petak, 27.05.2011.
"Commitments" oliti veliki film o (ne)obicnim ljudima
|
Evo pokusavam napisati tekst za iducu emisiju Music LP-Undergorund. Tesko mi ide, namjeravam pisati o Joe Cockeru. A o njemu iman tone materijala u glavi, toliko da bi se time moglo napunit par emisija. Triba nekako sublimirat sve skupa, usmjerit u pravom smjeru. A to je naporno jer meni osobno sve je bitno a ipak.... I dok se mislin izmedju faza koje je Cocker prozivljava i kako ih prezentirat, na TV zapocima meni jedan od najdrazih filmova.  I valjda, po stoti put, sjedan ispred TV da bih odgleda film i uziva u njemu. Taj je film ka sex. Ma koliko puta ga odgleda, uvik je dobar i uvik nasmije i razalosti, kada je prvi put prozivljen. Nakon "Midnight Expressa", Pink Floyd "Walla", "Birdyja", Alan Parker se okrece ulici koja ga je i definirala. Snima nevjerovatan film o ljudima koji nemaju nista i spremni su i to zrvtvovati za neke svoje ideale. "Commitments" izlazi 1991 i odmah biva proglasen “Najboljim Irskim filmom svih vremena”  A ima i zasto. Sve je u filmu savrseno. Od scenografioje, tocnije receno, autenticnih Dublinskih exterijera i inerijera, pjevajuceg Irskog akcenta i na kraju, ne manje bitna, savrsena apsurdnost radnje…. Jer kako inace protumaciti nastojanja glavnih junaka da u sred punk groznice oforme soul band i Dublinu podare "Dublin soul sound". Trnovit put do lokanog uspjeha prate nebrojene zgode i nezgode, tako vjesto i logicki protkane kroz radnju filma, da gledatelja prikuju za ekran i ne dozvoljavaju mu da predahne. Tek kad film zavrsi, dolazi se do daha i tek se onda mogu poceti slagati impresije. A njih ima, na tone i tone. Zato nije ni cudo da je “Commitments” jedan od “onih” filmova, koji se gledaju svakih sest mjeseci i uzitak se povecava svakim ponovnim gledanjem. I da ne zaboravin na kraju, posebna prica su glumci. Skoro sve natruscici. Bez imalo filmskog iskustva, dali su uloge bolje od razmazenih i razvikanih filmskih zvjezda, a da ne govrim koji su "sug" dali samom filmu. Upravo taj moment daje filmu pecat velikog jer kao ogledalo preslikava ulicu i zbivanja u njoj i oko nje. I kad govorimo o slikama, sve je u filmu autenticno do bola. Svaki trenutak filma odise autenticnom Irskom stvarnoscu, sumornom atmosferom bespesperktivnosti i beznadja. Mokre ulice i zadimljeni pubovi, koji jos vise povecavaju taj osjecaj, sele nas, tili mi to ili ne, u depresivnu Irsku, koja je uvik bila pojam siromastva i neimastine. Film je toliko vjeran zivotu da se na momente cuje miris svjeze opranog rublja na susilu ili smrad vlage u prasnjavom podrumu. Malo se djela moze podiciti tom dimenzijom u svojoj prezentaciji. Film “Commitments” je veliki film, velikog rezisera i jos vech “malih” ljudi. Ovo je film koji tim ljudima dize spomenk, kakav se niti jedna vlast ne usudjuje dignut, jer bi samim cinom negirala svrhu svog postojanja. |
