20.02.2007., utorak
Što vidimo?
|
Ne poznajem nikoga tko se bar jednom nije zapitao što je smisao života i zašto smo rođeni, što nas čeka tamo »iza« kad prijeđemo crtu. I ima li uopće ičega onostran ovoga što poznajemo? Još se nitko nije vratio da bi nam rekao postoji li život poslije ovoga ili je našim odlaskom ipak sve završilo, a nastavljamo živjeti tek na požutjelim listovima starog albuma i u srcima onih koji su nas voljeli. Da li bi nam bilo lakše da znamo i da li bismo se s tom spoznajom znali nositi? Neovisno o tome u koju opciju vjerujemo i neovisno od toga jesmo li u pravu ili ne, ipak ostaje neosporna činjenica da smo tu i da smo »dužni« sami sebi proživjeti ovaj život najbolje što možemo. Znači li to utrku za zaradom, borbu za golom egzistencijom ili uživanje u životu? Jesmo li spremni prihvatiti rizik i posve sigurno ustvrditi, kako je na koncu našeg ovozemaljskog putovanja svemu kraj? Jesmo li spremni preuzeti rizik i napustiti svoje tijelo poput istrošenog starog kaputa, uvjereni da je ono bilo sve što imamo, sve što smo ikada imali? Jesmo li uopće spremni razmišljati o tome kako i kamo ćemo jednog dana otići, ili živimo svaki dan kao da nam je posljednji? Znamo li uživati u životu? Ili ga tek umorni svakodnevnim obavezama trpimo, čekajući da prođe? Govorimo li dragim ljudima kako ih volimo i koliko su obogatili naše bivanje na ovom planetu? Kada smo zadnji puta nekome rekli »Volim te!«? Znamo li se još uvijek smijati? Pritom ne mislim tek razvući usne u izvježbani osmjeh. Znamo li se uistinu smijati? Smijati se očima, srcem i dušom poput malog djeteta?! Nedavno sam gledala jednu video snimku na kojoj je bilo maleno djetešce, koje se je od srca smijalo jednostavnim zvukovima koje je čulo oko sebe…ono nije trebalo razlog za smijeh. Smijeh je bio sam sebi razlog, ono je bilo smijeh. Smijemo li se ikada, onako »bezveze« ili tražimo neke velike razloge za smijeh? Čekamo li na »pravi« trenutak da bismo se od srca nasmijali? A što ako taj trenutak nikada ne dođe? Što ako smo, zapravo, blagoslovljeni mnogobrojnim takvim trenucima, a mi ih u vlastitom, namrštenom svijetu nismo svjesni? Što vidimo kad odemo u šetnju? Da li je naš pogled usmjeren ravno ispred nas, dalek i odsutan; možda gledamo u asfalt pod svojim nogama ili smo mislima tisuću svjetlosnih godina daleko? Da li opazimo tek nemarno na cesti bačen papirić, ili se naš pogled zaustavi na nebeskoj modrini dana? Koliko nam je puta zbog pogrešno usmjerenog pogleda, promakao predivan cvijet koji raste pokraj puta ili cvrkut ptica na obližnjem drvetu – jer su naše uši navikle slušati neke druge frekvencije? Za vrijeme popodnevnog počinka, kroz otvoren prozor naše sobe dopiru različiti zvukovi. Što najprije čujemo? Svađu bučnih susjeda? Tramvaj koji prolazi gradskom ulicom tik pored našeg prozora? Vrisku razigrane djece u obližnjem parku? Pjev ptica na starom hrastu koji se savija pod težinom svojih godina? Kad pogledamo kroz prozor, kamo skreće naš pogled? Na susjednu zgradu na kojoj traju radovi već dugih pet godina, ili na park u kojem se igraju djeca? Da li je prvo što vidimo raskopani asfalt na ulici ili prekrasni otočić šarenog cvijeća posađen oko ulične svjetiljke? Kad razgovaramo sa svojim ukućanima, što prvo vidimo? Činjenicu da su opet zaboravili zatvoriti zubnu pastu i poprskali ogledalo u kupaonici ili vidimo njihovo drago lice na kojem se nazire kako su proveli dan? Vidimo li prvo njihove greške, a tek onda njih? Da li poistovjećujemo njihove greške i njih? Koje su prve riječi koje izgovorimo ujutro kada se probudimo? Da li je to zahvalnost na još jednom novom danu koji je pred nama ili je to prigovaranje životu zato što nije onakav kakav bismo željeli da bude, naslikan po našim običnim, malim željama? Znamo li slušati i vidjeti ljude? Ili vodimo tek isprazne razgovore u nastojanju da nam prođe vrijeme i nastupi trenutak koji će nas spasiti kurtoaznog licemjerstva naučenog još u mladosti? Imamo