flowergirl

subota, 23.12.2006.

Blagdanske čestitke

Svim blogerima dobre volje od srca želim sretan i blagoslovljen Božić, a za nadolazeću godinu puno zdravlja, ljubavi i radosti!

Za one među vama koji su me posebno uveseljavali ili okupirali svojim tekstovima i komentarima tijekom prvih pet mjeseci bloganja, nekoliko dodatnih želja:

(Ladies first)

Mary, koja me tako često podsjeti kakva sam sama bila u prvom srednje, želim da ostane vjerna sebi i uporna u stavovima, da stekne puno novih i pravih prijatelja, uspjeha u školi, a budući da jako voli štrajkove još poneki u narednoj godini (pa da joj profesori dobiju što žele i malo se smire):

Filozofici želim da spozna sve čari Zagreba i da joj manje fale oni koje nije sa sobom mogla povesti u uzburkane studentske vode, da uspješno okonča brucošku karijeru, potkovu kako joj glavobolje ne bi zadavalo održavanje i stjecanje prijateljstava, Internet šoping niti drugi stvarni/virtualni životni jadi:

Pegy želim puno materijala za nove političke i druge aktualne te uvijek zanimljive osvrte, dobru atmosferu na poslu, i dalje puno sreće u ljubavi te da je dečko sluša, a umjesto skijanja po Alpama blagdansko vrijeme u krugu obitelji i drugih dragih ljudi:

(A sada dečki)

Sinkeu, vitezu i lovcu na zmajeve, želim još više inspiracije i kreativnosti u narednoj godini, da se i dalje sigurno uspinje prema vrhu, da na putu i cilju bude manje usamljen, odnosno da kao svaki punokrvni mačak nađe jednu mačku s kojom će se puno voljeti i malo svađati (kao i svi pravi parovi):

Last but not least, Runu, mom najdražem RL blogeru, želim što je manje moguće medijskih susreta s predsjednikom republike i predizbornim lažima u izbornoj godini, više razloga da ponosno navija za Dinamo, dosta vremena za izlete u prirodu te da čim prije položi još tih par ispita koje ima pa da diplomira:

Long live felix@vecernji & Felix Fun Factory, Harambašićeva 10

23.12.2006. u 21:45 • 11 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 18.12.2006.

Životinjske priče, 1. dio

O stradavanju medvjeda u Kuterevu pišu Pegy i Run, od mene samo ovoliko (preneseno iz Jutarnjeg):

Prema našem pravilniku, ulazak kod medvjeda starijih od 1,5 godine strogo je zabranjen. Od početka mjeseca zabranjen je posjet. Ovaj je događaj čista ljudska greška.

18.12.2006. u 22:05 • 3 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 13.12.2006.

Što nitko o meni ne zna

Upozorenje: Sljedeći tekst čitate na vlastitu odgovornost.

Što je to što (skoro) nitko o meni ne zna i vjerojatno niti ne želi znati:

