U utorak krecemo prema meksim vodama. Tesko da bi grupu koju cemo predstaviiti i njenog osnivaca mogli podvesti pod pojmom underground, ali njegovi poceci su i te kako bili umoceni u njega. Govorit cemo o Steve Miller Bandu i njihovom devetom albumu “Fly Like An Eagle”. Zasto bas taj album, mislim da ce biti jasnije kad ga poslusamo, kao i nekoliko tema sa njegovih drugih ostvarenja. The Steve Miller Band je americki sastav oformljen u zlatno doba “flower powera”, tocnije, oformljen je 1967 u San Franciscu. Dakako, kao sta samo ime kaze, osnivac i pokretacka snaga banda je Steve Miller, guitarist i vokal, koji je sredinom sedamdesetih vlada radio prostorom Amerike. Ajmo ispocetka. Daleke 1965 godine, Steve Miller i klavijaturista Barry Goldberg, oformljavaju Goldberg-Miller Blues Band, zajedno sa basistom Shawn Yoderom, ritam gitaristom Craymore Stevensom i bubnjarem Lance Haasom. Odmah po oformljavanju zapocimaju sa nastupima po klubovima diljem Chicaga. I normalno, zapaza ih lovac na talente diskografske kuce Epic Reocords, te potpisuju ugovor za snimanje. Malo je poznata malo cudna cinjenica iz toga doba, da je grupa koja je naginjala psihodeliji, nastupala sa legendama soula, Four Tops i Supremes. Nakon iscpljujucih nastupa i snimanja materijala bez nekog veceg rezultata, Miller napusta grupu i odlazi u meku pshihodelije, San Francisco. Odmah po dolasku, oformljava grupu i daje joj naziv, Steve Miller Blues Band, te ubrzo potpisuje ugovor sa Capitol Records. 1967 godine Steve skracuje ime bandu na Steve Miller Band. Pored Millera, u prvoj postavi su se nasli gitarist James Cooke, bassista Lonnie Turner i bubnjar Tim Davis. I kako je bilo logicno u to vrime, nisu dugo cekali na angazman. Imaju zapazeni nastup kao pratnja Chuck Berryju u Fillmore Westu, kojom prilikom je izdan album u zivo “Live at Fillmore Auditorium” Nakon nastupa na Monterey Festivalu, pridruzuje im se gitarista Boz Scaggs. (O Boz Scaggsu jednom drugom prilikom, jer taj je samozatajni gitarista snimija mozda najlipsi blues album ikada izdan i zasluzuje posebnu emisiju. A ja sa svoje strane garantiran da ce je i imati.) Alora, u Maju 1968 godine band snima prvi album, “Children Of The Future” koji ne ostavlja nikakvog traga ni na top listama, a ni u aktualnim papirnatim izdanjima tadasnjih rock novina. . Po mom misljenju, potpuno nezasluzeno, ali takva su bila to vrimena. Previse se toga dogadjalo istovremano da bi jedna ovakva grupa skrenila paznju na sebe. Ne posustajuci sa koncertima i turnejama, u letu snimaju drugi album “Sailor”, koji se na cudenje ondasnjeg establismenta poceja penjati po top listama. Zaustavija se na 24 misto Billboardove liste, sta je bija skoro pa presedan. Normalno, uspjehu albuma su pridonjele i singlice "Livin' In The USA", "Lucky Man" te Boz Scaggsove "Overdrive" i "Dime-A-Dance Romance". Sa trecim albumom Steve Miller Band dolazi do planetarne popularnosti. “Brave New World” zauzima 22 misto Billboardove liste. Album nosi singlica "Space Cowboy" i "My Dark Hour". Za ovu drugu se veze i jedna zanimljivost. Koautor i basista na ovaj temi je niko drugi nego, Paul McCartney, pod pseudonimom Paul Ramon. 1971 godine, Miller dozivljava automobilsku nesrecu i da ga auditorij nebi zaboravija, Capitol Records izdaje album “Rock Love”. Kako je album bija sklepan od strane diskografske kuce, sadrzi neizdane snimke u zivo kao i par Millerovih skladbi. Koliko je Miller bija zadovoljan sa ovim albumom, kazuje i cinjenica da dugo vrimena Miller nije tija da ga se izda na CDu. Po povratku na scenu, Miller sa grupom ulazi u studio i snima album “The Joker”, koji se penje na drugo misto Billboarda. Istoimena singlica postaje veliki hit i penje se na prvo misto. Nakon trogodisnje pause, Steve Miller Band ponovo ulazi u studio i izdaju album “Fly Like An Eagle”, koji se odma penje na trece misto Bilboarda. Sa njega su skinute tri singlice "Take The Money and Run", koja dolazi na 11 misto, "Fly Like an Eagle" na 2 misto i "Rock 'N Me", koji se penje na prvo misto. Uz gitarski uvod "Rock 'N Me" se veze jedna lipa gesta. Uvod je klasicna posveta temi "All Right Now", grupe Free. Tu dolazimo do centralnog dogadjaja veceri. Poslusat cemo album “Fly Like An Eagle” u cjelosti, jer se tako i slusa, u jednom dahu. U nastavku emisije sazet cemo dalji tok njihove karijere. 1977 godine izlazi sljedeci album “Book Of Dreams” koji se uspinje na 2 misto Billboardove liste. Dakako, nose ga singlice, i to "Jet Airliner" koja dolazi do osmog mista, "Jungle Love" koja se penje do 23 mista Bilboarda. Interesantna cinjenica, da je ova tema postala dio jingla u osmoj sezoni Raymonda. 1982 godine izdaju album “Abracadabra”, koji nosi i istoimeni hit. On se penje na prva mista top lista. Nedugo nakon “Abracadabra”, diskograska kuca izdaje “The Steve Miller Band's Greatest Hits 1974-1978”. Na albumu se nalazi pregrst neobjavljenih snimaka od kojih manje vise sve imaju hitoidne potencjale. Do zla bloga cudna cinjenica, imajuci u vidu da je novac pogonsko sredstvo cile industrije. Cinilo se kao da Steve Miller jednostavno ne zeli imati broj jedan hitove. Album se prodaje u monstruoznih 13 miljuna primjeraka. Dakako, sve je to garnirano rasprodanim koncertima. I kad govorimo o neobicnostima i kuriozitetima vezanim za Steve Millera, njima nikad kraja. Spomenimo jos jednu. Tema “Dream Weaver” koja se inace ne pojavljuje na niti jednom albumu, na niti jednoj kompilaciji, a koju je Miller snimija iz samo njemu poznatog razloga, postaje internacjonalni hit, takorekuc bez njegove volje. I da apsurd bude veci, postaje toliko poznata u njegovoj izvedbi, da se band neko vrime poistovjecivao sa njom. U zaborav je pala cinjenica da je tema napisana i orginalno izvedena od Gary Wrighta, orginalnog clana banda Spooky Tooth. Cila atmosfera oko ove teme je do dana danasnjeg ostala zavijena u gustoj magli. To dakako mozemo pripisati ondasnjim vremenima, slobode misljenja i stvaranja. Tesko za svatit, a pogotovo iz danasnje perspektive strogo kontrolirane produkcije. “Circle of Love” izlazi kao jedanaesti album. Te davne 1981 disco je bija na svom vrhuncu, te mu ni Miller nije moga odolit. Dakako nasvoj svojstven nacin. Funky/Diskoidna "Macho City" zauzima cilu “b” stranu ondasnjeg vinila. Tu donekle i zavrsava aktivna odnosno atraktivna karijera banda. Od raka umiru dva orginalna clana, a