blog bijesne domaćice

utorak

studeni

2006

POP TARTS...

Slinavo, odurno, njunjavo - pogotovo sad navečer, osjećam se kao guska u magli, kako nas (uz poznati epitet "stoka sitnog zuba") onomad okrstio gospodin Šeparović...
Bila sam u Kauflandu, koji mi je najbliži, sto metara zračne linije, ali kako nas dijeli "štreka" sa visokim nasipom, moram obilaziti okolo i onda se to pretvori u otprilike petsto metara. Psmr...
Kad smo već kod toga - ljetos sam se spustila niz nasip - preko štreke - uz nasip gore i - nikad više. Izdrapala sam se po nogama i kako sam bila u japankama (!!) nožni prsti su mi bili od zemlje, pa sam takva imala osjećaj kako svi bulje u moje blatne noge...
Ja izišla iz konteksta...da...i dođem kući i - zvoni telefon...
I na moje iznenađenje - zove me žena iz "Konzuma". Da pojasnim - u subotu sam im poslala mail, s prijedlogom da pokušaju naručiti i staviti na svoje police jedan proizvod, kojeg ima svugdje, samo nema kod nas... Svi znaju za "Kellog's" proizvode. U našim dućanima mogu se nabaviti oni čokoladni listići i okruglice, koje meni osobno ne valjaju. Ali ima jedan njihov proizvod u koji sam se zaljubila prije četrnaest godina, u doba kad sam nosila Maju i jela prekomjerno - po šest, sedam obroka na dan...
To su Pop Tarts pitice sa više vrsta punjenja. Pakovane su u kutijama 2 X 2 i 4 X 2. Mogu se konzumirati podgrijane u tosteru i mikrovalki (meni su bolje u tosteru) i bez podgrijavanja, no onda im je okus nešto bezličniji. Ima ih u više okusa: vanilija-čokolada, jagoda, borovnica, kakao, malina...
Godinama sam obilazila trgovine i novootvorene robne centre, sve u nadi da ću ih naći, ali - ništa. Jednom sam naletila na njih u Nagykaniszi i kupila cijelu veliku kutiju. Sad mi familija iz Njemačke donosi za praznike (prošli puta se nisu sjetili, došlo mi je da ih izbacim iz kuće). Može se naručiti preko e Bay-a, ali poštanski troškovi su prilično visoki...
I tako - ja željna i od silne želje (da, recite - da sam kao malo dijete), poslala mail "Konzumu", nacifrala ga, sve im točno opisala, lagala da sam vjerni kupac (baš i nisam, ali tko im je kriv što su mi "od ruke") i za jedan dan me nazvali...Doduše nisam se nadala da će netko pročitati, a kamo li poduzeti korak. I žena nazvala - objasnila da su kontaktirali dobavljača i da će me sutra obavijestiti o ishodu. Skoro sam pala na tjeme i to ne samo zbog pitica, nego zbog poslovnosti i ekspeditivnosti, jer na žalost navikli smo da nas nitko ništa ne pita i ne ferma naše dopise, mailove itd.
I sad bih bila sretna da se mnogo važnije stvari rješavaju tako brzo (eto mene - nikad zadovoljne).
Dakle uskoro bismo mogli kupiti Pop Tartse u "Konzumu" - probajte i vidjet ćete - ne mogu vjerovati da postoji netko a da mu se ne svide.
Držite fige i čitamo se...

komentiraj (10) * ispiši * #

nedjelja

studeni

2006

SVE ŠTO JE LIJEPO - KRATKO TRAJE...

