nedjelja, 03.04.2011.
Robert Plant - Pictures at Eleven oliti GRTg 29 03 - 20:10 sati
|
Od ovog utorka bavit cemo se nesto laksim albumima ali nista manje dobrim od onih koje smo odradili. Seriju otvara prvi solo album Roberta Planta “Pictures at Eleven”, snimljen nakon raspada maticne grupe Led Zeppelin. Kada je Bonzo, zaveden sirenskim zovom 52 duple votke u nizu, dao neopozivu ostavku na ovozemaljski zivot, a oni gori je velikodusno prihvatija, Plant se otisnija u solo vode. I 1982 godine snimija prvi album pod nazivom “Pictures at Eleven”. Na albumu su gostovali Phil Colins i Cozy Powel na bubnjevima. To ujedno i daje pecat albumu jer dvije legende na istom mjestu moraju ostaviti traga. Gitaru je na opce iznenadjenje pa i odusevljenje briljantno odradio session gitarista Robbi Blunt. Bass je profesionalno odradio, studiski muzicar, Paul Martinez, koji nazalost uz Collinsa i Powella jednostavno nije imao prostora. Sam album predstavlja briljantni pokusaj Planta da se odljepi od Zeppelina ali istovremeno svim silama nastoji zadrzati njihovu tezinu. To u biti znaci potragu za novim izricajem, za novim zvukom. Koliko je u tome uspio na prvjencu, veoma je diskutabilno, buduci da su “Whola Lota Love” i “Kashmir” jos uvik tekli njegovim zilama. Ono sta je najbitnije u ovom kontekstu je to, da Plant nije ni pokusao emulirati sirovu snagu i sofisticiranost Zepelina, tako da nismo dobili kopiju Zepelina a ni neki prepotentni derivat. Album je nabiven kratkim vinjetama, tekstualno bez nekog odmaka od Plantovih prijasnjih tekstova sa Zepelinima ali u muzickom smislu ipak poprilicno razlicito od neminovnih Zepelina. Vecinu tema je napisao Plant u saradnji sa gitaristom Robbie Bluntom koji i ne pokusava nadomjestiti Jimija Pagea. Plant nam cak u nekim stvarima (kao sta su Fat Lip) cak priblizava leprsavi rock, neobicnu kombinaciju zadnjih radova Zepelina i usudio bih se reci, evolucije Planta kao muzicara. I da odmah napomenemo, da ovaj pravac, ma koliko u ovoj stvari pitko i lipo izgledao, u kasnijim radovima ce ga odvesti u ne bas progresivne vode. Ono sta najvise iznenadjuje je cinjenica da, Plant minus Page, minus Bonham i Jones, doduse nece nikada postati vise od ikone osamdesetih, ali album “Pictures at Eleven” nevjerovatno dobro stoji kao kamen temeljac Plantove solo karijere. Inace album je snimljen u Rockfieldu u Walesu sta je i determiniralo boju i vrst zvuka na njemu, koji se labavo moze opisati, nesto kao “techno-rock u nastajanju” – koji se nazalost nikada nije razvio u nesto konkretno i razlicito. I na kraju ovog uvoda, jedan minus. Ono sta mozda najvise smeta na ovom albumu je doza konformizma, doza arogancije svojstvena okrunjenim velicinama. Mozemo samo sanjati o tome kako bi album izgledao da je Plant umisto 34 imao recimo 20 godina, i da je umisto u dvorcu zivija u zabacenoj i prasnjavoj iznajmljenoj sobici.  Album otvara "Burning Down One Side" u kojoj se nedvosmisleno daje do znanja da ipak imamo svojevrsni nastavak zadnjeg albuma Zepelina "In Through the Out Door" Ne upadajuci u zamku poistovjecivanja, Plant odlazi svojim putem a na nama je ocemo li ga sljediti ili ne. “Moonlight in Samosa” nastavlja album i predstavlja Planta u vec poznatom “baladnom” izdanju. Ne pokusavajuci vise svom glasu dati onu mocnu komponentu koja se vremenom i godinama izgubila, Plant ipak zvuci kako samo on moze. Poslusajmo prekrasnu baladu "Pledge Pin" je Plantu vjerovatno posluzija kao premosnica prema vjerovatno najjacoj stvari na albumu, “Slow Dancer”. “Pledge Pin” nam donosi solo saxofona koji Plant (producent) lipo smjestaju u ambijent. Slow Dancer koji sljedi, je mozda pod najjacim uticajem Zepelina i to iz “Physical Graffiti” faze na prelazu na “Presence”. Vec na prvo slusanje jasna je poveznica sa Kashmirom i da odma naglasimo, nista loseg u tome – cak dapace. “Slow Dancer” nam donosi Planta u jakom, mocnom izdanju. Ukratko, Slow Dancer mozemo opisati kao nabrijani Kashmir, sa dodatkom jos ljucih orijentalnih mirodija. Cak i da su Zeppelini izdali ovu stvar, bila bi to jedna od njihovih najjacih. “Worse than Detroit” koja nastavlja album napravljena u maniri cistog rocka, pomalo beskrvna ali jos uvik puna energije. Na nju se bez stanke naslanja “Fat Lip”, koja donosi zaraznu melodiju i naznaku onoga cime ce se Plant baviti na sljedecim albumima. “Like I've Never Been Gone” je Plantov pokusaj evokacije ranih radova pod Zepelinima. Naslonjena na Plantov glas, tema pokusava u osamdesete prenjeti duh sedamdesetih. Ne gledajuci aranzmane, ogoljena tema u stvari najvise podsjeca “Since I've Been Loving You” sa treceg albuma Zepelina. Koliko je ovo pozitivno ili ne, prosudite sami “Mystery Title” zatvara album. Ne odstupauci od koncepta, tema donosi vec poznatog Planta u novoj ulozi.  I sta reci na kraju za ovaj album a da se ne ponovi uvod. Umisto da spava na lovorikama nakon raspada Zepelina, Plant se uvatija u kostac sa solo projektima. Nakon ovog albuma snimo ih je jos pregrst. Svi su manje vise obiljezeni prepoznatljivim Plant/Zepelin zvukom i produkcijom, ali u nekom drugom pakovanju. Povremeni izleti u “lakse” vode Plantu nisu donjele neku veliku korist, osim Grammija za saradnju sa Alison Krauss, a istovremeno su ga udaljile od hard core publike. Tu je publiku zadrzao sa svojim “zadnjim postenim, znojnim rock” albumom “Mighty Rearranger”. Robert Plant je prije par godina gostova u Velikom Selu, koje je tim povodom i opravdalo svoje ime. Na koncertu na Prokurativima je doslo jedva 1500 ljudi i to je vecina u zadnji cas pustena mukte da Prokurative nebi zjapile prazne. Da sramota bude jos veca, pobrinija se Novi Sad, u tamo nekoj turbo folk zemlji, carstvu Cece i Mice Trofrtaljke, di mu je sutradan doslo - slovima i brojkama - 120 000 ljudi. Toliko o kulturi u rvata! eto ! feta |
