrcamo. Buljila sam u papir s krajnjim nerazumijevanjem, okretala po rukama i na kraju skužila da ništa ne razumijem. Formular je bio na talijanskom. Halo?! Nemam pojma o talijanskom. Opet sam se bacila u potragu za tipom koji dijele te papiriće, ne bih li ga zamolila, da nam da jednog na engleskom. Pritom sam pomislila što bi napravili moji roditelji da su sjeli na avion sa željom da posjete Ameriku? Valjda bi ostali još u Italiji, jer se ne bi mogli sporazumjeti sa službenicom na šalteru, jer ne govore niti jedan strani jezik; a ako bi im se i posrećilo da ipak sjednu na avion, što bi radili s ovim papirom? Kad sam konačno dohvatila za rukav jednog trčećeg stjuarda i objasnila mu da trebam drugi formular, gledao me totalno zapanjenim pogledom, kao da je najnormalnija stvar na svijetu znati talijanski... hm... Međutim, čak i kada se traženi papir našao u mojim rukama, stvar nije izgledala nimalo lakša. Gomila čudnih pitanja i fraza koje u životu nisam vidjela, a kamoli učila tijekom svog školovanja. Da sam znala kako je komplicirano otputovati preko bare, ostala bih u svom stančiću, živjeći u zabludi kako znam engleski i kako je Atlantik tek mala, plava mrlja na kćerkinom atlasu. ![]() Prva stvar koju smo zagledali, kada smo napustili avion i ušli u aerodromsku zgradu bio je ogromni natpis koji se kočeperio na zidu ispred nas: NO SMOKING AREA! Ha, ha... sažaljivo sam pogledala supruga, kojem su oči ispale do koljena, kada je shvatio, da mora čekati još dodatnih sat i pol da prođemo kroz carinsku kontrolu i domognemo se otvorenog prostora. Welcome to USA! |
![]() Konačno smo se odlijepili s tla. S olakšanjem sam uzdahnula i pomislila, kako se sada konačno mogu opustiti i uživati u letu, a možda i malo odspavati. Pogledala sam muža i kćer; muž je već spavao snom pravednika, a kćerka je duboko koncentrirana čitala knjigu. Počela sam se ogledavati oko sebe i proučavati lica putnika koji su bili na sjedalima oko nas. Posebnu pažnju mi je privukao tip što je sjedio ispred nas. Non-stop se znojio, pa brisao čelo maramicom, pa se okretao po avinu, pa onda ustajao i vadio svoju torbu iz ladice iznad naših glava. Kopao je nešto po njoj, pa je opet vraćao. I tako, ne znam ni sama, koliko puta tijekom leta. Što se on više osvrtao i kopao po toj svojoj torbi i nešto tražio, mene je lovila sve veća frka! U strahu su velike oči, pa sam tako ispod oka cijelo vrijeme pratila što tip radi. U svakom slučaju nije se ponašao normalno. Trknula sam muža laktom i probudila ga, čime, naravno nije bio oduševljen. Naime, on je bio čvrsto odlučio prespavati većinu puta, kako bi zaboravio na cigarete. "Pogle ovog tipa, cijelo vrijeme se znoji, okreće i nešto kopa po svojoj torbi. Nije to malo čudno?" "Joj, pa ti si fakat paranoična!" - reče mi muž - "Možda se čovjek loše osjeća pa se znoji. I što ako se osvrće po avionu? Možda samo traži neku stjuardesu ili nešto slično. A što se torbe tiče, i ti si već tri puta nešto vadila iz nje, zar ne? Uostalom, daj me pusti da spavam..." - zareži on i udobnije se namjesti na svom sjedalu. Nakon pola sata tip opet uzme torbu, nešto iz nje izvadi, ustane i krene u šetnju avionom. Opet sam probudila muža i rekla mu: "Pogle, nešto je uzeo iz torbe i sad hoda po avionu!" "Isuse Bože! Pa nek hoda! Valjda ide čovjek na WC." "A, ne! Ne ide! Pa, zar ne vidiš da je WC tu odmah pored nas!" "Dobro. Onda ide samo protegnuti noge. Daj počni disati već jednom." "Ne ide! Pogle, zaustavio se dolje na dnu prolaza i kopa po džepovima!" "Čuj, ako me ne prestaneš gnjaviti, najmanji problem će ti biti taj što se tip čudno ponaša!" - reče i ponovo zadrijema. Do tog trenutka let je