Music LP-Underground - #99,blog,hrvatska,film,fotografija,gastronomija,ljubav,glazba,humor,internet,karijera,književnost,novac,obitelj,obrazovanje,osobno,poezija,politika,priče,putopisi,računala,religija,seks,sex,sport,televizija,umjetnost,zdravlje,znanost,rasprave,diskusije,korisnik,politika,www" />
Music LP-Underground - #99,blog.dnevnik.hr/feta" />
Music LP-Underground - #99
|
Gradski Radio Trogir (95.6 MHz) - Utorak 27.11, 2012 u 19:10 sati Grand Funk Railroad – “Greatest Hits” Zarili su i palili po Americi krajem sezdesetih i pocetkom sedamdesetih. Sta ih je kritika vise mrzila, to se rijeka fanaticnih sljedbenika povecavala. Imali su sest uzastopnih albuma na vrhovima top lista i svi su bili redom platinasti. Koncerti su im bili svete mise rock 'n' rolla. Bili su to koncerti, vecinom iznad 50 000 dusa, na kojima je vladala masovna histerija i potpuni trans auditorija. S obzirom na sve to, bilo bi za ocekivati da ce iza sebe ostaviti traga u muzici tog doba. Nista od toga. Pali su u zaborav zajedno sa svojom muzikom! Zasluzeno ili ne? Saznajte u utorak, na valovima Gradskog Radija Trogir, malo iza sedam uri, kad ide emisija Music LP-Underground! Predstavljam jednu grupu koja sa undergroundom ima veze, koliko i porezni sistem u Hrvata sa zdravim razumom. Nadalje, grupa koju cu veceras predstaviti, ni po kojim kriterijima onoga doba ne spada u kaktegoriju muzike kojom se ovdje bavimo. Namjerno san reka, “onog doba”, jer za danasnje, grupa koju cete veras cuti, kao i njena muzika, ma koliko banalna i infantilna bila prije cetrdesetak godina, danas bez problema nalazi svoje mjesto na samim vrhovima ove kreativne medijske pustinje bezobzirnog komercjalizma i masovno nametnutog konzumerizma. Predstavljam grupu Grand Funk Railroad. Grand Funk Railroad su zarili i palili po Americi krajem sezdesetih i pocetkom sedamdesetih. Sta ih je kritika vise mrzila, to se rijeka fanaticnih sljedbenika povecavala. Imali su sest uzastopnih albuma na vrhovima top lista i svi su bili redom zlatni, a kasnije, platinasti. Koncerti su im bili svete mise rock 'n' rolla. Bili su to koncerti na kojima je vladala masovna histerija, kaos i potpuni trans auditorija. S obzirom na sve sta smo do sada rekli, bilo bi za ocekivati da ce iza sebe ostaviti traga u muzici tog doba. Nista od toga. Pali su u zaborav zajedno sa svojom muzikom! Zasluzeno ili ne? Odlucite sami, ko je bija u pravu, publika ili kritika – zaborav ili pamcenje Tamo daleke 1969 godine, Mark Farner i Don Brewer su bili clanovi nepoznate grupe Terry Knight and the Pack. Treci buduci clan grupe, Mel Schacher za to vrime nastupa sa grupom Question Mark & the Mysterians. I u svemu skupa, nista posebnog, samo jedne od stotine tisuca grupa u to vrime. Sticajem okolnosti, trojka se susrece, a da stvar bude cudnija, kompanjon iz banda Terry Knight and the Pack, Terry Knight, postaje im manager. Taj isti Knight, pokusava smislit ime buducem bandu, te mu pada napamet apsurdna kombinacija rijeci, bez ikakvog znacenja. Naime, Michigan je bija poznat po zeljeznici, kojoj je ime bilo Grand Trunk Western Railroad. Igrajuci se besmislom, toliko popularnom u to vrime, pada mu napamet kombinacija sa funkom, takodje popularnim muzickim smjerom u to vrime. Dakako, sam smjer nije imao apsolutno nikakvih dodirnih tocaka sa muzikom grupe, ali lipo je zvucalo. 