Bio je to pun pogodak kada sam ovaj film pričekao i pogledao u kinu. Zašto? Pa naslov podosta govori o njemu, ali nije da sadržaj stane u naslov kao u većine filmova blockbuster kvalitete koji se gledaju unas.
Prvo bih htio spomenuti nešto o Mikeu Leighu. Ako krenete surfati netom prva stvar na koju ćete naići u pogledu ovog autora je kako on radi socialno realistične filmove koji su usredotočeni na banalne sukobe svakodnevice običnih ljudi.

I da u intervjuu koji je dao u povodu ovog filma da izuzetno voli svoje filmove što je kako je i sam rekao nevjerojatno bitna pretpostavka za interakciju između njega i publike kroza film. Dakle radio je film koji je htio da postane njegov najbolji film. Nadalje je podosta bitno za razumijevanje ovog po naravi konstrukcije izuzetno jednostavnog filma i da je ovo portretni film, sam autor ga u to svrstava, u kojem vidite glavni lik i njegov život u interakciji sa životima svojih cimera, ljudi s posla, prijatelja, rodbine i ljubavi. Raspored pri tom nije bitan.

Filmom osim sadržaj dominira i glumica koja je obilježilja zadnja tri filma Mike Leigha, to je u ulozi Poppy Sally Hawkins. Oni koji je još nisu dosad uspjeli vidjeti glumila je i prošlogodišnjem odličnom filmu Cassandra's Dream uz bok Ewanu McGregoru i Colinu Farrellu. Ako se podublje istraži njena filmografija tu su još i sudjelovanja u mega uspješnoj, odličnoj britanskoj komediji, seriji Little Britain. Uglavnom jedna je to od talentiranijih ako ne i najbolja današnja britanska glumica. Mogućnost njene transformacije je zapanjujuća. Znam, sve je to gluma ali riječ je o dijametralno suprotnim ulogama. Eto u Cassandras dream je glumila plavušu po svim onim stereotipima koji ih biju a u Leighovom filmu je to jedna inteligentna, mlada, uspješna, izuzetno zabavna, nevjerojatno pozitivna osoba... osoba koju svakako poželite imati uza se. Ona ne gleda svijet negativno, već sve gleda kroz prizmu pozitivnog, ružičastog i pomalo nekima iskrivljeno iritantnog. No... tu se zapravo odajemo i priznajemo duboko sebi samima tko smo i kako gledamo svijet. Da li smo afirmativni ili negativni. Ovo je lakmus za nas same.
Ali da se vratim filmu. Ova komedija je od samog početka izuzetno ekstatična i smijete se od samog početka dogodovštinama djevojke Poppy. Taj urnebes počinje od njena ulaska u trgovinu knjigama negdje usred Londona (mjesto radnje za ovaj film je nebitno) gdje se krene zafrkavati i uveseljavati učmali i pomalo sivi puk grada te nadalje (kroz film), zapravo zadavši si jedan izuzetno visoki ritam u kojem nikako da posustane. Naravno pozadina cijele priče je vječna ljudska potraga za srećom. Poppy je izuzetno sretna i u glavi sređena žena.


Pitanje je gdje je srodna duša za našu Poppy. Teško je naći takvu istu, ili barem sličnu. Većina ne shvaća njen izvrstan humor. Jedino donekle njene seke i prijateljica. No, one da i pokušavaju ne mogu biti na njenom nivou.
Gledajući film neumitno se upitate da li znate takove likove. Naravno da znamo od psihopata koje susrećete po raznim učionicama i NSK-aima do uberpozitivnih ljudi. Je... jednino što ja mogu reći da nisam našao ... još u svom životu na tako pozitivnu osobu kao što je Poppy. Naravno da je teško biti takvom jer za to treba izuzetna inteligencija, jer iako možda vam se učini blesava i šašava ona iza te sve nazovi mo to uvjetno šarade ima jednu izuzetno inteligentnu poruku. Nekad mi se činilo da i ja u svojem kontingentu poznanika, prijatelja imam ponekog takvog. No od tih nekoliko kandidatkinja za sve mogu reći da su one u naravni depresivne, negativne i lažnjaci, zapravo glume takve osobe jer se žele svidjeti drugima. Naime Poppy ne ogovara, nije zajedljiva nekako me najviše podsjetila na Zvončicu.

Uglavnom ovakav pozitivan film nisam vidio sve od "Amelie" ili "Eagle vs. Shark". Više nego jednom sam susreo usporedbe sa tom francuskom uspješnicom, ali nikad u naravi nisam iskusio isti osjećaj kao onaj prvi puta gledajući Amelie. Ovaj film može poslužiti kao lijek svima onima koji od šume ne vide drveće, ili od problema ne vide i lijepšu stranu života.

Osim ovog impresivnog ženskog lika, naravno postoji kontrauteg. Ta protuteža u vidu realnosti, pesimizma i sveopćeg negativizma se personificira u: liku malog dječarca koji provodi bulling u školi gdje radi "naša snaša", i Poppyinog učitelja vožnje. Taj učitelj vožnje je totalni "frik". Režiser vrlo uspješno na momenat vas kao na elastičnim užetom na bungie jumpingu vraća nazad u realnost i zapravo svu tu ružičastu hiperrealnost svijeta po Poppy on na moment pred kraj urušava sa tim čuknutim, čudnovatim likom učitelja. Osjećaj je to kao vožnja u autu s klimom ofrljenom do daske na najsunčaniji, najtopliji dan gdje naravno pri kraju vožnje morate prije izlaska isključiti klimu... jerbo bi se mogli srušiti najmanje u nesvijest po izlasku van. Tako je nekao kao moderator našim zdravljem postupio iznenadno, ili ne sam režiser Leigh. Ne mogu mu reći hvala, no svakako riječ je o jednom intenzivnom događaju, i o tome kako biti sretan i kako davati, i davati, i davati i da film bi se glat mogao zvati i Poppy.

I dva savjeta za kraj, od kojih bi prvi bio ako vam nedajBože instruktor vožnje veli EnRaHa ... tutanj iz auta i prvom slijedećom prilikom promijenite instruktora, a drugi bi bio da ovaj film nikako ne gledati sami, bolje ćete se smijati zajedno i moći o koječemu pričati ... nakon.

Ne znam što bih ja kao muškarac mogao reći za njega, prije bi o njemu mogle govoriti žene i mislim da bi to bilo najpoštenije. On, Paul Newman bio je miljenik žena iako je iza sebe imao dugotrajan brak. Ono što mogu prenijeti je mišljenje jedne žene recimo suvremenice samog Paula. Rekla je da je bio jedan od velike trojice/četvorice američkog filma šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih prošlog stoljeća. Gradacija po nekoj ljestvici muževnosti koja bi bila po toj gospođi išla bi prvo od Steve McQueena zatim Paul Newmana onda bi na red došao Robert Redford itek na kraju možda Clint Eastwood.
To je slika sa te strane no ono što meni znači smrt ovog glumca jest da je ovaj put od svih smrti filmskih ljudi, ovaj put se ugasila jedna od najvećih zvijezda na nebu filmske umjetnosti.
Umro je tiho kako je zapravo i živio, od raka u 83-oj godini života. Rekli bi mudri ljudi u lijepim godinama je umro. Ostavio je kako svijetu općenito tako i svijetu kulture neizbrisiv trag. Glumio je u po imdb-u preko 80-tak što filmskih što televizijskih uloga. Najpoznatiji filmovi, jer je prije svega poznat kao vrstan glumac, su mu bili "Cool hand Luke", "Butch Cassidy and the Sundance Kid" (kao Butch uz Roberta Redforda je ostvario prvi puta zvjezdane vrhunce), "The Sting", "The Color of Money" (u tom filmu je konačno nakon osam nominacija osvojio svoj prvi Oscar) u kojem je ostvario jednu od uloga sa Tomicom (o kojoj ako igrate biljar morate znati, to je svojevrsna početnica za sve biljariste) i kojeg je na setu toliko zainteresirao za automoto sport ili Indycar da je skoro film "Days of thunder" njegovih ruku djelo no, nije njegov filmski trag vidljiv samo u 70-ima i 80-tima on je itekako prisutan u 60-tima ("Cool hand Luke", "The Hustler") gdje je glumio u jednom od ponajboljih Hitchovih filmova "Torn Curtain" . Teško je ne izdvojiti nekih od filmova iz njegove prebogate karijere. Bilo je tu i westerna i suradnje sa najpoznatijim režiserima koji su hodali svijetom, posebno mi je drag "The Life and Times of Judge Roy Bean" koji je zapravo možda i futuristički film koji govori o uspostavi jedne začudne vlasti na divljem zapadu i koji bi uskoro jedino mogao i funkcionirati u ovom poludjelom svijetu. Uloga sa uvijek lijepom i očaravajućom Liz Taylor (ženom sa ljučibastim očima) u "Cat on a Hot Tin Roof" dala mu je biljeg u ženskom svijetu kao jednog od poželjnijih i nepopravljivih romantičara, no on je bio u braku 50 godina sa jednako velikom glumicom Joanne Woodward s kojom je ostvario nekoliko zapaženih uloga. Kao primjer bih iznio jedan film koji je nedavno bio na nekoj od naših dalekovidnica, "Mr. & Mrs. Bridge" (jedan pravi topli obiteljski film za nedeljno popodne poslije ručka) i film po kojem je poznat u svijetu režije, a ostvario ga je u suradnji sa Joanne "The Glass Menagerie" (a upoznali su se daleke 58 godine na setu "The Long Hot Summer" )

... uz pjesmu iz meni najdražeg zatvorskog filma sa duhom godina u kojima je sniman, sa jednom zanimljivom epizodnom ženskom ulogom, sa jednom od legendarnijih uloga još živućeg George Kennedya kao zatvorskog razbijača (sve dok se nije pojavio Luke) opraštam se od najvećeg od najvećih, zbogom i laka ti zemlja...

... po odluci žirija svaki član žirija je dodijelio svoj Grand prix, dok je žiri filmskih kritičara donio je jednoglasnu odluku i dodijelio Nagradu filmske kritike, a Fuji nagradu dodijelila Udruga za audiovizualna istrazivanja 25 FPS.
Nagrade su kako slijede:

Ivan Ladislav Galeta:
Grand prix: Under Construction, Zhenchen Liu
Posebno priznanje: Bildfenster / Fensterbilder, Bert Gottschalk

Jurgen Reble:
Grand prix: De dentro, Peter Conrad Beyer

Brent Klinkum:
Grand prix: Loudthings, Telcosystems
Posebno priznanje: Kempinski, Neil Beloufa


Nagrada filmskih kritičara:
Vertigo Rush, Johann Lurf

Nagrada FUJI:
Ručak, Ana Hušman

Nagrada publike:
Juhnanako no kuhan to ippiki no ujimushi de kohseisareta sakuhin, Isamu Hirabayashi

... posebno sam zadovoljan zadnjim i smatram taj film najboljim od onoga što sam na programu festivala vidio. Dakle moj izbor za pobjednika bi bio film o crvu i reinkarnaciji. Za sve one koji su propustili dešavanja na festivalu preporučam da danas svrate u 18h u kino SC te da vide pobjednike.
Vidimo se dogodine.