bio miran, gotovo neprimjetno smo klizili kroz oblake. Taman kad sam zatvorila oči da pokušam zadrijemati, avion se strese i to tako, da sam od šoka skoro ispala iz tenesica. "Mama, pa ti si rekla, da se kad letiš niš ne osjeća! Kaj je ovo?" "Pojma nemam!" - rečem i počnem promatrati ostale putnike, da vidim eventualne reakcije na njihovim licima. Ništa. Svi su se ponašali normalno, čak je i stjuardesa nastavila svoj nasmiješeni pohod između sjedala. Pažnju mi privuče svjetlosno upozorenje da se vežemo. Kriza!!!! Opet probudim muža i kažem mu da se mora vezati. Gleda me pogledom "Bolje da te nema!", ali ipak zakopča pojas i nastavi drijemati. "Isuse, pa kak možeš spavati, kad se ovako trese! Imam osjećaj, da ćemo svaki čas roknuti dolje." "Pa, ti si fakat dosadna! Ako se ne varam, ti si rekla, da si već letjela i da te nije strah. I?" "Šta "i?", kad sam je letjela, avion se nije tresao ko bijesni cucak. Nemam pojma što je ovo." "Istina da nisam nikad prije letio, ali mi nekako logika govori, da se tresemo zato što smo se našli iznad Atlantika i tu su jake turbulencije." "Aha!" - rečem ja. "Ali mi većinu vremena moramo letjeti iznad Atlantika, i ne misliš valjda da ćemo se ovako drmusati cijelim putem?" "Nemam pojma, nisam vidovit!" "Ti budeš živio sto godina, majke mi! Ništa te ne može uznemiriti." "Je, ako me ti ne pokopaš kakvih dvadeset godina prije." - reče, cerekajući se. Tip ispred nas je opet ustao i nekud krenuo. Majke mi, taj ima crve u guzici. Nema ni pet minuta mira, pa kak onda da mi ne bude sumnjiv? Avion se opet strese, mogla bih se okladiti, da je propao nekoliko metara i onda opet skočio u zrak. Mala se stisne uz mene i gleda me velikim očima. A ja je tješim: "Ma, nije to ništa. To ti je posve normalno. Probaj malo spavati." "Ak je sve to normalno, zakaj ti imaš oči velike ko tanjure?" - pita me ona. "To je od umora." - velim joj ja. "Aha." - naceri se ona, ali se još uvijek ne odvaja od mene. ( nastavlja se ) |
![]() Došao je i taj dan, kad smo morali krenuti na dugoočekivano putovanje preko bare. Karte smo imali već šest mjeseci u džepu i sada je dan »D« bio pred nama. Od nas troje jedino sam ja letjela avionom prije nekih dvadesetak godina i tvrdila sam kako me nije strah. Muž i kćerka su priznali da se malo boje letenja, pa sam ih ja, kao »iskusni« svjetski putnik uvjeravala kako se nemaju čega bojati i kako je letenje jedna divna i posve mirna stvar. Takvog leta sam se, uostalom i sjećala…nakon što smo se našli u zraku uopće nisam imala dojam da se krećemo s mjesta. Da li su godine pokvarile moja sjećanja ili je ovaj let zaista bio drugačiji, neću nikada otkriti. Bilo kako bilo, otpravili smo se rano ujutro na aerodrom i stali u red za prijavu putnika. Prvo je šalter bio zatvoren i nije bilo nikoga, a kada su se konačno pojavili zaposleni, rekli su da im se srušio sistem i da moramo čekati. Kasnili smo već u startu. Onda nam zbog problema s tehnikom nisu na karte ukucali rezervacije, već su nam rekli kako to moramo učiniti u Italiji prije nego što promijenimo avion. O.K. – mislila sam, kako svi, tako i mi. Glavno da imamo rezervirana sjedala i sve će biti u najboljem redu. Moš' mislit! Ušli smo u autobus koji nas je odvezao na pistu do našeg aviona koji će nas odvesti do Italije. Izašli smo van i na moje zaprepaštenje, ugledala sam mali avion s propelerom na kljunu, koji nije odisao povjerenjem. Prva asocijacija mi je bila da je taj avion leteća kopija onog autobusa iz filma »Ko to tamo peva«… Izgledao je kao da će se istog trena raspasti. Zapanjeno sam pitala muža: »Pa, nećemo se valjda u ovome voziti?