Steve Miller nastavlja sa drugim inkarnacijama banda do danasnjih dana. Izdaje solidne albume koji nalaze uporista u ranim pocecima, bluesu, boogiju ali isto tako i u savremenom izricaju. No to je vec tema za neku drugu emisiju. Jos jedna mala zanimljivost. U jedanaesti misec 2011, sta ce rec, prije misec dana, The Steve Miller Band nastupa u tvornici aviona Boeing, inaugurirajuci uspjesnu isporuku novog jet linera 747-8. Triba li napominjati da su nastupili sa temom "Jet Airliner". I za kraj neka vrsta zakljucka. Jer i samo uvrstavanje u emisiju namece pitanje, zasto bas Steve Miller Band i zasto bas ovaj od svih njihovih albuma. Veceras smo slusali Steve Millera jer je on najocitiji dokaz da se moze svirati soft rock a pri tom ne upasti u ljigavu zamku kicastog komercjalizma koji goni na povracanje nakon par slusanja. Ne gubivsi nikad tlo pod nogama, i uvjek se osvrcuci za svojim korijenima u bluesu pa cak i u countryju, Miller pronalazi svoj still u njihovom blendu sa suvremenim pristupom. Ne smimo zapostavit ni cinjenicu da povremeno koketira sa psihodelijom, koja mu je ocito ostavila traga u svjesti. Kombinirajuci prekrasne melodije, sa mekanim pristupom kompoziciji, Miller na sebi svojstveni nacin svara atmosferu koja na momente i djeluje kao ambijentalna muzika. Dakle, sve skupa ukomponirano daje jedistveni zvuk, koji je najjace odzvonio bas na albumu kojeg smo veceras poslusali. Vjerovatno ste zapazili da smo tokom emisije nekoliko puta ukazivali na nelogicnosti u radu Millera i banda. Virujem da ne postoji grupa ili samostalni umjetnik koji ima vise neizdanih potencalnih hitova od njih. Zasto je tomu tako, Miller se nikad nije izjasnija. Steve Miller je umjetnik koji je ulipsa nase zivote i u njih unija dozu optimizma, kojom zraci njegova muzika. Sama lakoca izvedbe i pjevnost njegovih kompozicija svakome od nas nesto znace. Nekome vise, nekome manje, ali nema ravnodusnoga. To je samo jedan dokaz vise da je Steve Miller Band triba postojat! Eto ! ---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- Evo i nagovjestaja onoga sta ide u emisji: Steve Miller Band-Fly Like An Eagle Steve miller Band - Abracadabra Steve Miller Band - The Joker Steve Miller Band - Rock 'N Me Steve Miller Band - Mercury Blues Steve Miller Band - Take The Money And Run Steve Miller Band - Blue Odyssey Steve Miller Band - The Window --------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 8 i 10 uri, ako stavite lancu od radija na 90,6 MHz a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli: Music LP-Underground - Live Streaming feta |
Sljedeci utorak opet nesto sasvim drugovacije, zabrazit cemo malo dalje od nasih voda. Stavise, odlazimo tamo di je pojam undergrounda skoro nepoznat, iako je sam umjetnik izrastao iz njega i skoro postao njegov znacajni dio. No, njegova odluka je bila da ide drugim putem i da ide sam. Dunque, predstavit cemo samozatajnog kamaleona suvremenog muzickog izricaja, svestranog kompozitora, umjetnika sa kojim su radili svi najpoznatiji umjetnici naseg doba, gitaristu koji je odbija ponudu da se pridruzi Rolling Stonesima, kad je Brian Jones bija ubijen, rockera u dusi, virtuoza na svim mogucim instrumentima, mesiju slide gitare, maga filmske muzike, angela cuvara tex-mexa, kajuna, bluesa, bluegrassa i nadasve okrunjenog proroka salse. Lista umjetnika sa kojima je saradjivao je ogromna, spomenimo samo neke: Larry Blackmon, The Rolling Stones, Van Morrison, Neil Young & Crazy Horse, Randy Newman, Earl Hines, Little Feat, Captain Beefheart, The Chieftains, John Lee Hooker, Pops and Mavis Staples, Flaco Jiménez, Ibrahim Ferrer, Freddy Fender,Vishwa Mohan Bhatt i Ali Farka Touré. I na kraju ovog uvoda, ma koliko bilo cudno radi njegove relativne anonimnosti kao i interesa za mnogobrojne instrumente, na listi “100 najvecih gitarista svih vremena”, Rolling Stone magazin ga smjesta na 32. misto. Ukratko, u utorak se druzimo sa Ry Cooderom i njegovim kompilacijskim albumom “Why Don't You Try Me Tonight - The Best Of" -------------------------------------------------------------------------------------------------------- Ryland Peter "Ry" Cooder se rodija tamo neke daleke 1947 godine, negdi u vrime kad je Tito na ovim prostorima priprema svoje povjesno “NE” drugu Staljinu. Odrastanje i sazrijevanje u izoliranoj sredini mu je donilo i specifican odnos prema muzici, a pogotovo prema izvornom zvuku. Taj poriv stremljenja prema izvoru samoga zvuka, nece ga nikada napustiti, a radi njega odbija ponudu koja mu garantira svjetsku slavu. Posvecuje se etnu, u vrime kad taj pojam nije niti postojao. ----------------------------------------------------------------------------------------------------- 1960 godina Cooder nakratko odlazi na Reed College u Portlandu, da bi ga nakon prvih reakcija na svoj umjetnicki rad, u potpunosti napustio. Jer te 1960 godine, kao iz vedra neba ce osvaniti u sastavu “Captain Beefheart and the Magic Band”, kultnom bandu koji je tu auru kulta zadrzao do danasnjih dana. I kao da mu to nije bilo dosta, suradjuje sa Taj Mahalamom i Ed Cassidyijem u “Rising Sons”. Pa ni to mu nije bilo dovoljno te godine, te se pridruzuje Randy Newmanu. Bilo je ocito da mu karijera ide u samo jednom pravcu. Postaje jedan od najcjenjenijih studiskih muzicara toga doba. Potraznja za njime je bila toliko velika da su umjetnici prilagodjavali studijske sessione, vodeci racuna kad ce im Cooder biti dostupan. Jedan od njegovoih najpoznatijih angazmana u to vrime je bija sa Rolling Stonesima. Band je bija u potrazi za novim gitaristom jer je Brian Jones vec misecima bija u komi, beskoristan za grupu. I nedugo prije pocetka snimanja albuma “Let It Bleed” biva ubijen od strane onoga ko ga je triba cuvati. Prva ponuda od Stones je krenila prema Cooderu. Ovaj je odbio sa obrazlozenjem da zeli nastavit sa solo radom ali da ce biti tu pri ruci ako zatreba. I pored toga sta se Stonesima pridruzija Mick Taylor na gitari, Cooder je sudjelova na snimanju albuma u temi “Love in Vain" te isto tako na sljedecem albumu “Sticky Fingers”, na temi "Sister Morphine", na kojoj cementira svoj kultni status slide gitariste. Kolika je bila veza izmedju Stonesa i Coodera, pokazuje i sljedeci podatak. Pored nebrojenih sati jaminga sa Stonesima, Cooder svira slide gitaru na saundtracku za film “Performance”, koji nosi Jaggerov prvi solo single "Memo from Turner". Isto tako, Cooder nosi Bill Wymanovu temu "Downtown Suzie". U to vrime, Ry Cooder takoder saradjuje sa Lowell Georgeom iz Little Feata, svirajuci normalno, slide gitaru na antologiskoj temi "Willin'". Tokom 1970 godine Cooder izdaje seriju albuma za Warner Bros. Records. Ti albumi utiru put Cooderu do zvjezda i etabliraju ga kao vrhunskog gitarista. U tom razdoblju zapocima zrela faza njegove fascinacije razlicitim muzickim zanrovima. Na svom najznacajnijem albumu tog doba “Into the Purple Valley”, Cooder bira veoma neobicne instrumente i stvara aranzmane nepoznate u svjetu popularne muzike. Dakako, svi ti instrumenti sa neobicnim aranzmanima su svoje korijene imali u bluesu, gospelu, calypsu i countryju. Njegovi kasniji albumi tog doba, sa izuzetkom albuma “Jazz”, koji exploatira ragtime/vaudeville, se jednostavno ne mogu smjestit u niti jedan poznat zanr ni kategoriju. Recimo samo ukratko, da se njegov istoimeni prvi album, moze smjestit najblize bluesu, “Into the Purple Valley”, “Boomer's Story” i “Paradise and Lunch” figuriraju kao folk/blues albumi; “Chicken Skin Music” i “Showtime” kao mix Tex-Mexa i Havajske muzike; “Bop Till You Drop” kao R&B iz pedesetih godina; i ”Borderline” i “Get Rhythm” kao rock bazirani albumi. Ukratko, tesko za kategorizirati a jos teze smjetiti u neki okvir. Ali to je Ry Cooder! Jedna zanimljivost vezana za to doba, njegov album “Bop Till You Drop”, snimljen 1979 godine, je prvi album u povjesti muzike snimljen digitalnom tehnikom. I dakako sadrzi njegov najveci hit, obradu Elvisove teme, "Little Sister". Te iste godine, saradjuje sa Van Morrison u snimanju njegovog albuma “Into the Music”, svirajuci slide gitaru na temi "Full Force Gale". Isto tako, svira gitaru u bandu koji prati Judy Collins, sa kojima snima album u zivo. Na prelazu u osamdesete, Cooder se vraca svom prvobitnom zanatu kao studijski glazbenik. To mu osigurava stabilni izvor prihoda i daje otvorene ruke, pa se posvecuje izvornoj glazbi naroda sa americkog kontinenta. Istovremeno sa svim tim aktivnostima, stvara muziku za mogobrojne filmove. Posebno se posvecuje saradnji sa Wim Wendersom i pise muziku za film “Paris, Texas” Naslovna tema koju cemo i poslusati donosi Coodera kao slikara zvukom. Rijetko je naci u povjesti kinematografije da filmski kadrovi toliko upijaju zvuk koji stoji iza njjih. Slusajuci naslovnu temu "Paris, Texas", ne mogu se oteti dojmu prasine u ustima i huci pustinjskog vitra koji gura sasuseno bilje zbijeno u kugle. Tema je inace nastala na temeljima Blind Willie Johnsonove teme "Dark Was the Night (Cold Was the Ground)", koju je Cooder opisao kao "The most soulful, transcendent piece in all American music." Temu je Cooder iskoristio jos jednom, za kreaciju "Powis Square", koju je smistija u filmu Performance. Nadalje, sta se muzike za film tice, rad je nastavija sa Walter Hillom komponirajuci muzicku kulisu za njegove filmove “ The Long Riders:, “Southern Comfort “, “Brewster's Millions”, “Johnny Handsome”, “Last Man Standing”, “Hill's Trespass”, i “Mike Nichols' Primary Colors". A svi znamo ko je bija i jos je, Walter Hill. Komentar je nepotreban. Osamdesete Cooder zaokruzuje sa nebrojenim projektima. Od snimanja albuma sa legendom bluesa Robert Johnsonom, produciranja albuma od Bobby Kinga i Terry Evansa, do sviranja na njihovom albumu “Rhythm, Blues, Soul & Grooves”. Cooderova muzika takodje nalazi svoje misto u epizodama serije "Tales From the Crypt" Devedesete Cooder docekuje suradjujuci na dva world music albuma. Na prvom koji nosi naziv “For A Meeting by the River”, na kojem nastupa i njegov sin na bubnjevima, suradjuje sa Hinduistickim klasicnim muzicarom V.M. Bhatt te virtuozom Mohan Veena, koji svira na modificiranoj 20-zicnoj gitari. 1995 godine okuplja tim u kojem se nalazi Africki multiinstrumentalist Ali Farka Toure i izdaje album “Talking Timbuktu”, kojeg ujedno i producira. Oba albuma izdana u tom razdoblju donose mu Grammy za 'Best World Music Album'. I dakako, ni u devedesetima ne zaboravlja na film, te pise muziku za film “Geronimo: An American Legend”. Devedesete zaokruzuje sa mozda svojim nakomercjalnijim projektom, “Buena Vista Social Club”. Te 1997 godine odlazi na Kubu i kako je sam govorio, pokusava od zaborava otrgnuti Kubansku tradicionalnu muziku koja je evoulirala u klubsku. Isto tako, po dolasku na otok izjavljuje da ce ucitniti sve da sprijeci brutalnu komercjalizaciju i ustolicenje kica na mjesto kreativnog izraza. “Buena Vista Social Club” postaje planetarno popularna i Cooder dobiva ono sta je tija - aktivni angazman u ocuvanju kulturne bastine. Wim Wenders snima istoimeni film, koji 2000 godine dobiva nominaciju za Oskara. 2005 godine izdaje album “Chávez Ravine”, opisan kao (navest cemo doslovno sta je reka, jer je skoro nemoguce prevest) "a post-World War II-era American narrative of 'cool cats', radios, UFO sightings, J. Edgar Hoover, red scares, and baseball". Album biva posvecen Latino enklavi u Los Angelesu. Inace ime te enklave je Chávez Ravine. Ne udaljavajuci se od svoje misije, dubokom socjalnom tematikom obuhavaca sav sjaj i bjedu siromastva Latino komune. Sam umjetnik se o muzici izrazio pomalo ironicno, kaze “ovo je muzika iz mjesta kojeg ne poznajete, ovo je muzika sa ulice u koju ne skrecete”. (Ovo san malo slobodno preveja, jer doslovni prevod, radi slenga, gubi smisao.) Na tom albumu dominiraju Latino pop, R&B, conjunto (cajun) i jazz. “My Name Is Buddy” je album kojeg Cooder izdaje 2007 godine. Cili album je u stvari prica o Buddy Red Catu, koji putuje i zapaza svit oko sebe ocima svojih izmisljenih prijatelja, Lefty Mousea i velecasnog Tom Toada. Pomalo bizarna ideja ali pretocena u i te kako lipo djelo. Album je cak popracen knjigom koja opisuje Buddyijeve avanture. Bogate ilustracije je potpisao Vincent Valdez. Ljubiteljima stripova ne treba objasnjavati ko je Valdez. I dakako, knjiga vjerno sljedi redosljed kompozicija, tako da svaka prica korespodira sa temom na albumu. Mozemo slobodno reci da se u ovom slucaju radi o multimedijalnom djelu, bez fancy svjetla i pompe koju nose. Te iste godine, Cooder producira i svira na albumu Mavis Staplesa, nazvanim “We'll Never Turn Back”. Radi se o koncept albumu, fokusiranom na pokret za ljudska prava u Americi, a sve obradjeno u Gospel maniri. Na albumu se nalaze i dvije teme napisane od Coodera. 