... eto nek vam bude žao što niste bili na Animafestu. Inače sam dugo tragao i moljakao za ovaj film dok jučer nisam u razgovoru sa svojim društvancem na 25FPS-u došao do saznanja da blaženi jutjub ima ovaj animirani film. Film je bio pregenijalan i ostao je takvim, a to može doći samo od nekog tko je isto takav i k tome izuzetno skroman i nije na nekom egotripu. Ovaj filmić je za sve koji su sada doma i oklijevaju da odu malo na zrak i u šumu. Ko zna možda bi tamo mogli naletiti i na ovu situaciju.

... trebao bi glasiti naslov ponad vratiju kina SC-e. Naime filmovi su koliko sam i jučer imao prilike za vidjeti jako dobro posjećeni. Publika se udomaćila i unose alkoholne podstrekivače atmosfere, no jedino što mogu primjetiti da i dalje vlada Gromka tišina. Zašto? Čemu? Dobro nismo djeca da moramo komentirati svaki kadar, ali opet ističem ovdje nema dijaloga, nema nekog klasičnog storytellinga, praktički se možete uključiti u radnju kad god poželite.
Posebno je bila iritantna tišina na zadnjem filmu jerbo je bio nijemi film.
Naime ovo ne bih spominjao da recimo publika kada tako uberpozornoutišini prati događanja na platnu recimo i prolomi jednako iskreni pljesak autoru. Gle ako već tražiš nacistički red u vidu apsolutne tišine budite toliko korektni pa i nagradite filmove čime jedino i morete, a to je pljesak.
Jučerašnji dan mogu proglasiti interesantnim što se tiče filmova, ali jednako interesantnim što se tiće razgovora koje sam vodio sa izuzetno interesantnim društvom u It& kaffe baru. Društvo uz glavnog filmskog kritičara Vjesnika Božidara Trkulje pravio mi je dvojac s festivala Simon Bogojević Narath i njegov kumpanjo Mario Kalogjera.

Bio je to inspirativan razgovor sa ovim trojcem filmski potkovanih i obrazovanih ljudi. Neki drugi put ću to i zabilježiti na neki od medija pa da s vama to i tu podjelim.
Osim tog bio je tu odličan koncert mješovitog dvojca iz austrijske prijestolnice koji je puštao zanimljivu glazbu, Sixpack sound sistem. Bili su odlični a to je bilo vidljivo po mnoštvu ljudi u samom kafiću koja se u jednoj opuštenoj atmosferi lagano gibala. Curke su si malo i zaplesale, ne. Čim se komadi tak opuste znači da je čist ok.

Osim toga naravno bila je tu i konkurencija u gl. dv. SC-a. Iako sam bio oprezan da ne naletim na "minu" došao sam u opušten u dvoranu krenu gledat konkurenciju. Prika i ja, možda ovaj put ja više, smo komentirali filmove i imali svoj mali brainstorming. Uglavnom prvi film večeri je bio portugalski "Slow boat to China" i iako je nekima bio izuzetno dosadan zbog pretapanja pojedinih slika ...meni je možda zbog dobre zajebancije bio baš zabavan. Nasmijao sam jerbo je sve ono smiješno bilo u tekstu koji je išao ispod tih sporopretapajućih slika. I da ljudi iako su mislili da je gotovo u jednom trenutku i to nagradili pljeskom morali su se u roku par sekunda zbog vica samog režisera sneveselit jer je ondak uslijedilo još nešto sporopretapajućih slika te kusur dijaloga kroz titlove.
Poslije toga je uslijedio i film koji me najviše inspirirao na razmišljanje, o tome što zapravo autor želi nama poručiti i koliko nas želi zajebavati, potezati za nos. Riječ je o filmu "O, slobodo" Bena Riversa iz U.K. koji je snimio zapravo dokumentarac. O čemu? Pa o nekoj divljini koju sam probao smjestiti negdje u Aziju ili tako negdje. Čim sam to probao učiniti režiser je bio korak ispred mene i nabio je svojim dječjim protagonistima nekakve maske na glavu tako da se nije moglo protumačiti ili čisto vizualnom metodom utvrditi o kojem je to kontinentu riječ. Vrlo mudro i bezobrazno od njega. S druge strane na taj način se zaštitio od kojekavih dušebrižnika jer se ne može utvrditi identitet djece i optužiti ga za šta već. Dakle on me je zaj... Film sam po sebi je dakle neka vrsta dokumentarca. No to mogu ustvrditi za cjelokupni program te večeri. Naime sve su to neke vrste dokumentaraca na hormonima.
Zatim je uslijedilo nešto što mogu samo prozvati bolesnim umom nekog od tih autora koji su dali te filmove ovome festivalu njegovoj publici na uvid. Naime iako volim crni humor i cinizam ... nisam baš uvijek i za to raspoložen pa te i takve filmove ne mogu doživjeti kao neko tepanje i maženje. Naime nasilje u obitelji pa k tome i pričanje o tome pred publikom, pa čak i lažno je pomalo pretenciozno i nepotrebno. Osobno smatram da je lakše posegnuti u nepresušni bunar loših stvari nego posegnuti za puno kompliciranijim ... humorom. Pomalo mi je to i eskapizam tih nekih autora jer lakše je pribjeći nećemu prokušanome pa bio to i loš osjećaj, tuga nego probati malo istraživati smijeh, veselje. Ovo je svakako lakše, a i sigurno će se ljudi positovjetiti i sažaliti. Osobno nije mi to ništa posebno.
U drugom bloku je bilo i nečega što bih mogao nazvati "programom za profinjene erotomane", bilo je tu i cica i najdražeg glavnog ženskog spolnog organa. Naime pobrojao sam, igrajući se, nekih sedam do osam pari sisa i nekoliko pojava "maca" na ekranu filma "De dentro", no vidim da autor nije samo htio eksplicitno prikazati kratkim, munjevitim kadrovima ljepotu ženskog tijela (koji su se izmjenjivali sa slikom kornjače) već je dao nam to naslutiti i kroza neke recimo sakrivene poruke. Kako? Pa u jednom trenutku gledajući film zalazite sa autorom u neku zgradu kroza neka vrata, koja bi mogla simbolizirati vaginu a onda dolazite u prašumu, na vodu što bi pak mogla simbolizirati kroz vlažnost i sam seksualni čin.
U impresumu je priča o nekim tamo šamanskim običajima (je my ass), no sve će vam biti jasno kad vam velim da je autor Peter Beyer ... Švabo. Mislim mogao je biti iskren prema selektorima pa reći im da je otišao u El Mehiko ne bi li snimio malo erotskog materijala. Bilo bi to fer, a ne da sve nas dovedu u zabludu da u toku filma idemo čitati program i nevjerovati očima koje kažu drugačije.
Preposljednji film "Portland, Oregon 1931." je bio izuzetno zamoran iako je prikazivao opet dokumentarističkom metodom neki događaj na otvorenom i rekreaciju ono što se moglo vidjeti je bila slika koja je bježala po dužini cjelinom samog platna. Malo je to ipak prezamorno za oči. Ma šta ... boli glava. No i tome je došao kraj, a onda opet malo sisa, trudinca pa posteljica. Mislim koji mu to fazon bio sa tom posteljicom. Riječ je o filmu Johna Pricea "Rođenje" . Čovjek je, kao i neki u prvom dijelu programa, zapravo napravio obiteljski film i dokumentirao rođenje svoga djeteta. No, prikazivanje posteljice čak i u crno bijeloj tehnici ... nije mu trebalo. Čemu to? Ako je htio ići toliko daleko mogao je pojesti tu posteljicu. I da film je bio projiciran u protuprirodnoj tišini. Meni je to bilo izuzetno smiješno. Ljudi su se stvarno upirali ne bi li shvatili smisao ... ah. Ljudi opustite se, film je samo opsjena ne treba to k srcu uzimati.

... i da za kraj onaj film koji se nekima ovdje koji navraćaju jako svidio neki dan na otvaranju je o Titanicu. Bojao sam se da je tako, moji najcrnji snovi su se jučer ostvarili saznanjem da je tip napravio kolaž lica sretnih ljudi prije potonuća.

Ne znam zašto je utorak odabran za otvaranje dvaju značajnih kulturnih, filmskih manifestacija u gradu i zbog čega se to moralo poklopit i praktički gristi jedan drugome ruku kad se to moglo pomaknuti dan prije ili kasnije. Naime u kinu Tuškanac je taj dan bilo službeno otvaranje jesensko-zimskog programa s filmom Petra Krelje "Preko granice" u koliko sam vidio dupkom punom kinu i ono drugo je bilo otvaranje prvog po redu filmskog festivala u gradu na jednoj rijeci, 25FPS.

Opet se tražilo od mene nemoguće, astralna projekcija ili u najmanju ruku dvojnika sa stalnim video linkom. Odabrao sam ne po inerciji već po nekom broju prijatelja koji sam mogao očekivati na nekom od ta dva mjesta događanja. Dakle odabir je ovaj put pao bez obzira na izuzetno zanimljivu ponudu HFS i kina Tuškanac i definitivno našeg najboljeg dokumentariste Petra Krelje na otvaranje 4 izdanja 25 fps. Šta ćete još sam dobio od festivala (šatro) i stručno vodstvo kroz eksperimentalni film u vidu jednog našeg eminetnog filmskog stručnjaka i kritičara tako da se to nije odbiljalo.

Ono što mogu primjetiti da što se tiće publike kina SC da je bilo pomalo uštogljeno i preservilno za ono što se odigravalo na platnu. Naime to je kratkometražna forma i koliko god mnogima bilo normalno da se filmovi gledaju u tišini ipak poneki komentar u vidu nekog šapta je i dozvoljen. Pa nije to sad sat koncerta ozbiljne glazbe gdje je dijalog bitan element filma koji ne dopušta ništa osim kristalno čiste tišine kroz koju jedino putuju ozbiljno glazbene note. Ne to nije to. Nije to bar za mene ukoliko se nađe neki sugovornik.

