With flowers in my hair ... https://blog.dnevnik.hr/flowergirl

srijeda, 25.10.2006.

Jesen u meni, paradoks u meni

Kada vrijeme luduje, ludujem i ja. Osobito ako mi je prevruće, a još više ako mi je hladno. Naročito je nezgodno ako radijatori ne griju, a barem jednako tako nezgodno kada iz njih dopiru neumorni zvuci strujanja vode. Kao da nema dosta zagađenja bukom koje me ometa pri radu. Uz pretpostavku da radim. Jer čim više posla imam, tim više izbjegavam rad. Samo ljenčarim i odmaram, ali se istovremeno osjećam sve umornije. Bit će da je posrijedi kronična demotiviranost, trebalo bi to analizirati. Pa ipak, kroz duboke samoanalize i nove samospoznaje ne polazi mi za rukom shvatiti sebe. A iako sebe ne shvaćam, očekujem od drugih da me razumiju. Kada bi tako bilo, ne bih mogla reći da što više ljudi poznajem, manje me ljudi uistinu zna. Čak niti samu sebe više ne poznajem. Možda se radi samo o izloženosti stresu u kombinaciji s jesenskom depresijom, pri čemu je jesenska depresija sasvim dobro došla da smijeni ljetnu monotoniju. Ili PMS koji me nespremnu zatekao iako ga nikada nisam shvaćala ozbiljno, ali mi ovoga puta nikakvo pametnije obrazloženje nije palo na pamet, sve dok mi nije sinulo da to ne može trajati dva tjedna. No zato se mogu dva tjedna duriti zbog svojih prijatelja. Kako je lako nazivati prijateljima ljude koji žive svoj život odvojen od naših, a teško biti prijatelj onima koji ti daju svoju dušu na dlanu. Kako je lako zbog tuđih propusta previdjeti svoje mnogo veće vlastite. Kako je nezahtjevno uzrujavati se i žalostiti kada i nema mnogo razloga za to, a teško biti nasmijan kad nam nije dano. Kako je teško biti dobar čovjek, a jednostavno sablazniti druge. Kako je jednostavno biti kompliciran.

Kako je lako biti ozbiljan i moliti čitatelje da te niti približno tako ne shvate.

četvrtak, 19.10.2006.

Srebrni pir

Moji su roditelji ovoga tjedna doživjeli 25. godišnjicu braka. Kažem doživjeli jer treba preživjeti 25 godina braka. Proslavili su je još prošli vikend.

Slavilo se u subotu iz više razloga. Jedan od važnijih jest taj da sam tijekom tjedna skoro od jutra do mraka na faksu (u pravom smislu riječi jer se sad sve brže mrači) pa ne bih stigla još i po tortu koju sam naručila posebno za tu prigodu. Drugi od važnijih razloga bio je taj da je teško bilo okupiti kumove radnim danom.

A sad digresija o torti. Ogledavala sam prospekt s tortama obližnje pekarnice (koju ovom prilikom jednostavno neću imenovati, nisu zaslužili) već neko vrijeme. I da se nisu dva preslatka golubića od marcipana zalijepila za jednu čokoladnu tortu možda mi niti ne bi sinula ideja da je naručim. Nakon što sam naručila, i dalje sam ogledavala isti prospekt i divila se kako su torte savršeno oblikovane i ukrašene, čak mi je bilo potpuno nebitno kakvog su okusa kad s radošću pasem oči na njima. Naravno, pokazalo se da je okus potpuna suprotnost izgledu, ali glavno da ima golubiće od marcipana. S druge strane, tko mi kriv što sam amater u kuhinji, mogla sam si uštedjeti novce i razočaranje uzrokovano ostacima nekakve tobože čokoladne smjese koja se još uvijek povlači po frižideru.

Nakon što sam dovukla tu tortu kući (u hiperdimenzioniranoj kutiji od koje su me još dva dana boljele ruke), a budući da je mama otišla frizeru, probudila sam tatu nestrpljivo iščekujući reakciju. Tata je bio iskreno ganut tortom i drugim poklonima (on nikad nije ganut, inače je samo veseo pa zbija neslane šale), vjerojatno jer nije ništa očekivao budući da nemam običaj obilježavati njihove godišnjice braka. Maminu reakciju čekali smo preko tri sata jer je u frizeraju bila gužva, jedna se mušterija pregurala, jedna je cura željela mnogo različitih boja pramenova, a mami su ravnali kosu iako je izričito tražila da to ne čine itd. Kad je došla kući, oprala je kosu jer joj se frizura nije svidjela. Sva sreća da je platila i farbanje i šišanje pa nije sve bilo uzalud.

