… ovisi što tražimo…
Jednom davno sam negdje pročitala: »Ako tražiš dobro u meni, naći ćeš ga. Ako tražiš zlo u meni, naći ćeš ga.«
Kroz svakodnevne životne situacije sam se uvjerila u istinitost i jednostavnu preprostost tih nekoliko riječi.
Ljudsko poimanje dobrog i zlog je prilično čudno i suviše pojednostavljeno. Ljudi imaju naviku trpati jedni druge po ladicama, na koje potom uredno lijepe etikete koje im pomažu u njihovu sortiranju. Naprimjer, u jednu će ladicu s natpisom LOŠI strpati svoju svekrvu ili punicu, bivšeg prijatelja ili kolegu s posla. U drugu će ladicu na kojoj piše DOBRI strpati one koje vole i s čijim se mišljenjem uglavnom slažu. Potom će se tu naći i ladica s natpisom EGOISTI, u koju će možda spremiti svog šefa ili partnera. Neizbježna je i ladica NAPORNI, u kojoj će se, po svoj prilici, naći priličan broj uredno obilježenih dokumenata. Potom vjerovatno slijedi ladica s natpisom NEMOGUĆI, gdje će strpati sve one s kojima ne mogu pronaći zajednički jezik i čija nazočnost ih dovodi do ludila. Popis ladica je beskonačan. Uglavnom, ljudi su skloni već po svom mentalnom sklopu razvrstavati ljude s kojima se susreću, u ladice prema njihovim karakternim osobinama, ili bolje rečeno, prema utiscima koje su sami stekli o tim ljudima.
Međutim, istina je, da ljudi nismo samo »dobri« ili »loši«, »egoisti« ili »velikodušni«, »naporni« ili »prihvatljivi«, ovakvi ili onakvi…
Istina je da smo ljudi kompleksna bića sastavljena iz mnoštva pozitivnih i negativnih osobina.
Tko od nas može ustvrditi, i pritom sam sebi pogledati u oči bez srama i reći: »Ja sam isključivo pozitivan i dobar čovjek? Ja uvijek činim dobra djela i pritom ne tražim naknadu za svoj trud. Ja to nikada ne bih napravio. Ja sam bolji od drugih. Ja sam božje stvarstvo bez greške.«?
Ako se ipak nađe netko tko to može samouvjereno ustvrditi, taj ili svjesno laže, ili laže toliko dobro da u to i sam na kraju povjeruje.
Jer, istina je, da smo ljudi »roba s greškom«. Isto tako je istina, da smo ljudi čudesna kreacija kojoj je udahnuta mogućnost biranja između dobrog i lošeg, između dobra i zla.
Istovremeno nam je dana fantasična mogućnost, da sami biramo što će od to dvoje preovladavati našim životima.
Svatko od nas katkad ponekad posrne i napravi nešto pogrešno. Svatko od nas ponekad kaže riječ ili dvije koje poput otrovne strelice pogode onoga kome su upućene. Svatko od nas katkad skrene s pravoga puta i umjesto osunčanog puteljka, krene stazom punom trnja, na kojoj neće samo on biti taj koji će ogrebati svoja koljena, već i mnogi drugi, koji su se slučajno ili ne, našli istovremeno na istoj stazi sa nama…
Nitko nije savršen. Savršenstvo ne postoji. Barem ne u ovoj našoj egzistenciji u kojoj privremeno boravimo, dok ne izgradimo svoj novi, trajniji dom.Misliti da smo bolji od drugih je velika zabluda. Možemo biti drugačiji. Svjesniji svojih pogrešaka. Truditi se ili ne da ih ispravimo. No svi smo tu s dobrim razlogom. I ljudi koje srećemo na tom svom putovanju nisu tek slučajni suputnici, stranci koji se sretnu bez razloga. Ljudi koje srećemo u svom životu su ovdje da od njih nešto naučimo, pa čak i onda, kada mislimo da su neuki i da nam nemaju što ispričati. Ako pažljivo prisluhnemo njihovoj priči, moglo bi se desiti da se ugodno iznenadimo onim što ćemo otkriti. Jer kako jednom netko reče: »Čak i neuki imaju svoju priču.« No, znamo li slušati? I koliko smo uopće spremni saslušati nekog kog smo unaprijed uredno sortirali u neku od ladica naših zabluda?
Post je objavljen 17.01.2007. u 11:57 sati.