li vremena za prijatelje? Za dobru glazbu ili šetnju prirodom? Naposlijetku, imamo li vremena za sami sebe? Jesmo li iznutra ispunjeni? Jer, kako ćemo dati nekom drugom ono što nemamo ni sami? Imamo li vremena za svoju djecu? Za njihove čežnje i snove? Ili ih tek u prolazu nagradimo džeparcem za »ovaj tjedan« i nastavimo svoj užurbani život dalje, s opravdanjem, kako nemamo vremena i tako peremo svoju savjest? Sjetimo li se svojih roditelja, osim u slučajnim i povremenim prigodama i jesmo li svjesni prolaznosti života? Mnogi od nas, jureći kroz život zaboravljaju, da i njih čeka nerijetko osamljena i prestrašena jesen života. Jesmo li učinili sve što je u našoj moći da njihovu jesen života obojimo zlatnim jesenskim bojama ili smo ih pustili same, u zapećku njihove starosti? Jesmo li od onih koji život shvaćaju kao divnu i neponovljivu priliku ili smo među onima koji ga tek slučajno žive i pritom zaboravljaju da, barem u ovoj egzistenciji, nema popravaka? Naime, propušteni trenutak se nikada više neće vratiti, ma koliko se mi trudili. Život ne poznaje reprize. |
17.02.2007., subota
Ne trazite me u proljece
|
Nekako s proljeća uvijek zapadnem u neko čudno raspoloženje, koje bi bilo mnogo prikladnije za prednovogodišnju inventuru i ne mogu se oduprijeti porivu da usmjerim lađu svog života u draga mi sjećanja. Ni ovo preuranjeno proljeće se ni po čemu ne razlikuje od svih mnogobrojnih proljeća u kojima su moje misli lutale beskrajnim prostranstvima prošlosti… Uhvati me neka čudna nostalgija za prošlim vremenima, za svim onim dragim stvarima koje su se dogodile ili ne. Daleko od toga da analiziram, svodim račune ili na bilo koji način žalim za onim što je prošlo…Proljeće me tek budi iz zimskog sna, blago sunce na proljetnom nebu i cvrkut ptica sjedaju mi ravno na dušu. Zajedno s prirodom, budim se i ja. Neki čudni i neobjašnjivi nemir mi pustoši dušom, ne drži me mjesto i u meni se budi pustolovni duh Univerzuma. I tako sam potpuno neprizemljena, manje na Zemlji no među zvijezdama, no s proljeća poželim raširiti krila i vinuti se u drage i tako poznate visine. Poželim nestati, vinuti se među oblake, izgubiti se među zvijezdama, ploviti na krilima vjetra. Poželim biti prava JA, sretna, razigrana i vragolasta, zaboraviti na krutu realnost koja me okružuje i pobjeći daleko pod nebeski svod. Iako sa sjetom u očima, ne mogu reći da sam tužna…ne mogu reći da se moja duša nalazi negdje na granici očaja…tek, poželim biti cvijet na travnjaku, ptica u letu, leptirić što slijeće sa cvijeta na cvijet. Proljeće uvijek iznova budi zaspale čežnje u meni, omata me finom paučinom netom probuđene ljubavi i neka čudna romantika ulazi u moj život na posve sporedna vrata. Dok me dragocjena mudrost zime prizemljuje s vremena na vrijeme, proljeće me uvijek ponovo vine u neslućene visine. Nekako s proljeća je tako lako, ponovno biti zaljubljen i mlad; tako lako je ponovno odjenuti krila daleke mladosti i uz muziku razigranih ptica nestati u svojim snovima. Ništa me ne pitajte u proljeće. Jer nećete dobiti suvisli odgovor. Nemojte me tražiti u proljeće. Jer ni sama sebe ne mogu pronaći. Pustite me da živim, slobodna kao ptica, procvjetala kao prvo proljetno drvo i sretna kao malo dijete! |
16.02.2007., petak
Razgovor andjela
|
Sretnu se dva anđela nakon napornog dana i okruženi blistavom svjetlošću, razgovaraju: - Danas sam posve iscrpljen…Imao sam naizgled lagan zadatak, ali kako je vrijeme pokazalo, ispalo je da nije nimalo lako doprijeti do srca ljudi za koje sam zadužen. Što sam se više trudio, imao sam osjećaj, da manje uspijevam u svojoj današnjoj misiji. Ne mogu, a da se ne zapitam, što radim pogrešno i kako to, da ni uza sav svoj trud ne uspijevam doprijeti do njihovih osjećaja. - Ni moj dan nije ništa bolji…dok si se ti trudio sa Emily, ja sam bio uz njenog supruga, ali jednako kao i ti, nisam uspio proći kroz njegova zatvorena vrata. Katkada sam zaista očajan i skoro posve bespomoćan