Navečer su s kumovima otišli na večeru. Pritom moram napomenuti da su i tatini i mamini kumovi već nekih 30 godina u braku. Nevjerojatno ako uzmemo u obzir koliko se u novije vrijeme brakova raspada. Nedavno sam čula da se pokreću agencije za razvod braka jer je mnogo unosniji posao divorce plannera nego wedding plannera. Katastrofa.

Evo, opet sam vam ispričala puno nebitnih detalja, a tema je tako kompleksna. Ipak, priča o braku mojih roditelja prilično je obična. Upoznali su se ne baš romantično, nakon samo pola godine su se vjenčali, nisu živjeli život iz bajke, ali su zato uvijek imali jedno drugo. Ne znam koja je tajna njihovog uspjeha (da ne kažem preživljavanja u braku), ali naslućujem da bez beskompromisne vjernosti i kompromisnog prihvaćanja karakternih razlika ne bi bili tu gdje su sada.

Usudila bih se prognozirati da će uz isti recept skupa proslaviti i 50. godišnjicu braka.

četvrtak, 12.10.2006.

Danas volim Peek & Cloppenburg

Prošli tjedan dnevne novine preplavili su promidžbeni materijali "Peek & Cloppenburg" koji se tako nametnuo kao glavni modni zgoditak danas otvorenog City centra u Jankomiru. Pogledala sam ponudu i cijene, sniženje mi se učinilo privlačnim i obznanila sam mami da ćemo i mi morati tamo otići. A mama reče:

Oblio me hladan znoj. Kada smo mama i ja prošle zime bile na izletu u Beču, šećući u subotu popodne jednom od glavnih šoping-ulica pod nazivom Mariahilferstrasse., uz rub pločnika ugledale smo čitav niz nekakvih životinjskih crkotina da bi se ubrzo ustanovilo da su to zapravo životinjska krzna - modni dodaci koje su tamošnji Prijatelji životinja (Verein Gegen Tierfabriken = Udruga protiv životinjskih tvornica) u svojoj akciji protiv Peek & Cloppenburga okrvavljene rasprostrli ulicom. Domogla sam se jednog anti-krznenog letka na kojem se konzumentice poziva da bojkotiraju P&C jer "zarađuje na životinjskoj muci".

Tada me veselio angažman bečkih Prijatelja životinja i činjenica da se to tako nekako radi i kod nas. Letak se povlačio još neko vrijeme kod nas doma prije nego smo ga zametnuli. Ubrzo sam zaboravila da se radi o P&C-u jer mi to i nije neki pojam budući da ga do sada nije bilo na ovim prostorima, čak sam uporno govorila piik umjesto peek (ipak je to njemačka riječ).

I evo njih sad k nama. Dobro, ništa onda, kažem ja mami. Nećemo ići k njima. A moja mama vještica na to odvrati da možda u međuvremenu više ne prodaju krzno.

Kasnije sam provjerila na Internetu i uspostavilo se da je u kolovozu ove godine P&C najavio potpuno ukidanje prodaje krzna od 2007. Tako je to u naprednoj Austriji - uzgoj životinja za krzno zabranjen je već 1998., a pod pritiskom javnosti smanjuje se i uvoz te obustavlja prodaja. Zato se Hrvatska može podičiti kao donedavni vodeći proizvođač krzna od činčile na svijetu, a zabrana uzgoja za krzno ukida se u rekordno dugom roku od čak 10 godina. Baš nas briga što jadnim životinjicama stavljaju elektrode u usta i anus pa ih ubijaju strujom, ili ih omamljuju i polužive oderu, ili ih truju najgorim otrovima. Ili što zaista više nije potrebno imati na sebi životinjsko krzno da bi se ugrijali.

