srijeda, 26.01.2011.
King Crimson - Lizard oliti GRT 01.02-20:10 sati
|
U cetvrtoj emisiji nastavljamo sa prezentacijom prve faze KingCrimsona. U prvim emisijama smo prezentirali prva dva albuma, koji su cinili prvu fazu stvaralastva. Vracamo se u 1970tu kad izlazi treci album pod nazivom “Lizard”. Ovim albumom su napravili pomak ka jazzu istovremeno zadrzavajuci simfoniske elemente ali u daleko manjem obimu nego prije. Zbog svoje posebnosti i kompleksnosti, ovaj album iziskuje poprilican uvod.  Remek djela ljudskog stvaralastva u umjetnosti su proizasla ili iz koncepta ili iz umjetnickog pravca koji je i usmjerio umjetnika da ga stvori, a publiku da ga prihvati kao vrhunac stvaralackog napora i izraza. Svima je prethodilo manje ili vise plodno razdoblje stvaralastva a i nakon nastanka imali su rijeku sljedbenika koja je pokusavala stvoriti isto tako nesto vrijedno kao sta je i sam uzor. Isto tako, remek djela su ogledalo sredine i vremena u kojem su nastala. Duboko su dozivljavanje stvarnosti, modificirane ili preslikane. Nastajuci u kontekstu vremena, daju poseban pecat pravcu ili konceptu, pisu povjest u njihovo ime, smjestajuci ih u kolektivnu memoriju auditorija. Determinirajuci svrhu i smisao cijelog pokreta, vremena ili pravca, ulaze u povjest kao jedinstvena dostignuca ljudskog stvaralastva. Nista od ovoga se ne moze reci za ovaj album. To je vjerovatno i uzrok njegove anonimnosti. Nastao van svoga vremena, van svih struja, van poznatih formi i koncepta, zivi izoliranim zivotom. Uzevsi kao polaziste derivat avangardnog jazza, stvorena je cudnovata fuzija elemenata klasicne muzike, avangardnog jazza, neuobicajenog pristupa burleski i nadasve konceptualnog pristupa tematici. Muzika sa albuma se izdvojila od sveg u muzici napravljenog do tada, stvorivsi svojim kreativnim postojanjem pravac za sebe. Ono po cemu se ovaj album izdvaja od svih himalaja ljudskog stvaralasta je cinjenica da muzicki pravac kojeg je otvorio Lizard zapocima prvom notom kompozicije Circus i zavrsava zadnjom notom cetvrtog stavka Lizarda. Cijeli album odise nadrealnom atmosferom, distorziranim vokalima i neortodoksnom pristupu izlaganja kompozicije. Posebna je prica kompozicija Lizard, koja zauzima cijelu B stranu ondasnjeg vinila. Sastavljena od fragmenata, povezanih u cjelinu, donosi do tada nevidjen pristup klasicnoj kompoziciji. Glas Jon Andersona, cije prisutstvo dovoljno govori o tezini djela, podize cijelu kompoziciju u nebeske visine i odatle se ne spusta do samog kraja. Predivne melodije, nadahnute improvizacije iza kojih u daljini proviruje osnovna tema, vode nas do zavrsetka, koji ostavlja bez daha. Nikada nitko nije pokusao sljediti bar takav pristup slobodnoj strukturi i nastavit onde di je Lizard stao. Zasto je tomu tako, to moze lako svatiti kad se prozivi djelo. Uostalom, dovoljno govori, za danasnje pojmove nezamisliva cinjenica, da Lizard nikada nije odsviran u zivo, izmedju ostalog i zato jer je bilo nemoguce postici neponovljivost magicnog trenutka uhvacenog u studiju.  Idemo sa albumom. “Lizard” otvara tema “Circus”, ponovo tema koja daje pecat albumu kojeg otvara i ponovo tema za pamcenje. Stvari su se u studiju poslozile na svoje mjesto i ekipa snova je zapocela. Gordon Haskell se vokalom ili bolje receno naracijom sasvim prilagodio konceptu. Melotron, saxofon dominiraju temom a Keith Tippet to sve lipo prati astralnim elektricnim jazz klavirom. Kod ove teme obratite paznju na igru akusticne gitare, piana I bubnjeva Remek djelo u svim spektima. Koliko god nisam Gordona Haskella volija cut na proslom albumu na ovom, neznan ko bi bolje od njega odradija vokal. Sljedi mozda najuvrnutija tema na albumu “Indoor Games”. Sarkaticna poezija Petea Sinfilda, igra instrumenata koji nestaju iz fokusa bez neke logike. Fripp isporucuje cudne zvukove proizvedene na elektricnoj gitari, melotron sve to skupa garnira u jedan veoma ukusan obrok. Neponovljiva igra saxofona, flaute, ksilofona i akusticne gitare. Ponovo bi se vratija vokalu Gordona Haskella jer jednostavno je on taj koji daje boju i uvrnutosti prezentira kao nesto savim normalno ..a mozda i je..?? Jos jedno remek djelo moderne umjetnosti. Happy Family, jos jedna tema koja vjerno oslikava cijeli concept. Velicanstveni uvod, uvrnuti Gordon i melotron idu dalje i uvode nas u nesto, hm, za poznavaoce avangardnog jazza, u nesto velicanstveno, 6 a kadikad i 8 solaza istovremeno, svi soliraju ali se i prate u tkanju osnovne teme. Glupo mi je vise govoriti u superlativima jer kad se cesto ponavljaju onda se i potrose ali ovo je jedan od vrhunaca albuma. Inace sam pojam i text se odnose na Beatlese i njihov raspad. U sakasticnom tonu Gordon svojim distorziranim glasom prenosi crni humor