shvaćam, da je ponekad tako teško razumjeti ljude. - Da, imaš pravo. Koliko puta dnevno zazivaju Boga i anđele i mole za njihovu pomoć, a kada im priđemo i pokušamo im pomoći, naiđemo na čvrsto zatvorena vrata. Ljudi su posve zbunjeni i čini mi se da ne znaju što žele. - Ja mislim, da znaju što žele, zato i mole za našu pomoć. Ali, iz meni nepoznatih razloga, nisu u stanju da nas vide, a još manje poslušaju. Već danima razmišljam o tome, što napraviti da konačno osjete našu prisutnost…Toliko su zaposleni samima sobom, svojim dnevnim obavezama, trkom za zaradom i ispunjavanjem svojih obaveza, da u trenutku kada dotaknem njihovo rame, više nemaju ni snage ni volje, prepoznati pomoć koju im nudimo. - Ali, reci mi, možemo li biti očigledniji, no što već jesmo kako bi osjetili našu nazočnost? - Mislim, da smo krivo postavili stvari. Nije stvar u našoj očiglednosti, već je stvar u njihovoj spremnosti da nas vide ili ne. - Nije li onda posve uzaludna naša svakodnevna prisutnost, ako oni još nisu pripremljeni da prihvate našu pomoć? - Mislim, da ništa nije uzalud. Kada bih samo za trenutak pomislio da je sav trud uzaludan, odustao bih. Uistinu, možda nisu pripremljeni za našu prisutnost, možda nas ne žele ili ne mogu vidjeti. Još. Ali to ne mijenja činjenicu, da smo uz njih, kada im je to najpotrebnije. Upravo taj osjećaj da sam koristan, pomaže mi da ustrajem u svojoj misiji. - Imaš pravo. Danas sam posjetio Emily i našao sam je kako plače za stolom uz svoju prvu jutarnju kavu. Shvatio sam da je nesretna. Posvađala se je s suprugom i počela razmišljati o »besmislenosti« života, posve se predavši negativnim emocijama i osjećaju beznađa. Osjetio sam da se pita, da li je vrijedno tako živjeti ili ne…Stajao sam pored nje i razmišljao kako bih joj mogao pomoći. Tada sam je nježno uzeo za ruku i odveo je u sobu gdje su spavala njena djeca. Dok je stajala pored kreveta svoje kćeri i promatrala njeno usnulo lice koje se je u snu smješkalo i njene crne uvojke koji su se poput slapa rasuli njenim jastukom, rekao sam joj: »Eto, to je odgovor na tvoje pitanje, ima li život smisla.« - Potom je otišla do kreveta svog sina i dugo ga je promatrala onako usnulog, spokojnog u svojim snovima i rekao sam joj: »Ako još uvijek sumnjaš u vrijednost života, ovdje imaš odgovor koji će odagnati tvoje sumnje. Tek za trenutak sam uhvatio raznježeni osmjeh što joj je prošao licem, a onda se okrenula i izašla iz sobe, tiho za sobom zatvorivši vrata. Otišla je u kuhinju i ponovo sjela za stol, dok su joj suze klizile niz blijedo lice. Bio sam posve nemoćan…ako pogled na njenu uspavanu djecu nije pomogao, da shvati kako je život vrijedan svog postojanja, što mi još preostane da učinim? - Da, znam o čemu govoriš. Ja sam u to vrijeme posjetio Marka na njegovu radnom mjestu. Sjedio je za stolom, podupirući glavu rukama i bio je strašno nesretan.Tada sam se potrudio, da njegov pogled sklizne na sliku njegove male obitelji, koja stoji pored njegovog telefona i poslao sam mu u sjećanje sve lijepe i čarobne trenutke koje su proveli zajedno, pred njegovim duhovnim očima odvrtio se film njegova života, u kojem je bilo mnogo više lijepih no ružnih trenutaka. I, tada je zaplakao… Možeš zamisliti kako sam bio zbunjen njegovim suzama…Pitao sam se, što bih, zaboga, još mogao učiniti, da rastjeram taj tužni oblak sumnje iz njegove duše… I tada je zazvonio telefon… Bila je to Emily, koja je predložila da se nađu u obližnjem restoranu za vrijeme pauze i ručaju zajedno. Pomislio sam: »Krasno! Konačno su shvatili da zajednički život ipak ima smisla«… tada sam se sjetio tebe i poslao ti svoju zahvalnost što si tako dobro »odradio« svoj dio posla. - I ja sam se sjetio tebe u trenutku, kada je uzela telefon u ruke i nazvala ga, ali je moja sreća bila kratkoga vijeka, kada sam shvatio, da se je njihova bujica nezadovoljstva nastavila tijekom njihova zajedničkog ručka…optuživali su jedno drugog za sve probleme s kojima se