Eto, nadam se da je P&C preživio današnju najezdu mušterija prilikom otvorenja jer u suprotnom od ove besplatne reklame nema baš puno koristi

Update:
Bila sam u međuvremenu u P&C-u i moram napomenuti tri stvari:
1. Zaista nemaju krzna.
2. Obiluju dizajnerskom odjećom (cijene reda veličine par tisuća kuna). Znate, onom koje bi se pošteni građani ove zemlje posramili.
3. Ostalo je više-manje uvozni bofl, iz kategorije "ponovimo zemljopis" (kao zemlje porijekla navode se Maroko, Bangladeš, Vijetnam i meni osobito bolna Kina).
Mislim da me neće više tamo vidjeti.

utorak, 10.10.2006.

Dugo ili kratko, pitanje je sad

Kada sam tijekom prošlog ljeta doživjela vjerojatno jedan od najgorih svojih hit the bottom trenutaka, zaključila sam sljedeće: jako je malo stvari koje zaista možemo kontrolirati, a frizura je jedna od njih. Ubrzo nakon te spoznaje sam se drastično ošišala (vidi sliku). I zato danas nekoliko riječi o toj nadasve trivijalnoj temi budući da nisam raspoložena za razradu o kakvim je hit the bottom trenucima riječ.

Novu frizuru većina je dočekala s (možda i odglumljenim?) ugodnim iznenađenjem. Većina onih koji su to primijetili. Naime, otkad sam se ošišala kao da sam postala prozirna. Znanci me jednostavno ne primjećuju. U više navrata mi se dogodilo da pozdravim nekog (poznatog), a taj jednostavno bez riječi prođe. Postala sam druga osoba.

Prošlog tjedna doživjela sam prilično neobičnu reakciju: dok je jedan kolega upirao u mene prstom, drugi je umirao od smijeha, a treći se drznuo izjaviti da njegova mama sa svojih preko 50 godina ima takvu frizuru. Jasno mi je da je to bio samo trostruki pokušaj da me razljute, ali ovaj dio s mamom me pomalo zabrinuo.

S druge strane, prošli mjesec htjeli su me prodati pod brucošicu. I tko je tu sad lud. Istina, mama i tata su se poveselili nakon šišanja da imaju "novu curicu" (a ja sam se nadala da ću izgledati ozbiljnije).

Najgore od svega je da sad provodim više vremena u kupaoni nego prije. Iako se brže počešljam, feniranje me izluđuje. Više ne smijem s vlažnom kosom na spavanje jer u tom slučaju cijela priča s feniranjem kreće ispočetka.

I na kraju još priča s našom misicom. Odupirući se Barbie stereotipu s dugom kosom, odlučila je da je muška frizura prava stvar. I nije ušla niti među prvih 17. Trebalo ju je upozoriti na prozirnost kratkokosih. Makar, može i to biti dobra stvar. Ali ne na izboru za miss.

Pitanje za vas: duga ili kratka kosa?

četvrtak, 05.10.2006.

Civilizacija osuđena na zlovolju

Kažu da je podijeljena sreća dvostruka sreća, a podijeljena briga pola brige. Moguće, ali sve je rjeđe tako. Recite drugom zašto ste sretni, neki će se veseliti s vama, ali ima ih mnogo koji će vam pozavidjeti. Recite nekom što vas muči, u većini slučajeva to i dalje ostaje vaša (nebitno manja) briga, a onaj drugi, ako je situacija zaista nepovoljna, brinut će se možda kao i vi, ponekad i više (mame se vole tako brinuti). Danas me okupira malo drugačija podjela emocija - dijeljenje zlovolje.

Neka vam je primjerice šef na poslu zlovoljan jer mu je previše odgovornosti, privatne probleme ponio je sa sobom na radno mjesto, a i biometeorološka prognoza je nepovoljna. Ukoliko niste zaista imuni na takve situacije, a imunitet vam opada budući da je većina poslova po prirodi stresna, bez problema će vas zaraziti. I ne samo vas, nego po mogućnosti i druge kolege. Onda možete prionuti timskom dijeljenju zlovolje. Samo nemojte uništiti inventar na radnom mjestu.

