Marketing
Letjeti (ni)je zabavno 3
Taman, kada se avion malo umirio, ohrabrila sam se i pogledala van kroz prozor i u daljini zagledala gomilu crnih oblaka koji su se talasali i ispreplitali u svom čudesnom plesu. Između njih su naizmjenično šibale vatrene strelice i osvjetljavale noćno nebo. Hm... ovako gledajući, prizor je bio više nego veličanstven, ako išta može biti veličanstveno u gledanju olujnog nevremena kada se nalaziš deset tisuća metara u zraku i kada tvoj avion poskakuje poput kakve igračke. Sada sam već bila opasno umorna od neprekidnog višesatnog sjedenja i sve češće sam pogledavala na sat, da vidim, koliko nam je još vremena preostalo. Shit! Tek smo na pola puta. Ispred nas je bio ekran na kojem smo mogli pratiti podatke o našem letu i činilo se da se onaj avion nikako ne pomiče. Temperatura je bila - 50 stupnjeva, a Atlantiku nikad kraja! Majko moja, tek kad se ovako dugo voziš shvatiš veličinu one male, plave mrlje na atlasu koja predstavlja ocean. San nikako nije htio na oči. U međuvremenu se i muž bio probudio i nešto počeo prtljati oko slušalica koje su nam na početku leta ponudili stjuardi. Okretao je u rukama, promatrao iz svih uglova, pokušavao je ugurati u za to predviđeno mjesto na ručki sjedala, no činilo se, da mu baš ne polazi za rukom. Tada je naišao spas u vidu naše kćerke, koja je preuzela stvar u svoje ruke i brzim potezom izvukla jedan dio koji je "manjkao" i bez problema priključila slušalice. Oboje smo je zblenuto gledali i pitali je kako je znala što mora napraviti, a ona se samo nasmijala i rekla: "Ah, kad vi odrasli stalno nešto komplicirate, a rješenje je tako jednostavno!"
Tip ispred nas se konačno prestao vrpoljiti i činilo se da spava, tako da sam bar s te strane mogla privremeno odahnuti. Pošto smo dobili jako nezgodna sjedala, činilo nam se da sjedimo u blizini javnog WC-a; svatko tko je ulazio nas je obavezno očešao u prolazu, a da o kvaliteti zraka i ne govorimo! No, što da se radi, možemo biti sretni, da uopće sjedimo zajedno. Krajičkom oka sam promatrala muža koji je iz džepa izvukao kutiju cigareta, otvorio je i uvlačio miris nikotina punim plućima. Kćerka je opazila taj njegov pokret i ispalila ko iz topa: "Pa, daj me nemoj sramotiti! Koji si ti ovisnik, tata!"
"Ti šuti!" - rekoh joj ja - "Nemoj da ja sada pobacam sve tvoje čokolade koje imaš u torbici i sustavno ih tamaniš! Onda ćeš vidjeti što je apstinencijska kriza!"
Na te moji riječi je brzinom munje zgrabila svoju torbicu i stisnula je k sebi. Ha, ha... šta radi strah od apstinencije!
Nato se oglasio muž: "Uopće nisam ovisnik. Samo bi mi sada pasala jedna cigareta. Šta ti uopće znaš o tome?"
"Ha, pa kad nisi ovisnik o cigaretama, zašto sad taj blaženi izraz na tvom licu dok šnjofaš taj tvoj otrov?"
Još jednom pogledam u njegovom pravcu i zbilja vidim, da je skoro u transu i da su mu oči za pola broja veće nego inače. Nehotice me bio pograbio smijeh, koji sam pokušavala skriti.
"A šta se ti smiješ? Tebi kao ne fali cigareta, ha?"
"Pa, ne kažem da ne fali, ali ne namjeravam šnjofati kutiju ko ti. To ti je isto, ko da stojiš pored pune zdjele kolača i šnjofaš kako fino mirišu, a znaš da ih ne možeš pojesti. Čisti mazohizam!"
"Znaš što, kad siđem s aviona, prva stvar koju ću napraviti bit će da zapalim dvije cigarete istovremeno i ne mičem se s mjesta dok ih ne popušim!"
"Osim, ako tamo ko i u Italiji, nije dozvoljeno pušenje" - dobacih ja.
"Nemoj me strašiti, hoćeš da me strefi infarkt?" - reče i nastavi ogledavati svoju čarobnu kutijicu. Pomislih, kako je moja cigareta prije odlaska na put, definitivno bila zadnja. Nemam namjeru još jednom prolaziti ovakvu torturu.
Bila sam žedna ko pas ( više nikada ne krećem na ovakav put bez deset litara tekućine u osobnoj prtljazi ), pa sam se počela okretati po avionu u nadi da ću opaziti kakvu stjuardesu i zamoliti je za čašu vode. Ali otkako su nam podijelili hranu, nigdje nije bilo nikog na vidiku. Očito sam gledala previše filmova, gdje stjuardese non-stop obilaze putnike uz osmijeh na licu i pitanje da li im je što potrebno! Što bih dala za čašu mineralne vode! Konačno mi je uspjelo malo zadrijemati i kada sam otvorila oči, s olakšanjem sam ustanovila, da smo već blizu našem cilju. Mišići su vikali upomoć, glava me je već opasno rasturala, bila sam dodobra dehidrirala i mozak mi nije baš najbolje radio, u trenutku kada su nam stjuardi podijelili neke papire kje moramo popuniti i predati na carinskom prolazu kada se iskrcamo. Buljila sam u papir s krajnjim nerazumijevanjem, okretala po rukama i na kraju skužila da ništa ne razumijem. Formular je bio na talijanskom. Halo?! Nemam pojma o talijanskom. Opet sam se bacila u potragu za tipom koji dijele te papiriće, ne bih li ga zamolila, da nam da jednog na engleskom. Pritom sam pomislila što bi napravili moji roditelji da su sjeli na avion sa željom da posjete Ameriku? Valjda bi ostali još u Italiji, jer se ne bi mogli sporazumjeti sa službenicom na šalteru, jer ne govore niti jedan strani jezik; a ako bi im se i posrećilo da ipak sjednu na avion, što bi radili s ovim papirom? Kad sam konačno dohvatila za rukav jednog trčećeg stjuarda i objasnila mu da trebam drugi formular, gledao me totalno zapanjenim pogledom, kao da je najnormalnija stvar na svijetu znati talijanski... hm... Međutim, čak i kada se traženi papir našao u mojim rukama, stvar nije izgledala nimalo lakša. Gomila čudnih pitanja i fraza koje u životu nisam vidjela, a kamoli učila tijekom svog školovanja.
Da sam znala kako je komplicirano otputovati preko bare, ostala bih u svom stančiću, živjeći u zabludi kako znam engleski i kako je Atlantik tek mala, plava mrlja na kćerkinom atlasu.
Prva stvar koju smo zagledali, kada smo napustili avion i ušli u aerodromsku zgradu bio je ogromni natpis koji se kočeperio na zidu ispred nas: NO SMOKING AREA! Ha, ha... sažaljivo sam pogledala supruga, kojem su oči ispale do koljena, kada je shvatio, da mora čekati još dodatnih sat i pol da prođemo kroz carinsku kontrolu i domognemo se otvorenog prostora. Welcome to USA!
Post je objavljen 08.01.2007. u 07:36 sati.