U cetvrtoj emisiji nastavljamo sa prezentacijom prve faze KingCrimsona. U prvim emisijama smo prezentirali prva dva albuma, koji su cinili prvu fazu stvaralastva. Vracamo se u 1970tu kad izlazi treci album pod nazivom “Lizard”. Ovim albumom su napravili pomak ka jazzu istovremeno zadrzavajuci simfoniske elemente ali u daleko manjem obimu nego prije. Zbog svoje posebnosti i kompleksnosti, ovaj album iziskuje poprilican uvod. Remek djela ljudskog stvaralastva u umjetnosti su proizasla ili iz koncepta ili iz umjetnickog pravca koji je i usmjerio umjetnika da ga stvori, a publiku da ga prihvati kao vrhunac stvaralackog napora i izraza. Svima je prethodilo manje ili vise plodno razdoblje stvaralastva a i nakon nastanka imali su rijeku sljedbenika koja je pokusavala stvoriti isto tako nesto vrijedno kao sta je i sam uzor. Isto tako, remek djela su ogledalo sredine i vremena u kojem su nastala. Duboko su dozivljavanje stvarnosti, modificirane ili preslikane. Nastajuci u kontekstu vremena, daju poseban pecat pravcu ili konceptu, pisu povjest u njihovo ime, smjestajuci ih u kolektivnu memoriju auditorija. Determinirajuci svrhu i smisao cijelog pokreta, vremena ili pravca, ulaze u povjest kao jedinstvena dostignuca ljudskog stvaralastva. Nista od ovoga se ne moze reci za ovaj album. To je vjerovatno i uzrok njegove anonimnosti. Nastao van svoga vremena, van svih struja, van poznatih formi i koncepta, zivi izoliranim zivotom. Uzevsi kao polaziste derivat avangardnog jazza, stvorena je cudnovata fuzija elemenata klasicne muzike, avangardnog jazza, neuobicajenog pristupa burleski i nadasve konceptualnog pristupa tematici. Muzika sa albuma se izdvojila od sveg u muzici napravljenog do tada, stvorivsi svojim kreativnim postojanjem pravac za sebe. Ono po cemu se ovaj album izdvaja od svih himalaja ljudskog stvaralasta je cinjenica da muzicki pravac kojeg je otvorio Lizard zapocima prvom notom kompozicije Circus i zavrsava zadnjom notom cetvrtog stavka Lizarda. Cijeli album odise nadrealnom atmosferom, distorziranim vokalima i neortodoksnom pristupu izlaganja kompozicije. Posebna je prica kompozicija Lizard, koja zauzima cijelu B stranu ondasnjeg vinila. Sastavljena od fragmenata, povezanih u cjelinu, donosi do tada nevidjen pristup klasicnoj kompoziciji. Glas Jon Andersona, cije prisutstvo dovoljno govori o tezini djela, podize cijelu kompoziciju u nebeske visine i odatle se ne spusta do samog kraja. Predivne melodije, nadahnute improvizacije iza kojih u daljini proviruje osnovna tema, vode nas do zavrsetka, koji ostavlja bez daha. Nikada nitko nije pokusao sljediti bar takav pristup slobodnoj strukturi i nastavit onde di je Lizard stao. Zasto je tomu tako, to moze lako svatiti kad se prozivi djelo. Uostalom, dovoljno govori, za danasnje pojmove nezamisliva cinjenica, da Lizard nikada nije odsviran u zivo, izmedju ostalog i zato jer je bilo nemoguce postici neponovljivost magicnog trenutka uhvacenog u studiju. Idemo sa albumom. “Lizard” otvara tema “Circus”, ponovo tema koja daje pecat albumu kojeg otvara i ponovo tema za pamcenje. Stvari su se u studiju poslozile na svoje mjesto i ekipa snova je zapocela. Gordon Haskell se vokalom ili bolje receno naracijom sasvim prilagodio konceptu. Melotron, saxofon dominiraju temom a Keith Tippet to sve lipo prati astralnim elektricnim jazz klavirom. Kod ove teme obratite paznju na igru akusticne gitare, piana