... trebao bi glasiti naslov ponad vratiju kina SC-e. Naime filmovi su koliko sam i jučer imao prilike za vidjeti jako dobro posjećeni. Publika se udomaćila i unose alkoholne podstrekivače atmosfere, no jedino što mogu primjetiti da i dalje vlada Gromka tišina. Zašto? Čemu? Dobro nismo djeca da moramo komentirati svaki kadar, ali opet ističem ovdje nema dijaloga, nema nekog klasičnog storytellinga, praktički se možete uključiti u radnju kad god poželite.
Posebno je bila iritantna tišina na zadnjem filmu jerbo je bio nijemi film.
Naime ovo ne bih spominjao da recimo publika kada tako uberpozornoutišini prati događanja na platnu recimo i prolomi jednako iskreni pljesak autoru. Gle ako već tražiš nacistički red u vidu apsolutne tišine budite toliko korektni pa i nagradite filmove čime jedino i morete, a to je pljesak.
Jučerašnji dan mogu proglasiti interesantnim što se tiče filmova, ali jednako interesantnim što se tiće razgovora koje sam vodio sa izuzetno interesantnim društvom u It& kaffe baru. Društvo uz glavnog filmskog kritičara Vjesnika Božidara Trkulje pravio mi je dvojac s festivala Simon Bogojević Narath i njegov kumpanjo Mario Kalogjera.

Bio je to inspirativan razgovor sa ovim trojcem filmski potkovanih i obrazovanih ljudi. Neki drugi put ću to i zabilježiti na neki od medija pa da s vama to i tu podjelim.
Osim tog bio je tu odličan koncert mješovitog dvojca iz austrijske prijestolnice koji je puštao zanimljivu glazbu, Sixpack sound sistem. Bili su odlični a to je bilo vidljivo po mnoštvu ljudi u samom kafiću koja se u jednoj opuštenoj atmosferi lagano gibala. Curke su si malo i zaplesale, ne. Čim se komadi tak opuste znači da je čist ok.

Osim toga naravno bila je tu i konkurencija u gl. dv. SC-a. Iako sam bio oprezan da ne naletim na "minu" došao sam u opušten u dvoranu krenu gledat konkurenciju. Prika i ja, možda ovaj put ja više, smo komentirali filmove i imali svoj mali brainstorming. Uglavnom prvi film večeri je bio portugalski "Slow boat to China" i iako je nekima bio izuzetno dosadan zbog pretapanja pojedinih slika ...meni je možda zbog dobre zajebancije bio baš zabavan. Nasmijao sam jerbo je sve ono smiješno bilo u tekstu koji je išao ispod tih sporopretapajućih slika. I da ljudi iako su mislili da je gotovo u jednom trenutku i to nagradili pljeskom morali su se u roku par sekunda zbog vica samog režisera sneveselit jer je ondak uslijedilo još nešto sporopretapajućih slika te kusur dijaloga kroz titlove.
Poslije toga je uslijedio i film koji me najviše inspirirao na razmišljanje, o tome što zapravo autor želi nama poručiti i koliko nas želi zajebavati, potezati za nos. Riječ je o filmu "O, slobodo" Bena Riversa iz U.K. koji je snimio zapravo dokumentarac. O čemu? Pa o nekoj divljini koju sam probao smjestiti negdje u Aziju ili tako negdje. Čim sam to probao učiniti režiser je bio korak ispred mene i nabio je svojim dječjim protagonistima nekakve maske na glavu tako da se nije moglo protumačiti ili čisto vizualnom metodom utvrditi o kojem je to kontinentu riječ. Vrlo mudro i bezobrazno od njega. S druge strane na taj način se zaštitio od kojekavih dušebrižnika jer se ne može utvrditi identitet djece i optužiti ga za šta već. Dakle on me je zaj... Film sam po sebi je dakle neka vrsta dokumentarca. No to mogu ustvrditi za cjelokupni program te večeri. Naime sve su to neke vrste dokumentaraca na hormonima.
Zatim je uslijedilo nešto što mogu samo prozvati bolesnim umom nekog od tih autora koji su dali te filmove ovome festivalu njegovoj publici na uvid. Naime iako volim crni humor i cinizam ... nisam baš uvijek i za to raspoložen pa te i takve filmove ne mogu doživjeti kao neko tepanje i maženje. Naime nasilje u obitelji pa k tome i pričanje o tome pred publikom, pa čak i lažno je pomalo pretenciozno i nepotrebno. Osobno smatram da je lakše posegnuti u nepresušni bunar loših stvari nego posegnuti za puno kompliciranijim ... humorom. Pomalo mi je to i eskapizam tih nekih autora jer lakše je pribjeći nećemu prokušanome pa bio to i loš osjećaj, tuga nego probati malo istraživati smijeh, veselje. Ovo je svakako lakše, a i sigurno će se ljudi positovjetiti i sažaliti. Osobno nije mi to ništa posebno.
U drugom bloku je bilo i nečega što bih mogao nazvati "programom za profinjene erotomane", bilo je tu i cica i najdražeg glavnog ženskog spolnog organa. Naime pobrojao sam, igrajući se, nekih sedam do osam pari sisa i nekoliko pojava "maca" na ekranu filma "De dentro", no vidim da autor nije samo htio eksplicitno prikazati kratkim, munjevitim kadrovima ljepotu ženskog tijela (koji su se izmjenjivali sa slikom kornjače) već je dao nam to naslutiti i kroza neke recimo sakrivene poruke. Kako? Pa u jednom trenutku gledajući film zalazite sa autorom u neku zgradu kroza neka vrata, koja bi mogla simbolizirati vaginu a onda dolazite u prašumu, na vodu što bi pak mogla simbolizirati kroz vlažnost i sam seksualni čin.
U impresumu je priča o nekim tamo šamanskim običajima (je my ass), no sve će vam biti jasno kad vam velim da je autor Peter Beyer ... Švabo. Mislim mogao je biti iskren prema selektorima pa reći im da je otišao u El Mehiko ne bi li snimio malo erotskog materijala. Bilo bi to fer, a ne da sve nas dovedu u zabludu da u toku filma idemo čitati program i nevjerovati očima koje kažu drugačije.
Preposljednji film "Portland, Oregon 1931." je bio izuzetno zamoran iako je prikazivao opet dokumentarističkom metodom neki događaj na otvorenom i rekreaciju ono što se moglo vidjeti je bila slika koja je bježala po dužini cjelinom samog platna. Malo je to ipak prezamorno za oči. Ma šta ... boli glava. No i tome je došao kraj, a onda opet malo sisa, trudinca pa posteljica. Mislim koji mu to fazon bio sa tom posteljicom. Riječ je o filmu Johna Pricea "Rođenje" . Čovjek je, kao i neki u prvom dijelu programa, zapravo napravio obiteljski film i dokumentirao rođenje svoga djeteta. No, prikazivanje posteljice čak i u crno bijeloj tehnici ... nije mu trebalo. Čemu to? Ako je htio ići toliko daleko mogao je pojesti tu posteljicu. I da film je bio projiciran u protuprirodnoj tišini. Meni je to bilo izuzetno smiješno. Ljudi su se stvarno upirali ne bi li shvatili smisao ... ah. Ljudi opustite se, film je samo opsjena ne treba to k srcu uzimati.

... i da za kraj onaj film koji se nekima ovdje koji navraćaju jako svidio neki dan na otvaranju je o Titanicu. Bojao sam se da je tako, moji najcrnji snovi su se jučer ostvarili saznanjem da je tip napravio kolaž lica sretnih ljudi prije potonuća.