- da su mi posteljine i pidžame pune životinjica i crtanih likova, a društvo nam prave plišane igračke
- da sam i inače prilično infantilna
- da puno više volim životinje nego ljude
- da na radnom stolu imam fotografije četvorice iz Luminusa
- da me zabrinjavaju sve nepravde ovoga svijeta, ali nisam kvalificirana napraviti reda niti u vlastitoj sobi
- da želim promijeniti svijet, ali ne vladam niti vlastitom frizurom
- da želim zadobiti samostalnost, a zapravo tražim nekog tko će mi govoriti što da radim
- da sam u mnogim važnim životnim odlukama pogriješila, ali unatoč dragocjenom iskustvu ne bih valjda ništa mijenjala da i imam prilike
- da mi se nudi savršeno rješenje mojih problema, vjerojatno bih mislila da se radi o prijevari
- da niti za 5 do 10 godina izgleda neću znati više nego što sad znam o sebi samoj
- da iako mislim da bih najsretnija bila na pustom otoku daleko od svake civilizacije, moja će egzistencija - kako stvari stoje - biti prožeta i osigurana tehnološkim napretkom
- da bih, da imam malo više odvažnosti, sve poslala k vragu i prekvalificirala se za party/wedding-planera ili dostavu cvijeća
- da jednog dana želim personificirati televizor, najvažnijeg člana svoje obitelji
- da više od 10 godina pokušavam naći svoje mjesto pod suncem i ni nakon iscrpljujućeg procesa još uvijek nisam ni blizu
- da su sve holivudske tinejdžerske filmove o suvremenoj Pepeljugi pisali prema mojoj životnoj priči
- da mi je toliko često važno što drugi misle o meni da nisam sigurna niti što sama o sebi mislim
- da sam postala sama sebi najbolji prijatelj unatoč samodestruktivnosti
- da sam introvertirana jer mogu podnijeti samoću kao vlastiti izbor ili ako barem mislim da je bilo izbora
- da se sve manje trudim iskreno razgovarati s drugima jer ih ionako ne zanima
- da bih se bolje osjećala da živciram druge barem koliko i oni mene živciraju
- da me strašno frustriraju osobe koje se radi ničega ne uzrujavaju, sve im je jednostavno i jasno, na svako pitanje nalaze odgovor i spašavaju druge svojom životnom mudrošću
- da sam u međuvremenu toliko konfuzna da usred misli zaboravim što sam htjela reći i da počinjem pisati "to do" liste da ne bih nešto zaboravila
- da mi je postalo normalno ustajati prije vrabaca pa čak toliko prenormalno da sam opet napustila tu naviku
- da mi je Zagreb lijep samo petkom, a ponekad i subotom
- da ne želim živjeti u Hrvatskoj, ali niti nigdje drugdje na svijetu
- da sam izgubljena u vremenu i prostoru
- da me mogu svladati samo iracionalni strahovi, oni racionalni samo su mi poticaj
- dok neki piju da zaborave, ja se opijam tv-programom; budući da često za to nemam vremena, depresiju liječim čokoladom; budući da se niti to ne može stalno, pokušavam vrijeme prikratiti otkrivanjem smisla života – nisam ni blizu
- da bi me zvali novim Teslom da otkrijem mehanizam pretvaranja negativne u električnu energiju
- da sam negativac optimist – uvijek zamišljam najgori scenarij uz čvrsto uvjerenje da će se stvari okrenuti na bolje

13.12.2006. u 23:36 • 5 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 10.12.2006.

Posljedice opće nekulture i neinformiranosti

S vremena na vrijeme zalutam u Svetište Svete Mati Slobode. Dosta mi je blizu i rado tamo idem. Tako i večeras što mi baš i nije bilo pametno.

Na velike se, naime, državne praznike i tome slične dane ova crkva pretvori u HDZ-ovski tabor. Dana 10. prosinca, obljetnicu Tuđmanove smrti, isto tako. Pri čemu je potrebno napomenuti da uopće ne pamtim taj datum pa sam ostala u čudu kako se već 20 minuta prije početka mise crkva poprilično napunila. Opet nekakav poseban gost, mislim si. Tko zna koji je danas dan. Zbunjenosti me razriješio svećenik kada je neposredno prije početka mise s propovjedaonice objasnio kako je danas "dan kada Hrvati zahvaljuju Bogu na prvom hrvatskom predsjedniku" ili nešto tome slično te pozdravio obitelj Tuđman. Aha!

Poštedjeli su nas zatim više-manje tuđmanovskih spika, sve do nakon pričesti kada si je svećenik dao oduška oko pola sata. Osobno mislim da je svetogrđe veličanje tog čovjeka s propovjedaonice/oltara. Pomoliti se za njegovu grešnu dušu i oprost grijeha - to je u redu, kršćanski, ali priča o velikom povjesničaru koji nije samo poznavao, nego i stvarao povijest, velikom zaštitniku hrvatstva i kršćanstva, velikom narodnom heroju - to mi je van svake pameti. Slijepi kraj zdravih očiju i onda i sada. Ma zaista, gdje bi danas bili Hrvati i katolici da Tuđmana, nekad sve samo ne Hrvata i katolika, nije bilo?

Pjevala se i himna. Moram reći da mi je riječ "domovina" u posljednje vrijeme dosta gorka, u ovom je kontekstu bila čak pomalo kisela. Otprilike kao i prizor krcate crkve i ljudi koji aplaudiraju nakon hvalospjeva Franji Tuđmanu. Ali kažu da su blaženi siromašni duhom pa neka im bude.

Kaže moja mama da je ona danas Bogu zahvalila što ga je uzeo.

10.12.2006. u 21:14 • 3 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 04.12.2006.

