With flowers in my hair ... https://blog.dnevnik.hr/flowergirl

ponedjeljak, 02.10.2006.

Studentski život - pasji život

Reče nedavno jedan moj kolega novopečeni diplomirani tehničar da studiranje nije "sex, drugs & rock'n'roll". Prisjetio me tako onih dana kada sam, razgovarajući s jednim znancem o tome koji fakultet namjeravam upisati, dobila savjet da postoje i lakše alternative jer da tamo "pišaju krv". Osobno se ne bih poslužila ovakvim ilustracijama, nego bih to opisala na sljedeći način: ono što mnogi nazivaju studentskim životom, ja bih nazvala "pasji život", a ono što često zovu pasjim životom, za mene je studentski život. Moj je bivši pas naime jako lijepo živio i mi ukućani znali smo mu češće na tome pozavidjeti. S druge strane, jedva čekam da diplomiram i da se zaposlim, jedva čekam dan kada ću se riješiti studentskog života. Zato pošandrcam svaki put kad netko kaže "uživaj dok možeš" misleći na lagodnost studiranja (sva sreća, nema mnogo onih koji znaju što i kako studiram, a da bi se usudili tako nešto reći). Jednako tako pošandrcam i kad saznam da su neke novopečene televizijske voditeljice ili glumice redovne i uspješne studentice (pri čemu im buduća struka nema veze s poslom koji rade). To mi je apsurdno kao i pojava studenata u Big Brotheru (ma koji si pošteni student može priuštiti 3 mjeseca luftanja, da o izostalom intelektu i ne govorimo) ili pak u Ženi iz snova (i u ovom slučaju je upitno vrijeme i intelekt). Sjećam se kako se jednom na Milijunašu natjecao nekakav student; nakon što se lijepo pohvalio kako je proputovao svijet, Tarik je sa smiješkom primijetio samo: "Ah, studentski život". Na to mi se digla kosa na glavi …

Dakako, ne žive samo televizijski studenti lagodno. Tako imam jednu jako dobru prijateljicu studenticu koja je neko vrijeme svake večeri u tjednu imala drugu aktivnost: pjevanje, strani jezici, sport ... a kada bi došli ispitni rokovi, iskoristila bi priliku da putuje po zemlji i svijetu (moja kolekcija razglednica temelji se dobrim dijelom na njenim putovanjima). Nedavno mi je pričala kako je zabrinuta da mora položiti puno ispita da bi koji tjedan kasnije opet otputovala na duže vrijeme. Voljela bih da i ja tako mogu.

Moji su hobiji u zadnjih nekoliko godina ozbiljno zakržljali. Prije par godina odvažila sam se čak upisati step u obližnjem aerobic centru da bih nakon dva mjeseca odustala jer sam zbog fakultetskih obaveza često izostajala (uzalud bačen novac). Da se vikend smatra prihvatljivim za održavanje različitih tečajeva, možda bi iza mene bilo učenje talijanskog, šivanja ili nešto treće. A ovako ništa od toga. Da ne pričam kako se koncerti, izložbe, festivali i tome slično teško uklapaju u moj raspored budući da su prioritet kolokviji, labosi, predavanja...

Zato ne mogu izreći koliko me raduje da je recimo MUO uveo dugi četvrtak. U sedmom mjesecu, nakon što su prošli ispitni rokovi, osjetila sam nevjerojatnu potrebu otići na izložbu baš u kasnim večernjim satima iako su mi tada povoljni bili svi termini. Doduše, izložbe su još najmanji problem. Može ih se obići i vikendom, traju više tjedana, a one bolje nerijetko i produže. Najveći su problem Cest is the Best i Dani grada Zagreba. Pored tih manifestacija već ne znam koju godinu za redom stavljam puna razočaranja debeli crveni minus. Znate, to je krajem ljetnog semestra kad je na faksu najveća gužva.

Pa ipak, tijekom prošlogodišnjeg FloraArta ja sam jednostavno prolupala. Iako sam tu noć spavala možda četiri sata (učeći za subotnji kolokvij iz jednog od cca. 5 najtežih kolegija tijekom studija) i očekujući kako će mi poteći krv iz nosa kao što se u to vrijeme znalo događati nakon neprospavanih noći (u međuvremenu sam se ispraksirala), uputila sam se na 40. sajam cvijeća u Boćarski dom. Od tog dana na dalje stvari su se promijenile. Sve sam češće govorila: "Baš me briga!" Zahvaljujući hazarderskijem pristupu vidjela sam i Beč i ZagrebDox i Ice Age i Van Gogha i još dosta toga (iako ne mogu reći da ovdje ne bi stala ta lista). Čak sam bila i nešto društveno korisna. Pa i za razna druženja je bilo više vremena. Dobro, i tu je bilo dosta kalkuliranja u igri i premišljanja stignem li – ne stignem li, ali manje nego inače.

I kako to obično bude, nov stav i nešto drugačiji prioriteti imali su svoje posljedice.