I bubnjeva Remek djelo u svim spektima. Koliko god nisam Gordona Haskella volija cut na proslom albumu na ovom, neznan ko bi bolje od njega odradija vokal. Sljedi mozda najuvrnutija tema na albumu “Indoor Games”. Sarkaticna poezija Petea Sinfilda, igra instrumenata koji nestaju iz fokusa bez neke logike. Fripp isporucuje cudne zvukove proizvedene na elektricnoj gitari, melotron sve to skupa garnira u jedan veoma ukusan obrok. Neponovljiva igra saxofona, flaute, ksilofona i akusticne gitare. Ponovo bi se vratija vokalu Gordona Haskella jer jednostavno je on taj koji daje boju i uvrnutosti prezentira kao nesto savim normalno ..a mozda i je..?? Jos jedno remek djelo moderne umjetnosti. Happy Family, jos jedna tema koja vjerno oslikava cijeli concept. Velicanstveni uvod, uvrnuti Gordon i melotron idu dalje i uvode nas u nesto, hm, za poznavaoce avangardnog jazza, u nesto velicanstveno, 6 a kadikad i 8 solaza istovremeno, svi soliraju ali se i prate u tkanju osnovne teme. Glupo mi je vise govoriti u superlativima jer kad se cesto ponavljaju onda se i potrose ali ovo je jedan od vrhunaca albuma. Inace sam pojam i text se odnose na Beatlese i njihov raspad. U sakasticnom tonu Gordon svojim distorziranim glasom prenosi crni humor Petera Sinfieda a sve to garnirano neponovljim zvukom. Ovo zvukom bi radje stavija pod navodnike! Happy Family Ovo je ujedno i jedna od najtezih tema kad govorimo u smislu prihvacanja. Sama njezina draz i pociva u tome, jer na prvo slusanje se manje vise apriori odbacuje. Danima a kadikad i mjesecima nakon prvih slusanja, u glavi se javljaju cudne melodije, ritmovi, sinkope pa se covik u cudu pita..odakle je ovo doslo? Dok jednog lipog dana ne postane svjestan sve velicine ovoga sta cemo slusati veceras. Ovo govorin ne iz neke tudje price, ili procitane recenzije, govorin iz vlastitog iskustva. Ovaj sam album a pogotovo ovu temu veoma tesko prihvatija. Radi boljeg razumjevanja, govorimo o vremenu kad je scenom dominirao girarski rif Jimija Pagea, a Deep Purple su rasturali auditorij. Tokom vremena se najprije pojedini segmenti, a nakon toga i cilele teme uvuku pod kozu. I onda se dogadja neminovno, ono sta se meni dogodilo – evo vec 40 godina slusam ovaj album i znate sta – nije mi dosadija…eto.. O baladi “Lady of the dancing water” su se pisali panegirci ali isto tako i jedina tema sa ovog albuma koja je bila izlozena negativnoj kritici. Kao sta ste do sada vidili, to je slucaj kod mnogih kreacija ovog razdoblja King Crimsona. Izazivali su kontroverze samom upotrebom instrumenata a da ne govorim o strukturi kompozicije i nacina iznosenja. Neka svako prema svome ukusu donese svoj sud Uglavnom, preljepa melodija, flauta I akusticna gitara nam nepogresivo slikaju jos jednu Fripp – Sinfieldovu sliku. Ponovo su na sceni teske ali svjetle boje. Za razliku od prijasnjih balada, vodene boje su zamjenjenne pastelnim. One daju tezinu ali istovremeno su vesele u svojoj dubini. To je i ova tema donjela svakome ko je zeli poslusati. Dolazimo i na mozda najvaznije teme u cjelokupnom dosadasnjem opusu King Crimsona. Tema “Lizard” zauzima cijelu b stranu ondasnjeg vinila. Najdulja je tema napisana od strane King Crimsona. Podjeljena je u nekoliko djelova a obradjuje pricu Princa Ruberta u njegovom vojnom pohodu. Prvi dio “Prince Rupert Awakes”, zapocima uzbudljivim i cudesnim klavirom. Kao vokalni solista pojavljuje sa