Eto vidio sam nekoliko dobrih filmova, sreća... možda no zna se potrefit. Filmovi tog prvog dana jeseni bili su redom ovi:
brazilski Ivana Moralesa, "Antonio može",
hrvatski Ane Hušman "Ručak",
japanski Isame Hirabayshia "Priča konstruirana od 17 dijelova prostora i 1 crva",
belgijskoameričanski Nicholas Provosta "Točka zapleta",
brazilijanskofrancuski Wagner Moralesa "Divljina",
i američanski Bill Morrisona "Tko od vode"

... i sad stvarno što zbog mog motiviranog prijatelja a što zbog izvrsnih filmova moram priznati da teško mogu i jedan od ovih kratkiša nazvati pilanom tjedna. Dakle prvi film je zapravo jedna pjesnička vizija nekih faza života u kojima ili postojimo ili ne, ili se kako u impresumu programa kaže predamo ili ne. Opisuje pojedine segmente odbijanja, ljubavi i postojanja.
Ručak je impresivno napravljen film o poučku, netiketi za vrijeme i prije ručka ... u gostima ili kod kuće. Zanimljive su mi bile faze pripreme seta od nule pa do završenog seta, naravno na ubrzani način.
I onda dolazimo do sredine programa večeri koji je po nekom budističkokršćanskom poučku bio najzanimljiviji. Pri tom mislim na onu teoriju zlatne sredine. U filmu Priča konstruirana od 17 dijelova prostora i 1 crva se radi o malom crvu. Crv je možebitna reinkarnacija nekog preminulog čovjeka. Crv ima pamet tog čovjeka no svejedno se pita nekih stvari čisto tipičnih za prolaznost život tako jednog malog bića. Pada sa neke visine i ne bude mu ništa pri tom shvaćajući krhkost ljudskog života. I na kraju i tom crvu se bliži kraj. Jedna od solucija dalje reinkarnacije ponuđena nam od autora je u kamenčić i smisao života kroz prizmu kamena, oblutka, pijeska. Pregenijalan film možda i mogući dobitnik nagrade festa.

Poslije ovoga filma uslijedila su tri filma koja su osim slikom pokušavala dramatiku pojačati svojom glazbenom podlogom, nešto kao u nijemim filmovima. U Točki zapleta radnja se dešava u Velikoj jabuci negdje na Manhattanu. Upravo montažom i maštom autora stvoren je fiktivni zaplet sa ogromnim brojem policijskih automobila i murije pješice. Pitamo se šta se desilo. Naravno nitko se od prolaznika ni ne usudi pitati ih, zašto ih tako tu mnogo. Za pohvalu u ovom filmu je sama fotografija te izuzetno dobro prenijeta paranoja jednog takvog društva koje živi u strahu kao što je američansko.
U Divljini mi nisu bili u koherentni slika i glazba tj. reakcije turista/putnika na brodu i onoga na što nailaze. Priroda, njena surovost i lijepota koja se naziru kroz prozore tog turstičkog broda je prelijepa. Ledenjaci fantastični, no možda je mašta autora bila prevelika i jednostavno je pukla u nemoći da pomakne s nulte točke smrzavanja nezainteresiranost putnika za ono na što nailaze. Jednostavno nije.
Posljednji film večeri Tko od vode je bio kao prozor u prošlost u duše koje odavno nisu tu. Ovdje ću se kao i moj prika s iskustvom složiti da možda nije ok da se kopa po tim analogno digitalnim duševnim imprintima na filmu i pokušava se stvoriti nešto što nije. Ne znam zašto, ali cijelo vrijeme sam promišljao u dva pravca tijekom filma. Jedan bi bio taj da su ovo zadnji dani nekih ljudi na ... Titanicu, zadnji momenti sreće, ili je ovo možda Queen Mary i ljudi su ipak došli na svoj cilj. Svejedno riječ je o jednom prozoru u prošlost. U stil toga doba. U razdoblje polucilindara, mustaća, charlstona. I da, nekako sam u razgovoru sa svojim prijateljem dobio dojam... ako je ovo bio neki prosjek ljudi toga doba da su danas ljudi puno ljepši nego tada. Na filmu sam vidio samo jednog ili dva ono prosječno dobra komada. Šta ćete, mašta je išla u puno pravaca. Rekao bih da je jedan, unatoč svemu, favorita za nagradu koji su se istakli tog dana.

Nakon ipak ne toliko zahtijevne projekcije uslijedio je partyohnedomjenak, ali zato je bilo za sve dobronamjerne koji to vole rakijetine. Dakle vesela karavana filmskih entuzijasta se preselila u kafe bar it& gdje sam osim poznatih, i dragih mi lica iz Motovunske filmske epopeje susreo i jednog novog lika za kojeg sam isprva mislio da je jedna od Borgovih radilica, no kasnije sam na uvjeravanje mog sugovornika i djelatnika iz staffa 25 FPS-a bio smiren. Naime bio je to djelatnik keramičke industrije iz Zaprešića, poznatiji kao Štijef i njegov prijatelj Dj iz artperformans dvojca Skasapiens. Dakle ovo je bio dobronamjerni pripadnik robotike među nama i oma objekt uslikavanja mnogih fotograski nastrojenih pripadnika prisutne partijanerske sile. I da moram priznati da je mali puštao ok glazbu, ono bio je to flashback u 70 i 60-te, Štijef (inače rodom iz Klanjca) ima stila. Šteta što je ova maskota festivala morala zbog možebitnog pregorijevanja elektromotora mogla biti s nama tamo jedno veče, no bit će prilike.

A danas kažu bit će ludilo od filmova, tako da se to ne bi trebalo propustiti. Danas je jedini dan kad se nešto i plaća na ovom festu. To je nastup nizozemske grupe Telcosystems u 22 sata, Teatar &td s prvim nastupom pred zagrebačkom i hrvatskom publikom u programu Expanded cinema – Mortals Electric uz 5.1 surround sound. Ulaz se naplacuje na dan koncerta 45 kuna.

Eto bliži se možda najbitniji događaj jeseni u gradu te polako kapaju vijesti o programu. Tako je nedavno na stranicama ZFF-a osvanula i vjestica o ovome:

'Zadovoljstvo nam je ove godine u programu Film@CRO prikazati strane filmove snimane u Hrvatskoj, među ostalima i 'Limeni Bubanj' Volkera Schloendorffa i 'Suđenje' Orsona Wellesa kao i 'Die Finanzen des Grossherzogs' Friedricha Wilhelma Murnaua, najstariji očuvani film snimljen u Hrvatskoj još davne 1923. koji ćemo objaviti na DVD-u. Izuzetno smo ponosni što ćemo festival otvoriti kratkim filmom Oktavijana Miletića 'Agram Haupstadt Kroatiens' koji je snimio 1943. za njemačke producente i koji nikad nije prikazan u Hrvatskoj. Bundesarchiv upravo restaurira kopiju koju će nakon toga pokloniti Hrvatskoj kinoteci. U programu Velikih 5 predstavljamo hitove pet najvećih europskih filmskih produkcija, Francuske, Španjolske, Velike Britanije, Italije i Njemačke', najavio je novosti direktor ZFF-a Boris T. Matić.

... moram priznati vrlo zanimljivo, s time da nikako se ne smije propustiti i film koji je obilježio generacije Nijemaca, zbog kojeg eto, i danas pohode hrvatska bespuća Like i Dalmacije u potrazi za totemima legendarnog ... Winnetoua.

Eto da najavim današnje otvaranje prvog od filmskih festivala koji najavljuje burnu filmsku jesen i zimu u gradu Zagrebu.
25 FPS je Internacionalni filmski festival eksperimentalnog filma i videa, a za one koji ne znaju : 25 fps označava broj sličica u sekundi (frames per second) prema europskom PAL sustavu (video), za razliku od filma koji ih ima 24, odnosno NTSC sustava koji ih ima 30.
Ove godine nije samo bio Motovun plodan što se tiće zabave i filmova koje sam tamo vidio već i neka poznanstva koja sam sklopio. Tako sam ove godine upoznao nekoliko vrlo simpatičnih, na mjestu, neiskompleksiranih ljudi koji stoje iza ovog filmskog događaja, Sanju Grbin i Marija Kalogjeru. Uglavnom riječ je o jednom vrlo simpatičnom dvojcu koji mi je u tom jednom nevezanom razgovoru dao jednu novu sliku i o njima i o onome što oni jako vole i što je još bitnije ne nameću, ne forsiraju nego na jedan prijazan način prezentiraju. Njima hvala na jednom ispunjenom podnevu u Motovunu i dodatnoj motivaciji da dođem i ove godine na njihov mladi festival, i naravno hvala na uvidu i djeljenju samnom njihove iskrene ljubavi u eksperimentalno filmsko stvaralaštvo. To su ljudi koji stvarno vole to što čine i vrijedi vidjeti što su to selektirali i odabrali za vas.

Inače kako su u presici prije desetak dana najavili za ovo četvrto izdanje Festivala 25 FPS prijavilo se tijekom četiri mjeseca 1.500 radova iz 65 zemalja svijeta, od kojih je selekcijom izabran 41 rad koji će biti prikazan u pet natjecateljskih programa.

U natjecateljskom programu biti će prikazano 460 eksperimentalnih minuta, dok će u popratnim programima i retrospektivama biti prikazano još 68 radova, što ukupan broj filmova na ovogodišnjem festivalu diže na brojku višu od stotinu naslova. Točnije, na ovogodišnjem 25 FPS-u bit će projicirano ukupno 109 naslova, dok će 36 filmova od 41 u natjecateljskom programu imati hrvatsku premijeru.

Vrlo zanimljivo za ovo događanje je prisustvovanje 35 stranih gostiju - filmaša, predstavnika uglednih filmskih festivala (International Film Festival Rotterdam, International Short Film Festival Clermont-Ferrand, International Short Film Festival Hamburg), filmskih distribucija i produkcija te centara za suvremenu umjetnost iz Europe i Sjedinjenih Američkih Država.

Uz tri festivalska Grand Prixa koja dodjeljuju članovi žirija, Nagrade filmske kritike i Nagrade publike, novost u domaćem festivalskom okruženju je Nagrada FUJI koja će se dodijeliti u filmskom materijalu - u 16 mm filmskoj vrpci u vrijednosti od 5.000 kuna. Time 25 FPS daje doprinos aktualnom trudu mnogobrojnih filmaša, pogotovo mlađih generacija, koji ustrajavaju na radu sa specifičnim filmskim medijem, želeći dodatno naglasiti i skrenuti pažnju domaće festivalske publike i na tu činjenicu. Tome u prilog idu podaci o projekcijskim formatima: od 41 rada u selekciji, projicirat će se 19 radova s video formata, te 22 filmske kopije od kojih je 11 radova na 35 mm vrpci i 11 radova na 16 mm vrpci.

U natjecateljskom programu bit će prikazana dva hrvatska rada: "Ručak" Ane Hušman i "Prolaz Karla Draškovića" Željka Sarića. Festivalska novina posvećena domaćoj kratkometražnoj eksperimentalnoj produkciji je program "Focus on Croatia: 2007/2008" sa prvijencima mladih autora, radovima umjetnika iz drugih vizualnih medija i novih radova već etabliranih autora, a na koje se želi skrenuti pažnja podjednako domaće publike ali i stranih kustosa i programera koji svake godine u sve većem broju prisustvuju festivalu i iskazuju interes za hrvatski eksperimentalni film i video.