susreću, optuživali se za propale prilike i životne nedaće koje su im se našle na putu, za mali stan u kojem žive, za prekovremene sate koje provode na poslu umjesto sa svojom obitelji, za sve one stvari na koje njih dvoje nemaju nikakvog utjecaja, i shvatio sam, da ništa od onog što smo im pokušavali objasniti, nije naišlo na plodno tlo. Očito ćemo morati smisliti neku drugu strategiju, kako bismo ih naveli da konačno progledaju i shvate što u stvari imaju… - Znam o čemu govoriš…bio sam tamo i pratio sa strane njihovu konverzaciju. Nisam mogao shvatiti, kako nisu u stanju uvidjeti gdje su griješili…Ni sada ne razumijem, kako ne vide, da imaju tako mnogo! Imaju krov nad glavom, imaju dvoje prekrasne djece koja im ispunjavaju život beskrajnom srećom i zadovoljstvom. Imaju posao koji vole, imaju svoja mala životna zadovoljstva koja hrane dušu i naposlijetku, imaju jedno drugo…Tako sam nesretan kad vidim, da ljudi imaju pravo bogastvo pred sobom, a da ga uopće nisu svjesni. - Problem je u tome, da ljudi vide samo ono što žele vidjeti. Vide samo ono što je očima vidljivo. I u svojoj ljudskoj prizemljenosti, vrlo brzo dođu u napast, da zaborave sve što je bilo lijepo i za što je vrijedno trajati, a pamte samo ono što ih je povrijedilo… I za svoju povrijeđenost optužuju jedno drugog, ne želeći priznati, da su za svoju nesreću uglavnom krivi sami. - Razumijem što mi govoriš, ali još uvijek ne znam što nam je činiti. - Mislim da je naš jedini zadatak: Ne odustati! Znaš, u trenutku kada su za trenutak isključili svoj razum i ego, oboje su u bljesku jednog prolaznog trenutka uvidjeli svoj istinski blagoslov, samo što su misao poput dosadne muhe otjerali jednim brzim pokretom ruke. Mislim, da još nije sve izgubljeno… Mislim, da još postoji nada za njih dvoje… - Da, slažem se s tobom! Samo bojim se, da će tijekom našeg nastojanja da im pomognemo shvatiti da je već njihov život sam po sebi smisao koji traže negdje drugdje, napraviti glupost i prestati njegovati šareni cvjetnjak duginih boja koji ih okružuje. - Ja se nadam da neće. Znaš li zašto? Jer u njihovim suzama i njihovom pogledu još uvijek razabirem ljubav. Čovjek se nikada ne opterećuje stvarima koje mu nisu važne. Ljudske su suze uvijek uzrokovane njihovom boli kada znaju da gube najveću dragocjenost svoga života! Ne smijemo sada odustati! Moramo im pomoći da shvate vrijednost dragulja kojeg drže na svojim dlanovima. I biti pored njih, uvijek negdje blizu, kako bismo u pravo vrijeme prihvatili taj dragi kamen, ako kojem od njih dvoje sklizne iz ruku. P.S. Pomozimo svojim anđelima... :) |
14.02.2007., srijeda
Ljubav JE
|
Ljubav nije samo zagrljaj sretnih ljubavnika, poljubac na rastanku pod okriljem noći, skriveni šapat tajne u razmršenoj kosi ni strast probuđena u čežnji i samoći. Ljubav nije samo suza rođena u nečijem oku, poezija očajnika nastala u tihoj boli, iluzija poput mozaika slomljenih snova u tamnom kutku srca koje zauvijek voli. Ljubav naprosto JE, neovisno o tebi i meni, skriva se u suncu, modrini neba i cvijetu, ako na trenutak zaboraviš na nas dvoje vidjet ćeš da je namijenjena svijetu. |
10.02.2007., subota
Lijep, proljetni dan
|
Prekrasan je proljetni dan usred veljače. Ako izuzmemo činjenicu, da bi sada trebao padati snijeg i da bismo morali hodati u toplim kaputima, umjesto u proljetnim jaknama, dan posve običan. Shvatila sam, da mi je ponestalo nekih stvari u stanu i da kod kuće nemam gotovine. Premda nerado, preoblačim se, uzimam novčanik i izlazim iz stana. Zaključavajući vrata naletim na prvog susjeda koji smrknut i pognute glave sebi nešto mrmlja u bradu i prolazi pored mene kao da sam nevidljiva, iako nismo posvađani niti bilo što slično. Sumnjam, da me uopće vidi, udaljen u svojim mislima tisuću svjetlosnih godina od sebe i moje malenkosti u prolazu. Ne mogu si pomoći i dobrovoljno se javim s jednim »Dobro jutro, susjed!