Noćas sam sanjala anđela
Anđela žalosnog lica
Odjevenog u bijelo
Prozračno odijelo
Nježno me dodirnuo
Svojim nevidljivim krilima
Prosipajući zlatni prah
Svoje bezuvjetne ljubavi
Preko mojih umornih očiju
Nadnjevši se nad moje uzglavlje
Progovorio svojim nečujnim glasom
Riječima nalik rasutim biserima
Što se kotrljaju nježno
Mojim nesavršenim snovima
Još pamtim milost riječi
Kojima me zasuo usnulu
Kada je bezglasno rekao:
Ne boj se, ja sam pored tebe
Poslan da sakupim sve tvoje suze
I odnesem ih u naručje onog
Koji je uz tebe i kad si sama
Ali, ja nikada ne plačem – rekoh mu
Kako ćeš sakupiti sve moje suze
I odnijeti ih onom tko te je poslao?
Znam, rekao si, zato sam ovdje
Da te naučim kako se plače,
A potom pokupim svu tvoju tugu
I odnesem je daleko od tebe
U bespuće na krilima vjetra.
Tada osjetih lagan dodir
Ko trepet krila izgubljene ptice
Drhtaj u duši i dašak topline
Krik iz nekih dragih daljina
Potpuno budna shvatim
Da ležim na jastuku mokrom od suza.
Post je objavljen 27.01.2007. u 15:03 sati.