1969 godine, grupa dobiva sansu za prvi veliki nastup, na Atlanta Pop Festivalu. Nakon odsviranog seta, reakcija publike je bila toliko dobra, da je band dobio ponudu da nastupi i sljedeca dva dana. Dakako, to nije proslo nezamjeceno, te joj ubrzo pristupa predstavnik diskografske kuce Capitol Records. Ugovor biva potpisan ubrzo nakon toga. Band je konstruirao svoju sviru na temeljima power-tria, ala Cream, i garaznog/sirovog bluesa. I to je upalilo. Uz pomoc sposobnog Terry Knighta, koji je bija zaduzen za marketing, grupa razvija svoj prepoznatljivi stil. Koliko su u stvari ovdje moze govoriti o specificnom stilu? Prije bi se moglo reci, da je Knight svojom sposobnoscu uspija izdignuti band iznad stotina slicnih, i to marketinskim pristupom. Dakako, sve mu to nebi poslo za rukom da grupa nije stvorila podlogu za to. I prije izdavanja svoj prvog albuma, grupa postaje koncertna atrakcija. Postaju poznati po beskopromisnim, veoma glasnim koncertima, na kojima publika dolazi na svoje. To na svoje, malo uvjetno shvatiti, jer podrazumjeva opci kaos, totalno ludilo od prvih odsviranih nota do zadnjeg bisa. U osmom misecu 1969 godine grupa napokon izdaje svoj prvi album “On Time”, koji se instant prodaje u monstruoznih miljun primjeraka, samo u Americi. U rekordnom roku, grupa postaje rekorder sa najvise prodanih albuma u Americi. Apsurdne situacije koje su pratile grupu od samih pocetaka, dovele su do toga, da pored nevjerovatne popularnosti banda, nevjerovatnih zivih nastupa, prva singlica izdana sa prvog albuma, “Time Machine”, jedva dolazi na top 50. Grand Funk Railroad - Time Machine
Iste godine izdaju drugi album ”Grand Funk” (aka "The Red Album"). Biva dakako produciran od strane Terry Knighta. Album nosi singlica, obrada Animals teme “Inside Looking Out”, koja postaje koncertni standard grupe do danasnjih dana. Na albumu se isto tako nasla tema “Paranoid”, te cemo i nju poslusati zajedno sa “Inside Looking Out” Grand Funk Railroad - Paranoid 1970 godine grupa izdaje treci album “Closer to Home”, na kojoj je singlica “I'm Your Captain (Closer to Home)". Dakako, i ovaj album biva produciran od Terry Knighta. Ovaj album doseze zlatnu tirazu u istoj godini, te sa njime Grand Funk Railroad postavljaju neobican rekord. Naime, sva tri izdana albuma grupe, postaju zlatna u istoj godini. Grand Funk Railroad - Mean Mistreater [Live] Na krilima svih tih albuma, grupa neprestalno svira na turnejama, koje nemaju kraja. Niz se zavrsava 1971 godine, triumfom na Shea Stadionu, gdje obaraju rekord Beatlesa u prodaji karata. Naime, bez interneta, cjelokupan stadion, vise od 60 000 mjesta, je prodan za 72 sata. Jos je jedna stvar interesantna u vezi gupe. Pored rjeke freneticnih sljedbenika i enormne popularnosti, grupa nikada nije dobila svoje mjesto na radio prostoru, sta se dakako kosi sa svim poznatim zakonima bussinessa. Izuzetak je izlazak albuma “Closer To Home”, kad Terry Knight poduzima kakvu takvu reklamnu kampanju. I da jos napomenemo, svi albumi, ali svi redom, su bivali popljucani od sve, ama bas sve kritike. Sican se da u to vrime, nije bilo nikoga, ali apsolutno nikoga ko je pozitivno