« Pogleda me zbunjeno, gotovo ljutito, pogledom kako se to usuđujem tako grubo upasti u njegov zamišljeni svijet, ali naposlijetku ipak procijedi jedno škrto »Dobro jutro« i ne dižući glavu, odbrza dalje svojim putem. Slegnem ramenima i nastavim se spuštati. Kat ispod mene naletim na susjeda koji iznosi smeće iz stana, pogleda nekako kroz mene i ne dajući se smesti nastavi svoj silazak. U prizemlju slijedi gotovo identična priča; susjeda, inače majka troje djece smeteno galami na svoju djecu po stubištu, a onda se sjuri pored mene, zamalo me oborivši u svojoj zanesenosti. Zbunjena se zaustavim i pogledam se, da vidim što je to naopako sa mnom, da me danas nitko ne vidi, uštipnem se jednom na brzinu i vidim, da ne spavam. Ah, ništa zato, neću dozvoliti, da mi to pokvari ovaj inače prekrasni dan. Ulazim u autobus i ljubazno pozdravim vozača osmjehom i jednim malim »Dobro jutro!« pruživši mu novčanicu, na što je uslijedila prava salva ljutitih riječi: »Pa, što je ovo, danas nitko nema sitno?! Šta vi ljudi mislite, da sam ja banka, ili mjenjačnica???? Kakvo je to vrijeme došlo, da danas više nitko ne misli svojom glavom, svi hodaju uokolo bez cilja i smisla…itd…itd… Gledam ga zbunjeno i mislim si, tko zna što mu se danas dogodilo, da je tako loše volje, pa se bez riječi pokupim i smjestim u slobodno sjedalo iza njega. I čujem ga kako nastavlja svoj monolog, svih dest stanica do cilja… Ko za inat, vozim se do zadnje stanice, tako da mi nije promakla niti jedna jedina riječ iz njegove bogate književne riznice. Ipak, izlazim na zadnjoj stanici, okrenem se i poželim mu lijep dan. Čovjek ušuti i gleda u mene otvorenih ustiju, mislila sam da će mu pozliti i na to mi reče: »Vi ste prva koja mi je svih ovih godina na izlasku poželjela lijep dan. Oprostite što sam bio tako neugodan, težak je tjedan iza mene.« »Nema veze.« - kažem i krenem u smjeru banke. Čekam u redu i promatram poprilično agresivnog, korpulentnog čovjeka, kako se dere na sav glas na ženu koja radi za šalterom, »dokazujući« joj kako je u pravu i prezentirajući svoju »snagu«, koristeći se svim rasploživim sredstvima, pa čak i nogama…Što je više gospođa pokušavala objasniti čovjeku u čemu je problem, njegova agresija je usporedo s tim sve više rasla i na kraju je ipak demonstrativno napustio poslovnicu, tako da je konačno došao red i na mene. »Dobar dan« obratim se gospođi i uputim joj jedan maleni smješak. Podigla je glavu i vidim, da su joj oči pune suza. Ispričala se i obrisala oči, te se okrenula k meni, s jednim pomalo rezerviranim i hladnim »Izvolite, kako vam mogu pomoći?« Nakon obavljene trasakcije, zahvalila sam se gospođi i krenula prema izlazu. Ipak sam se za trenutak okrenula i krajičkom oka vidjela, kako se slijedećoj stranci obraća sa širokim smješkom na usnama i nastavlja svoj svakodnevni posao. Obavivši kupovinu u trgovini, zaputih se pješke prema autobusnoj stanici i usput promatram lica prolaznika. Gotovo redom su sva lica namrštena ili zamišljena, uglavnom svi gledaju u pod, malo čiji pogled je vedar i upravljen pred sebe. I pomislih, mora da nešto nije u redu sa mnom, jer izgleda kao da jedino ja vidim kako je vani prekrasan, sunčan dan i čujem ptice kako cvrkuću na drveću pored kojeg prolazim. U zadnji trenutak uletim u autobus i shvatim, da je to isti onaj autobus s kojim sam se odvezla u grad. Ulazim i pogledam vozača, koji je sada nasmijan, a autobusom se širi tiha, proljetna glazba s njegovog radia. Namjeravam platiti kartu, kada mi vozač reče: »Ne, gospođo, ova vožnja je na moj račun.« Na moje inzistiranje, da ipak platim kartu jer ne bih željela imati problema, ako dođe kontrola, on izvadi svoj novčanik i premjesti novac u svoju službenu torbicu, te mi pruži kartu s riječima: »Vi ste danas za mene napravili nešto, što vrijedi više od jedne vožnje autobusom. Dozvolite mi, da budete moj gost.