Ovogodišnja festivalska atrakcija su performansi "proširenog filma" EXPANDED CINEMA na kojima će prvi put u Zagrebu biti predstavljeni audiovizualni kolektivi koji su kino platno "proširili" izvedbom uživo kroz kombiniranje filmske projekcije s glazbenim nastupom. U vizualno i slušno iznimno atraktivnim nastupima, tijekom tri večeri u Teatru &TD predstavit će se nizozemski audiovizualni trio Telcosystems, francuski filmski improvizatorski duo LAFOXE i njemački eksperimentalni duo incite/, razotkrivajući nebrojene mogućnosti kombiniranja slike i zvuka u rasponu od DJ-iranja s komadićima celuloidne vrpce na prepravljenim 16 mm projektorima do miksanja piksela i digitalne buke dobivene sofisticiranim softverskim rješenjima. Gledateljsko iskustvo kakvo Zagreb zasiguno dosad nije doživio!

Novost je i objavljivanje knjige zborničkog karaktera o austrijskoj filmskoj avangardi u festivalskoj biblioteci KVADRATI SEKUNDE. Objavljivanje zbornika teorijskih i filmoloških tekstova posvećenih zasigurno jednoj od najznačajnijih svjetskih filmskih avangardi, bit će popraćeno programom "Skriveno blago" ("Hidden Treasures") za koji je bečki sixpackfilm duboko posegnuo u svoju arhivsku riznicu i pripremio ekskluzivan izbor rijetko prikazivanih, zaboravljenih ili prešućivanih radova filmaša čiji rad ima golem utjecaj na generacije vizualnih umjetnika.

Ovogodišnji festivalski žiri čine njemački "alkemičar" found footage filma Jürgen Reble, hrvatski eksperimentalist svjetskog ugleda Ivan Ladislav Galeta i francuski kustos Brent Klinkum kao voditelj agilnog instituta Transat Vidéo, koji uz mnogobrojne programe i izložbe koproducira instalacije i videoradove. Žiri će se tradicionalno predstaviti retrospektivama vlastitih filmova ili kustoski obrađenih posebnih programa.

Kasnonoćni termin Kina 23, dijela festivala posvećenog srednjometražnom i dugometražnom eksperimentu, donosi pravu filmsku ekskluzivu: pored vrhunaca videoumjetnosti "Incidence of Catastrophe" Garyja Hilla i "Art of Memory" Woodyja Vasulke, tour de force putovanja filmskom materijalnošću "Das goldene Tor" Jürgena Reblea, impresivnog pokušaja davanja odgovora na bazinovsko pitanje što je film "Film ist." Gustava Deutscha, prikazat će se i novorestaurirana verzija remek-djela Jacquesa Tatija "Play Time" i kultno ostvarenje Davida Lyncha "Eraserhead", i to prvi put u Hrvatskoj s originalne 35 mm filmske vrpce.

Ostali festivalski popratni programi bit će zaokruženi u dnevne tematske cjeline, od jezika u videoumjetnosti, zvuka i arhitekture u eksperimentalnom filmu do filmova poznatih književnika poput Williama S. Burroughsa, Jeana Geneta, Samuela Becketta i Forugh Farrokhzad, skrivenih kratkometražnih remek-djela sa zapanjujućom pozadinom, pričom i sudbinom.

Svakoga dana će s početkom u 14.00 sati voditi razgovori "o i oko viđenog" u Caffeu &TD, uz pridružene stručne prezentacije vezane uz uže filmske teme, od prezentacije Programa MEDIA za financiranje europskih audiovizualnih djelatnosti do predstavljanja najnovijih domaćih filmoloških izdanja.

I ove će godine biti objavljen opsežan festivalski katalog na 320 stranica, s uključenim teorijskim i kustoskim tekstovima kao pratnjom i dodatnom obradom svih programa.

Ulaz na SVE FESTIVALSKE PROJEKCIJE u Kinu Studentskog centra je BESPLATAN, a za performanse EXPANDED CINEMA u Teatru &TD se naplaćuje ulaz te se karta može kupiti u pretprodaji po pristupačnoj cijeni na blagajni &TD-a (oko 35kn).

... ovo je dakle srž svega što će se događati u SC-u ovijeh dana. Ono što mogu primjetiti da unatoč ponekad i izuzetno zahtjevnom sadržaju kojima eksperimentalni film obiluje kao takav ovaj festival je našao put do svoje (većinom) studentske publike i to vjerujem zahvaljujući banalnom, a to je spoj menze SC-a i učionice na katu i samog kina.
Dakle koliko sam ja ovih godina imao prilike vidjeti na film dolaze mladi filmofili entuzijasti, a ja pozivam sve čitatelje bloga da dođu, da se ne plaše i da upoznaju jedne od najskromnijih i najprijaznijih i izuzetno susretljivih filmskih djelatnika koje sam sreo u svojim putvešestijama po festivalima do sad te se naravno podruže sa ostalima na besplatnim zabavama pod ravnanjem raznih Dj-a u kafiću it& teatra (počinje oko 24h).

... redom po kategorijama;

kratkometražni konkurencija:
Grand prix:
TUKTIJAT (ISTRAŽITELJI), autor Anssi Kasitonni, Finska

riječ žirija:
Ovogodišnji odabir kratkometražnih filmova pun je različitih žanrova i naracije.
Imajući na umu da Split film festival promovira eksperimentalni film odlučili smo dodijeliti nagradu za najbolji film kratkog metra finskom redatelju Anssiju Kasitoniju za njegov luckasti film Tutkijat (The Investigators).
Kasitoni u ovom filmu prikazuje razdor između fikcije podmorničke znanosti i komunikacije u svakodnevnom životu, često teškom i zbunjujućom.
Izabrali smo ovaj film zato jer smatramo da prikazuje inteligentno/razborito i duhovito zadirkivanje/ismijavanje. Nemojte se zavaravati kartonskom dekoracijom i neurednim rekvizitima, ovdje je riječ o filmašu koji poznaje svoje vještine: film odražava izvrstan dijalog, inventivni umjetnički izraz i famozno oblikovanje zvuka.

Posebna nagrada / Special Prize
LAILA, Rezaei Muradi Batol, Afganistan

dugometražni konkurencija:

Grand Prix:
EL CANT DELS OCCELS (PIJEV PTICA)
Albert Serra, Španjolska

Izjava žirija:

Film nam prepričava biblijsku priču o tri mudraca na jedan vrlo osebujan, minimalističan način, lišavajući je njezine mitske težine, a istovremeno nam potpuno približava njene slavne protagoniste, čineći ih humanijim nego ikad.
Nagrađujemo ovaj uradak zbog svoje dosljednosti, konceptualne hrabrosti, beskompromisnog vizualnog stila i rafiniranog smisla za humor.

... zahvaljujem Mireli ispred direkcije ovog meni dragog festivala u Spljetu na mailu sa laureatima ovogodišnje festivalske smotre. Pošto pretpostavljam da većina namjernika na ovom blogu se rijetko susreće sa ovom formom filma ostavio sam izvorni tekst obrazloženja žirija ne bi li vam što više približio ove filmove. Dakle tko je zainteresiran saznati više o ovome, lijepo nek ga molim klikne na web stranicu festivala.

...NeshikaBeijoOpücükSkuupstBousehMachHalikQinHambyurCiumanChummaUmmaMochPoljubček, ma ima koliko i naroda ovog svijeta toliko i izraza za jednu sasvim jednostavnu radnju a toliko ponekad iščekivanu, željenu kao što je poljubac.



... i onda samo koliko može biti moćan poljubac ...





... mnogo puta je zanemarivan zarad nečeg drugog, no moć poljubca kako na filmu tako i u životu je ponekad ona vaga koja odlučuje kud će sve krenuti, i stoga vam dajem dvije najbolje kompilacije poljubaca (tu se nisam mogao odlučiti koja je bolja) koju sam našao na netu a koja se sastoji od ...


... a) slatkih
b) strastvenih/vatrenih
c) vlažnih
d) horizontalnih
e) neobičnih
f) "coitus interuptus"

i za kraj tko tu koga napada ili dal su ženske uzele i na filmu stvar u svoje ruke... :)


... mislim ima toga još, siguran sam da većina žena sanja nešto kao ovo (nazvao bih ga nestrpljivionapetoočekujućim poljupcem)...

... no sad stvarno dosta. Ja znam koji je meni najdraži, a sad prebacujem lopticu vama ... i da nemojte oklijevati nego puno se ljubite, ljubite i ljubite.

Konačno nakon dugo vremena mogu reći da u kinima igra jedan film vrijedan gledanja. To sa neskrivenim oduševljenjem mogu reći da je "Lars and the real girlfriend". Ovih dana ... ma rekao bih kao i uvijek pričam o međuljudskim odnosima, svi to radimo. No da li shvaćamo koliko je krhak svijet? Da li shvaćamo s koliko se obzira trebamo odnositi jedan prema drugima? Trebamo li biti nasilni u ostvarivanju svojih ciljeva?
Sve su to pitanja iz početnice međuljudskih odnosa. No da li ih uopće poštujemo?
Grad i obitelj u kojem obitava Lars svakako ih poštuju. Isprva začuđeni pridošlicom s nevjericom je prihvaćaju i Bianca postaje njihov sastavni dio života. Ide u školu gdje podučava. Ide kod frizera te dobiva novi friz. Mnoge pripadnice "nježnijeg spola" su zabrinute za njen život te je vode i na "babinjake".
Uglavnom korijen svega ovoga je u nerazumijevanju osjetljivosti pojedinca. Takav pojedinac je i Lars. Nekomunikacija dovodi do kratkih spojeva kako u vezama tako i u drugim međuljudskim odnosima. Ona je napukla između Larsa i svijeta.
On zna da ima problem no ne zna ga isprva riješiti. Tek kasnije, ali na jednoj podsvjesnoj razini dolazi do rješenja.
Ono je Solomonsko. Kao da granatu bacite u prepun dućan. Čini se na prvi pogled da nema preživjelih, ali ...
Naime momak želi ženu. To je svakako ona koja mu prilazi i nuđa se, no "nema muda". Ona se još nisu spustila iz tjela na mjesto di trebaju odsjesti, ali on ipak odlučuje nešto učiniti na društveno vratoloman način i na tome mu treba odati priznanje.