ocjenjivao njihove albume i muziku. I pored toga, albumi su se prodavali nesmanjenom zestinom. Sa svakim izlaskom novoga albuma, stari su se jos bolje prodavali. Sa svakom negativnom kritikom, broj sljedbenika se udvostrucavao. Defacto, gledajuci sa ove vremenske distance, Grand Funk su bili medijski fenomen. Jer, bez ikakve medijske podrske, popljuvani od kritike, ignorirani od establismenta, zapaliti Ameriku na nacin na koji su to oni napravili, znaci prisustvovati fenomenu dotad nepoznatih gabarita. No vratimo se samom sastavu 1971 godine je isto tako uspjesna za grupu. Izdaju novi album “Survival”, koji po lipoj, vec uhodanoj tradiciji, biva popljuvan od kritike, ignoriran od medija, ali razgrabljen od publike. Na ovom albumu se nasla obrada klasika Rolling Stonesa “Gimme Shelter”. “E Pluribus Funk”, peti album grupe, izlazi 1971 godine. Ujedno je zadnji je album kojeg je producirao Terry Knight. Sam naslov albuma dolazi iz sprdanja sa natpisom na dolarskoj novcanici, “E Pluribus Unum”, sta u prevodu znaci “Jedan od mnogih”. Dakako, naziv albuma mjenjanjem zadnje rijeci, gubi neki suvisli smisao. Sican se kad je izasa ovaj album, u srebrnom omotu i u obliku kovanog dolara. Mozda mi je bas zato taj album ostao u sjecanju svih ovih godina ili je to bilo radi muzike na njemu? hm... I kad se mislilo da ne mogu vise obarati rekorde koje su sami postavili, po izlasku ovog albuma, koncerti koje radi Grand Funk Railroad postaju nesto do tada nevidjeno u rocku. Triumfalna turneja nakon izlaska albuma je donjela koncerte koji su licili jedan na drugoga, kao jaje jajetu - ogromne mase ljudi u kolektivnom transu, totalni kaos i euforija oko banda! Tesko mi je sa ove vremenske distance postavljati neke parametre, ali vjerovatno su ti koncerti oznacili prekretnicu u razmisljanju, kako rock koncert moze izledati. Jer, do pojave Grand Funk Railroada, manje vise svi koncerti rock’nrolla su bili sve samo ne ustogljeni, no Gran Funk Railroad je prisilija publiku da odbaci i zadnje obzire prema ikakvom ponasanju i pretvori se u razuzdanu gomilu koja u transu i euforiji dva, kadikad i tri sata, jednstavno jase na energiji koja se sljeva sa pozornice. Grand Funk Railroad - Footstompin' Music Po isteku 1971 godine, grupa se pocima pitati gdje sva ta lova, koju su zaradili, uopce zavrsava. Sumnja dakako pada na managera Terry Knighta. Bija kriv ili duzan, dobiva otkaz pocetkom 1972 godine. Dakako sam Knight ne sjedi skrstenih ruku, tuzi band, koji zbog sudskog naloga, mjenja ime, odnosno ispusta rijec "Railroad" iz imena grupe. Na drugu stranu, Farner u biografiji navodi da je rijec ispustena, jer su fanovi grupu zvali skraceno Grand Funk. Bilo kako bilo, te iste, 1972 godine grupa dodaje klavijaturistu u svoje redove. Craig Frost je doduse bija stari znanac banda, jer je nastupao sa grupom Terry Knighta, iz kojeg je Grand Funk i proizasao. Doduse, on nije bija prvi izbor grupe. Naime, namjera im je bila angazirati Petera Fremptona, kao drugog gitaristu, ali ovaj je bija zauzet angazmanom sa Humble Pie. Dolazak Craig Frosta je donio zaokret u zvuku grupe. Od orginalnog zvuka iz garaze, grupa se okrece vise ka R&B/pop-rock orjentaciji. Ta postava snima sesti album grupe, pod nazivom “Phoenix”, u 