« Još uvijek mi nije bilo jasno čime sam to »zaslužila«, kad vozač reče: »Dnevno prevezem nekoliko stotina putnika i uopće me ne vide. Za njih sam »samo« vozač. »Naprava« koja će ih odvesti do željenog cilja. Nisam čovjek, a još manje osoba sa osjećajima. Ulaze i izlaze kao po traci. Poneki znaju biti i jako neugodni. Vi ste prvi, ako ne i zadnji, koji ste me »vidjeli«, koji ste se nasmiješili i zaželjeli mi lijep dan. I, znate što? Zahvaljujući vama, ostatak moga dana je zaista ljepši.« Po prvi puta u životu sam ostala bez teksta. Pa, hajde da i ja nekog usrećim…iako nisam učinila ništa posebno, osim što sam prolazila kroz žiavot kao i obično. Radila sam sve ono što i obično radim: gledala i osjećala…ništa posebno. A, opet, tako mnogo za vozača mog autobusa. Nesvjesno i posve spontano sam se i ja razveselila; lijepo je znati, da si nekome popravio dan, pa makar i nesvjesno. I tada mi padnu na pamet riječi, što sam ih jednom davno čula: »Osmijeh ništa ne košta onog koji ga da, a puno znači onom koji ga dobije.« |
09.02.2007., petak
Patuljci (ne) postoje
|
Bila jednom jedna mala djevojčica, kojoj je bilo sedam godina. Igrala se u svome vrtu i svoju je djetinju pažnju usmjerila na vesele cvjetove duginih boja koji su rasli na travnatom vrtu. Ne misleći o tome, može li cvijeće osjećati, sagnula se i počela trgati krhke cvjetove i slagati buket u svojim nejakim ručicama. Kada je otkinula posljednji cvjetak i htjela povezati maleni buket za svoju mamu, na kamenom zidiću ograđenog dvorišta je ugledala malenog patuljka. Pravog, pravcatog i potpuno stvarnog, barem u njenim očima. Maleni se čovječuljak grozno ljutio, no ipak, nije to bila ljutnja ispunjena mržnjom, već više, ukor jednog dobronamjernog bića. Djevojčica je uzbuđena utrčala u kuću, ispustivši cvijeće, i pozvala svoju mamu, da vidi malenog patuljka na kamenoj ogradi. Mama je nestrpljivo odmahnula rukom i rekla:"Pusti me, nemam vremena za tvoje gluposti!" Djevojčica se žalosna vratila natrag, ali malena je spodoba nestala. Trideset i nešto godina je djevojčica šutjela o tom čudnom susretu, jer su je naučili, da patuljci ne postoje i da su samo plod njene mašte... Odrasli veoma brzo nauče djecu, o čem se priča, a o čemu se šuti, kako bi život bio lagodniji i kako ne bi ispali čudaci. Djevojčica je naučila kako odrasti. Tada je srela jednog mudrog čovjeka sive kose koji je znao pričati lijepe "priče" i koji je uglavnom živio u duhovnom svijetu. I iako je više nije bila djevojčica, usudila ga se pitati zna li štogod o patuljcima. Dobila je odgovor od kojeg su ustritrala sjećanja u njenoj duši i maleno dijete u njoj je ponovo osjetilo iskricu u oku. Rekao joj je, kako patuljci postoje i kako nisu samo bića iz bajki. Oni su tu oko nas, samo što ih odrasli ne možemo vidjeti. Vide ih samo djeca, čistog srca i duše, i to ne sva, već samo ona koja su imala sreću da upoznaju ta predivna, dobrohotna bića. I tek poneki odrastao čovjek. A vide ih samo onda, kada ih patuljci žele zbog nečega pohvaliti ili "pokuditi". Patuljci vole biljke; stabla i cvijeće i strašno su žalosni kad otrgnemo cvijet ili srušimo stablo. Patuljak iz njenog djetinjstva bio je žalostan što je ona trgala cvijeće koje je raslo u njenom vrtu, umjesto da ga je pustila da slobodno raste i da uživaju u njegovoj netaknutoj ljepoti! Patuljci osjećaj bol biljaka, čuju njihov krik i poziv na pomoć. Ova djevojčica i danas ne voli trgati cvijeće. Sjeća se lekcije iz prošlosti. Da, biljke osjećaju bol i katkad glasno viknu, samo što mi to ne čujemo. Ne pitajte, tko je bila djevojčica. Nije ni važno. :) |
| < | veljača, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Copyright © Irnan - NPZ, 2006/07/08
STARIJI POSTOVI
Linkovi
Tutor.BlogBlog.hr
Uvod u html
Forum.hr
TIHOVANJE DUŠE
Misli i aforizmi
Kako vidim prirodu
Što radim kad ništa ne radim :)
TU RADO SVRATIM:
Reiki forum
Reiki blog
Reiki hara blog
Magicus.info
Vilinski simboli
M. Jeršek site
Amar nat
Angelspring site
Angelspring
APK
Atlantik
Budan blog
Clear flame
Čekam proljeće
Dijete u meni
Duboko modro more
Em
freestyler
Galadriel
Gradska pahuljica
Greentea
Guest01
Hannah2
H.A.N.N.A.H.