Moj odmor se završio. Proletjelo je preko dana, ali jučerašnja večer bila mi - preduga. Ujutro me probudio Nosonja, koji zove na telefon i ništa ne čuje. Natipka si broj i onda viče u slušalicu, a da nije svjestan da li je dobio onoga koga je zvao. Cijeli tjedan se nismo vidjeli i baš mu je jučer trebao Pajo da ga vozi u dućan po šarafe. Taj čovjek stalno kupuje šarafe, matice, svih veličina. Ljetos je kupio šerafe od 18 (!!) centimetara. Nismo ga pitali za što su mu trebali. Teškom mukom sam mu objasnila da Paje nema i kuda je otišao, ali on me prekinuo i rekao da ništa ne razumije (čuje). No dobro, bar je shvatio da Paje nema. Dok sam mu ja iz svega glasa objašnjavala, poklopio mi je slušalicu. On je saznao što je trebao i - basta. Taj čovjek me stvarno oduševljava svojom energijom. Stalno nešto popravlja - radi, pili, buši, posprema, premazuje...Svakih pola godine očisti alat u benzinu. Sa 83 godine - s velikom dioptrijom i gluh (aparat nosi samo kad nekuda ide), puna ga je kuća i uza sve to prati sve časopise, gleda aktualnu politiku na TV-u, čita knjige i uspije sve nas zaposliti...Navikla sam da zbog nas - ne stavlja slušni aparat, onda se počnem derati, a on mi kaže :"šta vičeš, pa imam aparat, nisam gluh". Zmaja se odmah počne cerekati i s njom svi ostali, jer ja ispadnem blesava...
No dobro, proletjela subota, malo sam se vozila poslije ručka. Sve ne mogu vjerovati da krajem studenog imam sve prozore otvorene. Tako je došla i nedjelja...I s njom - moji putnici...
Dobro su se zabavljali, iako su njihove prve borbe počinjale tek iza ručka. Do tada su djeca bauljala oko dvorane, juniori su čak otišli do grada. Pajo se motao oko Poljuda (dvorana je pokraj) i ako već nije mogao gledati, slušao je urlikanje navijača. Tamo ljudi hodaju u kratkim rukavima i bermudama i kontinentalce se odmah zapazi po cipelama i jaknama.
Dvorana je rascjepkana na tri manje, tako da su bila samo dva borilišta i natjecanja su trajala do dever navečer. Zmaju su pokrali za "zlatni bod" i izgubila je priliku za finale. Dobila je broncu. Trener se išao žaliti, ali badava...Pajo je išao snimati borbu i ugasila mu se kamera, jer je Zmaja večer prije snimala bedasanje po sobama, pa istrošila bateriju. Normalno - nije joj palo na pamet da je stavi puniti preko noći.
Od njih šestoro koliko ih je išlo - osvojili su tri zlata, srebro i broncu. Uglavnom, djeca su se dobro provela i šetala po Trogiru, pod paskom "malog" Vedrana. On je atrakcija gdje god se pojavi, zbog svoje dvometarske visine, jačine i - dječjeg lica. Malo su ga čudno gledali u piceriji, gdje je - sam naručio jumbo-pizzu. Pa mora nam dijete narasti još malo do Olimpijade u Pekingu. Svoje borbe "odradio" je s pola snage i prije isteka treće runde.
Pajo kaže da u roku sat vremena popije po 2 litre vode, pa su putem stajali da kupi po nekoliko boca ...Taj dečko me svaki puta ponovo opčinjava s tom ogromnom pojavom i licem četrnaestogodišnjaka i što je najvažnije - inteligencijom i dobrim odgojem - što je danas na žalost - iznimka, a ne pravilo.
Ljudi moji - jeli to moguće?! Da ćemo i studeni odbaviti s visokim temperaturama. Moja susjeda jučer posadila maćuhice, a ja je odmah upitala - da li je čula dugoročnu prognozu, mislim možda žena računa na topao prosinac...
Čitamo se, pozdrav...

Zmaja pod šljemom - razgibajte vrat

Vedran

komentiraj (12) * ispiši * #

subota

studeni

2006

SAMA...

Danas sam otpremila (točno u podne, kako veli Gajo u svom postu) - svoje dvije napasti...Otišli u Split...Trebala je samo Zmaja, ali nisu imali vozača za kombi, koji su dobili na raspolaganje od Gradske uprave...nitko se ne "ufa" voziti, a moj Pajo jedva dočekao. Krenuli su s pola sata zakašnjenja (jer nisu napisali putni nalog), pa okolo naokolo - preko Plitvica (auto put bi ih došao kao sva klopa za dva dana)...Spavaju u Trogiru...cure su smještene po dvije u sobama, imaju klimu, TV, kuhinju, bar (rekla sam - zaboravi, jer to se plaća), pogled na more i sad ne buju spavale cijelu noć...a sutra budu kao zombiji, a još se trebaju "lemati"...
A moj Pajo spava s tajnikom kluba, koji ima oko 65 godina i svi ga od milja zovemo - Pingvin (zbog hoda). Mogu si misliti kad mu Pajo zahrče na uho, jadan, baš ga žalim...
Ja uživam cijelo poslijepodne...zajašila gecka i u novootvoreni "Lidl". Bolje da nisam išla...obišla ga u pet minuta - ništa u njemu, ljudi dragi - ništa...roba - kao svugdje, ljudi zbunjeno trpaju u kolica, vidiš točno - tek toliko da nešto kupe...a ja - ruke na tur i hodam ko navijena. Nisam čak ni žvake kupila (kupila sam ih na kiosku, na povratku)...Otišla sam na frizuru - onako našušurena ponovno na gecka, pa na shiatsu (sutra možda ne bum mogla hodati)...Malo prije sam izašla iz kade u kojoj sam provela sat vremena...nitko mi ne upada, nitko me ništa ne treba - divota...pokušavam si zamisliti da sam "stara cura", koja se nikad nije udavala...
No znam, sutra će mi već biti dosadno, imam gotov ručak, kuća čista, TV mi se ne gleda...Malo ću šuljati po trgovinama, potrošiti nešto love na bezvezne stvari...i...čekati nedjelju...možda se zaletim do koje frendice, a možda samo k susjedima (jer su mi najbliže, a nisam bila tamo na kavi...već me sram). Ostajte mi dobro - želim vam ugodan vikend - sutra nam blog ne bude šljakao...možda prekosutra više ne bumo imali ni naše postove, ne samo komentare...čitamo se kad uzmognemo...pusa.

