With flowers in my hair ... https://blog.dnevnik.hr/flowergirl

subota, 26.08.2006.

Obznanjujem

Preživjela sam tri tjedna u svijetu bloganja i - tko bi rekao - nenadano mi je porasla doza samokritike pa sam primorana javiti vam da upravo zaključujem prvu eksperimentalnu fazu. Moj blog je moj psihijatar, možda ne jednako efikasan kao tradicionalna izvedba, ali svakako mnogo povoljniji uz blagodat zvanu brzi Internet ili pučki rečeno jeftini Internet (na ovome mjestu uočite da sam izbjegla besplatno reklamirati izrabljivačke kompanije u boji ciklame). Kao takav, rado će pretrpjeti gorke riječi i nesuvisle struje misli te pritom neće pocrveniti od srama. U trenucima velike neugode samo će šutjeti u nadi da ćete sami spoznati gdje ste pogriješili. I pritom žaliti da vam ne može prepisati nekakve lijekove. Apaurine, na primjer. Ili nešto protiv depresije, tableticu životne radosti. Ponekad je i više od psihijatra, nešto kao rame za plakanje s nepovoljnom popratnom pojavom namakanja tastature ili jednostavno strpljivi prijatelj. Kad pogledam druge blogove - prijatelje njihovih autora, shvatim kako su mnogi osjetno sretniji u usporedbi s mojim. Primjerice, blog novootkrivenog hrvatskog Kishona koji je toliko genijalan da se, iako i sam svjestan svoje veličine, nije umislio. Ili onaj najpismenijeg meni poznatog novinara koji osim zaljubljenosti u profesiju začudo posjeduje i određen nivo, da ne kažem kičmu. Zatim studentski blogovi koji bi trezvenjake mogli uvjeriti da na kraju krajeva možda i nije tako loše da svijet ostaje na mladima. I još mnogi čiji su autori "ni na nebu ni na zemlji", totalno drugačiji od drugih. A opet, ima i onih gdje su mi tekstovi predugi, autori prekomplicirani... I tako mi se neki dan dogodilo prosvjetljenje: nisam ni ja daleko od toga. Zato ubuduće očekujte nešto drugačiji pristup i originalniji stil. Kvalitetu ispred kvantitete. Ako mi pođe za rukom.

ponedjeljak, 21.08.2006.

Žene, žrtve mode: 10 sigurnih znakova da robujete modi

1. Nosite platforme i tijekom trudnoće.
2. U minici odlazite na klizanje/sanjkanje.
3. U stanju ste potrošiti mjesečnu plaću tijekom jednog šopinga.
4. Kupujete zimsku garderobu u srpnju i kolovozu.
5. Za svaki od N pari cipela imate odgovarajuću torbicu pri čemu je N > 10.
6. Svoju obuću dijelite na tri kategorije: za hodanje, za stajanje, za sjedenje.
7. Posjedujete više od 5 (ne sasvim novih) odjevnih predmeta koje ste odjenuli samo jednom.
8. Posjedujete isti odjevni predmet u 4 ili više različitih boja.
9. Zbog učestale promjene frizure često vas na cesti znanci ne prepoznaju.
10. Niste bacili niti jedan od svojih modnih časopisa.

Ako ste se prepoznali jednom: Tješite se, niste jedini.
Ako ste se prepoznali 2 do 4 puta: Prisjetite se da postoje puno, puno bolje investicije vremena i novaca.
Ako ste se prepoznali 5 ili više puta: Nema vam spasa.

nedjelja, 20.08.2006.

Flowergirl vs. Powergirl

Gledam neki dan MI3 i mislim kako mi je super Mission Impossible bio i ostao, a unatoč tome što se radi o proizvodu inače sve mi zamornije holivudske filmske industrije koju "karakterizira totalni raskorak sa stvarnošću". Tako se lako uživim u živote tajnih agenata tijekom ona dva sata, a kad se upale svjetla on ostaje u mojoj mašti kao uzbudljivi svijet koji sam mogla upoznati samo zahvaljujući Hollywoodu.