Među pozitivne posljedice ubrajam izostanak apstinencijske krize tijekom prošlog mjeseca (čitaj: najgorih ispitnih rokova u mom životu). Tako sam se sjetila Špancirfesta onaj dan kad je zatvoren. Gibonnijev koncert me ostavio prilično ravnodušnim, samo sam se zapitala kako to njegovi koncerti uvijek padaju tijekom rokova. Terry Fox Run isto čeka neka bolja vremena. Opera pod zvijezdama koju je obzirni organizator zbog vremenskih neprilika prebacio iz ljetnih u jesenske ispitne rokove i ovoga je puta prošla bez mene, a zbog propale ulaznice bar će se studenti Muzičke akademije veseliti. Zatim vijest da se Noć gutača reklama održava tek nakon mog zadnjeg ispita i nije me nešto veselila. To me podsjeća na onu godinu kad sam od muke skoro zaplakala jer zbog kolokvija ne stignem na brucošijadu, iako niti godinu prije niti godinu poslije nisam otišla, a mogla sam.

Negativne posljedice stvarno su ozbiljne: na jesenskom roku čekalo me dva puta više ispita nego prošle godine, a sve skupa ispita koliko na svim dosadašnjim jesenskim rokovima. Mudro sam prešutjela gotovo svima koje znam o koliko se ispita radi jer nisam željela vidjeti one pesimistične poglede i slušati komentare tipa "pa dobro, čuda se događaju." Iako sam znala da sam na pravom putu da padnem godinu, nisam se dala pokolebati, na kraju krajeva, nisam niti za jedan ispit učila od nule. Tijekom posljednjih tjedana često sam bila u potrazi za izgubljenim vremenom razmišljajući zašto nisam tijekom godine više radila pa bih sad morala manje. Odgovor je uvijek bio isti: prezasićenje studiranjem. Sjetila sam se i poneke odbijene ocjene tijekom zadnjih godinu dana i to bi me ispunilo sarkazmom. Uvijek mi je lakše bilo dobiti dvojku nego prihvatiti istu.

Nakon redovitog ustajanja u rane jutarnje sate (ponekad čak prije lokalnih vrabaca), predoziranja kavom u više navrata, apstinencije od gotovo svega od čega se apstinirati može s izuzetkom bloga i Čarolije (ruku na srce, ponekad se stvarno ne vidi razlika), zabrinutog tatinog pogleda svaki put kad bih položila ispit i napomenula da imam još puno, dala sam uvjet. Mami i tati pao je kamen sa srca, iako me čudi kako su propustili nadopuniti natpis na mome zidu od prošle godine ("H.B. 28.9.2005. F.P.*.G.!!" odnosno "Hvala Bogu, 28.9.2005. Flowergirl položila * godinu"). Kako sam se osjećala ja, jasno je samo po sebi.

Dakako, treba primijetiti da sam i ove i prošle godine na jesen dala uvjet milošću Božjom. Poklopilo se toliko povoljnih, dijelom nevjerojatnih okolnosti da nema sumnje da se tu radi o višoj sili. Ne o sreći, jer sreća je kad ti se žuri pa ti odmah dođe tramvaj. Ne o kozmičkoj ravnoteži, jer kozmička ravnoteža je kad jednom dobiješ ocjenu manje, a drugi put ocjenu više nego što si očekivao.

Znam što ćete mi reći ako ste se potrudili pročitati sve ovo gore navedeno: da sam kampanjac. I niste daleko od istine. Ipak, koliko god bila kampanjac, puno više radim nego prosječni kampanjci s većine drugih fakulteta, a ne puno manje nego moji kolege super-odlikaši koji sve redovito polažu. A kada bih i bila u stanju bolje organizirati vrijeme, ne bih imala više slobodnog vremena, nego više vremena za učenje i vjerojatno manje briga na jesenskom roku.

Sad kad sam se riješila rujanskih briga, razmislila sam što bih mogla raditi narednih mjeseci, a da nema veze s faksom. Uspostavilo se da mi se tečaj dizajna interijera poklapa s predavanjima (a i oduzima nevjerojatnih 8 sati tjedno), upisi u školi stranih jezika zaključeni su prije tjedan dana (a tečaj podrazumijeva čak 4 sata nastave tjedno), još moram provjeriti kako stoje termini za step (možda ovoga puta izdržim više od 2 mjeseca) pa mi držite fige da barem od toga nešto bude.

<	listopad, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?

Tko je Flowergirl?

Zagrepčanka u 25. godini.
Sve dalje i dalje od diplome.
Pomalo podvojena ličnost.
I što je najbitnije: svjesna (poput Matissea) da uvijek postoji cvijeće za one koji ga žele vidjeti.

Opis bloga

When the head of state didn't play guitar,
Not everybody drove a car,
When music really mattered and when radio was king,
When accountants didn't have control
And the media couldn't buy your soul
And computers were still scary and we didn't know everything

I was born too late to a world that doesn't care
Oh I wish I was a punk rocker with flowers in my hair

[All]

Iz arhive

o Blog i ja
o I opet FloraArt
o Što je muškarac bez auta
o Kad narastem bit ću televizor
o Apstinencijska kriza ili kako preživjeti kvar televizora
o Zašto sam Flowergirl
o Pet stvari koje još niste saznali o meni
o Strpljen-spašen (penzioner)
o With faded flowers in my hair
o Kad već političari lažu, vjerujte crtanim likovima
o Kako sam postala voajer
o Žene, žrtve mode: 10 sigurnih znakova da robujete modi
o O dokumentarnim sapunicama i (ne)posvajanju unuka
o Seizmološka aktivnost mog života

Brojač

Free Counter

Kontakt

Moja e-mail adresa

Shortcuts

Filozofica
Hrvoje
Mary
Pegy
Alan
Run
Sinke
Bosa pjevačica
Eugen