2008 godine Cooder izdaje album nazvanim “I, Flathead”. Radi se dakako, o kompletiranju Kaliforniske trilogije. Sa tim materijalom i novom grupom, odlazi na turneju po Japanu, Novom Zelandu i Australiji. 2009 godinu Cooder obiljezava angazmanom na dokumentarnom filmu “The People Speak”. Film na poseban nacin slika svakodnevnnu Ameriku, rijecnik obicnih Amerikanaca, prikazani su dnevnici isto tako obicnih ljudi, a sve u cilju udaranja pecata jednom dobu za koje su svi bili sigurni, da ostaje daleko iza nas u skoroj buducnosti. Koliko je projekt bija na cijeni govori i podatak da je u njemu sudjelovao i Bob Dylan. Te iste godine a i sljedece, 2010.godine, Cooder je na putu sa bandom Los Tigres del Norte, te sa njima snima album “San Patricio”, na kojem se pojavljuju Chieftains, Lila Downs, Liam Neeson, Linda Ronstadt, Van Dyke Parks, Los Cenzontles, i dakako Los Tigres. Na najnovijem albumu, nazvanim “Pull Up Some Dust and Sit Down”, Cooder se kriticki obrusava na financisku krizu u svjetu a pogotovo u Americi. Ironicnim pristupom, punim prezira, ukazuje na uzroke te krize, koji su manje vise svima poznati. Banke, bankari i pohlepa krupnog kapitala. Na albumu se nalazi i singlica "No Banker Left Behind" -------------------------------------------------------------------------------------------------------------- I sta na kraju rec o Ry Cooderu, a pri tom se ne ponavljati i istovremeno ga opisati tocno onako kakav je u svojoj biti. Kao osoba, duboko emotivna, intrigantna samim pristupom muzici, nekonvencjonalna u svom izricaju, nekomformisticka u ponasanju. Iako planetarno poznat, nikada nije postao superzvjezda. Razloga je nekoliko, ali ajmo nabrojit samo osnovne. Ka prvo, ocito mu nije bas stalo do zvjezdanog statusa, jer bi inace prihvatija ponudu Rolling Stonesa i time sebi osigurao ulaznicu za povjest. Bira drugi, daleko tezi put. Drugo, ne manje bitno, teme Ry Coodera “pate” od boljke nepodilazenja. Kao i u slucaju banda Steely Dan, kompozicije ne podilaze publici a ni kritici. Samim tim njegov izricaj a i kompozicije ne ulaze u uvo iz prvog slusanja, a to je danas, kad je instant glazba zavladala muzickim prostorom, neoprostiva “greska”. Slusajuci Coodervu muziku coviku jednostavno nije jasno odakle mu to sve skupa. Toliko kompleksnosti i raznolikosti tesko se moze naci u grupi autora. No tu lezi sljedeci razlog njegove planetarne nepopularnosti. Cestim mjenjanjem stilova, saradnika, kao i samog pristupa kompoziciji, Ry Cooder ne cini nista da bi sebi osigurao bazu fanova. Cak dapace, cini se kao da cini suprotno. I tesko se nakon jednog albuma, priviknuti na onaj sljedeci, jer su sasvim drugaciji u svim segmenitima. Ali tu i lezi najveca vrijednost Ry Coodera. Raznolikost, mastovitost, razigranosti i nadasve virtuoznost na instrumentima, osigurale su mu tihu rijeku sljedbenika koji nikada nece ostaviti praznu dvoranu u kojoj nastupa. Kad govorimo o Ry Cooderu ne mozemo preskociti njegovu ulogu u ocuvanju kulturne bastine sjevernoamerickog kontinenta, pa cak i sire. Otrgavsi od zaborava prastare standarde kojima daje novi zivot i stvarajuci u njihovom ruhu, Ry Cooder bez velike pompe igra ulogu institucije na nacionalnom nivou. Ovdje posebno treba istaknuti njegovu zaslugu za ocuvanje i ciscenje bluesa, bluegrassa, gospela, cajuna, tex-mexa pa i same salse od smeca koje je prijetilo da im izbrise identitet. Povjest ce pamtiti Ry Coodera kao velikog covika i jednog dana kad americki kontinent bude ispisivao stranice cjelokupne muzicke povjesti, njegovo ce ime biti na samom vrhu. Oprostit cemo se od Ray Coodera sa zavrsnom temom sa kompilaciskog albuma “Why Don't You Try Me”, koja neminovno namece i odgovor, pa evo unaprid i njega: Ocemo sjor Ry, provat cemo te u utorak i gustat cemo! Eto ! ---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- Evo i nagovjestaja onoga sta ide u emisji: Ry Cooder - How Can A Poor Man Stand Such Times And Live Ry Cooder - Little Sister Ry Cooder - Crazy About An Automobile Live Ry Cooder - Why Dont You Try Me Ry Cooder - He'll Have To Go ---------------------------------------------------------------- Buena Vista Social Club - Chan Chan / Ry Cooder on guitar Buena Vista Social Club - Chan Chan / Ry Cooder on guitar Rolling Stones - Sister Morphine / Ry Cooder on guitar --------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 8 i 10 uri, ako stavite lancu od radija na 90,6 MHz a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli: Music LP-Underground - Live Streaming feta |
U sljedeci utorak cemo se posvetiti John Lennonu i njegovoj karijeri nakon Beatlesa. Predstavit cemo njegov drugi i vjerovatno najbolji solo album "Imagine". ---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- John Winston Lennon se rodija u deseti misec 1940 godine. Rastuci u Liverpoolu, rano dolazi u dodir sa muzikom, te u ranoj teenegerskoj dobi oformljava sastav "The Quarrymen". Oni 1960 godine evoluiraju u Beatlese i od tog trenutka povjest je manje vise svima poznata. Krajem sezdesetih, The Beatles se raspadaju i Lennon nastavlja solo karijeru. Nedugo nakon raspada Beatlesa, izdaje prvi album sa svojim grupom Plastic Ono Band. Lennonov emocionalni debut solo album “John Lennon/Plastic Ono Band” izlazi 1970 godine i odmah dobiva visoke ocjene. Na albumu se nalaze teme "Mother" u kojoj Lennon opisuje odrastanje bez majke i "Working Class Hero", duboka kritka socjalne situacije toga doba. Obje teme cemo poslusat u emisiji. Drugi solo album, “Imagine” izlazi 1971 godine. U startu se odma vidilo da je “Imagine” daleko blizi midstreamu od svog prethodnika, koji je obilovao avantgardnim elementima. I bez ikakve dvojbe, “Imagine” je najjaci Lennonov album od raspada Beatlesa do njegove prerane smrti. Ostajuci dosljedan svojoj sitnicavosti, koja je krasila tog genijalca, kreatora velikih djela, Lennon je snimija manje vise sve teme u kucnom studiju, da bi vecinu instrumenata ponovo snimija u Record Plantu u New Yorku. Tu su ujedno i dodani duhaci i zicani isntrumenti. Slusajuci album, ne triba bit raketni strucnjak, pa zakljucit da je jedan od producenata na albumu Phil Spector, koji se pridruzija Lennonu i Yoko Ono kao co- producent. Beskonacni jamovi i prove koji su brusili teme sa albuma su zabiljezeni na filmskoj traci. Na njoj se vjerno vidi evolucija pojedinih tema i njihova finalna