Ili recimo da vam je profesor na faksu ili u školi i više nego loše raspoložen. Mala plaća, puno posla, dosta mu je više da ga se zbog svega i svačega gnjavi. Otkad su ga unaprijedili više nije ista osoba. Čak vam se čini da se i fizički promijenio (ili se možda radi o novoj frizuri?) Takav vam može uprskati ostatak radnog dana, a ukoliko ste senzibilnije prirode (ili naprosto pomalo neurotični) i nakon kraja "radnog vremena" pitat ćete se što vam je to trebalo.

Pretpostavimo da ste inspirirani ovakvim doživljajima krenuli u grad nadajući se npr. terapijskom učinku šopinga. Uđete u prvi dućan, a kad tamo neka prodavačica sva otresita i neprijazna. Ništa od terapijskog učinka. Naravno, slutnja da ju je danas sasvim bezrazložno izgrdila šefica (kako ste načuli iz njenog telefonskog razgovora) ne tješi vas previše.

U idućem dućanu, baš dok ste birali novi puder, nestalo je struje. Potjerali su vas brže-bolje do blagajne smatrajući da prilika od svakoga može učiniti sitnog lopova. A možda su samo bili iznervirani što im uz ovotjedni kvar lifta, poplavu i blackout nedostaje još samo požar.

Ne odustajete. Sjedate u obližnji kafić i naručujete kakao sa šlagom. Nakon podužeg čekanja stiže kava s mlijekom. Ne žalite se jer tko zna koliko bi to vremena i energije moglo koštati. Šalica nije dobro oprana, a kava mlaka. Od susjednog stola dopire do vas cigaretni dim. Pa je li to odjel za nepušače ili ne? U tom trenutku ste shvatili da je maločas došla sanitarna inspekcija.

Sad ipak odustajete. Jedva čekate da dođete kući. Tramvaja nema pa nema. Kad je napokon stigao, jedva da ste se u njega ugurali. Guraju vas bez pardona (bez bontona). Zagušljivo je. Smrdi. Zlo vam je.

Napokon ste došli kući. Prava prilika da sa svojim ukućanima podijelite negativnu energiju.

Kada bismo takvom lakoćom dijelili osmjehe, gdje bi nam bio kraj.

ponedjeljak, 02.10.2006.

Studentski život - pasji život

Reče nedavno jedan moj kolega novopečeni diplomirani tehničar da studiranje nije "sex, drugs & rock'n'roll". Prisjetio me tako onih dana kada sam, razgovarajući s jednim znancem o tome koji fakultet namjeravam upisati, dobila savjet da postoje i lakše alternative jer da tamo "pišaju krv". Osobno se ne bih poslužila ovakvim ilustracijama, nego bih to opisala na sljedeći način: ono što mnogi nazivaju studentskim životom, ja bih nazvala "pasji život", a ono što često zovu pasjim životom, za mene je studentski život. Moj je bivši pas naime jako lijepo živio i mi ukućani znali smo mu češće na tome pozavidjeti. S druge strane, jedva čekam da diplomiram i da se zaposlim, jedva čekam dan kada ću se riješiti studentskog života. Zato pošandrcam svaki put kad netko kaže "uživaj dok možeš" misleći na lagodnost studiranja (sva sreća, nema mnogo onih koji znaju što i kako studiram, a da bi se usudili tako nešto reći). Jednako tako pošandrcam i kad saznam da su neke novopečene televizijske voditeljice ili glumice redovne i uspješne studentice (pri čemu im buduća struka nema veze s poslom koji rade). To mi je apsurdno kao i pojava studenata u Big Brotheru (ma koji si pošteni student može priuštiti 3 mjeseca luftanja, da o izostalom intelektu i ne govorimo) ili pak u Ženi iz snova (i u ovom slučaju je upitno vrijeme i intelekt). Sjećam se kako se jednom na Milijunašu natjecao nekakav student; nakon što se lijepo pohvalio kako je proputovao svijet, Tarik je sa smiješkom primijetio samo: "Ah, studentski život". Na to mi se digla kosa na glavi …

Dakako, ne žive samo televizijski studenti lagodno. Tako imam jednu jako dobru prijateljicu studenticu koja je neko vrijeme svake večeri u tjednu imala drugu aktivnost: pjevanje, strani jezici, sport ... a kada bi došli ispitni rokovi, iskoristila bi priliku da putuje po zemlji i svijetu (moja kolekcija razglednica temelji se dobrim dijelom na njenim putovanjima). Nedavno mi je pričala kako je zabrinuta da mora položiti puno ispita da bi koji tjedan kasnije opet otputovala na duže vrijeme. Voljela bih da i ja tako mogu.

