With flowers in my hair ... https://blog.dnevnik.hr/flowergirl

ponedjeljak, 27.11.2006.

Nebo iznad Zagreba

Nad Zagreb se jutros nadvila gusta magla. Predivno kako nas jedan prizemljeni oblak može zaštititi od okoline. Od strahova i prijetnji. Razočaranja. Izgubljenosti i samoće. Jer pogled u daljinu često mi uzrokuje takve osjećaje. Ovako je sve nestvarno. Još kad bih se mogla odlijepiti od ovog virtualnog pogleda u daljinu.

I kada bih mogla pogledati unatrag i biti zaista zadovoljna svojim životom, tragom koji sam ostavila. Ponekad ugasli mladi životi puno više ostave za sobom, nego oni ugasli u starosti. Makar, puno je lakše napisati iz toga izvučenu pouku, nego je živjeti.

Za kraj jedno pitanje za vas:

ponedjeljak, 20.11.2006.

Peticija protiv usmrćenja grobničke medvjedice

Potpišite peticiju ovdje!

S iste stranice prenosim tekst u cijelosti:

Peticija protiv usmrćenja grobničke medvjedice

Medvjed, koji se već duže hrani otpatcima iz kontejnera na području grobničkih sela nadomak Rijeke, bit će odstrijeljen do kraja godine, jer je realna opasnost za ljude koji ga mogu sresti.

Lovci nagađaju da je riječ o medvjedici s dva ili tri mladunca.

Prvi medvjeđi pohodi na ostatke hrane iz smeća primijećeni su ljetos i nastavili su se ove jeseni u selima Podkilavcu i Podhumu na rubu Grobničkog polja.

Lovci lovačkog društva Jelen iz Jelenja snimili su medvjeđe tragove po grobničkim selima te ih poslali Ministarstvu poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva sa zahtjevom da im odobri interventni odstrjel medvjeda, a odobrenje im je stiglo potkraj ovog tjedna.

Predsjednik toga lovačkog društva Velimir Radetić kaže da su prije toga lovci pokušali otjerati medvjeda psima dublje u šumu, ali bi se on vraćao te je odstrjel, kako navodi, ostao jedina mogućnost.

Ovime se protivimo pribjegavanju nasilnih metoda, konkretno vezano za slučaj Grobničke medvjedice sa svojim bebama.

Postoje i drugi načini da se medvjedica udalji iz naselja. Umjesto ubojite puške želimo da se medvjedica omami te odvede u nacionalni park, zološki vrt,...

nedjelja, 19.11.2006.

Kada na Vukovarskoj zapale svijeće

Zapravo nisam namjeravala pisati o ovome. Ne zato jer imam dovoljno neopipljivih problema u životu pa mi ne treba još i prisjećanje na opipljive. Dovoljno negativnog. Premalo vremena. Ništa od ovog nije razlog. Jednostavno mi se činilo da još nije vrijeme, da će doći vrijeme kada ću znati što treba napisati, što želim reći. I onda sam čitala kod Pegy kako nije u redu reći "neću na to misliti". Onda vjerojatno nije niti u redu reći "neću o tome pisati". Pa evo, pišem.

Moj je tata mamu i mene pospremio '91. na avion, išlo se na godišnji odmor u inozemstvo. I onda je krajem ljeta rekao neka se ne vraćamo. Mama me upisala u školu. Našla posao. Kako to već ide. Tata je ostao u Zagrebu. I onda se jednog dana prijavio kao liječnik dobrovoljac i otišao u Vukovar. Ostavio pismo kod tete u slučaju da se dogodi ono najgore. Napisao kako ide liječiti malu djecu i da mamu i mene jako voli.

Mama je tih dana puno plakala. Ja sam plakala jer je mama plakala. Nisam znala zašto plače. Daleko od svih ratnih strahota, od mračnih vijesti i u blaženom neznanju. Išao je u Vukovar u dva navrata. Drugi put je izašao sa zadnjim konvojima. Niti danas nisam svjesna koliko je zapravo malo falilo da završi u logoru ili, još gore, u masovnoj grobnici. Ide svake godine u ove dane u Vukovar.

Nije mi nikada pričao o tom vremenu. Ono što znam, znam većinom s televizije. Ne znam je li ikada ikome ispričao kako mu je zaista bilo. Ne vjerujem da jest.

Sjećam se da je još mjesecima, ako ne i godinama kasnije ružno sanjao, budio se kod nadlijetanja aviona. Oni koji su više ili manje dijelili njegovu sudbinu u vukovarskoj bolnici znaju kako je bilo, ali kažu da ne znaju kako je izdržao.

Nikada nikakve koristi od toga nije imao niti je želio imati. Osim slobodne Hrvatske i dostojanstvenog života u vlastitoj zemlji. Ali Hrvatska nije slobodna koliko smo se nadali da će biti. Nije niti dostojanstvena. Hrvatska je jadna, napaćena, opljačkana, i dan-danas okrvavljena. Molim vas, kada idete idući put na izbore, pitajte se zašto su se naši očevi borili i ginuli. I kada tu kod nas na Vukovarskoj zapale svijeće.

četvrtak, 02.11.2006.