verzija. (naziv filma je: “Gimme Some Truth: The Making of John Lennon's Imagine.”). Dakako, sve teme je napisao John Lennon izuzev “My Love” koju je napisao u saradnji sa Yoko Ono. Album otvara naslovna tema “Imagine”, koja trenutno postaje Lennonov zastitni znak. Sican se, i u filmu, za vrime stvaranja teme, Lennon je bija svjestan da stvara nesto veliko, nesto sta ce obiljeziti njega samoga, kao autora i politickog aktivistu, ali i kao kompozitora. I bija je u pravu. “Imagine” katapultira album i samog Lennona ponovo na sam vrh svih vrhova, na Olimpu pop muzike, odakle, ajmo bit iskreni, nikad nije ni sisao. “Imagine” je jaka antiratna tema, koja na Lennonov nacin, sezdesetosmaski naivno, zagovara i moli za mir u svitu. Sljedi tema “Crippled Inside”. Lennon na tipicno rokerski nacin plovi kroz melodiju donoseci nan logicki sljed elemanata koje ih tvore. De facto, prica sama prica svoju pricu. “Jealous Guy" je tema koja je vjerovatno najduze ostala na sceni kao podsjetnik na album. Orginalno nazvana “"Child of Nature", nastala je za vrime Johnovog boravka u Indiji dok se priprema dupli album “The Beatles” "It's So Hard" and "i “Don't Want to Be a Soldier", su snimljene u EMI studiju u Abbey Roadu u Londonu za vrime snimanja Lennonovog singla "Power to the People". Jako politicki obojena, antiratno nastrojena, "I Don't Want to Be a Soldier" zatvara prvu stranu albuma. Emisiju cemo nastaviti s temom “Gimme Some Truth”, koja otvara drugu stranu albuma. Nastala za vrime snimanja Beatlesovog albuma “Let It Be”, tema preispituje poimanje istine kod ondasnjih politicara. Koje se, da budemo iskreni, do danasnjeg dana nije prominilo. "Oh My Love" i "How?" nastaju kao rezultat primalne terapije. “How” sadrzi pitanja sa kojima se susretao dok je prolazio kroz razlicte faze terapije, dok "Oh My Love", donosi kulminacju zadovoljstva prouzrocenog samom terapijom. Povezanost ove dvije teme namece i zakljucak da ih mozemo posmatrati kao dvije polovine jedne cjeline, iako su smjestene na razlicitim lokacijama albuma. "How Do You Sleep? nastavlja album. Oko nje su se isplele razlicite kontroverze ali manje vise, povjest je iskristalizirala, a sudionici priznali o cemu se radi. Naime, ispocetka je Lennon tvrdija da je tema o njemu i njegovim fobijama. To bi mozda i drzalo vodu da cak na nekim verzijama omota “Imagine”, nema slike Lennona kako drzi prasca za usi. Ni to nebi toliko privuklo pozornost da prije toga Paul nije izda album “Ram” na kojem drzi jarca za rogove. Auditorij pa i kritika su zbrojili dva i dva. Napokon, 1980 godine, Lennon priznaje da se tema odnosi na Paula i da predstavlja cinicni cin osvete i pokazatelj mrznje prema Paulu. Dakako, nakon nekog vrimena, sikire bivaju zakopane, pa se cak i suskalo o ujedinjenju. Pogotovo su glasine dobile na tezini pri izdavanju dva dupla albuma zajednickog naziva “Antology”. No Johnova sudbina je prekinila sve spekulacije. Inace , na ovoj temi, gitaru svira Johnov stari kolega iz Beatlesa, George Harrison. Album zatvara intimna ispovjest, Lennonova posveta ljubavi svog zivota. EMI je tija da ova tema bude singlica, ali Lennon se usprotivija sa obrazlozenjem da je previse “pop” orjentirana. Malo cudno, ali Lennonu se toliko toga oprastalo tih dana. Par notica vezanih za sam album: Interesantno je to da je album izdan u Americi u devetom misecu 1971 godine, a u Engleskoj i kontinentu misec dana kasnije. Zasto je tomu tako, nikada niko nije objasnio. Rolling Stone opisuje “Imagine” kao album koji "sadrzi zavidnu kolicinu dobre muzike”, i poredjujuci ga sa prethodnikom kaze ”pored neosporne superiornosti u odnosu na prethodnika, sve lose vezano uz njega, jednog ce dana biti zaboravljeno. Muzika ostaje i sve ostalo je irelevantno. (ovo je bija malo slobodniji prevod citata iz Roling Stonea!) Dakako, album odlazi instant na prva mista na sve moguce liste diljem svjeta a tema “Imagine” dolazi do #3 u Americi. I onda opet jedna nelogicnost. “Imagine” kao singlica, izlazi u Engleskoj tek 1975 godine! Album je imao toliki imapkt na trzistu da se cak i McCartney o njemu pozitivno izrazija, opisujuci ga kao, nesto manje politicnog od prethodnika. Album “Imagine” ponovo postaje internacjonalni hit nakon Lennoneve smrti. I taj put zauzima sve top liste na globalnoj razini. Rolling Stone smjesta “Imagine” na 76. misto najboljih albuma svih vrmena. I zadnja zanimljivost u ovom bloku, piano na kojem je Lennon svira Imagine je prodan na aukciji za nepoznatu sumu, nepoznatom kolekcionaru. Nagadja se da bi to lako moga biti Paul McCartney. U osmom misecu 1971 godine, Lennon i Yoko prelaze u New York. Lennon izdaje “Happy Xmas (War Is Over)”, protestnu notu kontra rata u Vjetnamu koja je uzdrmala ondasnji politicki establishment. Dosadno mi se ponavljat, ali danas je veoma tesko svatit uticaj muzike na politicku scenu tog doba. A uticaj je bija toliki, da je Bjela Kuca radiala sve u njihovoj moci da Lennona izbace iz Amerike. Dugogodisnju bitku za boravisnu vizu dobiva tek 1976 godine. 1972 godine izlazi sljedeci album, snimljen u zivo “Some Time in New York City”. Album je veoma mlako primljen i stoga jer je zadirao u neke svetinje americke kulture, kao i samom upotrebom terminologije. Album sam po sebi nije ostavio nikakva traga u muzickoj povjesti ali isto tako ni u opusu John Lennona. Stoga 1973 Lennon izdaje novi album, “Mind Games”, koji isto kao i prethodnik ne nalazi na veci odaziv. “Walls and Bridges” izlazi u desetom misecu 1974, i nosi singlicu koja se uspinje na prvo misto top lista, ujedno i jedina koja je dosla do tog polozaja, "Whatever Gets You Thru the Night". Na singlici gostuje Elton John kao prateci vocal i ujedno svira piano. Album sadrzi jos jedan single koji je dosa na top liste, "#9 Dream" Uoci izlaska novog albuma “Rock 'n' Roll”, 1975 godine, Lennon saradjuje sa Davidom Bowiem i sudjeluje u kreaciji njegovog prvog americkog, broj jedan, hita "Fame". Izlazak albuma “Rock 'n' Roll” jer popratila skoro pa histerija za singlicom "Stand By Me". I po samim ricima autora albuma, tija se vrati korjenima i dat dolazecim generacija Rock’n Roll kakav je on vidija iz perspektive svojih mladih dana. I popuno uspija u tome. Album je punokrvni rock’n roll uradak prepun vanseriskih obrada standarda tog vremena. Ovom prilikom necemo o njegovom privatnom zivotu ni o tracevima koji su se vezivali za