Moji su hobiji u zadnjih nekoliko godina ozbiljno zakržljali. Prije par godina odvažila sam se čak upisati step u obližnjem aerobic centru da bih nakon dva mjeseca odustala jer sam zbog fakultetskih obaveza često izostajala (uzalud bačen novac). Da se vikend smatra prihvatljivim za održavanje različitih tečajeva, možda bi iza mene bilo učenje talijanskog, šivanja ili nešto treće. A ovako ništa od toga. Da ne pričam kako se koncerti, izložbe, festivali i tome slično teško uklapaju u moj raspored budući da su prioritet kolokviji, labosi, predavanja...

Zato ne mogu izreći koliko me raduje da je recimo MUO uveo dugi četvrtak. U sedmom mjesecu, nakon što su prošli ispitni rokovi, osjetila sam nevjerojatnu potrebu otići na izložbu baš u kasnim večernjim satima iako su mi tada povoljni bili svi termini. Doduše, izložbe su još najmanji problem. Može ih se obići i vikendom, traju više tjedana, a one bolje nerijetko i produže. Najveći su problem Cest is the Best i Dani grada Zagreba. Pored tih manifestacija već ne znam koju godinu za redom stavljam puna razočaranja debeli crveni minus. Znate, to je krajem ljetnog semestra kad je na faksu najveća gužva.

Pa ipak, tijekom prošlogodišnjeg FloraArta ja sam jednostavno prolupala. Iako sam tu noć spavala možda četiri sata (učeći za subotnji kolokvij iz jednog od cca. 5 najtežih kolegija tijekom studija) i očekujući kako će mi poteći krv iz nosa kao što se u to vrijeme znalo događati nakon neprospavanih noći (u međuvremenu sam se ispraksirala), uputila sam se na 40. sajam cvijeća u Boćarski dom. Od tog dana na dalje stvari su se promijenile. Sve sam češće govorila: "Baš me briga!" Zahvaljujući hazarderskijem pristupu vidjela sam i Beč i ZagrebDox i Ice Age i Van Gogha i još dosta toga (iako ne mogu reći da ovdje ne bi stala ta lista). Čak sam bila i nešto društveno korisna. Pa i za razna druženja je bilo više vremena. Dobro, i tu je bilo dosta kalkuliranja u igri i premišljanja stignem li – ne stignem li, ali manje nego inače.

I kako to obično bude, nov stav i nešto drugačiji prioriteti imali su svoje posljedice.

Među pozitivne posljedice ubrajam izostanak apstinencijske krize tijekom prošlog mjeseca (čitaj: najgorih ispitnih rokova u mom životu). Tako sam se sjetila Špancirfesta onaj dan kad je zatvoren. Gibonnijev koncert me ostavio prilično ravnodušnim, samo sam se zapitala kako to njegovi koncerti uvijek padaju tijekom rokova. Terry Fox Run isto čeka neka bolja vremena. Opera pod zvijezdama koju je obzirni organizator zbog vremenskih neprilika prebacio iz ljetnih u jesenske ispitne rokove i ovoga je puta prošla bez mene, a zbog propale ulaznice bar će se studenti Muzičke akademije veseliti. Zatim vijest da se Noć gutača reklama održava tek nakon mog zadnjeg ispita i nije me nešto veselila. To me podsjeća na onu godinu kad sam od muke skoro zaplakala jer zbog kolokvija ne stignem na brucošijadu, iako niti godinu prije niti godinu poslije nisam otišla, a mogla sam.

Negativne posljedice stvarno su ozbiljne: na jesenskom roku čekalo me dva puta više ispita nego prošle godine, a sve skupa ispita koliko na svim dosadašnjim jesenskim rokovima. Mudro sam prešutjela gotovo svima koje znam o koliko se ispita radi jer nisam željela vidjeti one pesimistične poglede i slušati komentare tipa "pa dobro, čuda se događaju." Iako sam znala da sam na pravom putu da padnem godinu, nisam se dala pokolebati, na kraju krajeva, nisam niti za jedan ispit učila od nule. Tijekom posljednjih tjedana često sam bila u potrazi za izgubljenim vremenom razmišljajući zašto nisam tijekom godine više radila pa bih sad morala manje. Odgovor je uvijek bio isti: prezasićenje studiranjem. Sjetila sam se i poneke odbijene ocjene tijekom zadnjih godinu dana i to bi me ispunilo sarkazmom. Uvijek mi je lakše bilo dobiti dvojku nego prihvatiti istu.

