Prošle noći sanjala sam u maniri Charlesa Dickensa i njegove Božićne priče. Ili Božićne pjesme, kako želite.
Duh sadašnjosti poprimio je lik kolegice s faksa, prividno vrlo simpatične cure koja me više puta do sada uspjela izigrati zlorabeći moje povjerenje ili, štoviše, naivnost pa tako u posljednje vrijeme dobro pazim da nam vrhunac teme za razgovor bude vremenska prognoza. Sanjala sam da mi preostaju dva dana da predam tri labosa, a nisam spremila niti jedan, za razliku od prije spomenute kolegice kojoj je to trenutno polazilo za rukom. Sinulo mi je da tražim pomoć od svoje najbolje frendice s faksa jer je ona to već sve riješila, ali nešto mi nije dalo. Uostalom, zašto bi ona opet gubila vrijeme s mojim zaostacima. Vjerujem da ste nas već ranije susreli u onoj basni o cvrčku i mravu - ja sam cvrčala dok je ona skupljala zimnicu, tj. polagala ispite. Eto, tko previše cvrči, usred ljeta sanja ovakve snove.
Oko 6 ujutro probudilo me nekakvo pištanje. Slutim da su susjedi otišli na more ostavivši svoju vekericu da nas budi. Kako obzirno. Vratila sam se u krevet, poklopila se jastukom po glavi i zaspala.
Duh prošlih vremena bio je prilično nemilosrdan. Bila sam na nedjeljnoj misi i župnik me tražio da čitam molitvu vjernika. Nakon propovjedi ostavila sam svoj cvjetni kišobran gospođi koja je stajala kraj mene i kroz gužvu se uputila prema propovjedaonici. Gotovo da sam se spotaknula o curu koja je sa mnom išla u osnovnu te bi, s obzirom na bullying koji mi je tada priuštila, bilo opravdano reći da je ironično susresti je na misi. Kad sam konačno stigla do mikrofona, nisam znala što trebam pročitati. Nasumce sam odabrala tekst na engleskom i pokušala prevesti (ovo je vrlo vjerojatno podsvjesni plod spoznaje da mi znanje engleskog sve više i više mršavi). Netko je nešto dobacio iz "publike" pa sam prekinula i pokupila se. Sjela sam posramljeno u zadnje redove i ugledala još jednu gnjavatoricu iz osnovne, inače odličnu frendicu prije spomenute. Radije sanjam gnjavatorice iz gimnazije, tamo je ženski rivalitet barem bio donekle sofisticiran i umjeren.
Da stvar bude bolja, u klupi iza mene sjedili su moji nekadašnji prijatelji iz vjerske zajednice. Okrenula sam se i pogledala ih s namjerom da ih pozdravim. Dočekao me hladan i nezainteresiran pogled dviju cura. Istina, nikada nisu ni bile susretljivije prema meni. Pored njih je sjedio moj bivši. Misa je završila pa sam otišla u sakristiju da se ispričam za neuspjelo čitanje molitve vjernika, no župnik je bio zauzet. Izlazeći iz crkve prošla sam pored dvorišta u kojem je bio parkiran auto, a u autu dva štenca nalik na mog nedavno uginulog psa.
Moj bivši je stajao nešto dalje. Ispričao mi je kako se preselio u drugi dio grada, u veću kuću s vrtom. Djelovao je vrlo zadovoljno. Baš kad sam mu pokušala objasniti da mi je drago za njega, ali se istovremeno osjećam još gore jer je njemu puno bolje nego meni te o kakvom je efektu kontrasta riječ, probudila sam se.
Sa hodnika se čula galama. Mama i tata prepirali su se tko od njih nosi krivnju za moj (ne)odgoj. Naravno, odmah sam se zapitala što li sam sad opet skrivila. Sigurno nije vrijedno uskraćenog susreta s duhom budućih vremena.
Pouka priče: ukoliko slučajno u kutiju slažete dobre i loše uspomene, imajte na umu da je riječ o Pandorinoj kutiji i da će vam nakon toga možda trebati usluge kakvog Freuda.
Post je objavljen 04.08.2006. u 14:32 sati.