Kada vrijeme luduje, ludujem i ja. Osobito ako mi je prevruće, a još više ako mi je hladno. Naročito je nezgodno ako radijatori ne griju, a barem jednako tako nezgodno kada iz njih dopiru neumorni zvuci strujanja vode. Kao da nema dosta zagađenja bukom koje me ometa pri radu. Uz pretpostavku da radim. Jer čim više posla imam, tim više izbjegavam rad. Samo ljenčarim i odmaram, ali se istovremeno osjećam sve umornije. Bit će da je posrijedi kronična demotiviranost, trebalo bi to analizirati. Pa ipak, kroz duboke samoanalize i nove samospoznaje ne polazi mi za rukom shvatiti sebe. A iako sebe ne shvaćam, očekujem od drugih da me razumiju. Kada bi tako bilo, ne bih mogla reći da što više ljudi poznajem, manje me ljudi uistinu zna. Čak niti samu sebe više ne poznajem. Možda se radi samo o izloženosti stresu u kombinaciji s jesenskom depresijom, pri čemu je jesenska depresija sasvim dobro došla da smijeni ljetnu monotoniju. Ili PMS koji me nespremnu zatekao iako ga nikada nisam shvaćala ozbiljno, ali mi ovoga puta nikakvo pametnije obrazloženje nije palo na pamet, sve dok mi nije sinulo da to ne može trajati dva tjedna. No zato se mogu dva tjedna duriti zbog svojih prijatelja. Kako je lako nazivati prijateljima ljude koji žive svoj život odvojen od naših, a teško biti prijatelj onima koji ti daju svoju dušu na dlanu. Kako je lako zbog tuđih propusta previdjeti svoje mnogo veće vlastite. Kako je nezahtjevno uzrujavati se i žalostiti kada i nema mnogo razloga za to, a teško biti nasmijan kad nam nije dano. Kako je teško biti dobar čovjek, a jednostavno sablazniti druge. Kako je jednostavno biti kompliciran.
Kako je lako biti ozbiljan i moliti čitatelje da te niti približno tako ne shvate.
Post je objavljen 25.10.2006. u 21:44 sati.