Film osim jedne jedinstvene ideje obrađuje i jedan sasvim realan problem današnjice. To je alijenacija, no i rješavanje problema životne osamljenosti supstitutima koji to nisu. Supstitut za neophodnu životnu interakciju dvaju živih bića različita spola nije nikako neživi objekt. Ovaj film sigurno nije prvi koji to spominje. Ne tako davno prije par mjeseci na dokumetarnom festivalu u Zagrebu imao sam prilike vidjeti isto jedan takav film.
Riječ je o filmu "Guys and Dolls" Nicka Holta. O tom filmu sam u jednoj od reportaža pisao kako je izazvao iznimnu posjećenost kina i glasne komentare tijekom i nakon filma. Taj film je ipak bio lišen emotivnog te se puno više se osvrtao na prikaz različitih pojavnih oblika ovakve, nazvao bih to eufemistički, seksualne inertnosti i nesigurnosti. Lars and the real girl je za razliku ipak emotivan i suptilan film koji se osvrće na sudbinu pojedinca. U njemu se možete uživiti u lik jednog takvog stvorenja koje mučeno da učini prvi korak kod žene, koja mu se zapravo sviđa, posiže za "time outom". Svraća pozornost cijelog mjesta na sebe. Jednako kako izaziva sablazan tako i sažaljenje. No on što dobiva sa Biancom je samopuzdanje. On sa njom ide na mise, pojavljuje se na tulumima, ide ka doktorici, shopping... kreće se u društvu i nije zatvoren kao do tad u četiri zida.
Hrabrost je tu, samo je potrebno još konačno presjeći tu nevidljivu zlatnu pupčanu vrpcu sa svijetom ispod zvona.
Osim Larsa odličnu je ulogu jedne razumne, uporne i odmjerene doktorice, koja ga vodi kroz svijet iluzije u pravcu sazrijevanja i konačnog preuzimanja svog trulog života u svoje ruke, je glumica Patricia Clarkson. Ona je uz ženu Larsova buraza jedna od ključnih (organičnih) žena u njegovu životu koje ga lagano gurkajući usmjeravaju u pravom, zdravom pravcu. One jedine imaju razumijevanja. I zapravo su da on i nezna njegove prve prave žene.

Ono što čini ovaj film romantičnim, a povremeno i komedijom je njegov dopadljiv sadržaj. Režija i kamera su sasma soldni, a glumačke izvedbe začinjuju ovu nevjerojatnu priču uvjerljivošću. Svaki od filmova nudi neki biser mudrosti pa i ovaj u vidu nekoliko starica koje u fazi oplakivanja kažu Larsu:
Sewing Circle Lady 3 - Hazel: Well that's how life is, Lars.
Mrs. Gruner: Everything at once.
I stvarno, kao i po Murphyu stvari se ne dešavaju svaka zasebno već sve odjednom, kao kad u zavoju neminovno sretnemo biciklistu, pješaka te na nadolazeći auto iz suprotnog pravca.Totalni kaos. No Lars je taj koji na kraju preuzima kormilo svog života.
Ovaj izuzetno zanimljiv i svakako pozitivan film je vrijedan vašeg odlaska u kino. Uživati ćete.

Iako sam obavijestio o početku kinoprikazivačke djelatnosti kina Tuškanac onaj pravi, službeni početak zadesiti će se tek 23.09.2008. u 20h prikazivanjem najnovijeg dokumetarca našeg ponajboljeg dokumentariste Petra Krelje, "Preko granice".
Danima koje slijede nakon te projekcije uslijediti će niz filmova povodom mementa na preminule velikane sedme umjetnosti u ovoj godini, to su među ostalim: Richard Widmark, Charlton Heston, Boris Dvornik, Jules Dassin, Semka Sokolović Bertok, Sydney Pollack, Fedor Škubonja, Roy Scheider, te Dino Risi.

Ono po čemu je poznat ovo kino je prikazivanje raznih nacionalnih kinematografija svijeta pa će tako uslijediti Japanski ciklus nadam se za sve zaljubljenike u vrlo živi horor žanr i sa pokojim stravičnim uratkom.
Potom je tu ciklus posvećen talijanskoj divi, Anni Magnani s filmovima kao što su: Divlji vjetar i Tetovirana ruža, te nezaobilazni fenomenalni film Roberta Rossellinija (i možda srce neorealizma) Roma citta aperta (Rim, otvoreni grad).

Mjesec listopad bi mogli nazvati Novovalni mjesec jer će biti apsolutno u znaku francuskih filmova šezdesetih. A tu svakako treba istaknuti kao fundamente tog vala Melvilla, Mallea, Truffauta, Godarda te one koji su bili najava tih kretanja Roberta Bressona i Luisa Buńuela (znate ga sigurno kao režisera "Un chien andalou", "Le charme discret de la bourgeoisie", "Cet obscur objet du désir", "Belle de jour"... ima još tu njegovih poznatih filmova no ovi su nekako u vrhu po čemu ga se prepoznaje).
U skladu sa tradicijom začetom prije dvije godine listopad će kino Tuškanac obilježiti i ciklus recentnog talijanskog filma, što igranog a što dokumentarnog.
Pak u prosinac nam dolaze u "goste" Wajda sa "Pepelom i dijamantom" (iako bih ja možda za početak poznanstva s ovim režiserom odabrao njegov najnoviji uradak "Katyn"... film koji je izazvao podosta pažnje i u Poljaka i u Rusa, zašto pogledajte), Tadeusz Konwicki sa "Dolinom Isse" i "Quo vadis?" Jerzyja Kawalerowicza. Kao zanimljivost direkcija filmskih programa najavljuje deset filmova iz Perua, Čilea, Španjolske i Brazila (sam sam se dao u potragu za biserima ove malo poznate kinematografije i o tome spremam post). To su svakako kinematografije koje unas nisu nimalo poznate osim izuzetka Španjolske kinematografije, koja je već dugi niz godina "in" u hrvatskom gledateljstvu a i u svijetu.
Dakle najavljen je izuzetno bogat "prvi semestar" kina Tuškanac. Što se tiće karata, one su i dalje simboličnih 10 kn te predstavljaju jedan od najjeftinijih oblika kulturne zabave u gradu.

Na programu će biti:

utorak, 23.9.2008 u 20h. (kino Tuškanac)
Preko granice


ponedjeljak, 29.9.2008 u 19h.
Žuto nebo
Režija: Wellman, William A., 1949, 98 min, Uloge: Richard Widmark (Dude), Gregory Peck (James 'Stretch' Dawson), Anne Baxter (Constance Mae 'Mike'), Robert Arthur, John Russell, Harry Morgan



ponedjeljak, 29.9.2008 u 21h.
Sumrak samuraja
Režija: Yamada, Yôji, 2002, 129 min, Uloge: Hiroyuki Sanada (Seibei Iguchi), Rie Miyazawa (Tomoe Iinuma), Nenji Kobayashi (Choubei Kusaka), Ren Osugi (Toyotarou Kouda), Mitsuru Fukikoshi (Michinojo Iinuma)



utorak, 30.9.2008 u 19h.
Obračun među gangsterima
Režija: Dassin, Jules, 1955, 122 min, Uloge: Jean Servais (Tony le Stéphanois), Carl Möhner (Jo le Suedois), Robert Manuel (Mario Ferrati), Jules Dassin (Cesar le Milanais), Janine Darcey (Louise le Suedois), Robert Hossein (Remi Grutter)



utorak, 30.9.2008 u 21h.
2/Duo
Režija: Suwa, Nobuhiro, 1997, 90 min, Uloge: Hidetoshi Nishijima, Makiko Watanabe, Eri Yu



srijeda, 1.10.2008 u 19h.
Dodir zla
Režija: Welles, Orson, 1958, 108 min, Uloge: Charlton Heston (Ramon Miguel 'Mike' Vargas), Orson Welles (šef policije Hank Quinlan), Janet Leigh ('Susie' Vargas), Joseph Calleia (narednik Pete Menzies), Akim Tamiroff ('Ujak' Joe Grandi)


srijeda, 1.10.2008 u 21h.
Biriken
Režija: Sakamoto, Junji, 1996, 100 min, Uloge: Tetta Sugimoto (Billiken), Tomoko Yamaguchi (Tsukino), Ryuutarô Gan (Ekage)



četvrtak, 2.10.2008 u 19h.
Miris žene
Režija: Risi, Dino, 1974, 103 min, Uloge: Vittorio Gassman (kapetan Fausto Consolo), Alessandro Morno (Giovanni Bertazzi), Agostina Belli (Sara), Moira Orfei (Mirka), Franco Ricci (Raffaele)



četvrtak, 2.10.2008 u 21h.
Vrijeme za nas
Režija: Nomura, Keiichi, 2004, 113 min, Uloge: Shiho Fujimura, Kaoru Fujisawa, Hiromi Ichida, Mika Ikenono, Toshiki Kashű (student)



petak, 3.10.2008 u 19h.
Sav taj jazz
Režija: Fosse, Bob, 1979, 123 min, Uloge: Roy Scheider (Joe Gideon), Jessica Lange (Angelique), Leland Palmer (Audrey Paris), Ann Reinking (Kate Jagger), Cliff Gorman (Davis Newman), Ben Vereen (O'Connor Flood)



petak, 3.10.2008 u 21h.
Chirosoku ljeto
Režija: Sasabe, Kiyoshi, 2003, 114 min, Uloge: Yuri Mizutani (Ikuko Endo), Juri Ueno (Mari Sugiyama), Asami Katsura (Tomoe Fujimura), Yasuyo Mimura (Reiko Kigawa), Junpei Suzuki



subota, 4.10.2008 u 17h.
Izgubljena olovka
Režija: Škubonja, Fedor, 1960, 47 min, Uloge: Boško Gašević (đak), Mira Nikolic (učiteljica), Marija Aljinović, Mate Ergović

... dakle svašta lijepo se sprema, do skorog viđenja u Tuškancu.

... po kategorijama između 26 filmova iz V.B., Kanade, Finske, Slovenije, Australije te domaćih filmova su:

najbolji u kategoriji borilačkih filmova je "Dragon rage" iz Srbije,
najbolji horor film "Crna ovca u restoranu za zombije",
najbolji sf film "Civilizacija propasti",
najboljim akcijski film je "Deadlock" iz Finske,

i meni uvijek najdraža nagrada je za nagrada publike a dobitnik je film "La imposicion de la ley 2" iz Hrvatske. Dobitnicima čestitam na trudu i uspjehu, a festu želim da slijedeće godine bude još paprenija konkurencija od ove godine. Vidimo se slijedeće godine u Varaždinu!

... ili Keanu is back in saddle again.