Strpljen-spašen (penzioner)

Ne tako davno Sanader se pohvalio kako će "povrat duga umirovljenicima koji prijašnje Vlade nisu niti priznale" biti isplaćen do kraja godine. Prvo što mi je na pamet palo: koliko će ih to doživjeti?

Bio je to jedan od onih dana kada mi je sposobnost odvraćanja pozornosti od vlastitih problema bila prilično dragocjena. Moj se najbolji prijatelj pas već mjesec dana oporavljao od operacije i zaista nije slutilo na dobro, ispit koji sam položila dao mi je još jednom do znanja kako su uloženi trud i uspjeh često obrnuto proporcionalni, a tip koji mi se sviđao možda dvije godine imao je (pretpostavljam novu) curu. Da izbjegnem samosažaljenje, bacila sam se na jutarnji.hr jer, iskreno, tko se može skoncentrirati na svoje privatne probleme pored svih ovih korumpiranih političara i gospodarstvenika, sirotinje za koju nitko ne pita, zlostavljanja ljudi, životinja i prirode... Pa i ludih komentara čitatelja.

Zazvonio je telefon. Mama se javila. "Zovi hitnu. Koji je broj? 94", rekla je. Nazvao je bratić jer je teti pozlilo i pitao što da radi. Slijedilo je nekih pola sata kobne neizvjesnosti dok nije ponovno zvonilo. Opet se mama javila. Svakih par sekundi ponovila bi "Ajme". Onda je spustila slušalicu, u nevjerici rekla "Umrla mi je sestra" i zaplakala. Malo smo plakale zajedno, a onda je mama otišla bratiću da vide što će.

Teta je preminula u 70. godini što zaista i nije neka starost. Zdravstvenih problema nije imala, tako smo barem mislili. Žalila se jednom prilikom da teže hoda nego inače i da ostane bez daha pa joj je mama rekla da ode doktoru. "Budem, budem," obećala je. To je bio zadnji put da smo je vidjeli.

Na patologiji se pokazalo da je već ranije imala par ožiljaka na srcu, od manjih infarkata. Saznalo se nakon toga i da je nedavno ispričala prijateljici kako joj je na obljetnici mature pozlilo dok je plesala. Nije to shvatila ozbiljno. Nije otišla doktoru. A zašto? Možda se bojala da će joj otkriti nešto ružno. Ili da će se morati odreći onih sitnih životnih radosti koje su joj ostale: jela i cigareta. Ipak, vjerojatno se najviše bojala troškova liječenja. Jer troškova se uvijek morala bojati.

Rano je ostala udovica i kao samohrana majka nezaposlenog sina nije imala lak život. Skromnost je bila vrlina bez koje ne bi opstala. No do kakvog će savršenstva dotjerati tu vrlinu kada ode u penziju, unatoč svijesti o penzionerskoj bijedi, nije ni slutila. Penzija bi joj i ovako bila mala, no ispalo je da je još puno manja jer su joj krivo obračunali. Tužbu je odgađala jer i to košta. Pozajmice i dugovi nisu bili rijetkost. Tračak nade na horizontu bio je taj glasoviti Sanaderov povrat duga. Kao i mnogi, ne znajući koliko je životarenja još čeka, odabrala je onih 50%. Onda je još jedan kredit digla prema principu "kredit se kreditom izbija" računajući da će ga vratiti kad joj država isplati novce.

Nedugo zatim je umrla. Riješila se besanih noći koje su joj uzrokovale financijske brige jednom zauvijek. Svega nekoliko tjedana nakon njene smrti, preko godinu dana od podizanja tužbe, stiže rješenje o krivom obračunu mirovine - u njenu korist. Svega nekoliko tjedana nakon njene smrti, Sanader se na sva usta hvali kako će konačno povrat duga umirovljenicima. Kao da je zaboravio tko je ovu zemlju i njene penziće pokrao.

Sva sreća da tamo gdje je sada moja teta nema nikakvih Sanadera.

<	studeni, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?

Tko je Flowergirl?

Zagrepčanka u 25. godini.
Sve dalje i dalje od diplome.
Pomalo podvojena ličnost.
I što je najbitnije: svjesna (poput Matissea) da uvijek postoji cvijeće za one koji ga žele vidjeti.

Opis bloga

When the head of state didn't play guitar,
Not everybody drove a car,
When music really mattered and when radio was king,
When accountants didn't have control
And the media couldn't buy your soul
And computers were still scary and we didn't know everything

I was born too late to a world that doesn't care
Oh I wish I was a punk rocker with flowers in my hair

[All]

Iz arhive

o Blog i ja
o I opet FloraArt
o Što je muškarac bez auta
o Kad narastem bit ću televizor
o Apstinencijska kriza ili kako preživjeti kvar televizora
o Zašto sam Flowergirl
o Pet stvari koje još niste saznali o meni
o Strpljen-spašen (penzioner)
o With faded flowers in my hair
o Kad već političari lažu, vjerujte crtanim likovima
o Kako sam postala voajer
o Žene, žrtve mode: 10 sigurnih znakova da robujete modi
o O dokumentarnim sapunicama i (ne)posvajanju unuka
o Seizmološka aktivnost mog života

Brojač

Free Counter

Kontakt

Moja e-mail adresa

Shortcuts

Filozofica
Hrvoje
Mary
Pegy
Alan
Run
Sinke
Bosa pjevačica
Eugen