Ian Anderson, vokal i idejni vodja grupe Yes. Anderon cijelu atmosferu dize visoko, dajuci temi skoro nadrealnu boju. “Bolero” se naslanja na prvu temu i tu Keith Tippet preuzima palicu. Upotrebljavajuci klasni ritam bolera, Keith Tippet, Mel Collins plove na carobnom tapetu ostavljajuci iza sebe zvucni trag kojeg oboa hvata i izvodeci salto mortale donosi svoju verziju osnove teme. Ne postoji muzicka skola koja uci ovakve lekcije. Prekrasno…. “The Battle of Glass Tear” nastavlja temu a i sama je podjeljena na tri djela. Prica ide svojim tokom. Svaki fragment gradi tenziju i u iducem jos vise raste sve do explozije kad Frippova gitara prosara preko bassa i bubnjeva gradeci sliku tragedije Princ Ruperta u istoimenom Lamentu. Mocno, nadahnuto i nadasve neponovljivo. Idealan kraj za epsku temu. Temu "Lizard" cemo poslusati u cjelosti. Ubacite par kocki u casu, nadolite si viski i opustite se. Ispred vas su 23 minute cistog uzitka. Ovaj je album ujedinija svu kritiku i u zadnjih 40 godina svi poznavaoci i ljubitelji muzike su slozni po pitanju jednog, a to je briljantnosti ovog djela. Evo samo jedne recenzije iz pera uglednog muzikologa: “Lizard je jedan of najuvrnutijih albuma progressivne scene uopce. Nije za ljude sa slabim srcem, ili za ljude koji ne vole jazz. Ali ni to nema nikakve veze, on je za ljude otvorenog uma (sta je i sama bit progressive muzike!). Ovaj album udara, pomice sve granice. Nevjerovatno. I bez ikakve sumnje – remek djelo.” Eto, pari kada san ja to pisa ali nisan. Drago mi ovakvo nesto procitat jer vidin da nisan sam. Album i muzika na njemu nastavil su ziviti vlastitim zivotom, obogacujuci zivote rijetkih pojedinaca i danas, 40 godina od nastanka konacno od “sireg” auditorija pocima dobivati zasluzenu paznju. Opiruci se zubu vremena, opcinjava svom svjezinom i bogastvom izraza ne ostavljajuci nikoga ravnodusnim. Lizard je proizasao skoro iz nicega, i cijeli koncept je zavrsio njegovom zadnjom notom. Obasjao je muzicko nebo kao jedan od najsjajnijih kometa i nestao u bespucima povjesti. Ali njegov rep ce jos dugo vrimena svjetliti u ovom mraku prangijanja po instrumentima i prezentacija muzike priko golih cica i guzica. King Crimson (Robert Fripp) se nakon Lizarda vratio u studio nastavivsi kreativni rad u brazdama klasicne muzike (Island), da bi nakon njega potpisao neponovljivu trilogiju (Larks/Starless/Red), mocnu metalnu grmljavinu, prema kojoj Metallica zvuci kao Celine Dion. Ali to je vec sasvim druga prica Cilu emisiju mozete skinit sa ove adrese: Music LP - Underground - cetvrta emisija feta |
Nastavljamo sa prvom fazom opusa King Crimsona, prezentacijom drugog albuma "In the Awake of Poseidon". Od svog izlaska pa sve do danasnjih dana ovaj album je predmet zucnih rasprava i na njemu su se slomila mnoga kriticarska koplja. Ocjene od “bljede kopije prvog albuma” preko “logican nastavak u stvaranju i etabliranje simfo rocka kao pravca” do “neospornog remek djela”, ravnopravno su zastupljene u svim recenzija u zadnjih 40-tak godina. Sa svoje osobne strane, nakon toliko godina, gledam ovaj album kao “b” stranu iste medalje, na momente daleko sjajniju od “a” strane na momente nesto bljedju, ali u svakom trenutku inovativnu, intrigantnu i nadasve emocionalno nabijenu do pucanja. Ali savovi dobro drze i nakon toliko godina !! In the Wake of Poseidon je daleko izrazajniji od svog prethodnika, taman ili bolje