Na livadi ispod starog hrasta
lagano kopni zakašnjeli snijeg,
kristalne sige s otežalih grana
padaju na zemlju kap po kap.
Dok se priroda smetena budi
i suncem grli stoljetni hrast,
u mom je oku olujni oblak,
nad dušom se nadvio mrak.
I stojim tako ranjiva i sama
pogleda uprtog u davni san,
znam da nije ni prvi ni zadnji,
i znam, da je sutra novi dan.
Al' upravo sada, ovog trena
dok tražim dušu koja se gubi,
nema utjehe za ranjeno srce
i nema onog koji me ljubi.
Ili je ipak tu, pored mene,
a ja sam ta koja suludo luta,
ne videći njegove čežnjive oči
što čekaju name na kraju puta?
Post je objavljen 27.01.2007. u 15:01 sati.