I onda drugi dan otvorim Večernji, a kad ono veliki naslov na 5. stranici: "SOA oglasom traži agente". Sigurnosno-obavještajnu agenciju čeka reorganizacija i pomlađivanje pa tako primaju pedesetak novih agenata preko javnog natječaja. Uz članak su navedene i karakteristike idealnog špijuna pa se nisam mogla suzdržati od preispitivanja svoje kvalificiranosti za takav posao.

Dobro, imam još dosta vremena za usavršavanje.


Fakultetska naobrazba, nadam se, pri kraju u bližoj budućnosti. Naravno, pomoglo bi da učim za ispite umjesto da ovdje piskaram.
Aktivno znanje engleskog i njemačkog, trenutno još uzimam zalet za talijanski.


U mom slučaju dolazi s fakultetskom naobrazbom.


Oružje? Bože me sačuvaj!
S borilačkim vještinama ne vladam, ali bilo bi zanimljivo. Ipak, češće sam razmišljala o nabavci vreće za boks, osobito u zadnje vrijeme. Čini mi se kao dobar ventil za otpuštanje negativne energije.


Malo sam anemična, to ih valjda ne bi smetalo. Tetovaža nemam. Dva ožiljka iz djetinjstva, ništa što plastična kirurgija ne bi mogla srediti…

Mislim da zadovoljavam i ostale osnovne zahtjeve za ovakvu službu, a do tridesete stignem i ispraviti nedostatke i preispitati strahove. Pa ipak, ako se vratimo na MI3 očito je da Tom Cruise kao Ethan Hunt ima zahvaljujući svom poslu ozbiljnih problema s privatnim životom, skoro su mu ženu sredili. Keri Russell imala je još manje sreće (i dalje me brine kako su mogli ubiti Felicity, tim redateljima stvarno svašta padne na pamet). Doduše, Maggie Q kao druga agentica u filmu preživi, ali slaba je to utjeha.

Eto, i sugurnije je i zanimljivije biti agentica u filmu. Šteta samo da za glumu imam puno slabije preduvjete.

srijeda, 16.08.2006.

O dokumentarnim sapunicama i (ne)posvajanju unuka

Naš je RTL jednostavno apsurdan. Krećući od samog naziva "RTL televizija" (stvarno ne znam što li su mislili što znači ono T u "RTL") pa nadalje. Osobito mi je zanimljivo kako su neke dobre emisije koje povremeno gledam na njemačkim kanalima RTL i RTL2 uspjeli loše kopirati i totalno upropastiti, primjerice "Prijatelj na kvadrat" i "Superdadilja". Samo se bojim koja će iduća Dokusoap, tj. "dokumentarna sapunica" pod mesarske ruke našeg RTL-a. Naravno, dobro im za rukom ide svaki reality show koji naprosto vrijeđa inteligenciju gledatelja jer tako to funkcionira i kod originalnog predloška, a pretpostavljam da me u tom pogledu neće iznenaditi niti nadolazeći uradak pod nazivom "Žena iz snova".

Kako god duboko bilo moje nezadovoljstvo RTL-ovim programom, priznajem da sam se nedavno čak ponadala da bi jednom i hrvatski RTL mogao preuzeti najnoviju dokumentarnu sapunicu iz tvornice inozemnog RTL-a zvanu "Familie gesucht" ili "Traži se obitelj". Ideja je povezati bake i djedove bez unuka s unucima bez baka i djedova. Baka/djed upoznaju po tjedan dana dvije obitelji te se nakon toga moraju odlučiti za jednu od njih. Uglavnom simpatično, ali s izuzetkom razočaranja klinaca koje baka/djed ne odabere, već im pošalje samo video-vijest da nisu izabrani.