receno, darkerski album prepun prekrasnih melodija. Usudio bih se reci da po melodicnosti nadmasuje "In Court of Crimson King". Vidljiv je napredak u angazmanu Frippove gitare, a vocal Greg Lakea nikad vise u kasnijoj karijeri nece zvucati kao na ovom albumu. Uza svo duzno postovanje prema Emerson Lake & Palmer bandu, Greg Lake je ovdje dostigao svoj kreativni vrhunac. Band su u ovom razdoblju zadeseile monogobrojne promjene postave. Muzicari i su dolazili i odlazili, svaki ostavljajuci svoj pecat i te kako vidljiv u zvucnoj slici. Tako se Peter Giles vratio i latio bassa ostavljajuci Greg Lakeu da se koncentrira samo na vokal. Ian McDonald and Michael Giles odlaze da bi se posvetili solo karijerama. Bandu se pridruzuje jazz pijanista Keith Tippett, koji ce svojim pristvom dati jazzy zvuk improvizaciji i istovremeno nagovjestiti orijentaciju sljedeceg albuma “Lizard” o kojem cemo govoriti naknadno. Album otvara tema “Peace” koja ce kasnije posluziti kao most prema ostatku albuma. Leprsavim Gregovim vokalom i pastoralnom atmosferom daje protutezu teskim ritmovima i tamnim textovima koje najavljuje. A najavljuje “Pictures of a City”, tesku i sumornu sliku zagusljivog, sporkog i depresivnog megapolisa. King Crimson je ovdje cak isao korak dalje kad se osvrnemo na 21st Century Schisoid Man. Poslusajte i prosudite sami Sofistivcarinija izvedba cak I od 21st Century Schisoid Man. Ono sta je interesantnog vezano uz ovu temu je fakt da je Pictures of the City u sebi je donio embrio necega sta ce se razviti daleko kasnije, donio je podlogu za neponovljivu metalnu trilogiju. Album nastavlja umirujuca tema, 'Cadence and Cascade', komad leprsave muzike o kome ne triba trosit rici. Jedina zamjerka bi isla na vokal Gordona Haskella jer virujen da bi Gregov vokal daleko bolje lega. Sljedeci analogiju Epitafa, sljedi “In The Wake Of Poseidon”, tema po kojoj je album i nazvan. U vec dobro poznatoj maniri, Greg Lake nas svojim vokalom nosi na valovima maste Petera SinfieldaiI Roberta Frippa. Oko ove teme nema dilema I nesuglasica… Epska melodija, Fripp melotronom majstorski plovi, Greg na vrhuncu. Cisti uzitak… Peace - A Theme nas uvodi u vrhunac albuma, “Cat Foot”. Sve je na svom mjestu. Fripp u najboljem izdanju, Greg ne moze biti bolji nego je, Keith Tippet daje prepoznatljivu jazz boju. Za ovo ne triba biti King Crimson fan! Cat Foot je jos jednom najavio sljedeci briljatni album “Lizard”. The Devil’s Triangle – jos jedna tema oko koje se lome koplja. Nakon toliko godina izlisno je bilo sta govoriti jer jos uvjek nema jedinstvenog misljenja. A ona idu od jedne krajnosti do druge stoga ne bi nikoga citirao treba poslusati i prosudit. Mnogi usporedjuju Devils Triangle sa Ummagummom od Pink Floyda ali to je vec toliko subjektivno da ulazi u podrucje spekulacije. King Crimson i Pink Floyd, i pored pripadnosti bliskim pravcima u progresivnoj muzici skoro da i nemaju dodirnih tocaka osim mozda u jednoj koja ocito ide na stetu Pink Floydu, ali tu cemo temu elaborirati drugom prilikom. Album zatvara Peace - An End. Greg Lake nas svojin vokalom pozdravlja a Frip kaze jedno jednostavno, “see you around”. A to see you around ce protresti temelje moderne muzike. Cilu emisiju mozete skinit sa ove adrese: Music LP - Underground - treca emisija feta |
