Nisam mogao otići na sprovod iz čistog principa. Bolno je. No upravo iz poštovanja sprama njegovih roditelja koje izuzetno visoko cijenim i koji su me se sjetili kad mi je bilo najteže u životu jednostavno ne mogu, ne mogu biti dvoličan i izražavati sućut a u isto vrijeme prizivati bolne emocije na nešto što je odavno gotovo i prošlo.
Pozdrav je ovo mojem prijatelju i neusuđenom šta već. Čovjeku kojemu nikada neću zaboraviti sve one sitne i velike usluge koje je činio bez imalo razmišljanja. Pozdrav je to i pravom obiteljskom čovjeku.
Posljednji pozdrav je ovo najvećem filmofilu i enciklopedisti kojeg sam poznavao i znao pitati za savjet. S ponosom ću reći i mojem suvremeniku, čovjeku koji mi je na svoj humorističan način otkrivao svijet filma. Samozatajnom liječniku.
Sjećam se jedne njegove izjave koju znam s vremena na vrijeme citirati, a ovdje na blogu su neki to pripisali jednoj drugoj osobi. Valjda je to zbog njene univerzalnosti, no ona će uvijek u mojem osobnom univerzumu biti njegovom. Dakle na pogrebu njegove bake inače jedne od izvanserijskih žena koje sam imao čast poznavati je rekao grčući u suzama da ovo nisu suze za nju nego da eto to mi plačemo nad svojim neumitnim usudom. Imao si pravo dragi Tomo, ali samo djelomično jer teško se suzdržati i biti sabran a ne se bar jednom upitati zašto takav nagli i tragični kraj jednog bisera hrvatskog liječništva i inteligencije, supruga par excellance i meni možda najbitnije, oca.
Koliko god to patetično zazvučalo, ali najboljem od liječnika, najbolji u klasi što tada kada je završavao svoj studij medicine je bila posebna rijetkost, čovjeku koji je bez igdje ikoga u toj profesiji našao svoj posao, čovjeka koji je spasio jednom svoje dijete i suprugu no to mu na njegovu žalost nije pošlo drugi put za rukom, čovjeka sa specifičnim smislom za humor, izuzetno vjerna, ispravna i na mjestu hrvatska muža upućujem posljednji zbogom prijatelju.