« i još jednom pogledala na program letenja kojeg sam držala u ruci. Pisalo je »turboprop«. Turboprop? Šta za vraga sad to znači? Kada smo poletjeli, slijedom događaja i čudnog škripanja koje je odzvanjalo avionom te mog pogleda na krilo koje se treslo kao da mu je došla zadnja minuta, pomislila sam kako je ime aviona zapravo jako prikladno. Pojavila se nova asocijacija: »turboprop« bi moglo značiti »turbopropadalo«! Rekla sam mužu kroz usiljeni smijeh kako mi se ime čini jako prikladno za ovaj naš let, što je čuo stjuard i pomalo uvrijeđeno mi rekao, kako ono »prop« potiče od propelera, a ne od propadanja…. Ha, ha…no, bilo kako bilo, nekako sam preživjela tih sat i pol maštovitog letenja do Italije i na sav glas odahnula, kada su kotači konačno dotakli tlo i počeli se kotrljati pistom. Pa smo preživjeli i to! No, moja radost je bila kratkog vijeka! Prvi šok je uslijedio, kada sam poželjela pripaliti cigaretu, našto mi je muž pokazao prstom na tablu na kojoj se šepirilo upozorenje, kako je pušenje zabranjeno i kako se kazna kreće od – do ( ne sjećam se više koliko eura za popušenu cigaretu )…Ha? Ma, ovi su ludi. Pa, to ne može biti! Ovako veliki aerodrom mora imati neki prostor za pušenje! Nadobudno sam se zaputila k šalteru i pitala na svom upitnom engleskom, gdje imaju prostor za pušenje. Moje pitanje izazvalo je salvu smijeha. »Nigdje, gospođo! U Italiji je zabranjeno pušenje u javnim prostorima i na javnim površinama.« »Molim? Pa, gdje odlaze pušiti zaposleni pušači?« »Nigdje! Na radnom mjestu je zabranjeno pušenje.« »Halo? Ne mogu zapaliti cigaretu! Pa, ovi nisu normalni! Pred nama je još dva sata čekanja i još 12 sati letenja, a ja kao ne mogu zapaliti cigaretu!« Počela sam nadobudno obilaziti aerodrom u traženju adekvatnog prostora i začuđena promatrala na tisuće ljudi koji su strpljivo sjedili ili stajali i čekali na svoj let. Fakat nitko nije pušio! Živci su mi već pomalo bili napeti ko strune, ali mi nije preostalo ništa drugo, nego da se pomirim sa sudbinom. Odlučila sam, ako ikada više budem putovala u Ameriku i morala presjedati, to svakako neće biti preko Italije! Točka! Što se mene tiče, izgubili su mušteriju! Eh, pa da ne mislite da je to sve! Onda je službenica na šalteru nešto sprčkala i počela govoriti kako nam ne štimaju pasoši, a njen engleski je bio tako originalan, da sam s olakšanjem shvatila, kako ja nisam najgora. Morala sam se pošteno potrudi da razumijem što mi želi reći, jer je jedino razgovjetno što je izgovorila, bilo »Sorry, madam.« Hm…Potrošila sam brdo živaca dok sam joj dokazala da je s našim ispravama sve u redu i dok smo konačno dobili zeleno svjetlo za ulazak u avion, koji će nas ponijeti preko bare. U skladu s Murphievim zakonom, naša noćna mora se nastavljala. Pri ulasku u avion sam opazila, da nam na karte nije upisla broj sjedala i pitala sam stjuarda na ulazu, koji su naši brojevi sjedala, na što mi on zapanjeno odgovorio: »Nemate ih, gospođo! Avion je pun i ne možete dobiti točno određeno sjedalo!« »Kako to mislite pun? Pa mi imamo rezervirane karte već 6 mjeseci!« »To ništa ne znači, znate, neki ljudi otkazuju let, pa onda izvanredno upadnu na ovaj let i tako se sve pobrka!« »Halo? Pa kaj sam ja to došla u zonu sumraka?