U prvoj emisiji smo dali sazeti prikaz muzicke scene krajem sezdesetih i najavili emisju u kojoj cemo predstaviti vjerovatno najuticajniji band svih vremena - "King Crimson". U svojim razvojim fazama postavili su temelje ili pridonjeli razvoju simfo rocka, modernog jazza, progresivnog heavy metala, psyhodelic rocka, fuzije, techna, new wavea, drum and bassa ….covik se pita ima li iti jedan muzicki pravac u kojem nisu sudjelovali ili kao kreatori ili kao oni koji su pokret razvili ? Diskografiju King Crimsona cine 13 studiskih albuma, 25 live albuma, 8 kompilacija, 3 extended plays, 14 singlica i 6 video albuma, uz nebrojeno bootlega od kojih su neki cak i autorizirani od strane Roberta Frippa, koji je alfa i omega grupe. (tokom vremena, KIng Crimson se iskritalizirao kao Frippov projekt) Vjerovatno je vec jasno da ce biti nemoguce predstaviti opus King Crimsona u jednosatnoj emisiji, stoga cemo opus podjeliti kronoloski prema fazama. Prva faza , koju cemo obraditi u dva dijela sastoji se od prva dva albuma, In the Court of Crimson King i In the Wake of Poseidon. Njima su udrili temelje Simfo Rocka. Idemo ispocetka. U osmom misecu 1967, braca Michael and Peter Giles, i Robert Fripp oformila su band Giles, Giles and Fripp. Snimili su nekoliko neuspjesnih singlova i jedan album “The Cheerful Insanity of Giles, Giles and Fripp” . Album je cak i za ono vrime, kad je trziste sve konzumiralo, zvucao pomalo previse uvrnuto sta je i bija razlog njegova neuspjeha. Grupi se nedugo nakon izlaska albuma pridruzija Ian McDonald i Judy Dyble. McDonald je sa sobom doveja Peter Sinfielda,poetu i performance umjetnika. Basista Peter Giles je uskoro zamjenjen sa Greg Lakeom,i band je poprimio osnovni kostur - rodio se "King Crimson". Govoreci o vremenskoj kronologiji, sluzbeni datum osnutka banda je 30 Studeni 1968, a prve probe su odrzane 13 Sijecnja 1969. (Kad je sticajem okolnosti i pisan ovaj text – samo 42 godine kasnije) Jedan od prvih nastupa su imali u sestom misecu 1969, kada su bili predgrupa Rolling Stonesima na njihovom free koncertu u Hyde Parku, u London, pred 650,000 gledatelja!! Po izlasku, album In the Court of Crimson King, je ocjenjen kao jedan od najjacih u progresivnom rocku ikada, ogoljavajuci blues korijene uz mjesavinu jazza i klasicnih simfoniskih elemenata. U knjizi iz 1997, Rocking the Classics, kriticar i muzikolog Edward Macan navodi da je In the Court of the Crimson King "may be the most influential progressive rock album ever released". Pete Townshend lider Who-ovaca, izjavljuje da je album "jezovito remek djelo". Ukratko, njegovim izlaskom rodio se novi muzicki zanr – Simfo Rock. Album je dospio na top listu i to na trece mjesto. Album otvara mozda najpoznatija stvar progresivne scene uopce, - 21st Century Schizoid Man. Zarazni rif, vjerovatno jedan od najvecih ikada napisan i nevjerovatna fuzija jazza i rocka. Nikad do tada odsvirana a i nakon toga tesko kopirana radi svoje komplexosti. Embrionalna faza fuzije a istovremeno tako zrela i izrazajna. Nakon 41 godine od nastanka nikad aktualnija od danas, oslikavajuci sizofenicni nacin zivota i vrime u kojem zivimo. Na prvi pogled odnosno slusanje, zvuci kaoticno ali u potpunom skladu sa zivotom kakav je danas. King Crimson je iz sebe izbacio sav bjes i frustracije, vjerno preslikavajuci cijelu lepezu osjecaja sa kojima se svatko od nas danas moze poistovjetiti. U muzickom smislu, inovativni zvuk, komplexna istrumentacija – cista esenca onoga sta progresivni zvuk u stvari