Baš sam neki dan razgovarala s frendicom kako holivudske filmske produkcije karakterizira totalni raskorak sa stvarnošću koji nam se vješto nameće kao opipljivi prikaz života. Gotovo da graniči s pranjem mozga. I onda drugi dan pogledam Susan Sarandon i Natalie Portman u "Anywhere But Here" i cijelo vrijeme si mislim: ovo kao da su snimali po meni i mojoj mami. Inspirirano retrospektivnim prikazom mog života, a u potpisu 20th Century Fox.
Ann: Sometimes I just couldn't stand her.
Sometimes I hated her.
Sometimes I thought she was ruining my life.
What kept me going was knowing that one day I would leave her.
Kao da mi govori iz duše. Jednog dana ću se iseliti i konačno preuzeti život u svoje ruke, sama odlučivati o velikim i malim stvarima, učiti iz vlastitih pogrešaka i biti pošteđena sveprisutne, sveobuhvatne kritike na vlastiti račun. Kada će konačno taj trenutak?
Ann's Mum: I am your mother, and I know what is best for you because that is my job.
Da mi je novčić svaki put kad čujem nešto ovoga tipa već bih imala osiguranu budućnost. Roditelji uvijek znaju što je za nas najbolje, osobito mame. Obiluju dobrim savjetima. Kad kod mene nešto pođe po zlu, mama zna zašto: "Sama si kriva jer nikada ne primaš savjete." Obiluju i dobrim namjerama. A znamo da je put do pakla popločen dobrim namjerama. Njihova briga često podrazumijeva intervencije u našem životu i pokušaje preuzimanja potpune kontrole.
Ann: I hate my hair. Ann’s Mum: It's one of your strongest assets. Ann: I'm gonna cut it off. Ann’s Mum: Over my dead body. Ann: Ok.
Kada sam zadnji put odlučila odrezati kosu, mama je suptilno izvukla neke moje grozne fotografije iz srednje kad sam bila kratko ošišana. Nije postigla željeni učinak pa je prešla na plan B - prije odlaska frizeru zakukala je: "Nikad mi nisi dala da ti spletem pletenicu. Kad si bila mala, svi su se divili kakve sam ti lijepe pletenice plela." Ova je priča od srca nasmijala moju frizerku.
Ann's Mum: Maybe if you got yourself a little after-school job, you'd know what I'm talking about.
Nisu imali razloga da me potiču da tražim posao, ali češće slušam onu priču da bih, kad bih više sudjelovala u kućanskim poslovima, neke stvari više razumjela i znala cijeniti. Klasični sindrom kućanica.
Ann: I took out an ad in the newspaper once: "15-year-old seeks home - neat, pretty, good student." I got 79 replies. I never opened them. I was afraid the temptation would be too great.
Mislim da sam bila u šestom razredu kad sam prijetila mami i tati da ću se prvom prilikom udati za koga bilo samo da ih se riješim. Bila sam smrtno ozbiljna, ali ipak mi nisu povjerovali.
Friend: You look alike, you two. Ann: No. Ann’s Mum: Oh, thanks. Ann: No, we don't. I look like my dad. Ann’s Mum: Just his chin.
Kad sam bila mala, ljudi koji su mi poznavali roditelje uvijek su govorili da sam "pljunuti tata". Oni koji su poznavali samo mamu tvrdili su da sam na nju, uglavnom zbog kose. I tako sam jednom, ne tako davno, pokušavala razuvjeriti neku maminu poznanicu da nisam na mamu jer sam ja "pljunuti tata". Mama se smrtno uvrijedila.
Ann: My mom dragged me to an audition. She would not give up on her fantasy of me becoming an actress.
Zanimljivo je da me nisu baš puno gurali u nešto, nego su me gurali od nečega. Nemoj upisati srednju muzičku. Nemoj upisati tu gimnaziju. Nemoj upisati taj faks. Zaista im ne mogu predbaciti da su me na nešto prisiljavali.
Ann: What is a grunion? Friend: It's a little coastal fish. It comes up on shore every once in a while during high tide and lays its eggs in the moonlight. And then it dies.
Ann’s Mum: It's yet another example of a mother giving her life for her child.
Vjerujem da bi ova analogija oduševila mnoge mame.
Ann’s Mum: Did she tell you any of the good things that I did? 'Cause I did a lot of good things. Policeman: I just need the license … Ann’s Mum: She's always had a warm home, food … Policeman: Lady … Ann’s Mum: .. clothing … Policeman: Lady … Ann’s Mum: The best school system. Did she tell you that?! Policeman: No, ma'am. Gimme that license, please.
Istina, roditelji u pravilu daju sve od sebe da nam osiguraju topli dom, hranu i odjeću, školovanje. Žrtvuju se da bi nama bilo bolje. Žrtvuju i svoje snove. Ponekad znaju i pretjerati sa žrtvama.
Ann: Even if you can't stand her, even if you hate her, even if she's ruining your life, there's … there's something about my mother. Some romance... some power. And when she dies... the world will be flat. Too simple, too fair... too reasonable.
Naježila sam se nakon ovoga i zapitala nisu li to iste riječi kojima završava "Bijeli oleandar", još jedna priča o mamama, doduše vrlo egzotična, u kojoj Michelle Pfeiffer upropaštava život svojoj kćeri Alison Lohman imajući najbolje namjere. Na kraju i ona kaže:
Astrid: No matter how much she's damaged me... no matter how flawed she is... I know my mother loves me.
Težak je život s mamama, a opet na kraju svi zaključimo isto.