Preživjela sam tri tjedna u svijetu bloganja i - tko bi rekao - nenadano mi je porasla doza samokritike pa sam primorana javiti vam da upravo zaključujem prvu eksperimentalnu fazu. Moj blog je moj psihijatar, možda ne jednako efikasan kao tradicionalna izvedba, ali svakako mnogo povoljniji uz blagodat zvanu brzi Internet ili pučki rečeno jeftini Internet (na ovome mjestu uočite da sam izbjegla besplatno reklamirati izrabljivačke kompanije u boji ciklame). Kao takav, rado će pretrpjeti gorke riječi i nesuvisle struje misli te pritom neće pocrveniti od srama. U trenucima velike neugode samo će šutjeti u nadi da ćete sami spoznati gdje ste pogriješili. I pritom žaliti da vam ne može prepisati nekakve lijekove. Apaurine, na primjer. Ili nešto protiv depresije, tableticu životne radosti. Ponekad je i više od psihijatra, nešto kao rame za plakanje s nepovoljnom popratnom pojavom namakanja tastature ili jednostavno strpljivi prijatelj. Kad pogledam druge blogove - prijatelje njihovih autora, shvatim kako su mnogi osjetno sretniji u usporedbi s mojim. Primjerice, blog novootkrivenog hrvatskog Kishona koji je toliko genijalan da se, iako i sam svjestan svoje veličine, nije umislio. Ili onaj najpismenijeg meni poznatog novinara koji osim zaljubljenosti u profesiju začudo posjeduje i određen nivo, da ne kažem kičmu. Zatim studentski blogovi koji bi trezvenjake mogli uvjeriti da na kraju krajeva možda i nije tako loše da svijet ostaje na mladima. I još mnogi čiji su autori "ni na nebu ni na zemlji", totalno drugačiji od drugih. A opet, ima i onih gdje su mi tekstovi predugi, autori prekomplicirani... I tako mi se neki dan dogodilo prosvjetljenje: nisam ni ja daleko od toga. Zato ubuduće očekujte nešto drugačiji pristup i originalniji stil. Kvalitetu ispred kvantitete. Ako mi pođe za rukom.