1972 godini. Da bi definirali novi sound grupe, Grand Funk uzima veterana undergronda, Todd Rundgrena kao producenta. Kombinacija ocito nije mogla omaniti. Snimaju dva uspjesna albuma. Prvi, “We're an American Band”, koji nosen istoimenom singlicom, dolazi na drugo misto top liste albuma, da bi singlica zasjela na prvo, po prvi put u povjesti banda. Dakako, album odmah postaje zlatan. Ka sta je opce poznato, tema "We're an American Band", po izlasku postaje skoro nacjonalna himna. Druga singlica ne postize takav uspjeh, ali "Walk Like a Man", ostavlja debeli trag na top listama. Za divno cudo, album cak dobiva neke pozitivne recenzije! Grand Funk Railroad - We're an American Band Drugi album pod producentskom palicom Todd Rundgrena “Shinin' On”, ponavalja pricu prethodnika, a singlica sa albuma “The Loco-Motion”, ponavlja pricu prethodne singlice. Sa albuma je takodje skinuta singlica “Shinin’ On”, koju cemo prvu poslusati. Grand Funk Railroad - Shinin' On Krajem 1974 godine grupa mjenja producenta, te uzima, Jimmy Iennera. U to vrime se vraca svom orginalnom imenu "Grand Funk Railroad". Izdaju novi album “All the Girls in the World Beware!!!”, koji je nosio zadnja dva top ten hita grupe "Some Kind of Wonderful" i "Bad Time". To su ujedno bile i singlice skinute sa albuma. Grand Funk Railroad - Bad Time Iako iznimno uspjesni sredinom sedamdesetih, grupu razdiru osobne razmirice, iscrpljujuce turneje i razlicitost u pogledu muzickih afiniteta. Samim time, ono neminovno je na pomolu. No usprkos tomu, Grand Funk su grabili naprijed. Poglavito, jer su ugovorom bili vezani za dikografsku kucu Capitol, i to za jos dva albuma. Naivni u bussinesu, mislili su da ce dvostrukim albumom u zivo skinuti obavezu, no advokati diskografske kuce su bili daleko jaci. Grupa je bila prsliljena snimiti jos jedan album. “Born to Die” izlazi kao ta kompezacija, te se koncano, 1976 godine, Grand Funk Railroad, raspadaju. Scena tog doba je bila prepuna iznenadjenja, obrata, kako ugodnih tako i onih drugih. Jedan od tih obrata se dogodija po raspadu grupe. Naime, “out of blue”, Frank Zappa se zainteresirao za grupu, te se ekipa ponovo okuplja pod dirigentskom palicom velikog maga. Nazalost, malo prekasno. Jeste, album “Good Singin', Good Playin” je snimljen, jeste, na albumu je i te kako primjetan Zappa, koji je donio osvjezenje u zvuku i pokrenuo onu neophodnu dinamiku tema, ali iscrpljenost, zasicenje i premanentne tenzije unutar banda, uzimaju svoj danak. Naime, grupa je bila permanentno u sukobu sama sa sobom, a clanovi permanentno na granici incidenta. I tako za vrijeme jednog od sukoba u nizu, uz Zappu kao neuspjesnog posrednika, band se definitivno raspada i svatko krece na svoju stranu. I tu je bija definitivni kraj. Ovaj put necemo o solo karijerama clanova, jer niti jedan od njih nije ostavio nekog traga na muzicku scenu tog doba. No prica ima dva mala nastavka. Na nagovor managmenta, Grand Funk Railroad se ponovo jednokratno okuplja radi koncerata. Te, 1996 godine, odrzavaju 14 koncerata pred ukupno 250 000 gledalaca. Ono sta bi nama moglo biti interesantno je, da su sljedece, 1997 godine, Grand Funk Railroad napravili tri potpuno rasprodana koncerta posvecena Bosni, te je sav prihod, od koncertata