Iskreno, nikad se ne bih prijavila za takvu dokumentarnu sapunicu jer se u biti svodi na nekakav socijalni inženjering, a takvi namješteni zahvati nam ne mogu popraviti stvarne živote. Ipak, ono što me privlači u cijelom konceptu zapravo je pomisao da postoje i druge obitelji poput moje, obitelji bez bake i djeda, kao i stariji ljudi koji su spremni takve obitelji "posvojiti". Postoji samo jedna bitna razlika: ta djeca, za razliku od mene, nemaju biološku baku.

Svoje se bake uopće ne sjećam jer sam je, naime, zadnji put vidjela kao malo dijete, prije skoro 20 godina. Prilično čudno budući da sve ove godine živimo u istom gradu. Sve ove godine niti jedne čestitke za rođendan, za Božić, bilo što. Zadnji put je nazvala kad sam imala možda 7 godina. Javila sam se na telefon, a ona mi je rekla: "Ovdje tvoja baka. Hm, ne znam smijem li to reći." Nije nazvala zbog mene.

Sve je to plod poremećenih obiteljskih odnosa. Naša rodbina misli da je moj tata prekinuo vezu sa svojom familijom jer mu roditelji nisu htjeli prepustiti niti onu jednu od više svojih nekretnina. To je bio samo povod. Pravi je razlog bio taj da su i u tome, kao i inače, radili razliku između njega i druge svoje djece. Žalosno budući da je on bez daljnjega bio najodgovorniji i najmanje na njihov teret. Ali eto, neki ljudi više vole svoje razmetne sinove i kćeri.

Vjerojatno me ne bi trebalo čuditi da moja baka radi razliku između svojih unuka kad radi razliku između rođene djece. Nekad sam pomišljala da je posjetim, ali zaista više ne vidim smisao u tome ako dva desetljeća nije pokušala stupiti u kontakt sa mnom, a vjerujte da joj nitko nije branio.

Tko zna, možda se jednog dana pomirim s time da u ovakvim situacijama ništa ne pomaže, nikakve dokumentarne sapunice ni drugi tipovi socijalnog inženjeringa.

petak, 11.08.2006.

Sretan vam 11. kolovoza

Uvijek me zbunjivalo kako su u SAD-u crnci dobili pravo glasa 50-ak godina prije žena. Jesu li bili nadobudniji i tako pretekli žene, jesu li žene u očima bijelih Amerikanaca manje vrijedne i od njihovih nekadašnjih robova ili je, kao i uvijek, naprosto posrijedi politika? Ne želim se upuštati u povijesne, političke i sociološke analize jer je i bez toga jasno da su predrasude svake vrste i onda i danas više nego obeshrabrujuće. Kada logika i statistike zakažu, često je riječ o diskriminaciji. A budući da ne živimo u Americi, shvatit ćete da sam osobno osjetljivija na diskriminaciju po spolu. Borba protiv toga nije završila dobivanjem prava glasa, ali je ipak time dobila posebno priznanje.

Američke su sufražetkinje započele svoju borbu još u prvoj polovini 19. stoljeća. S vremenom je porastao broj žena koje su pozdravljale njihova zalaganja, ali muškarci su ostali skeptični. U 20. stoljeću pojačale su svoj aktivizam pod zlatno-bijelo-ljubičastom zastavom. Uoči Prvog svjetskog rata mirni prosvjedi ispred Bijele kuće postali su svakodnevica. I onda je počeo rat, a žene se nisu povukle. Nastavile su svoju stražu ispred rezidencije ratnog predsjednika Wilsona. Neoprostiv "zločin" zbog kojeg su, kako to već biva u "demokraciji", završile u zatvoru gdje im se brutalnim metodama nastojalo slomiti borbeni duh. Njihov je odgovor bio štrajk glađu koji se rješavao podvrgavanjem prisilnom hranjenju na spravama. U javnost su procurili detalji o brutalnosti prema zatvorenim sufražetkinjama, a predsjednik se pod pritiskom medija smekšao. Odlučio ih je pomilovati. Donesen je i 19. amandman o pravu glasa bez obzira na spol.