« Žestoko sam protestirala, kada su mi dijete koje prvi puta leti strpali u rep aviona, muža negdje na sredini, a mene naprijed. Maloj su se u očima nabirale suze, a bijes u meni je rastao. Sva sreća da je stjuard nekako uspio nagovoriti neke ljude da čenđaju sjedala, pa smo na kraju ipak sve troje sjedili u istom redu, kako smo imali i rezervirano. No, sad sam već bila debelo živčana i ljuta na sve skupa. Kud mi nisu dali pušiti, tud su nas još rastranćirali po cijelom avionu i naposlijetku sam morala preklinjati da nas ipak stave skupa. Pokušala sam zaspati, ali onih pet minuta koje sam zadrijemala, sanjala sam kako pušim četiri cigarete istovremeno… kriza! Šta mi je trebalo da opet počnem pušiti, i to baš prije ovakovog putovanja! Ispod oka sam pogledavala muža koji se za sada dobro držao i nije pokazivao naznake bilo kakve nikotinske krize. Kćerka je bila uzbuđena zbog letenja i sretna što ipak sjedi pored nas. Svi troje smo pokušali malo »ubiti oči«, ali očigledno nikome to nije polazilo za rukom. Čekali smo na trenutak, kada ćemo se konačno odlijepiti s piste i krenuti. ( nastavlja se ) |
|
nije posao za cmizdravce… (S. King »Nesanica«) Nedavno sam u parku promatrala dvoje starijih ljudi. Bakica i djedica su se držali za ruke i šetali na škrtom siječanjskom suncu, zavijeni u tople šalove i glava usko priljubljenih. Nešto su potiho razgovarali, a potom se smijali, dok je njih smijeh zvonio poput tisuću rasutih bisera. Iako znam da nije pristojno zuriti u ljude, ipak nisam mogla odmaknuti pogled od prizora koji me je duboko ganuo. Hodala sam polako izza njih, praveći se da i sama šetam i promatram razigranu djecu na inače, u ovo doba godine, opustjelom travnjaku. Osjećala sam se pomalo voajerski, ali njihov usklađen starački korak i očigledna ljubav koja ih je obavijala i zračila posvuda oko njih, nisu mi dozvolili da budem lijepo odgojena i pristojna osoba, te da nastavim svojim putem. Nekoliko metara dalje od nas brzim je koracima prolazio jedan par od svojih možda dvadesetak godina. Mladić je glasno vikao, djevojka je plakala i nešto mu pokušavala objasniti. Ubrzo su se njihovi razgibani i glasni obrisi udaljili i nestali na horizontu, dok sam ja i dalje potpuno hipnotizirana promatrala par ispred sebe. Usporili su korak i zaputili se prema drvenoj klupici uz jezero, zamoreni šetnjom i vjerovatno željni malo odmora. Djedica je skinuo jaknu sa sebe i ostavši tek u debelom, šarenom džemperu, položio svoju jaknu preko klupe, kako bi ona mogla sjesti. Pritom su se oboje obješenjački smijali, poput para mladih tinejdžera. Sjela je na klupicu i tada ga sa zahvalnošću poljubila na smežuran, starački obraz s kojega je iskrio par začuđujuće mladenački sjajnih očiju. Sjeo je pored nje i obgrlio njena zgurena i sitna ramen želeći je ugrijati. Okretala sam se oko sebe, pogledom tražeći slobodnu klupicu, no nije je bilo… Djedica je opazio moj pogled i rekao: »Dođite, sjednite tu kraj nas. Ima dovoljno mjesta za sve. Zar ne, Ana?« Osjetila sam kako mi crvenilo obliva lice i bila posramljena zbog onog što radim, te rekla: »Ne bih vam željela smetati. Potražit ću neku drugu klupu. Hvala vam!« No, bakica se tome oštro usprotivila i pomakla se još bliže k djedici, praveći mi mjesto pored sebe. Nije mi preostalo ništa drugo, nego da prihvatim njihovu ponudu i sjednem. Neko smo vrijeme sjedili u tišini, a onda više nisam mogla izdržati, te sam zapitala: »Oprostite, ne bih željela biti nametljiva, ali promatram vas već neko vrijeme i vidim koliko se volite… to je danas tako rijetko. Kako vam uspijeva nakon tolikih godina?