Inočka
Irida
Ishatai
Ishatai na blogeru
lipa mare
Lostinfantasy
Ljubav u malom
Marsi
Mriža zivota
nebulozemoje
Nevinasce
New life
obicnaklinka.blog.hr/
Odgoj s osmjehom
One love one life
Poezija na crno
Prijateljica svjetlosti
Prorok
Putnik promatrač
Reina
Rea
Safiris
Safiris 2
Sanja
Skywalker
Slonic
Srce na pauzi
Spirit
Suncokretić
Svijetmakrobiotike
Tai
Tinuviel
Too much&too little
Tražeći sebe
Trillian
U potrazi za istinom
Viktor
Začarana dolina
Zelenixsvijet
Zvonjava.blog
Žubor vode
Nihonkichigai I
Nihonkichigai II
Nihonkichiga III
Nihonkichigai IV
Nihonkichigai V
Životna načela reikia
Dr. Mikao Usui
1.Don't worry - just for today
2.Don't get angry- just for today
3.Be thankful for the many blessings
4.Earn your daily bread honestly
5.Try to be kind to allliving beings around you
1.Upravo danas, nemoj brinuti.
2.Upravo danas, nemoj se ljutiti
3.Budi zahvalan za mnoge blagoslove
4.Zarađuj pošteno svoj kruh
5.Budi ljubazan prema svim bićima
Danas su bili vrijedni: :)
Svratili su do mene:
TEKSTOVI KOJI SU ME SE DOTAKLI
DESIDERATA
Max Ehrmann
Kročite smireno kroz buku i strku
i ne poželite mir koji donosi vječna tišina.
Trudite se, ali bez potčinjavanja
da budete u dobrim odnosima sa svim ljudima.
Govorite svoju istinu tiho i jasno
i slušajte što vam drugi govore.
Jer čak i dosadni i neuki imaju svoju priču.
Izbjegavajte glasne i agresivne osobe -
one uznemiruju dušu.
Uspoređujući sebe sa drugima, možete postati sujetni i ogorčeni,
jer uvijek će biti gorih i boljih od vas.
Uživajte u svojim dostignućima, kao i u svojim planovima.
Vodite računa o svom zvanju, ma kako skromno bilo,
jer to je nešto što stvarno posjedujete u ovom nemirnom
i promjenjivom vremenu.
Budite svoji!
Posebno ne iziskujte lažnu naklonost, niti budite
cinični u ljubavi.
Unatoč svim prijevarama i razočaranjima,
ljubav uvijek ispočetka niče poput trave.
Brižljivo postupajte s iskustvom koje vam donose godine
i dostojanstveno im predajte mladost.
Razvijajte snagu duha da vas zaštiti od iznenadnih nedaća.
Ne budite sebe sumnjama i negativnim razmišljanjima,
previše je strahova rođeno u samoći i premorenosti životom.
Ispod zdrave discipline, budite nježni prema sebi.
Vi ste dijete Svemira, kao i stabla i zvijezde i vi imate
pravo biti ovdje.
I bez obzira da li je to vama jasno ili ne,
Svemir se razvija točno onako kako treba.
Zato budite u miru božjem, ma što on za vas bio
i ma kakvi bili vaši zadaci u ovoj ludnici,
sačuvajte mir u svojoj duši.
Sa svim svojim prijevarama, svojom iskrenošću i
promašenim snovima,
ovo je još uvijek predivan svijet.
Čuvajte sebe.
Uložite sve što imate i što jeste -
I BUDITE SRETNI!
@
NAUČIO SAM
Andy Rooney
Naučio sam...
da trebamo biti zahvalni
što nam Bog ne daje uvijek
ono što tražimo
Naučio sam...
da uvijek možeš za nekoga moliti,
kad nema snage da si može pomoći
na drugi način.
Naučio sam...
da ti je, bez obzira koliko ozbiljnosti
život zahtijeva od tebe,
uvijek potreban prijatelj
s kojim se možeš glupirati.
Naučio sam...
da je biti ljubazan važnije nego biti u pravu.
Naučio sam...
da ljubav, a ne vrijeme, liječi sve rane.
Naučio sam...
da svatko koga sretneš,
zaslužuje da ga pozdraviš s osmjehom.