par John / Ono. Uglavnom, 1980 godine se vraca iz penzije u koju se povuka da bi sudjelova u odgoju sina. Izdaje singlicu "(Just Like) Starting Over", koja prethodi albumu “Double Fantasy”. Album nije bija bas primljen sa odusevljenjem, a Melody Maker ga je opisao kao sterilnog i na momente dosadnog. Ruku na srce, nije bija daleko od toga. I nazalost, nedugo nakon izdavanja albuma, 8 12., 1980 godine, John Lennon se oprostija od ovoga svita, glupo i nasilno. Mark David Chapman mu je ispalija cetiri metka u ledja nakon sta mu je ovaj potpisa album. Glupo da ne moze gluplje, ako smrt ikako moze bit ista pametnija. Chapman je osudjen na dozivotni zatvor. Do sada mu je odbiveno sest molbi za pomilovanje. Izmedju ostalog, jer u Americkom zakonu postoji klauzula, koju bi tribali imati svi zakoni svih drzava na ovom svitu, a koja kaze: Nakon institucionalne odluke o pomilovanju radi ubistva, konacnu odluku o pustanju na slobodu donosi najbliza rodbina ubijenog. Ukoliko se ona protivi pustanju na slobodu, krvnik ostaje u zatvoru do daljnjega. ---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- I na kraju, sta reci o John Lennonu. Neosporno je da je jedno od najvecih imena naseg doba. Neosporno je i to da je jedan od najuticajnijih glazbenika svih vremena. Jos je neospornija njegova uloga u kreiranju masovne kulture sezesetih, koja je katapultirala Beatlese i pokrenila revoluciju na svim nivoima, kako socjalnim tako i politickim. U stvari, u kasnijoj fazi svog stvaralastva, Lennon je upotrebljavao muziku da bi izrazio i promovirao svoja politicka uvjerenja. A ona su bila na strani pravde, pravednosti, mira, miroljubive koegzistencije, razumjevanja, tolerancije. Ukratko, propovjeda je pokret humanosti u svim aspektima javnog i osobnog zivota. Postavio se kao negacija Miltonove skole neoliberalnog kapitalizma i time bija trn u oku politickog establismenta koji je podupirao i stitio interese krupnog kapitala. I ovih nekoliko recenica kojima grebemo po povrsini njegovih zasluga, su dovoljne da ce ga povjest pamtiti dugo, dugo vremena, mozda cak duze od antiratnih himni “Imagine” ili “Give a Peace a Chance”. Sa danasnjeg aspekta, proizlazi da je zivija i umra uzalud, popovjedajuci utopiju zakopanu duboko u svima nama. Te su silnice i upalile plamicak kojeg danasnji Ramsfeldi, Bushevi, Merkelovke, Blairovi …… pokusavaju ugasiti. Ali pokret se opet budi. To nam dokazuju ponovo Amerikanci sa novim pokretom “Occupy”. Da je ziv, virujen da bi Lennon medju prvima diga sator na Wall Streetu. Oprostit cemo se od Lennona sa njegovom vjecnom temom, vapajem za mir u svjetu. "Give Peace A Chance" Eto ! ---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- Evo i nagovjestaja onoga sta ide u emisji: John Lennon - Imagine John Lennon - Jealous Guy John Lennon - How do you Sleep John Lennon - I Don't Want To Be A Soldier John Lennon - Oh! Yoko John Lennon - How? John Lennon - Give Peace A Chance --------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 8 i 10 uri, ako stavite lancu od radija na 90,6 MHz a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli: Music LP-Underground - Live Streaming feta PS - koliko vidin jedan citatelj/ca iz Podgorice je skoro pa svakodnevno na ovom blogu. Zelija bi mu/joj ovim putem uputit pozdrav i ako je na Faceu, moze se uclaniti u novotvorenu grupu "Music LP-Underground" |
Sljedeci utorak idemo na Otok. UB40 i njihov album "Signing off" Dokazali su da i bjelci mogu odsvirati dobar raegge i time ukazali na univerzalnost muzike. --------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- UB40 su Bodulski band oformljen 1978 godine. Za aktivnog djelovanja, band je imao vise od 50 singlica na “UK Singles Chart” i time neminovno zabiljezija i internacjonalni uspjeh. U stvari, jedni su od najprodavanijih umjetnika svih vremena. Prodali su preko 70 milljuna nosaca zvuka. Buduci clanovi grupe su se susretali kroz razlicite skole u Birminghamu. Bilo je to depresivno vrime Margaret Thatcher, kad je brutalnom silom nametana Miltonova skola neoliberalnog kapitalizma, kojeg imamo privilegiju zivjeti danas. Margaret Thatcher je pozatvarala sve rudnike, tvornice koje nisu imale profita u buducnosti, celicane koje su nosile gubitke, bez obzira na stratesku vaznost. Kao rezultat takvog odnosa spram ekonomiji broj nezaposlenih se u kratkom vremenu toliko poveca da su zapoceli socjalni nemiri. No to je vec druga prica. Ono sta je nama bitno u njoj, da su Birminghamski klinci uzeli ime UB40 (Unemployment Benefit, Form 40), po tom obrazcu za nezaposlene. Njega su stavili i na omotu prve ploce. Ajmo se vratit na pocetke pocetaka. Dunque, Brian Travers je sakupija nesto love i kupija si prvi saxofon. Zajedno sa Jimmy Brownom, Earl Falconerom i Ali Campbellom oformljava UB40. Prepoznatljivi zvuk dobivaju tokom beskonacnih jamova na raznim lokacijama u Birminghamu. Inace , prvi sluzbeni nastup imaju u drugi misec 1979 godine. UB40 bivaju zapazeni od Chrissie Hynde i ona im nudi da budu intro band za njezin band Pretenders. Normalno, objerucke prihvacaju i ta saradnja im otvara vrata za snimanje singla. "King"/"Food for Thought" izlazi na Graduate Records, lokalnu nezavisnu kucu i penje se na 4. misto “UK Singles Chart”. Dok “King” na kriticki nacin donosi sumnju u smjer kojim su krenuli sljedbenici Martina Luthera Kinga, "Food For Thought", koji je vjerovatno i najveci peak albuma, kritizira odnos zapada spram gladi uEtiopiji, cilih pet godina prije “Band Aida”. Nedugo po izlasku singlice, snimaju prvi album u rodnom Birminghamu. Za producenta su uzeli tada malo poznatoga ali perspektivnog Bob Lamba. Krajen osmog miseca 1980 godine album je ugleda svitlo dana i nedugo nakon toga se pocima penjati na top listama. Zaustavlja se na drugo misto engleske top liste i ostaje na njoj 71 sedmicu. Singlica "My Way of Thinking" / "I Think It's Going to Rain Today", izlazi kao pilot i penje se na 6 misto UK top liste. Interesantna je cinjenica da "My Way of Thinking" uopce nije uvrsten na albumu. Razlog lezi vjerovatnio u tome sta pojedini clanovi grupe bas nisu bili zadovoljni lirikom koja je odisala sexismom. Nakon velikog pocetnog uspjeha u Engleskoj, popularnost su zacementirali i u Americi sa drugim albumom “Labour of Love”. Album dolazi na prvo misto UK liste ali i na 8. Billboardove u Americi. Na albumu se nalazi i njihov mozda