Petera Sinfieda a sve to garnirano neponovljim zvukom. Ovo zvukom bi radje stavija pod navodnike! Happy Family Ovo je ujedno i jedna od najtezih tema kad govorimo u smislu prihvacanja. Sama njezina draz i pociva u tome, jer na prvo slusanje se manje vise apriori odbacuje. Danima a kadikad i mjesecima nakon prvih slusanja, u glavi se javljaju cudne melodije, ritmovi, sinkope pa se covik u cudu pita..odakle je ovo doslo? Dok jednog lipog dana ne postane svjestan sve velicine ovoga sta cemo slusati veceras. Ovo govorin ne iz neke tudje price, ili procitane recenzije, govorin iz vlastitog iskustva. Ovaj sam album a pogotovo ovu temu veoma tesko prihvatija. Radi boljeg razumjevanja, govorimo o vremenu kad je scenom dominirao girarski rif Jimija Pagea, a Deep Purple su rasturali auditorij. Tokom vremena se najprije pojedini segmenti, a nakon toga i cilele teme uvuku pod kozu. I onda se dogadja neminovno, ono sta se meni dogodilo – evo vec 40 godina slusam ovaj album i znate sta – nije mi dosadija…eto.. O baladi “Lady of the dancing water” su se pisali panegirci ali isto tako i jedina tema sa ovog albuma koja je bila izlozena negativnoj kritici. Kao sta ste do sada vidili, to je slucaj kod mnogih kreacija ovog razdoblja King Crimsona. Izazivali su kontroverze samom upotrebom instrumenata a da ne govorim o strukturi kompozicije i nacina iznosenja. Neka svako prema svome ukusu donese svoj sud Uglavnom, preljepa melodija, flauta I akusticna gitara nam nepogresivo slikaju jos jednu Fripp – Sinfieldovu sliku. Ponovo su na sceni teske ali svjetle boje. Za razliku od prijasnjih balada, vodene boje su zamjenjenne pastelnim. One daju tezinu ali istovremeno su vesele u svojoj dubini. To je i ova tema donjela svakome ko je zeli poslusati. Dolazimo i na mozda najvaznije teme u cjelokupnom dosadasnjem opusu King Crimsona. Tema “Lizard” zauzima cijelu b stranu ondasnjeg vinila. Najdulja je tema napisana od strane King Crimsona. Podjeljena je u nekoliko djelova a obradjuje pricu Princa Ruberta u njegovom vojnom pohodu. Prvi dio “Prince Rupert Awakes”, zapocima uzbudljivim i cudesnim klavirom. Kao vokalni solista pojavljuje sa Ian Anderson, vokal i idejni vodja grupe Yes. Anderon cijelu atmosferu dize visoko, dajuci temi skoro nadrealnu boju. “Bolero” se naslanja na prvu temu i tu Keith Tippet preuzima palicu. Upotrebljavajuci klasni ritam bolera, Keith Tippet, Mel Collins plove na carobnom tapetu ostavljajuci iza sebe zvucni trag kojeg oboa hvata i izvodeci salto mortale donosi svoju verziju osnove teme. Ne postoji muzicka skola koja uci ovakve lekcije. Prekrasno…. “The Battle of Glass Tear” nastavlja temu a i sama je podjeljena na tri djela. Prica ide svojim tokom. Svaki fragment gradi tenziju i u iducem jos vise raste sve do explozije kad Frippova gitara prosara preko bassa i bubnjeva gradeci sliku tragedije Princ Ruperta u istoimenom Lamentu. Mocno, nadahnuto i nadasve neponovljivo. Idealan kraj za epsku temu. Temu "Lizard" cemo poslusati u cjelosti. Ubacite par kocki u casu, nadolite si viski i opustite se. Ispred vas su 23 minute cistog uzitka. Ovaj je album ujedinija svu kritiku i u zadnjih 40 godina svi poznavaoci i ljubitelji muzike su slozni po pitanju jednog, a to je briljantnosti ovog djela. Evo samo jedne recenzije iz pera uglednog muzikologa: “Lizard je jedan of najuvrnutijih albuma progressivne scene uopce. Nije za ljude sa slabim srcem, ili za ljude koji ne vole jazz. Ali ni to nema nikakve veze, on je za ljude otvorenog uma (sta je i sama bit progressive muzike!). Ovaj album udara, pomice sve granice. Nevjerovatno. I bez ikakve sumnje – remek djelo.” Eto, pari kada san ja to pisa ali nisan. Drago mi ovakvo nesto procitat jer vidin da nisan sam. Album i muzika na njemu nastavil su ziviti vlastitim zivotom, obogacujuci zivote rijetkih pojedinaca i danas, 40 godina od nastanka konacno od “sireg” auditorija pocima dobivati zasluzenu paznju. Opiruci se zubu vremena, opcinjava svom svjezinom i bogastvom izraza ne ostavljajuci nikoga ravnodusnim. Lizard je proizasao skoro iz nicega, i cijeli koncept je zavrsio njegovom zadnjom notom. Obasjao je muzicko nebo kao jedan od najsjajnijih kometa i nestao u bespucima povjesti. Ali njegov rep ce jos dugo vrimena svjetliti u ovom mraku prangijanja po instrumentima i prezentacija muzike priko golih cica i guzica. King Crimson (Robert Fripp) se nakon Lizarda vratio u studio nastavivsi kreativni rad u brazdama klasicne muzike (Island), da bi nakon njega potpisao neponovljivu trilogiju (Larks/Starless/Red), mocnu metalnu grmljavinu, prema kojoj Metallica zvuci kao Celine Dion. Ali to je vec sasvim druga prica Cilu emisiju mozete skinit sa ove adrese: Music LP - Underground - cetvrta emisija feta |