i kasnije izdanog duplog CD-a, otisao stradalima u toj nama susjednoj zemlji. Kurioziteta radi, ajmo spomenit, da im se na koncertima pridruzija Peter Frempton. I ovom prilikom moram reci, Grand Funk Railroad su bili zadnji sastav od kojeg sam ocekivao ovako nesto. Ne mogu rijecima opisat koliko sam svojevremeno bija ogodno iznendjen. Lipa gesta, hvale vrijedna! Jedno veliko BRAVO! I na kraju, mali rezime! Kad mi je palo napamet da bi moga napravit emisiju o Grand Funk Railroadu, prva asocijacija koja mi se nametnula je bila, prezir. Da dobro ste culi; prezir prema ovom sastavu je bila prva asocijacija koja mi se nametnila po samoj ideji o emisiji. I bacija san kost ispred sebe. Pobjediti predrasude i prezir koji sam osjecao prema ovom sastavu i pokusati ga prikazati u njegovom pravom svjetlu, ma kakvo ono bilo. Da bi se razumilo o cemu govorin, treba se vratiti jedno 40ak godina unazad i sagledati o cemu se zapravo radilo. Grand Funk Railroad je spadao u grupu prezrenih sastva koji su povladjivali masama i na tome stancali na tone love. Svojom infantilnom verzijom zestokog blues rocka su zapalili Amerku, a i ostatak svita. I dakako, svojim izricajem su bili svjetlosnim godinama udaljeni od toliko cjenjene, art komponente u rocku. Zbog toga i radi toga, za sve ljubitelje undergrounda su bili “band non grata”, jer u sebi nisu nosili nista doli sirovu snagu i jednostavnu kompoziciju sa infantilnim tekstovima. Dakako, u to doba garazni sastavi tipa MC5, su harali malim scenama i bilo je nezamislivo da jedan takav sastav napuni iole vecu dvoranu. I tu su se Grand Funk Railroad ukrcali. Ogolivsi blues rock do samoih kostiju, uz infantilne tekstove, kratkim, ako ikakvim gitarskim solzama, jednostavno su pogodili zicu masa diljem Amerike. No ajmo biti realni i reci, Grand Funk Railroad su bili sastav svog vremena, vremena kojih se mi, koji smo ga zivili, sa sjetom sjecamo. Kao i svaka epoha, pa tako i ta, je imala svoje velikane, od kojih neki jesu, a neki nisu izdrzali zub vremena. Grand Funk spada nazalost u ovu drugu grupu, no to ni u kom slucaju ne umanjuje ono sta su ostavili iza sebe. Za nekoga mozda nebitno, ali ne zaboravimo, samo u sedamdesetima, band je prodao 25 miljuna albuma. Ima li onda smisla pitanje, jesu svi ti ljudi bili u krivu? Kao odgovor, mogao bi citirati basistu grupe Kiss, koja se u odnosu na kritiku nasla u identicnoj situaciji kao i Grand Funk, koji je sa posprdnim smjeskom izjavio: “I sad, dvije miljarde dolara kasnije, pitajte me ko je bija u pravu, kritika ili publika!” Pametnome dosta! Oprostit cemo se od Grand Funk Railroada sa jednom, veoma simptomaticnom temom sa albuma “E Pluribus Funk”. Radi se o skoro nepoznatoj temi “No lies”. Simptomaticnoj zato jer pokazuje grupu u jednom drugom svjetlu, kako kompoziciski tako i u muzickom smislu. Da su kojim slucajem odlucili krenuti putem koji gazi ova pjesma, vjerovatno bi danasnje predstavljanje imalo sasvim drugaciji tok i poantu. Ali, povjest je vec zapisana Eto! Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri, ako stavite lancu od radija na 95,6 MHz, a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli: A ako ste slucajno propusitli emisiju, jos je uvik mozete poslusati na ovai link: Feta |