Zašto ovo pišem? Jer su 25 godina kasnije, 11. kolovoza 1945., Hrvatice dobile pravo glasa i pravo kandidiranja. Jesu li se i kako su se žene u Hrvatskoj borile za svoja prava, ne znam. Čak je prilično vjerojatno da 1945. nisu dobile ta prava jer tako priliči demokraciji budući da tada demokracija niti nije bila na snazi. Moguće je i da su borbu za ženska prava za nas zapravo obavile upravo Amerikanke, Engleskinje, Novozelanđanke i mnoge druge žene svijeta. Što god da 11. kolovoza zaista značio, nije na odmet upravo se danas prisjetiti da su se žene diljem svijeta borile za pravo glasa (a u mnogim se zemljama još i danas bore) te da je to gorka borba. Drage moje, sjetite se toga svaki puta kad ne izađete na izbore.

srijeda, 09.08.2006.

Veza pokvarenih bombonjera i neproslavljenih dvoznamenkastih rođendana

Još sam uvijek u fazi zvanoj "spremam police, praznim ladice". Trenutno nemilosrdno slažem i popisujem neželjene (većinom rođendanske) poklone koji su se tijekom godina uskladištili u mojoj sobi, a nisam se odvažila pokloniti ih dalje. Osobito bi mi to teško palo nakon priče o Kishonovoj bombonjeri koja se, nakon što je promijenila niz vlasnika, opet vratila kući i to u potpuno nejestivom stanju.

Osim Kishonove bombonjere, ima još jedan razlog zašto barem neke od tih predmeta nisam poklonila - jednostavno su mi toliko ružni ili beskorisni da bih pocrvenila od srama da to učinim svojim prijateljima. Uostalom, ne želim niti u njihovim stanovima gledati ono što me smeta u vlastitom.

Još jedno neprihvatljivo rješenje bilo bi pobacati te drangulije. Zašto? Jer bi se unatoč mojem zgražanju sigurno našao netko kome bi se takve stvarčice ipak svidjele. Čak i tako beskorisne, nepraktične ili kičaste. Na kraju krajeva, netko je to jednom i kupio.

I tako sam se domislila: u prosincu je dobrotvorni božićni sajam, tamo će se (osobito s obzirom na sezonu darivanja) sigurno naći netko tko bi za to dao sitne pare. Neki ljudi jednostavno vole kič, npr. figurice koje samo skupljaju prašinu, visoke svijećnjake u različitim izvitoperenim oblicima, ukrasne posudice … A našlo se u ovom pospremanju i sasvim lijepih stvari, npr. čitava kolekcija neiskorištenih dječjih leksikona, spomenara i dnevnika koje sam jednostavno prerasla (ma zapravo se nikada niti nisam time previše oduševljavala).

Mama i ja smo se složile da u kategoriju najboljih rođendanskih poklona, osim kolekcije okvira, spadaju prugasti ručnik i beštek za salatu/tjesteninu. Sad mi je jasno zašto nakon 18. rođendana drastično opada broj rođendanskih proslava - godinu dana jednostavno nije dovoljno da se riješimo svih neželjenih, nemaštovitih poklona.

Dobar je poklon, na kraju krajeva, onaj koji dolazi s posebnom idejom i od srca, a cijena mu je često obrnuto proporcionalna zahvalnosti primatelja. Pa čak ako je riječ i o pokvarenoj bombonjeri.

ponedjeljak, 07.08.2006.