Nakon redovitog ustajanja u rane jutarnje sate (ponekad čak prije lokalnih vrabaca), predoziranja kavom u više navrata, apstinencije od gotovo svega od čega se apstinirati može s izuzetkom bloga i Čarolije (ruku na srce, ponekad se stvarno ne vidi razlika), zabrinutog tatinog pogleda svaki put kad bih položila ispit i napomenula da imam još puno, dala sam uvjet. Mami i tati pao je kamen sa srca, iako me čudi kako su propustili nadopuniti natpis na mome zidu od prošle godine ("H.B. 28.9.2005. F.P.*.G.!!" odnosno "Hvala Bogu, 28.9.2005. Flowergirl položila * godinu"). Kako sam se osjećala ja, jasno je samo po sebi.

Dakako, treba primijetiti da sam i ove i prošle godine na jesen dala uvjet milošću Božjom. Poklopilo se toliko povoljnih, dijelom nevjerojatnih okolnosti da nema sumnje da se tu radi o višoj sili. Ne o sreći, jer sreća je kad ti se žuri pa ti odmah dođe tramvaj. Ne o kozmičkoj ravnoteži, jer kozmička ravnoteža je kad jednom dobiješ ocjenu manje, a drugi put ocjenu više nego što si očekivao.

Znam što ćete mi reći ako ste se potrudili pročitati sve ovo gore navedeno: da sam kampanjac. I niste daleko od istine. Ipak, koliko god bila kampanjac, puno više radim nego prosječni kampanjci s većine drugih fakulteta, a ne puno manje nego moji kolege super-odlikaši koji sve redovito polažu. A kada bih i bila u stanju bolje organizirati vrijeme, ne bih imala više slobodnog vremena, nego više vremena za učenje i vjerojatno manje briga na jesenskom roku.

Sad kad sam se riješila rujanskih briga, razmislila sam što bih mogla raditi narednih mjeseci, a da nema veze s faksom. Uspostavilo se da mi se tečaj dizajna interijera poklapa s predavanjima (a i oduzima nevjerojatnih 8 sati tjedno), upisi u školi stranih jezika zaključeni su prije tjedan dana (a tečaj podrazumijeva čak 4 sata nastave tjedno), još moram provjeriti kako stoje termini za step (možda ovoga puta izdržim više od 2 mjeseca) pa mi držite fige da barem od toga nešto bude.

<	listopad, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?

Tko je Flowergirl?

Zagrepčanka u 25. godini.
Sve dalje i dalje od diplome.
Pomalo podvojena ličnost.
I što je najbitnije: svjesna (poput Matissea) da uvijek postoji cvijeće za one koji ga žele vidjeti.

Opis bloga

When the head of state didn't play guitar,
Not everybody drove a car,
When music really mattered and when radio was king,
When accountants didn't have control
And the media couldn't buy your soul
And computers were still scary and we didn't know everything

I was born too late to a world that doesn't care
Oh I wish I was a punk rocker with flowers in my hair

[All]

Iz arhive

o Blog i ja
o I opet FloraArt
o Što je muškarac bez auta
o Kad narastem bit ću televizor
o Apstinencijska kriza ili kako preživjeti kvar televizora
o Zašto sam Flowergirl
o Pet stvari koje još niste saznali o meni
o Strpljen-spašen (penzioner)
o With faded flowers in my hair
o Kad već političari lažu, vjerujte crtanim likovima
o Kako sam postala voajer
o Žene, žrtve mode: 10 sigurnih znakova da robujete modi
o O dokumentarnim sapunicama i (ne)posvajanju unuka
o Seizmološka aktivnost mog života

Brojač

Free Counter

Kontakt

Moja e-mail adresa

Shortcuts

Filozofica
Hrvoje
Mary
Pegy
Alan
Run
Sinke
Bosa pjevačica
Eugen