i je u svojoj biti. Album se nastavlja prekrasnom melodijom, I Talk to the Wind. Nesto sasvim drugacije od uvodne teme. Skoro pastoralna atmosfera obojama toplim i svjetlim bojama. Slusajuci je, misli vam moraju odlutati ..daleko…na neke daleke livade …….muzika vas nosi na cudnovata ali ljepa mjesta….prekrasno….. Tesko je ne primjetiti poprilicnu slicnost sa flautom Jan Andersona (Jethro Tull)! Ne postoji nacin da se nekoga uvjeri usnagu iduce pjesme osim da je se poslusa i razumije. Po mnogim kriterijima mozda najbolja koja je ikada napisana. Tako emocionalna, tako nevjerovatno oslikana da je nemoguce opisati rijecima.Govorimo o temi Epitaph. Tamna pjesma, skoro darkerska sa tamnom pesimistickom Sienfildovom poeziom. Vokal Greg Lakea se savrseno uklopio sa Frippovom gitarom i meloanholicnim melotronom. Ambijentalni pristup strukturi, koji ce u biti razvijen kasnije od strane Brian Ena I samog Frippa. I jos jedan kuriozitet , ova je pjesma ukazala je Peter Gabrielu smjer kojim ce povesti grupu Genesis. Moonchild je najvise okrenuta jazzu i pored toga sta zadrzava simfonijsku strukturu. Zapocima lagano i melodicno sa razlicitim ritmovima i jedinstvenom gitarom. Fripp plete zvucnu paucinu. Zvuk pretocen u sliku mjesecine. Jedinstveno! Na prvi dio se naslanja deseto-minutna improvizacija oko koje su se slomila mnoga kriticarska koplja i najbolje je ostavit prosudbu samom slusaocu. Zadnja tema na albumu je The Court of Crimson King ili kako su kriticari pisali u to vrijeme: "the perfect closer for a perfect album"…prevod nepotreban…. Apsolutno remek djelo moderne umjetnosti - Mona Lisa Progresivnog Rocka… (Ovo je ujedno bila i prva kompozicija koju su napisali kao grupa.) To bi bio prvi album "King Crimsona" kojeg smo predstavili u cjelosti. Sljedeceg utorka cemo prezentirati drugi album koji je izasao kao nadopuna ili nastavak prvoga. Tim drugim albumom zavrsava faza u kojoj je "King Crimson" ugradjivao simfonijske elemente u svoju strukturu kompozicije. Koji je bio odaziv ? – pa dovoljno je reci da sa ovim albumom zapocima era Simfo Rocka. Na ovim temeljima izrasli su Emerson Like Palmer..Genesis Jethro Tull i mnogobrojini simfo bandovi u Engleskoj, Electric Light Orhestra, Kanzas, u Americi , Premiata Formenria Macroni u Italiji, Magma u Francuskoj, Amon Dull i Kraan u Njemackoj, da spomenem samo neke jer rijeka muzicara i lista bandova je poprilicno velika. Fripp i "King Crimson" ce se vratiti klasicnoj muzici jos jednom i to u svojoj trecoj fazi kad izdaju album “Island”, kojeg se nebi posramili ni veliki kompozitori klasicne muzike. O tome kad dodje vrime. Cilu emisiju mozete skinit sa ove adrese: Music LP - Underground - druga emisija feta |
U utorak 20 i 10 hrs - 11. Sijecnja godine gospodnje, krenila je nova emisija na Gradskom Radiju Trogir - Music LP - Underground. Prva emisija je posluzila kao uvod u koncept koji ce biti prezentiran u ostatku serije a pokusao je dati prikaz vremena u kojem se radjao ondasnji Underground. U stvari, u to vrime, sve sta se nije moglo smjestit u sluzbene muzicke tokove je bilo proglasavano undergroundom. Tako da danas zvuci smjesno i cinjenica da su na primjer Led Zepelini bili dio toga pokreta. Emisija je bila ka i svaka prva emisija, puna pocetnickih gresaka ali puna entuziazma i volje za poboljsanjem. Cilu emisiju mozete skinit sa ove adrese: Music LP - Underground - prva emisija feta |