Hollywood o životu: "Anywhere But Here"

Baš sam neki dan razgovarala s frendicom kako holivudske filmske produkcije karakterizira totalni raskorak sa stvarnošću koji nam se vješto nameće kao opipljivi prikaz života. Gotovo da graniči s pranjem mozga. I onda drugi dan pogledam Susan Sarandon i Natalie Portman u "Anywhere But Here" i cijelo vrijeme si mislim: ovo kao da su snimali po meni i mojoj mami. Inspirirano retrospektivnim prikazom mog života, a u potpisu 20th Century Fox.

Kao da mi govori iz duše. Jednog dana ću se iseliti i konačno preuzeti život u svoje ruke, sama odlučivati o velikim i malim stvarima, učiti iz vlastitih pogrešaka i biti pošteđena sveprisutne, sveobuhvatne kritike na vlastiti račun. Kada će konačno taj trenutak?


Da mi je novčić svaki put kad čujem nešto ovoga tipa već bih imala osiguranu budućnost. Roditelji uvijek znaju što je za nas najbolje, osobito mame. Obiluju dobrim savjetima. Kad kod mene nešto pođe po zlu, mama zna zašto: "Sama si kriva jer nikada ne primaš savjete." Obiluju i dobrim namjerama. A znamo da je put do pakla popločen dobrim namjerama. Njihova briga često podrazumijeva intervencije u našem životu i pokušaje preuzimanja potpune kontrole.


Kada sam zadnji put odlučila odrezati kosu, mama je suptilno izvukla neke moje grozne fotografije iz srednje kad sam bila kratko ošišana. Nije postigla željeni učinak pa je prešla na plan B - prije odlaska frizeru zakukala je: "Nikad mi nisi dala da ti spletem pletenicu. Kad si bila mala, svi su se divili kakve sam ti lijepe pletenice plela." Ova je priča od srca nasmijala moju frizerku.


Nisu imali razloga da me potiču da tražim posao, ali češće slušam onu priču da bih, kad bih više sudjelovala u kućanskim poslovima, neke stvari više razumjela i znala cijeniti. Klasični sindrom kućanica.


Mislim da sam bila u šestom razredu kad sam prijetila mami i tati da ću se prvom prilikom udati za koga bilo samo da ih se riješim. Bila sam smrtno ozbiljna, ali ipak mi nisu povjerovali.


Kad sam bila mala, ljudi koji su mi poznavali roditelje uvijek su govorili da sam "pljunuti tata". Oni koji su poznavali samo mamu tvrdili su da sam na nju, uglavnom zbog kose. I tako sam jednom, ne tako davno, pokušavala razuvjeriti neku maminu poznanicu da nisam na mamu jer sam ja "pljunuti tata". Mama se smrtno uvrijedila.


Zanimljivo je da me nisu baš puno gurali u nešto, nego su me gurali od nečega. Nemoj upisati srednju muzičku. Nemoj upisati tu gimnaziju. Nemoj upisati taj faks. Zaista im ne mogu predbaciti da su me na nešto prisiljavali.


Vjerujem da bi ova analogija oduševila mnoge mame.


Istina, roditelji u pravilu daju sve od sebe da nam osiguraju topli dom, hranu i odjeću, školovanje. Žrtvuju se da bi nama bilo bolje. Žrtvuju i svoje snove. Ponekad znaju i pretjerati sa žrtvama.


Naježila sam se nakon ovoga i zapitala nisu li to iste riječi kojima završava "Bijeli oleandar", još jedna priča o mamama, doduše vrlo egzotična, u kojoj Michelle Pfeiffer upropaštava život svojoj kćeri Alison Lohman imajući najbolje namjere. Na kraju i ona kaže:


Težak je život s mamama, a opet na kraju svi zaključimo isto.

petak, 04.08.2006.

Moja vlastita "Božićna priča"

Prošle noći sanjala sam u maniri Charlesa Dickensa i njegove Božićne priče. Ili Božićne pjesme, kako želite.