Naučio sam...
da dobre prilike nikada nisu izgubljene;
netko će se uvijek poslužiti onima koje ti propustiš.
Naučio sam...
kada se naučiš živjeti u luci gorčine,
sreća će se uvijek sidriti negdje drugdje.
Naučio sam...
da treba dijeliti riječi koje su
nježne i mekane,
jer češ ih sutra možda morati pojesti.
Naučio sam...
da je osmjeh jedan jeftin način
da popraviš svoj izgled.
Naučio sam...
da ne mogu odabrati kako se osjećam,
ali da mogu odabrati
što ću napraviti u vezi toga.
Naučio sam...
da svi žele živjeti na planini,
ali da se sva sreća i rast
događaju dok se uspinješ.
Naučio sam...
da je dobro davati savjet
samo u dva slučaja:
kada ga netko traži
ili kada je pitanje života i smrti.
Naučio sam...
kada planiraš osvetiti se nekome,
time samo dozvoljavaš sebi
da te ta osoba nastavi vrijeđati.
Naučio sam...
što imam manje vremena,
više stvari mogu napraviti.
@
LAGANO UMIRANJE
Pablo Neruda
Lagano umire onaj koji ne putuje,
onaj koji ne čita,
onaj koji ne sluša glazbu,
onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.
Lagano umire onaj koji uništava vlastitu ljubav,
onaj koji ne prihvaća pomoć.
Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navike,
postavljajući si svaki dan ista ograničenja,
onaj koji ne mijenja rutinu,
onaj koji se ne usuđuje odjenuti u novu boju,
i ne priča s onima koje ne poznaje.
Lagano umire onaj koji bježi od strasti
i njenog vrela emocija
od onih koje daju sjaj očima
i napuštenim srcima.
Lagano umire onaj koji ne mijenja život
kad nije zadovoljan svojim poslom ili svojom ljubavi,
onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti
radi nesigurnosti i koji ne ide
za svojim snovima.
Onaj koji si neće dozvoliti
niti jednom u svom životu
da pobjegne os smislenih savjeta…
Živi danas! Riskiraj danas! Učini danas!
Ne dozvoli lagano umiranje!
Ne zaboravi biti sretan!
@
Khalil Gibran
Tvoja djeca nisu tvoja djeca.
Ona su sinovi i kćeri Života koji teži samome sebi.
Dođu kroz tebe, no ne iz tebe,
i iako su s tobom, ona ti ne pripadaju.
Možeš im dati svoju ljubav,
ali ne i svoje misli,
jer ona imaju svoje vlastite misli.
Možeš biti dom njihovim tijelima,
no ne i njihovim dušama,
zato što njihove duše prebivaju
u kući od sutra, koju ti
ne možeš posjetiti, čak ni
u svojim snovima.
Možeš se truditi da im budeš slična,
ali ne traži, da bi oni postali poput tebe.
@
AKO
Rudyard Kipling
Ako možeš ostati miran kad na tvom putu
Svi izgube glavu i prstom pokazuju na tebe...
Ako sačuvaš povjerenje kad svi ostali sumnjaju,
Ali ako im ne zamjeriš što nemaju povjerenja...
Ako ne lažeš kad čuješ laži,
Ili ako ne mrziš kad tebe mrze,
Ako se ne praviš suviše dobar,
Niti govoriš mudro...
Ako snivaš, ali ti snovi nisu sve;
Ako misliš; ali ti misli uvijek ostanu čiste...
Ako znaš primati pobjedu i poraz,
Primati jednako jedno i drugo...
Ako možeš podnijeti da tvoju istinu
Varalice iskrivljuju kako bi lakše prevarili budale...
Ako vidiš kako u komadiće razbijaju tvoj cilj
I ako se sagneš podignuti i pokupiti ostatke...
Ako možeš skupiti sva svoja dobra
I staviti ih na kocku, sve odjednom,
I ako si spreman ponovno krenuti kao na početku,
Ne izustivši ni riječi, izgubivši sve uz osmijeh...
Ako prisiliš svoje srce, svoje živce, svoje mišiće
Da služe tvojim ciljevima i kad su smalaksali,
I ako ustraješ kada sve zastane,
Izuzev volje koja naređuje: "Drži se dobro... "
Ako se usred gomile ne ponosiš
I ne smatraš se herojem ako se družiš s velikima,
Ako te prijatelj niti neprijatelj ne mogu pokvariti,
Ako svaki čovjek za tebe nešto znači, ali nijedan suviše...
Ako umiješ dobro ispuniti svaku minutu svog života,
I svakog trenutka ideš pravim putem -
Tvoja bit će zemlja i svo njezino blago,
Jer bit ćeš čovjek, sine moj!
@