najveci hit, obrada Neil Diamondove teme, "Red Red Wine", koja ostaje na listama vise od 100 sedmica. Najveci uspjeh grupe je tek dolazio, u vidu singlice na kojoj se nasla obrada Elvisove teme "(I Can't Help) Falling In Love With You", koja je u stvari bila soundtrack iz filma “Sliver” sa Sharon Stone. Singlica je zasjela na sva moguca prva mista, istovremeno u Europi, Engleskoj i Americi. Kad govorimo o neobicnostima vezanim za grupu, napomenimo i to da su sve tri singlice koje su zasjele na prva mista UK top liste, i cetiri od pet Top Ten u Americi, bile obrade. UB40 su saradjivali sa mnogobrojim glazbenicima. Nabrojit cemo samo neke: Pato Banton, Madness, Bitty McLean, Chrissie Hynde, Maxi Priest, Robert Palmer, Hunterz, Japanese artist Mikidozan, French artist Nuttea, Lady Saw, Afrika Bambaataa, 808 State. Dakako, najpoznatija je saradnja sa Chrissie Hynde, sa kojom su izdali singlicu sa hitom Pretendersa “I Got You Babe”. Triba li napominjati da se singlica nasla na top listama diljem svjeta. Orginalni vinilni album je sacinjavalo deset tema. Uz njega je izdan 12-incni EP sa temama "Madam Medusa", "Strange Fruit" i "Reefer Madness". 1985 godina album se repakira i izadaje kao dupli. Na njemu misto nalaze dotad neizdani na albumu "My Way Of Thinking", "The Earth Dies Screaming" i "Dream A Lie" Naknadnim izdavanjem CDa, album dobiva svoj konacni izlged sa svih 13 tema na njemu. Album “Signing Off” se smatra najboljim izdanjem UB40. Nastao u tmurnom, “thatcher” razdoblju socjalne neosjetljivosti, album se po “defaultu” bavi socjalnim temama. Istovremeno donosi frisku verziju raggea i time siri krug poklonika te muzike. Nije tajna da su mnogi bjelci po prvi put dosli u kontakt sa raggeom slusajuci UB40. UB40 su aktivni od danasnjih dana. Planetarnu popularnost su zamjenili dobrotvornim radom i mnogobrojnim projektima, vezanim za poboljsanje socjalnog standarda ljudi oko sebe. Iako su bili megazvezde, nikad se tako nisu ponasali, a ni smatrali sebe kao takve. Zahvaljujuci svojoj komunikativnosti i pristupacnosti, svojevremeno su gostovali u Zadru na jednom multimedijalnom projektu. Bubnjar grupe se toliko zakacija za Zadar da je ostao u njemu, ozenija se i fala blogu, dobija dicu. Ovoga ljeta je doveja cili sastav u Zadar i napravili su lipi nastup. Nazalost, zbog veoma konfuzne reklame koncerta, pisac ovih redaka ga je propustija. Naime, koncert se u nekoliko navrata otkazivao, pa pomjerao termin, da bi se na kraju odrzao u orginalnom terminu bez neke velike najave. I po starom dobrom obicaju, tribalo bi nesto reci na kraju. Manje vise je sve receno kroz emisiju, a najbitnije je to da smo se upoznali sa muzikom UB40. UB40 su bili i jos uvik jesu veliki sastav. Nikada ne priznavsi svoj status superzvjezda svrstali u se u ligu samozatajnih umjetnika koji su eto, slucajno, dosli do svjetske slave. Podrctavajuci svoje teme cisto socjalnom tematikom, svakim stihom podsjecaju na svoje porjeklo. UB40 ce ostati u povjesti muzike zapisani kao rodonacelnici bjelog raggea. Pri tom su napravili ogromnu uslugu svim orginalnim ragge glazbenicima, jer su sirokom bjelom auditoriju priblizili sam izricaj. Mozemo u ovom kontekstu slobodno reci, da nije bilo Erica Claptona i UB40, da ragge mozda nikad nebi pustija tako snazne korijene van svoje maticne zemlje a pogotovo ne na Europskom kontinentu. Tu UB40 nosi svoj dio “tereta”. Oprostit cemo se sa UB40 zavrsom temom sa albuma, instrumentalom “Reefer Madness” u kojoj su i te kako naglasili onu komponentu o kojoj smo veceras malo govorili a to je multietnicnost i multikulturalnost. Tema je toliko siroka da je se u stvari nisan tija doticat, nego je za kraj samo spominjem, jer bez nje slika UB40 nebi bila potpuna. Eto! ---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- Evo i nagovjestaja onoga sta ide u emisji: UB40 - Signing Off UB40 - Reefer Madness UB40 - CAN'T HELP FALLING IN LOVE UB40 - RED RED WINE UB40 & Chrissie Hynde - I Got You Babe --------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 8 i 10 uri, ako stavite lancu od radija na 90,6 MHz a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli: Music LP-Underground - Live Streaming feta |
U utorak nastavljamo u pomalo komornom tonu. Sljedi grupa America i njihov prvi istoimeni album. -------------------------------------------------------------------------------------------------------------- America je u stvari englesko – americki folk rock band. Daleke 1972 godine postali su senzacija na globalnoj razini svojim prvim albumom kojeg je nosija hit “Horse With No Name”. Jos frapantnije djeluje cinjenica da su se pojavili niotkuda i pri tom imali nepunih 20 godina! Trojica anonimnih mulaca dobivaju ugovor za snimanje ploce i zasjedaju na svim top listama. Jedno je sigurno, to se danas sigurno nebi moglo dogodit. Ali, ajmo ispocetka u povjest grupe. Sva trojica, Gerry Beckley, Dewey Bunnell i Dan Peek, su bili dica americkih vojnih osoba, ozenjenih u Engleskoj. Dakako, sva su trojica pohadjala London Central High School, nedaleko od Londona, di su se i susreli svirajuci u razlicitim grupama. Zapoceli su sa posudjenim gitarama u smrdljivom podrumu. I kako rock bon ton nalaze, napustaju sve aktivnosti vezane za obrazovanje, sta ce reci, napustaju skole i posvecuju se iskljucivo muzici. Ne triba bit muzcki genije za vidit da su in uzori bili Crosby, Stills, Nash & Young. Polazeci od njihovog slaganja harmonija do viseglasnog pivanja, izgradjuju svoj stil i zapocimaju sa pisanjem vlastitog materijala. Nazivaju se America, po zemlji iz koje su dosli njihovi ocevi i koju su smatrali svojom domovinom, iako je skoro nisu ni vidili. Zapocimaju sa prvim gazama u The Roundhouseu, na Chalk Farmi, di su i Pink Floyd zapoceli svoju karijeru. 