Duh sadašnjosti poprimio je lik kolegice s faksa, prividno vrlo simpatične cure koja me više puta do sada uspjela izigrati zlorabeći moje povjerenje ili, štoviše, naivnost pa tako u posljednje vrijeme dobro pazim da nam vrhunac teme za razgovor bude vremenska prognoza. Sanjala sam da mi preostaju dva dana da predam tri labosa, a nisam spremila niti jedan, za razliku od prije spomenute kolegice kojoj je to trenutno polazilo za rukom. Sinulo mi je da tražim pomoć od svoje najbolje frendice s faksa jer je ona to već sve riješila, ali nešto mi nije dalo. Uostalom, zašto bi ona opet gubila vrijeme s mojim zaostacima. Vjerujem da ste nas već ranije susreli u onoj basni o cvrčku i mravu - ja sam cvrčala dok je ona skupljala zimnicu, tj. polagala ispite. Eto, tko previše cvrči, usred ljeta sanja ovakve snove.

Oko 6 ujutro probudilo me nekakvo pištanje. Slutim da su susjedi otišli na more ostavivši svoju vekericu da nas budi. Kako obzirno. Vratila sam se u krevet, poklopila se jastukom po glavi i zaspala.

Duh prošlih vremena bio je prilično nemilosrdan. Bila sam na nedjeljnoj misi i župnik me tražio da čitam molitvu vjernika. Nakon propovjedi ostavila sam svoj cvjetni kišobran gospođi koja je stajala kraj mene i kroz gužvu se uputila prema propovjedaonici. Gotovo da sam se spotaknula o curu koja je sa mnom išla u osnovnu te bi, s obzirom na bullying koji mi je tada priuštila, bilo opravdano reći da je ironično susresti je na misi. Kad sam konačno stigla do mikrofona, nisam znala što trebam pročitati. Nasumce sam odabrala tekst na engleskom i pokušala prevesti (ovo je vrlo vjerojatno podsvjesni plod spoznaje da mi znanje engleskog sve više i više mršavi). Netko je nešto dobacio iz "publike" pa sam prekinula i pokupila se. Sjela sam posramljeno u zadnje redove i ugledala još jednu gnjavatoricu iz osnovne, inače odličnu frendicu prije spomenute. Radije sanjam gnjavatorice iz gimnazije, tamo je ženski rivalitet barem bio donekle sofisticiran i umjeren.

Da stvar bude bolja, u klupi iza mene sjedili su moji nekadašnji prijatelji iz vjerske zajednice. Okrenula sam se i pogledala ih s namjerom da ih pozdravim. Dočekao me hladan i nezainteresiran pogled dviju cura. Istina, nikada nisu ni bile susretljivije prema meni. Pored njih je sjedio moj bivši. Misa je završila pa sam otišla u sakristiju da se ispričam za neuspjelo čitanje molitve vjernika, no župnik je bio zauzet. Izlazeći iz crkve prošla sam pored dvorišta u kojem je bio parkiran auto, a u autu dva štenca nalik na mog nedavno uginulog psa.

Moj bivši je stajao nešto dalje. Ispričao mi je kako se preselio u drugi dio grada, u veću kuću s vrtom. Djelovao je vrlo zadovoljno. Baš kad sam mu pokušala objasniti da mi je drago za njega, ali se istovremeno osjećam još gore jer je njemu puno bolje nego meni te o kakvom je efektu kontrasta riječ, probudila sam se.

Sa hodnika se čula galama. Mama i tata prepirali su se tko od njih nosi krivnju za moj (ne)odgoj. Naravno, odmah sam se zapitala što li sam sad opet skrivila. Sigurno nije vrijedno uskraćenog susreta s duhom budućih vremena.

Pouka priče: ukoliko slučajno u kutiju slažete dobre i loše uspomene, imajte na umu da je riječ o Pandorinoj kutiji i da će vam nakon toga možda trebati usluge kakvog Freuda.

četvrtak, 03.08.2006.