Varaždin je grad u kojem sam samo dosad uvijek bio u prolazu ... autobusom i to na relaciji Zagreb - nekitamograduaustriji. Od danas za mene to više nije tranzitno mjesto za sve Hrvate. To je sada Meka i Medina svih hrvatskih pa i šire trashera. Mislite da pretjerujem pa dovoljno je bilo porazgovarati sa djelatnicom srpskog MTS-a i vidjeti ostale brojne novinarske ekipe koje su kao i svake godine popratile ovaj "happening" da bi se stekao dojam o popularnosti ovog događaja u medijskom prostoru.
Ma neću pretjerivati ako kažem da sam bio na najboljoj dodjeli nagrada na nekom festivalu. Najveselijoj, najbučnijoj i kako bi Varaždinci rekli ... po mjeri čovjeka.
Mojem noćnom oduševljenju nema kraja. Nisam baš neki čovjek koji se da lako oduševiti ali ako me ponese ritam onda je to to. Grad sam po sebi, čak i po noći je prekrasan. Stara gradska jezgra je izuzetno dobro očuvana i lijepa. Kafići su napućeni ljudima i ne zatvaraju se ko u Zagrebu netom iza ponoći. Svi su nekako ležerni i pristupačni. Nema frke i nekog hektičnog tempa. Sve je lijepo osvijetljeno, a ulice su prostrane. Dobro sad ovo iz mene progovara frustrirani zagrebački vozač al kaj je, je. To to je to.
Dakle to bi bio moj nazovimo to vanjski doživljaj festivala. Onaj iznutra je također jako dobar. Prvo ovaj festival ima fanatičnu i izvrsnu publiku. Mislim zbog koga se radi festival ako ne zbog ljudi. Dvorana glavnih dešavanja iako malih dimenzija za neke zagrebačke je svakako bila štono bi se reklo dupkom ispunjena. Svi urlaju i navijaju za svoje favorite. Odlično.
Prvi dojam je kako znamo ponekad i presudan i ovaj put to samo upućuje na jedno novo i lijepo prijateljstvo.
Udruga Trash koja to organizira je sve brojnija i sve se bojim po popularnosti koju uživa u svojem gradu da neće sa svojih sadašnjih 35 članova progutati cijeli grad. Imao sam dojam da su svi htjeli biti dio toga. Opet zašto i ne ako imaš volje i ideje za rad. U prilog njihovoj izuzetnoj kreativnosti jesu foršpani iz njihova dugometražnog filma koji će uskoro osvanuti u kinima do vas. Publika Trash Film Festivala imala je prilike vidjeti dijelove filma u sneek previewu koji su prikazivani prije dodjele pojedine nagrade na toj svečano-bučno-veseloj dodjeli.
Feedback na te teasere je bio odličan, a i imalo je i zbog čega. Inače filmove iz konkurencije nisam stigao u vidjeti u onom obimu da bih mogao dati svoj konačan sud. Samo mogu reći da film udruge ima velikog potencijala i da ga želim što prije vidjeti. Čuo sam da će svečana projekcija biti održana naravno gdje drugdje nego u gradu u kojem žive i djeluju, Varaždinu no ja sam ubrzo kod nekih članova urigirao (a i nastavit ću ih tako uvjeravati) da svakako to ponove i u Zagrebu jer gdje ima dobrog humora bit će i publike.
Filmove nisam gledao no nije da nisam prikupio neke informacije od tamo prisutnih kritičara, novinara i gledatelja vulgaris. Svi su se oni složili da je bio fenomenalan nastup Bore Lija. On je sve nasmijao i zabavio svojim novim odličnim filmom za kojeg mi ljudi iz sedme sile govore da je ovo povratak starog majstora istočnjačkih borilačkih vještina na stare staze slave.
Borea sam vidio kako se motao po Vip salonu festivala i čuo sam od pouzdanih izvora da ga se probalo kompromitirati uživanjem alkoholnih preparata no da je on ostao čvrst i stamen ka stina sinjska i da im je nonšalantno odvratio da on pije čaj. Čovjek je pravim riječnikom fajter, borac i živi život jednog kung fu majstora koji se odriče tjelesnih i drugih putenih ovozemaljskih užitaka ne bi li postigao borilačku nirvanu. Svaka mu dala u repetama, jer on je to zaslužio svojim zalaganjem.
Htio sam se slikati s njime no bojao sam se da me ne upita to njegovo čuveno pitanje:"Treniraš li šta?" jer na to bih mogao samo odvratiti crvenjenjem i nemuštim mumlanjem kao niječnim odgovorom na njegovo sasvim obično pitanje. Jer ne možete tek tako ovlaš doći do majstora ... ipak to nije red.
Osim Borea za after party po kiši koja je imala namjeru sve dobre vibre ovog događaja zasrati je bio i GnR tribute band, gdje su se mnogi prisutini u mojem društvu sa suzom u oku prisjetili svojih pohoda na koncerte ove velike američke grupe i pokazivali još sveprisutne tragove čeličnih šipki zaštitne ograde na svojim trbusima iz '92 godine sa Budimpeštanskog koncerta ove grupe. U glavnom ta ekipa je bila najglasnija u pjevanju i headbangignu na ritmove ove glam-pop-rock-metal atrakcije iz Varaždina. Nagovarao sam prisutne da se odvaže na jedan o vrlo opasnih poteza koji je opasniji i od bungiea, to je svepoznati dive. Naime tu u skoku s bine nema užadi koja vas spasava ako niste žensko i ako vas ne žele dočekati na ruke u vašem doskoku jer počesto se rulja izmakne pa postoji realna mogućnost da glavom poljubite beton. Ne, nije bilo hrabrih, ali svejedno su bili zažareni u licu od dobre atmosfere.
No kako sve mu dobrome dođe kraj tako i ovome partiju u okviru festivalskih prostorija došlo je kraj a ostatak vesele karavane se preselio u kafić Lavra. Tamo je dobra atmosfera potrajala do 3h.
Za kraj ovog reporta koji je više poprimio dokumentiranje glazbenoscenskih događanja, svakako ću istaknuti jedan trash klasik koji je dobro nasmijao publiku. Naime nakon kraja natjecateljskog programa uslijedilo je prikazivanje samo nekad horor klasika i od danas klasika trash horora "Petak 13" . Samo kad se sjetim svih svojih prijatelja koji su na taj film okidali, sad kad sam ga prvi puta vidio moram priznati da je taj film ako ga se promatra kao trash fenomenalan, ali u horor žanru nema nikakve težine. Ubijanje u filmu je apsurdno i nema mu kraja tokom filma. Upravo zbog te upornosti, ustrajnosti ubijanja, zatim načina ubijanja ... ljudi su umirali od smijeha. Ono po čemu je poznat ovaj žanr, a to je koketiranje sa seksom, ima ga ali je benigni. Moram samo reći da se u filmu pojavljuje Kevin Bacon, no on nije heroj koji ostaje do kraja i iz kreveta bolnice kaže nešto u stilu: Taj dečko, Jason je još tamo u jezeru. Ma ludilo. Jasonovu majku se mlati tavom za palačinke i kundakom puške, no ona se nanovo diže iz mrtvih i nastavlja progon. Najurnebesnije scene su kad glavna i jedina junjakinja filma koja ostaje živa vrišti i pokušava otjerati ubojicu zatvarajući se u kolibu te navlačeći zastore i onako ovlaš nabacujući stolice na vrata te jedna od zadnjih scena sa dekapitacijom Jasonove majke gdje ona iako bez glave još minutu nakon stišće šake u prijetećem stilu.
Eto bilo je dobrih filmova i smijeha te svi koji su bili došli i iz Zagreba za malo drugačijom i već pomalo viđenom zabavom u Zagrebu su našli što su tražili u Varaždinu.

Ne znam što mi je bolje ... cijeli Buena Vista Social Club, pojedinačno Ibrahim Ferrer, Ry Cooder, Compay Sengundo, Omara Portuondo ili pak sami kubanski filmovi. Znam neke koji su ovih dana krenuli putem kubanskih muzičkih putenih užitaka. Osobno preporučam i jedno i drugo. Kulturni užitak se ne postiže bez miksa ovo dvoje. Zanimljivo mi je da nije u program stavljen proslavljeni Wendersov film "Buena vista social club", šteta. Iako nije izvorno kubanski film on priča jednu prekrasnu storiju o fenomenalnim glazbenicima Havane i Kube općenito.
Pripremajući se ... nekako za ove dane Kube u Zagrebu, Hrvatskoj, preslušavam neke stvari Ibrahima. Riječ je o iznimnom glazbeniku i čast mi je bila nazočiti njegovu jednom od posljednjih koncerata prije smrti. Bio je to jedan on meni najjačih koncerata na kojima sam dosad bio i najbliže što sam mogao biti izvornom sastavu Buena Vista Social Cluba. Izvrsna glazba, pomalo transcendentalna, opojna kao Karibi i Kuba i ludilo u dvorani Doma sportova. Svi su se ustali jer ih je val ritma Kube jednostavno nosio. Slično je bilo i prije par dana u atriju Muzeja obrta.
I da, ponekad kad se zaželim ili možda se vi zaželite Kube slobodno odite u neki od tzv. meksičkih restorana u Zagrebu, tamo ćete čuti najljepše ritmove upravo Kube, Buena Vista Social Cluba ... možda Cesarie Evore. Štajaznam vjerojatno bolje leži uz tu začinjenu klopu.
No to bih ostavio za dane kada neće biti ništa što bi vas moglo podsjetiti na tu kažu prekrasnu otočnu državu, a za to vrijeme probajte se bar potruditi doći jedan od dana na Tuškanac i uistinu udahnuti pokoji atom tog zadnjeg raja na Zemlji. Dakle dani Kube su otpočeli u petak i koliko sam imao jučer prilike vidjeti sasvim slučajno obrevši se u kinu Tuškanac, vlada veliki interes za taj novootpočeli program kina Tuškanac. Ispred a i u kinu je bila gužva. Uglavnom žene, no opet sasma razumljivo.
Na programu su slijedeći filmovi:

subota, 13.9.2008 u 19h. (kino Tuškanac)
Lude godine
Režija: Giroud, Pavel, 2006, 90 min, Uloge: Mercedes Sampietro (Violeta), Susana Tejera (Alicia), Iván Carreira (Samuel), José Ángel Egido (Don Ramón), Payo Linares (Maestro)



subota, 13.9.2008 u 21h.
Jagoda i čokolada
Režija: Gutiérrez Alea, Tomás & Carlos Tabío, Juan, 1994, 108 min, Uloge: Jorge Perugorría (Diego), Vladimir Cruz (David), Mirta Ibarra (Nancy), Francisco Gattorno (Miguel), Joel Angelino (German), Marilyn Solaya (Vivian)



nedjelja, 14.9.2008 u 19h.
Viva Cuba
Režija: Cremata Malberti, Juan Carlos & Malberti Cabrera, Iraida, 2005, 80 min, Uloge: Jorge Milo (Jorgito), Malú Tarrau Broche (Malú), Luisa María Jiménez Rodríquez (Jorgitova majka), Albertico Pujols Acosta (Jorgitov otac), Abel Rodríguez (Malúin otac), Larisa Vega Alamar (Malúina majka), Sara Cabrera (Malúina baka)



ponedjeljak, 15.9.2008 u 19h.
Benny
Režija: Sánchez, Jorge Luis, 2006, 132 min, Uloge: Renny Arozarena (Benny Moré), Enrique Molina (Olimpio), Mario Guerra (Monchy), Carlos Ever Fonseca (Angeluis), Mayra Mazorra (Benyeva majka)


ponedjeljak, 15.9.2008 u 21:15.
Viva Cuba
Režija: Cremata Malberti, Juan Carlos & Malberti Cabrera, Iraida, 2005, 80 min, Uloge: Jorge Milo (Jorgito), Malú Tarrau Broche (Malú), Luisa María Jiménez Rodríquez (Jorgitova majka), Albertico Pujols Acosta (Jorgitov otac), Abel Rodríguez (Malúin otac), Larisa Vega Alamar (Malúina majka), Sara Cabrera (Malúina baka)




Yo puedo.
Puedes tu?

