Marketing
"Commitments" oliti veliki film o (ne)obicnim ljudima
Evo pokusavam napisati tekst za iducu emisiju Music LP-Undergorund. Tesko mi ide, namjeravam pisati o Joe Cockeru. A o njemu iman tone materijala u glavi, toliko da bi se time moglo napunit par emisija. Triba nekako sublimirat sve skupa, usmjerit u pravom smjeru.
A to je naporno jer meni osobno sve je bitno a ipak....
I dok se mislin izmedju faza koje je Cocker prozivljava i kako ih prezentirat, na TV zapocima meni jedan od najdrazih filmova.
I valjda, po stoti put, sjedan ispred TV da bih odgleda film i uziva u njemu.
Taj je film ka sex.
Ma koliko puta ga odgleda, uvik je dobar i uvik nasmije i razalosti, kada je prvi put prozivljen.
Nakon "Midnight Expressa", Pink Floyd "Walla", "Birdyja", Alan Parker se okrece ulici koja ga je i definirala.
Snima nevjerovatan film o ljudima koji nemaju nista i spremni su i to zrvtvovati za neke svoje ideale.
"Commitments" izlazi 1991 i odmah biva proglasen “Najboljim Irskim filmom svih vremena”
A ima i zasto.
Sve je u filmu savrseno.
Od scenografioje, tocnije receno, autenticnih Dublinskih exterijera i inerijera, pjevajuceg Irskog akcenta i na kraju, ne manje bitna, savrsena apsurdnost radnje….
Jer kako inace protumaciti nastojanja glavnih junaka da u sred punk groznice oforme soul band i Dublinu podare "Dublin soul sound".
Trnovit put do lokanog uspjeha prate nebrojene zgode i nezgode, tako vjesto i logicki protkane kroz radnju filma, da gledatelja prikuju za ekran i ne dozvoljavaju mu da predahne.
Tek kad film zavrsi, dolazi se do daha i tek se onda mogu poceti slagati impresije.
A njih ima, na tone i tone.
Zato nije ni cudo da je “Commitments” jedan od “onih” filmova, koji se gledaju svakih sest mjeseci i uzitak se povecava svakim ponovnim gledanjem.
I da ne zaboravin na kraju, posebna prica su glumci.
Skoro sve natruscici. Bez imalo filmskog iskustva, dali su uloge bolje od razmazenih i razvikanih filmskih zvjezda, a da ne govrim koji su "sug" dali samom filmu.
Upravo taj moment daje filmu pecat velikog jer kao ogledalo preslikava ulicu i zbivanja u njoj i oko nje.
I kad govorimo o slikama, sve je u filmu autenticno do bola.
Svaki trenutak filma odise autenticnom Irskom stvarnoscu, sumornom atmosferom bespesperktivnosti i beznadja.
Mokre ulice i zadimljeni pubovi, koji jos vise povecavaju taj osjecaj, sele nas, tili mi to ili ne, u depresivnu Irsku, koja je uvik bila pojam siromastva i neimastine.
Film je toliko vjeran zivotu da se na momente cuje miris svjeze opranog rublja na susilu ili smrad vlage u prasnjavom podrumu.
Malo se djela moze podiciti tom dimenzijom u svojoj prezentaciji.
Film “Commitments” je veliki film, velikog rezisera i jos vech “malih” ljudi.
Ovo je film koji tim ljudima dize spomenk, kakav se niti jedna vlast ne usudjuje dignut, jer bi samim cinom negirala svrhu svog postojanja.
Post je objavljen 27.05.2011. u 21:45 sati.