Seizmološka aktivnost mog života

U posljednje mi vrijeme zaista ne cvatu ruže. Doduše, život mi već duže nije livada iz sna, ali sam ipak većinom bila zadovoljna i ovim svojim kamenjarom. Kako su nenadano stvari krenule po zlu, nametnulo mi se pitanje je li najgore iza mene ili ono tek slijedi. Sa životnim potresima na žalost nije tako lako kao u seizmologiji - ne javljaju se uvijek u tri naleta, ali svakako rijetko nastupaju sami. Kad se izredaju, posložim ih na skali i na taj način redovito doprinesem spoznaji da sam do sada previše vremena potratila na relativno zanemariva podrhtavanja, a ponekad se izrodi i ne pretjerano utješan zaključak da se unatoč svemu ipak nije dogodio tsunami.

Nekako sam, razmišljajući o svemu što me snašlo, uspjela uočiti i svojevrsnu pravilnost na seizmogramu svoje prošlosti: čini se da se nepredviđene promjene u mom životu pojavljuju svake nepune četiri godine. Pri čemu se radi o totalno beskorisnoj informaciji jer nisam sklona tražiti dublje značenje u tome, već smatram da je riječ o pukoj slučajnosti. Ne postoji sustav za predviđanje trenutka ni razmjera iduće moje osobne katastrofe, ali zato mogu s velikom sigurnošću predvidjeti da će ih kad-tad biti još.

Pitam se samo kakve ću obrambene mjere, tj. mehanizme razviti do idućeg smrtnog slučaja, velikog razočaranja ili tragične samospoznaje. Mislim da sam trenutno u jedinoj fazi nošenja s ovakvim problemima koja mi donekle leži: u fazi ignoriranja ili negiranja. I zaista mi s vremena na vrijeme polazi za rukom: spremam police, praznim ladice istovremeno puneći kutije starim uspomenama, uvjeravajući se da će ispod poklopca dovoljno dugo ostati skriven period mog života koji, iako nekada dobar, sada jednostavno boli. Uostalom, što je daleko od očiju, daleko je od srca, a što je daleko od srca, napustilo me samo jednom.

Dok sam ovako pretraživala po svojim vlastitim ruševinama, odjednom mi je sinula nova misao: malo je toga u životu što uistinu možemo kontrolirati. Preostaje nam samo da se oko toga potrudimo i tako se vratimo u mirno, aseizmičko područje.

	kolovoz, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?

Tko je Flowergirl?

Zagrepčanka u 25. godini.
Sve dalje i dalje od diplome.
Pomalo podvojena ličnost.
I što je najbitnije: svjesna (poput Matissea) da uvijek postoji cvijeće za one koji ga žele vidjeti.

Opis bloga

When the head of state didn't play guitar,
Not everybody drove a car,
When music really mattered and when radio was king,
When accountants didn't have control
And the media couldn't buy your soul
And computers were still scary and we didn't know everything

I was born too late to a world that doesn't care
Oh I wish I was a punk rocker with flowers in my hair

[All]

Iz arhive

o Blog i ja
o I opet FloraArt
o Što je muškarac bez auta
o Kad narastem bit ću televizor
o Apstinencijska kriza ili kako preživjeti kvar televizora
o Zašto sam Flowergirl
o Pet stvari koje još niste saznali o meni
o Strpljen-spašen (penzioner)
o With faded flowers in my hair
o Kad već političari lažu, vjerujte crtanim likovima
o Kako sam postala voajer
o Žene, žrtve mode: 10 sigurnih znakova da robujete modi
o O dokumentarnim sapunicama i (ne)posvajanju unuka
o Seizmološka aktivnost mog života

Brojač

Free Counter

Kontakt

Moja e-mail adresa

Shortcuts

Filozofica
Hrvoje
Mary
Pegy
Alan
Run
Sinke
Bosa pjevačica
Eugen