... od danas starta program kina Europa nakon ljetne stanke. Na programu su dva izuzetna filma koja će biti odlična najava događaja koji vam predstoje na 6-tom izdanju ZFF-a. Ako ste bili jedan od rijetkih koji su fulali prošle godine projekciju jednog od favorita publike onda to svakako ne smijete propustiti ovaj put. Riječ je o novozelandskom filmu Taika Cohena "Eagle vs. Shark" . U pitanju je iznimno inteligentna i topla komedija koja je ne samo osvojila srce Amerike već i brojne hrvatske publike na projekcijama u SC-u.
Drugi film je usudio bih se reći (nakon što sam po preporuci jedne mlade nade srpske dramaturginje nedavno pogledao dobar triler "Četvrti čovek" ) je još uvijek moj favorit za jedan od boljih prošlogodišnjih filmova iz te baklanske države film Srđana Golubovića "Klopka".

Raspored projekcija možete vidjeti ovdje.

1. The Mummy: Tomb of the Dragon Emperor, 5.047 gledatelja
2. Get Smart, 4.030 gledatelja
3. The Dark Knight, 3.875 gledatelja
4. WALL - E, 3.633 gledatelja
5. Space Chimps , 3.281 gledatelj
6. Kung Fu Panda, 3.080 gledatelja
7. You Don t Mess with the Zohan, 2.701 gledatelj
8. The Bank Job, 2.367 gledatelja
9. My Mom's New Boyfriend, 1.391 gledatelj
10. Made of Honor, 1.346 gledatelja

... i što reći nego, dobro je kako bi moglo izgledati. Prvi film je pustolovna zabava koja je puno slabija od svoja dva prethodnika. Zašto pa zato jer se reciklira dobar stari Indiana po stoti put u liku ovaj puta Brendan Frasera. I da, možda nekom manje bitno (no meni je to promjena za 180 stupnjeva) je u liku družice Richard 'Rick' O'Connella. To više nije kako smo do sad navikli Rachel Weisz jer je odbila nakon dva nastavka dalju suradnju. Ako već komentiram prijašnje likove svakako treba spomenuti i glavnog negativca Imhotepa kojeg je uprizorio Arnold Vosloo. Ni njega nema. Tko je onda tu, i gdje je to sve zapravo. Dakle radnja se pomakla tamo gdje je počela radnja drugog Indiane Jonesa... na Dalekom istoku. Glavni akteri su ovaj put Kinezi (Jet Li i Michelle Yeoh). Nije da imam nešto protiv te stare civilizacije, no fore su iste. Dižu se iz pepela, juriši armije Mraka i Svijetla su impozantni, no to je već viđeno u prvom i svakako u drugom dijelu. Treba dodati tome da kao samostalna franšiza iz drugog dijela odvojila priča sa kraljom Škorpiom. Dakle sve u svemu po onoj ustaljenoj američkoj komunalno prerađivačkoj fori očajno (efekti su i dalje odlični no to nije film, to je samo jedan od segmenata... hoću reći nije to igra za komp).

Nadalje od ove ljestvice svakako nije za odbacit nekoliko filmova. To su koliko vidim iz priloženog i od hrvatske publike prepoznati odlični animirani filmovi. Jedan bolji od drugoga te nećete pogriješiti ako odete nausmice na jedna od ta dva,tri (Wall - E, Kung Fu Panda). Osobno preporučam Wall - E(ija). Ali nisu samo za odbaciti sa ovog popisa animirani filmovi. Tu svakako treba ugurati slijedećim redoslijedom (od dobrog prema boljem) i My Mom's New Boyfriend, You Don t Mess with the Zohan, The Dark Knight.
Definirao sam ih takvima jer ako ste već podosta gledali u kinu zgodno je znati koji su vam ostali a da su o.k.
Naravno ovo nije niti blizu moja preporuka tjedna. Dakle Mamin novi dečko će vas nasmijati no svakako nije ništa što već zasigurno niste vidjeli, preočiti happyend vidljiv s početka filma. Zohan je zakon je jedna od komedija koja me stvarno na momente nasmijala. Vjerujem i vas će osim ako niste uvredljivi Arap ili Židov. Uglavnom u filmu ima podosta dobrih sprdnji na račun i jednih i drugih. Svejedno ne mogu reći da to nisam već vidio u Sandlerovim filmovima. Svakako nije to njegov najbolji uradak.
There is new Antihero in town, jee to je Batman kakav vrijedi čekivati. No da ne bi bilo sve kak se spada, Batman himself svojom požrtvovnošću zasere malo učinak. U redu da mu njegov glavni squeze umire u filmu, ali na kraju začine tipičnom američkom patetikom. Najavljena metamorfoza iz Antiheroja u Heroja u slijedećem nastavku je pomalo deja vu. No... ajde mislio sam da ću vidjeti podosta recikliranih fora iz Burtonova prvijenca kad sam prije nekoliko tjedana vidio usporedni test između ta dva filma. Najave su bile obeshrabrujuće, ali svejedno Nolan nije podbacio, a pokojni Heath Ledger igra jednu od uloga svog života. Ne, to svakako nije njegov najbolji film. Prije bih to rekao za njegov Ned Kelly ili još više u The Four Feathers, a ovo svakako nije njegov najbolji uradak. To je bila pukla priča povodom njegove smrti iz vjerojatno marketinških krugova ne bi li još više ljudi navukli na film. Nemojte me krivo shvatiti on stvarno daje jednu jako dobru rolu, no u foršpanima je to podosta sublimirano pa dobivate krivi dojam (po ne znam koji put).

I na kraju preporuka tjedna je film koji nije u ovih najgledanijih deset. To je Mike Leighov >"Happy - go - Lucky". Zašto nije prepoznat kao izvrsna komedija? Zašto su ga toliko slabo izreklamirali ili uopće nisu iako im je to najbolji film na repertoaru ... ne znam. Vjerojatno je to indolencija Cinestara i distributera. Šteta.
Stoga ako želite vidjeti nešto što će vas oduševiti, nasmijati, potaknuti i zaplesti u razgovor po kraju projekcije nemojte propustiti ovaj film.


... ovo je ono što me pomalo poljuljalo da skoro ne odem pogledati film.:)

Svako ima neki svoj film koji mu je ostao u sjećanju po nečemu. Nekome prvi crtić, nekome slučajni pornić meni pak Istjerivači duhova, koji sam iako malen i jedva stasao na nogama išao gledati sa prvom osobom suprotnog spola. Dobro... bio je gušt, no nije da sam zapravo znao što to po prvi puta činim i da svijet koji sam tada gledao nevinim očima jednog dječarca više neće biti isti.
I film je bio odličan tada, a i danas. Stasala je u njem jedna generacija glumaca koja još i danas drma Hollywoodom. I naravno da mi je ondak drago da izvjestim svekoliki blogerski puk kako je Chicago Tribune u nedavnom razgovoru sa Ramisom iščeprkao iz njega jedan zanimljiv podatak. Dakle snimati će se treći nastavak. Columbia radi na novom scenariju. Dobro ne kompanija već u tu svrhu uposleni scenaristi, to su momci: Gene Sutpinsky i Lee Eisenberg.
Naravno da neće htjeti oteti šarm ovom filmskom serijalu bez da ne uključe na neki način i prve, prave istjerivače. Tako Dan Aykroyd, Ivan Reitman su zasad samo na konzultativnom nivou dok najslavniji izdanak ove ekipe Bill Murray je (naravno) dao svoj pristanak da ga se na neki način uključi u cijelu priču.
U vijestima samo se iznosi pretpostavka da će oni biti, zbog godina, neka vrsta mentora svojim nasljednicima. No, to je još sve nesigurno jerbo scenarij je kako sam rekao u razradi.
Mislim da bi tu četvorku iz prvih filmova trebalo u potpunosti uključiti u film jer oni to mogu. Ne vidim razloga zašto ne, mislim da bi onda sigurno prizvali stari šarm originala. Mislim ako se može napraviti film o ostarjelim astronautima koji ponovno idu u svemir onda se sasma sigurno može napraviti film o povratku smetlara "duhovnog smeća".

Prošli tjedan sam malo otišao u vizitu, jednom kako se kasnije ispostavilo, odlično organiziranom i vrlo, vrlo zanimljivom filmskom događaju. U naslovu je riječ o reviji ali zapravo je posrijedi festival. Naime od ove godine imaju i međunarodnu konkurenciju. Doček ekipe koju znam i sa drugih događanja u Hrvatskoj, odličan sponzor već mi je unaprijed garantiralo dobru zabavu. Naime nisam bio na domjenku dosad gdje je bilo toliko klope da su se ljudi pošteno najeli a da to sve nije nestalo u nekih dvije minute. Ovo je potrajalo dobrih pola sata, a i više.

Osim odličnog domjenka samo otvaranje je bilo izuzetno veselo jerbo se Danijela Trbović (bez) Vlajki stvarno potrudila da svojim ciničnosarkastičnim upadicama ili šalama razdrma već ionako užarenu i navijačku atmosferu festivala. Primjetio sam da su mnogi teenageri, kojima sam bio okružen, bilo laganini zblenuti na njen smisao humor, ali su se ipak smijali.

Uspjela je ona unjeti malo nesigurnosti i dignuti emocije i kod karlovačkog gradonačelnika a i kod prisutne tajnice HFS-a. Uglavnom unjela je neophodne živosti i da, sad sam naučio kako se Karlovčanke smiju. :))
Osim tih zanimljivih peakova večeri treba svakako spomenuti i najbitniji dio otvaranja, a to su projekcije djela mladeži iz same konkurencije. Moram priznati da sam bio jednako zatečen kako što bivam i na RAF-u kvalitetom prikazanog, unesenim entuzijazmom, glumom i snimanjem.
Bio je jedan film gdje sam se upitao nije li to jedan od ekipe s Akademije lagano zalutao i bratu, seki ili njihovim prijateljima snimio odličan filmić, naravno i motaža je ponegdje bila izuzetno tečna i čitljiva. Uglavno zapanjujuće ali i u isti mah ohrabrujuće za budućnost hrvatskog filma jer ako ovi klinci i klinceze tako nastave nema zime za hrvatski film. Dvorana je bila prepuna, pola ekipe u žutim majcama, genijalno dobro. Iz direkcije kažu da je sveukupno bilo prebrojano oko tri tisuće posjetitelja.