« Sa strahom u očima sam očekivala odaziv na moje indiskretno pitanje, ali moj strah je bio nepotreban. Oboje su se nasmijali i još čvršće zagrlili, nježno gledajući jedno drugoga. A onda se bakica okrenula prema meni i rekla: » Nema tu nikakve tajne. Kada smo se vjenčali bilo nam je samo 16. godina. Bili smo mladi i zaljubljeni, jedno drugome bili smo neophodni kao što je čovjeku neophodan zrak da bi preživio. Kada smo bili stari 20 godina, shvatili smo da i previše zraka može ugušiti čovjeka, jer pluća mogu primiti samo određenu količinu zraka, a sve ostalo je previše. Tada smo počeli učiti, kako jedno drugom pružiti ponekad malo prostora za samoću, kako bismo se s još više radosti vraćali u naše zajedničke prostore! I mislili smo da je time naše učenje završilo. No, još uvijek smo mislili, kako smo jedno drugome dovoljni i da nam ništa na ovom svijetu više nije potrebno osim naše ljubavi. No, život nas je naučio da tome nije tako. Da bi dvoje ljudi živjeli u harmoniji jedno s drugim, prvo moraju naučiti živjeti svatko sam sa sobom. To je ujedno bila najteža zadaća. Kada smo to shvatili, poželjeli smo imati djecu. Kada se rodila naša kćerkica, u početku smo imali sve manje vremena jedno za drugoga, a sve više naše pažnje i vremena tražilo je naše dijete. Tako smo se naučili dijeliti svoju ljubav i svoje vrijeme. Nakon nekog vremena smo shvatili, da zapravo ništa ne dijelimo, nego da se s djetetom količina naše ljubavi podvojila, a ne razdijelila. Tada smo poželjeli imati još jedno djete i rodio nam se sin. Ljubav nije nešto što se može potrošiti poput sapuna za ruke. Naprotiv, više je njeguješ, više raste… Onda su došli naši unuci… imamo ih četvero i svi do jednoga su već predivni mladi ljudi. Možete izračunati koliko se puta naša ljubav pomnožila…« Šutjela sam, duboko pod dojmom onoga što mi je ispričala, još uvijek prepuna pitanja, nespremna da ih izgovorim. Nakon nekog vremena sam podigla glavu i shvatila da me oboje radoznalo gledaju. Tada se je oglasio djedica: »Vidim, da vas još nešto muči. Slobodno pitajte, nas dvoje nemamo nikakvih tajni, a i rado smo u društvu mladih ljudi. Znate, mladost je kao vino, nešto od njegovog bukea uvijek prijeđe i na onog koji pije. Konačno sam se ohrabrila i pitala: » Pa, jeste li se ikada svađali? Kako ste se nosili s problemima?« » O, da, kako da ne! Pa, u svakoj se vezi ljudi ponekad posvađaju. To je neizbježno, jer nije dvoje zaljubljenih ljudi jedna duša, kako neki vole tvrditi, nego su to dvije duše koje uče živjeti zajedno! Kada bismo se posvađali, oboje smo za trenutak zastali i pogledali jedno drugog kroz njegove oči i tek kada bismo vidjeli što onaj drugi misli i osjeća, nastavili smo razgovor. Tako bismo svaku svađu prekinuli još na samom početku. Naučili smo da svatko ima svoju istinu. Naučili smo da nikada ne odemo na spavanje posvađani. Naučili smo biti zahvalni na tome što imamo jedno drugog i što smo različiti. Zamislite kako bi dosadan bio život kada bismo se uvijek i u svemu slagali. Naučili smo da je čarobna riječ KOMPROMIS odmah izza ljubavi, ili bolje rečeno, sastavni dio ljubavi; njen kamen temeljac. Kada kuća ima dobre i čvrste temelje, ne morate se bojati da će se srušiti pod naletom vjetra. Možda oluja i odnese crijep s krova, ali kuća ostaje… Tako i nas dvoje…Uložili smo sve svoje znanje i dobru volju u izgradnju čvstrih temelja; povremeno pokrpamo poneki crijep ili manju ogrebotinu na fasadi, ali kuća je i dalje tu za nas da nam pruža utočište. Možda se i sruši jednog dana, kada odemo Ana i ja – ali tada to više neće biti važno. Važno je da nas grije sada dok smo ovdje.« Rekavši to, ustali su i uz pozdrav, zagrljeni, nastavili svoju šetnju pored jezera…a ja… ja sam ostala sjediti, trudeći se da izdajnička kapljica na uglu mojih trepavica ne sklizne niz moje lice. I tada sam se sjetila riječi Stephena Kinga : Starenje nije posao za cmizdravce… brzom kretnjom sam obrisala malu, kristalnu suzu i s osmjehom na licu mahnula u pozdrav simpatičnom paru. U sebi sam im poželjela da što duže uživaju u svom domu čvrstih temelja, a kad jednog dana ipak napuste ovu našu dimenziju, neka ih u njihovom novom domu obgrle nebo i anđeli!!!! |