1971 godine ih zapaza kritika i nedugo nakon toga potpisuju ugovor sa Kinney Records, koji im omogucavaju snimanje prvog albuma. I tu dolazi do opcepoznate kratkovidnosti diskografske kuce, koja uopce ne prepoznaje grupu kao orginal vec kao nusprodukt pokreta. Tu lezi i frapantna cinjenica da u prvom izdanju albuma nema "A Horse with No Name", teme koja ce proslaviti i album i band. Dakako, po izlasku album ne dobiva podrsku koju zasluzuje jer publika i kritika ne nalaze temu koja bi nosila album. Jedino sta potpisniku ovih redaka nije jasno, da niko tada nije prepoznao “Sandman” kao veliki potencjalni hit. A jos manje mu je jasno, da “Sandman” ni kasnije nije ponija tu titulu. Tema koja toliko superiorno odskace od cilog albuma sa svojom produkcijskom neponovljivoscu i zaraznim refrenom, jednostavno zasluzuje daleko vise od onog sta je dobila. Cudno da cudnije ne moze bit. Greska sa “Horse With No Name” biva ubrzo ispravljena i album se takorekuc preko noci penje na prvo misto Billboardove liste i ostaje tamo punih 5 sedmica. Nije lose za trojicu anonimnih klinaca. Inace, orginalno ime teme “Horse With No Name” je bilo "Desert Song" Album je inace snimljen u Trident Studju u Londonu i produciran od Ian Samwella. Ian je u to vrime bija gitarista Cliffa Richarda . Kad o produkciji govorimo, izuzev “Horse With No name”, sve teme na albumu su producirane van svog vremena. Skoro nevjerovatno zvuci da je album napravljen u doba analogije. Balans instrumenata, balans instrumenata i vokala, cistoca produkcije, niveliranost tema, odaje jednstavno izvaredno produciran album na kojemu nema loseg momenta. Nazalost, kako je “Horse With No Name” naknadno ubacen na album, produkcijski odskace od cjelog albuma, ali nazalost u negativnom smislu. Svejedno, tema postaje zastitni znak Americe. Prvobitno je bilo zamisljeno da se album snimi u stilu Beatlesovog “Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Band”. No Samwell je ubjedija klince da se ostave coravoga posla i snime album onako kako je i nastajao, kao folk rock djelo. Sa albuma je skinuta jos jedna singlica "I Need You", koja dolazi na 9 misto US Top liste. Album cemo zatvoriti posljednom temom “Pigeon Song“ Nakon uspjeha prvog albuma, trio odlucuje nastaviti svoj rad bez producentskog dvojca. Napustaju cisto akusticni izricaj, i saltaju se na mjesavinu rocka, producirajuci se sami. Drugi album “Homecoming “, je ugleda svjetlo dana u jedanaestom misecu 1972. Postaje zlatan po samom izlasku i nosi hit "Ventura Highway", koji zauzima deseto misto US Top liste. Drugi single skinut sa albuma, "Don't Cross the River" postize skroman uspjeh, ali grupi pomaze da osvoje Grammy za najboljeg novog umjetnika. Treci album “Hat Trick”, izlazi u desetom misecu 1973, nakon visemjesecnog snimanja. I ovaj su producirali sami. Albumu su prethodile personalne promjene pridruzenih clanova i to se osjetilo na samom albumu. Uspjeh je bio ispod ocekivanog i daleko slabiji od svog prethodnika. Iznjedrio je minorni hit "Muskrat Love". Nakon razorcaranja sa albumom “Hat Trick”, America odlucuje uzeti vanjskog producenta. Izbor pada na George Martina i Geoff Emericka. Ovaj dvojac je nepotrebno predstavljat, jer stoje iza skoro cjelokupnog stvaralastva Beatlesa. Rezultat saradnje izlazi u obliku albuma “Holiday”, u seston misecu 1974 godine. Ovim albumom America donosi novi stil. Pod uticajem Martina, uvode zicane i duhace instrumente u svojim aranzmanima. Sa albuma je skinuta singlica "Tin Man", koja zauzima cetvrto misto Billboardove liste Pohod na top liste je nastavila druga singlica skinuta sa albuma, "Lonely People", koja se penje na peto misto. George Martin ponovo radi sa grupom na njihovom sljedecem albumu “Hearts”. Album je snimljen u Sausalito Studiju u Kaliforniji i izdan u trecem misecu 1975 godine. Singlica “Sister Golden Hair”, zauzima top liste. America nije tajila podatak da je muzika inspirirana Harisonovom temom "My Sweet Lord", a lirika Jackson Brownom. Nezgodno je ispalo to, sta je Harison svrsija na sudu radi plagijata i nakon dugo godina parnicenja, izgubija parnicu. 1976 godine zavrsava prva faza stvaralastva grupe America. Album “Hideaway” predstavlja zadnji projekt koji je okupija sve orginalne clanove i George Martina, kao producenta. Singlice su postigle osrednji uspjeh, a sa jednom od njih cemo i zakljuciti emisju. "Today's The Day" je uspila doci na top listu i to na 23. misto Sljedeci albumi nastavili su silazni trend kako u kreativnom tako i u komercjalnom smislu. Nizu se manje vise neuspjesni albumi, te grupa pocima uzimati kompozicije nastale van njihova okruzenja, kako bi donekle popravili komercjalni uspjeh. 1977 godine grupu konacno napusta jedan od osnivaca, Dan Peek, i posvecuje se solo karijeri u Krscanskoj muzici, di postize zapazene uspjehe. Daleko bi nas odvelo daljnje pracenje grupe, jer su prezivjeli clanovi aktivni do danasnjih dana, kako u okviru Americe tako i solo projektima. U samom kontekstu ove emisije to je najmanje bitno, jer primarno nam je predstaviti orginalnu grupu i nacin na koji su ispisali svoj trag u povjesti muzike. ------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------ Dunque, kad govorimo o Americi neminovno nam se namece “Horse With No Name” i album prvjenac. Napravivsi nevidjeni podvig kao anonimci, jedva u dvadesetim godinama, America predstavlja jedan od svjetlih primjera tolerancije pa mozemo reci i demokratizacije muzicke umjetnosti toga vremena. America je opravdala sva ocekivanja i sa prvim albumom nam donjela nezaboravne teme koje su svoju svjezinu zadrzale do danasnjeg dana. Cak stavise, potpuno ignorirana pisma “Sandman” je jaca nego ikada i na trenutke nadvisuje vjecnu “Horse Witn No Name”. Neshvatljivo da ta tema nije nikada postala hit. Ostatak albuma nam donosi predivne personalne i intimne teme, prigusene melodike, laganog ritma i nadasve specificne atmosfere. America je imala svoje uzore, i ti uzori su imali svoje uzore. Te je stoga izlisno lamentirati dali su bili kopija nekoga ili necega. Uostalom, folk izricaj je strahovito limitiran samom formom kao i instrumentima kojima je omedjen. To nazalost postavlja teske okvire na bilo koju inovativnost u pravcu. Izuzetak su mozda Fairport Convention, ali to je vec sasvim druga prica. America je orginalni folk rock band, sastavljen od tri mulca koji su muziku svatili ozbiljno u svoj svojoj mladenackoj neozbiljnosti. Prvi album predstavlja biser folk rock muzike onog doba i teme sa njega su odavna ispisale svoje misto u povjesti muzike. Eto ! ---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- Evo i nagovjestaja onoga sta ide u emisji: America - A Horse With No Name AMERICA - Ventura Highway America -Tin Man America - I Need You America - Sandman --------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 8 i 10 uri, ako stavite lancu od radija na 90,6 MHz a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli: Music LP-Underground - Live Streaming feta |