Pobjednici u nacionalnoj konkurenciji su:

- najbolji animirani film: "Utjeha kose", Filmska družina centra za film i video NS "Dubrava", Zagreb

- najbolji dokumentari film: „Crno bijeli svijet" , Novinarska družina Isusovačke klasične gimnazije, Osijek

pohvala: "Dečko sa strane", Studio kreativnih ideja Gunja, Gunja

- najbolji igrani film: "A di si ti meni" , Studio kreativnih ideja Gunja, Gunja

pohvala: "Negativni delirij" , Gimnazija Dubrovnik, Dubrovnik

- najbolji film otvorene kategorije: "Kojih nije bilo", Kino klub Split, Split

Nakon proglašenja pobjednika u nacionalnoj konkurenciji, Petar Krelja je obznanio pobjednike u međunarodnoj konkurenciji dodavši "Da kriterij za odabira najboljeg filma treba biti jedino kvaliteta." te je poručio mladim sudionicima Festival "Ne započinjite svoje karijere na temelju nekih drugih kriterija, nego neka vam jedini kriterij bude vrijednosni kriterij."

Pobjednici u međunarodnoj konkurenciji:

- najbolji animirani film: "Enter", ŠAF Vranje, Vranje, Srbija

- najbolji dokumentarni film: "Vsi smo iz Bronxa", Luksuz produkcija, Krško,
Slovenija

- najbolji igrani film: "Pa ne že spet" , Luksuz produkcija, Krško, Slovenija

pohvala: "Kill the Slob", Suited and Booted Studios, Bristol, UK
"Half Way There", Intersections production, Vancouver, Kanada

- najbolji film otvorene kategorije: "The Invaders", Suited and Booted Studios,
Bristol, UK


... imao sam prilike vidjeti od svih filmova s ove liste stvarno izvrsni A di si ti meni i Dečka sa strane. Oni koji nisu bili među ovih 3000 gledatelja ... propustili su izvrsnu filmsku feštu.

... prekjučer je u prostorijama McDonaldsa u Jurišićevoj održana uvodna press konferencija u povodu otvaranja revije i prvog izdanja Filmskog festivala četiri rijeke u Karlovcu. Program je predstavljen ispred festivala od strane Marije Ratković koordinatorice 13. Revije i 1. FRFF-a, zatim su tu bili još Vedran Šamanović, filmski redatelj i predsjednik nacionalnog žirija Revije, Deana Stipanović ispred McDonaldsa i Vera Robić Škarica iz HFS-a.
U jednoj poticajnoj atmosferi, jerbo se vidlo na izgladnjelim licima novinarskim da se samo čeka zvižduk pa da se krene u pohod na klopu, predstavljeno je ukratko ono što će se u "gradu na četiri rijeke" dešavati slijedećih dana.
Ova manifestacija definitivno postaje još jednim brandom grada Karlovca uz dane piva i mislim da u opustošenoj kulturno umjetničkoj ponudi tog grada to dođe kao peta emitivna rijeka ili kao oaza koje se putnik namjernik može napojiti.

Ono što je razlika na prošlu godinu jest da nakon uspješne prošlogodišnje suradnje Hrvatskog filmskog saveza i Kinokluba Karlovac ove godine došlo i do međunarodnog programa, čime ne da je kreirana samo nova kategorija unutar Revije već čitavi novi festival pod nazivom Four River Film Festival. Dakle prvo je bila Revija, a od ove godine mladi karlovčani su odlučili otići korak naprijed i na mala vrata uvesti i međunarodni filmski srednjoškolski program.

Ovogodišnji revijski program se sastoji od čak 15 projekcija – što u glavnom, što u popratnom programu. Usporedbe radi, prošlogodišnji je činilo 6 projekcija. Specijalni gost Revije i Festivala je i glumac Slavko Štimac. „Glavni program čini 6 projekcija – četiri revijske (nacionalni program) i dvije festivalske (međunarodni program). Međunarodni program dolazi iz Kanade, Velike Britanije, Slovenije, Bosne i Hercegovine i Srbije. O devet nagrada odlučivat će nacionalni žiri u sastavu: Vedran Šamanović, filmski snimatelj, Boško Picula, televizijski urednik i Vjekoslav Živković, filmski animator te međunarodni žiri u sastavu Slavko Štimac, filmski glumac, Amin Dora, filmski umjetnik iz dalekog Libanona i Vjekoslav Živković. Festivalske nagrade se dodjeljuju po kategorijama (jedna nacionalna i jedna međunarodna nagrada u kategoriji animarnog, dokumentarnog, igranog filma i otvorene kategorije, te Grand Prix). Publika dodjeljuje desetu nagaradu – Nagradu za najbolji film po ocjenama publike. Za svih deset nagrada bore se ukupno 33 filma u domaćem programu i njih 20 u međunarodnom," izjavila je Marija Ratković.

Osim bogatog glavnog programa Reviju i Festival čini i više nego raskošan popratni program: poseban program za najmlađe karlovačke filmofile – osnovnoškolce, pod nazivom „Filmski 5+" („Družba Pere Kvržice", „Vuk Samotnjak", „Ne daj se Floki", „Čudesna šuma",). Za "stariju publiku" (srednjoškolska i ona iznad 18) pripremljen je izbor od dva dokumentarna, jednog animiranog i igranog filma, to su prije svega „Persepolis", „Ajde, dan...prođi!", Matije Klukovića, „Preko granice", Petra Krelje, i „Slučajni sin", Roberta Zubera. Uza sve to doći će i do predstavljanja One Take Film Festivala.
Kao višnja na tortu svih ovih događanja iz direkcije najavljuju i jedna događaj koji nije filmski to je kazališna predstava „Kraljica" u izvedbi amaterske družine „Dno" i to u Starom gradu Dubovcu.


na programu 13.revije hrvatskog filmskog i video stvaralaštva mladeži:


Četvrtak, 04. rujna

- 12:00 – Filmski 5+ : Družba Pere Kvržice, r: Vladimir Tadej, 82'
- 18:00 – Persepolis, r: Marjane Satrapi, Vincent Paronnaud, 95'
- 20:00 – Svečano otvaranje + 1. revijska projekcija, 71'
- 22:30 – Koncert – Bend „Slobodan ulaz"

Petak, 05. rujna

- 12:00 – Filmski 5+ : Vuk samotnjak, r: Obrad Gluščević, 83'
- 16:30 – 2. revijska projekcija, 72'
- 18:30 – 1. festivalska projekcija, 60'
- 20:00 – 3. revijska projekcija, 73'
- 21:30 – Ajde, dan...prođi., r: Matija Kluković, 102'

Subota, 6. rujna

- 10:00 – Filmski 5+ : Ne daj se Floki, r: Zoran Tadić, 88'
- 15:30 – 4. revijska projekcija, 73'
- 17:30 – Preko granice, r: Petar Krelja, 53'
- 19:30 – 2. festivalska projekcija, 60'
- 21:30 – „Kraljica", kazališna predstava, r: kazališna skupina „DNO", 80'
- 23:00 – DJ iznenađenja

Nedjelja, 7. rujna

- 10:00 – Filmski 5+ : Čudesna šuma, r: Milan Blažeković, Doro Vlado
Hreljanović, 82´
- 12:00 – One Take Film Festival, 60'
- 13:30 – Dodjela nagrada + Slučajni sin, r: Tomislav Mršić, Robert Zuber, 53'

... eto zaista za svakoga ponešto. Događanja su samo što nisu već odpočela. Pozivam sve zainteresirane u Karlovcu i okolici da svakako dođu ovih dana u Karlovac i prisustvovanjem podrže ovu kulturnu manifestaciju. Ovo je posebna prilika za sve vas iz dotične županije jer su ta posebna filmska djela sada tu pored vas pa ne morate produžiti po takvu kulturnu potrebu i do Zagreba.
Vidimo se ... svakako.

Nisam mogao otići na sprovod iz čistog principa. Bolno je. No upravo iz poštovanja sprama njegovih roditelja koje izuzetno visoko cijenim i koji su me se sjetili kad mi je bilo najteže u životu jednostavno ne mogu, ne mogu biti dvoličan i izražavati sućut a u isto vrijeme prizivati bolne emocije na nešto što je odavno gotovo i prošlo.
Pozdrav je ovo mojem prijatelju i neusuđenom šta već. Čovjeku kojemu nikada neću zaboraviti sve one sitne i velike usluge koje je činio bez imalo razmišljanja. Pozdrav je to i pravom obiteljskom čovjeku.
Posljednji pozdrav je ovo najvećem filmofilu i enciklopedisti kojeg sam poznavao i znao pitati za savjet. S ponosom ću reći i mojem suvremeniku, čovjeku koji mi je na svoj humorističan način otkrivao svijet filma. Samozatajnom liječniku.
Sjećam se jedne njegove izjave koju znam s vremena na vrijeme citirati, a ovdje na blogu su neki to pripisali jednoj drugoj osobi. Valjda je to zbog njene univerzalnosti, no ona će uvijek u mojem osobnom univerzumu biti njegovom. Dakle na pogrebu njegove bake inače jedne od izvanserijskih žena koje sam imao čast poznavati je rekao grčući u suzama da ovo nisu suze za nju nego da eto to mi plačemo nad svojim neumitnim usudom. Imao si pravo dragi Tomo, ali samo djelomično jer teško se suzdržati i biti sabran a ne se bar jednom upitati zašto takav nagli i tragični kraj jednog bisera hrvatskog liječništva i inteligencije, supruga par excellance i meni možda najbitnije, oca.
Koliko god to patetično zazvučalo, ali najboljem od liječnika, najbolji u klasi što tada kada je završavao svoj studij medicine je bila posebna rijetkost, čovjeku koji je bez igdje ikoga u toj profesiji našao svoj posao, čovjeka koji je spasio jednom svoje dijete i suprugu no to mu na njegovu žalost nije pošlo drugi put za rukom, čovjeka sa specifičnim smislom za humor, izuzetno vjerna, ispravna i na mjestu hrvatska muža upućujem posljednji zbogom prijatelju.

... za sve majke i buduće majke koje misle da mogu do u besvjest hraniti svoju djecu.

... eto blaženi You tube i internet pa se u suradnji ova dva najde koješta.