-- Crtice --

Nemotiviranost. Prošli tjedan sam po prvi put otkad znam za sebe (otkad se školujem) jednostavno markirala vježbe na faksu. Zadatak iz pripreme urotio se protiv mene pa sam procijenila da bi pametnije bilo ostati doma. Nije to nešto pretjerano ozbiljno, ali opet sasvim netipično za mene. Nikad valjda nisam imala manje obveza u životu, a toliko slabu volju – u svakom pogledu. Trenutno razmatram bolujem li možda od burn out sindroma. Mislim, svaka moja ludost obično ima neko ime.

Neizvjesnost. Po prvi put u životu (uočite da se ponavljam) ne znam kako mi izgleda budućnost. Hoću li na postdiplomski, stručnu praksu ili pak tražit posao nakon što za po mogućnosti manje od godinu dana primim u ruke diplomu? Tko bi znao. To mi se još nije dogodilo u 16 godina školovanja. Do sada su moje želje bile prilično skromne, mogućnosti dosta dobre, a odluke određene. Odjednom je sve postalo teško i komplicirano.

Muško-ženski odnosi. Boje li se dečki sa ženskih/mješovitih fakulteta cura s muških fakulteta? Neki dan mi se jedan takav tri puta ispričao za istu stvar, ali tek nakon što je uočio moje studijsko porijeklo.

Rodbinske priče. Ne biste vjerovali, ali nakon skoro 20 godina imala sam priliku vidjeti svog bratića (s familijom). Normalan čovjek, normalna familija. Poštedjet ću vas srcedrapateljnih detalja jer takvih uostalom nije niti bilo. Ipak, moram priznati da ga ne doživljavam kao stranca ili novo poznanstvo. Čudno.

Obiteljske priče. Jučer sam fascinirana ecovolunteer-anjem spominjala mami i tati kako bih mogla ići u Portugal ili Rusiju brinuti se o vukovima, ili u Poljsku k dabrovima, ili k ovcama i konjima u Bugarsku (o Kuterevu je već prije bilo govora) i umalo da me nisu poslali u rodno mjesto (doduše, oni se ne služe takvim žargonom, ali intonacija je bila u tom stilu). Istina, propustila sam dati do znanja da bih ja to voljela (kondicional) za 2, 3 ili više godina (futur) jer to, naime, košta poprilično. I, naravno, ima dosta i ljudi i životinja kojima bi se moglo u Hrvatskoj pomagat. I to baš iz usta mojih roditelja! Mislim, mogu 2 tjedna radit u javnoj kuhinji ili psećem azilu, ali nismo li fulali malo poantu?

Tramvaji. Znate ono "Molimo vas da ustupite mjesto starijima, trudnicama i roditeljima s malom djecom" kaj se vrti po onim displejevima u tramvaju? Recite mi što biste da vam se stvori starac te majka s klincem? Tko tu ima prednost? Naime, neki dan krenem ustupit mjesto nekom starijem čovjeku, u međuvremenu se stvori žena s klinkom. Dok sam razmišljala tko će sjesti, klinka se već ugurala, a mati se samo osmjehnula starcu, više u stilu "kako je dražesna moja mala". Tad sam se sjetila koliko mi zapravo ta dječurlija po tramvajima koja se jagmi za sjedala ide na živce. Između ostalog jer te dobre navike sačuvaju i za nadolazeće godine.

Blog. 5 dana apstiniram od bloga zbog jedne nesmotrenosti još s početka rujna kada je bilo problema s DNS serverima koja me, eto, onemogućila da pristupim blog.hr-u, blogovima samo određenih blogera koje sam i u to vrijeme pratila te svom blogu. Naposljetku sam postala sumnjičava i zaključila da vjerojatno radovi ne traju toliko duže od predviđenog vremena te da postoji dobar razlog zašto se blogovi otvaraju selektivno. U ovom slučaju nepovjerenje ekipi blog.hr-a nadvladalo je sebesumnju. Napredak!

04.12.2006. u 20:37 • 6 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	prosinac, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?

Tko je Flowergirl?

Zagrepčanka u 25. godini.
Sve dalje i dalje od diplome.
Pomalo podvojena ličnost.
I što je najbitnije: svjesna (poput Matissea) da uvijek postoji cvijeće za one koji ga žele vidjeti.

Opis bloga

When the head of state didn't play guitar,
Not everybody drove a car,
When music really mattered and when radio was king,
When accountants didn't have control
And the media couldn't buy your soul
And computers were still scary and we didn't know everything

I was born too late to a world that doesn't care
Oh I wish I was a punk rocker with flowers in my hair

[All]

Shortcuts

Filozofica
Hrvoje
Mary
Pegy
Alan
Run
Sinke
Bosa pjevačica
Eugen