Luda žena, u naletu entuzijazma

komentiraj (9) * ispiši * #

utorak

studeni

2006

SRETAN ROĐENDAN...

Danas naša lokalna radio postaja "hit-radio Terezija" slavi godinu dana postojanja u hrvatskom eteru... na 99.2 i 93.9 MHz-a.
Nisam znala da postoji, dok slučajno nisam naletjela na nju i to - nakon šest mjeseci rada - kasno navečer. Inače mi radio svira cijelu noć i dotad sam slušala uglavnom Radio-Sljeme, Obiteljski - sam slušala preko dana, ponekad Katolički radio preko noći.
Na Tereziji radi četvoro ljudi - sa jednom ženskom voditeljicom nisam baš zadovoljna, jer ima prečeste lapsuse u naglasku i pomalo iritantnu boju glasa, no dobro - ne nalazi se Sonja Šarunić na svakom koraku...
Program im je solidan - vijesti, reklame, nagradne igre (tu sam hapila tri puta - dva poklon paketa i jedan poklon-bon). Glazba je solidna - domaći hitovi, stari hitovi - svega pomalo i prilično odmjereno. I još nešto - nema narodnjaka i domaćeg turbo folka, što me naročito usrećuje. A za glazbu koju posebno volim - još uvijek moram "ugurati" - vlastite CD-e. No, tko bi nam svima ugodio. No danas su cijeli dan bili vrlo široke ruke - za bezazlena pitanja dijelili su se pokloni - friteze, mobiteli, DVD-i, klincima predškolske dobi - slatki paketići i kao šećer na kraju - računalo - nekom mladom dečku - za ispravno pogođeni slogan.
Dakle, sretan im rođendan i neka nastave dalje. A oko 18.00 h ću sa Zmajom prošetati do parka, gdje slavljenici priređuju - vatromet. Moje dijete je inače opčinjeno vatrometom, a po ovoj magli, sumnjam da bi se od kuće išta vidjelo. Doduše sumnjam da će se i ovako, ali bar ću protegnuti noge...

Vatromet je bio super, sakupilo se klinaca, baka, dedeka, svih nas - doduše, bili smo malo izgubljeni u magli, koja se baš danas, po prvi puta ove jeseni morala spustiti. Slika je snimljena mobitelom i ispala je bolje nego sam se nadala...

komentiraj (23) * ispiši * #

nedjelja

studeni

2006

JEL' TE SRAM

Je l' te sram,
ili noću mirno spavaš
je l' te savjesti plam proždire i peče,
ili lijepo sanjaš
je l' te sram onih što su pali
i svoje mlade živote dali
za Lijepu našu za ideale,
a sad od njih praviš budale
i dok su oni na čuki stali,
ti i takvi zemlju ste krali
pjevali lažno "Ustani bane",
a onda trpaj dok sve ne nestane
i njima ćeš dati orden i plakete
i jedan praznik da ih se sjete
a dok su oni vodili borbe,
ti si u miru radija pretvorbe
i to što si Hrvat zar daje ti pravo
da pljačkaš i kradeš? Čestitam, bravo!
I prisvajaš tuđe da bude tvoje
i sa dva prsta pozdravljaš heroje
i dok si kra' i uzima šta ti se svidi,
neki od pravih su invalidi
i nije im žao što su dali sebe,
al' im je muka kad vide tebe
i šta si sve steka' u vrime rata
i napravija sebi palače od zlata
ali ne trudom i svojim radom,
nego krađom i debelim obrazom
ali kad istina dođe po svoje
i vidi da zločin sve to je,
kad te pozovu pred lice pravde,
ti se braniš: to mi Srbi rade
i kad te optuže s potpunim pravom,
ti se tada pokriješ zastavom
i braniš hrvatstvom, bogom i vjerom,
što sveto je onim što su pod zemljom
ma pokrij se ušima, i sram nek te bude
pravi borci neka ti sude
i u zatvor triba te strpat'
pa se tamo pitaj: kakav si Hrvat, kakav si
Hrvat?

autor - Slaven Bilić (album "Kako dalje", grupa Rawbau)

Mislim da ovome ništa ne treba dodati, ni oduzeti, a što vi mislite?

komentiraj (17) * ispiši * #

subota

studeni

2006

LAKA IM ZEMLJA...

Pala je noć, 17.studeni...Cijelom dužinom Vukovarske ulice, koja se nalazi 50 m od mjesta gdje živim, gore stotine svijeća, jednako tako u prozorima - veličanstveno, tužno i nikad zaboravljeno...

komentiraj (9) * ispiši * #

petak

studeni

2006

BEZ NASLOVA...

Danas, dan prije godišnjice pada Vukovara, možda je neusmjesno govoriti o ratovima na drugim područjima, no gledajući dokumentarac na HTV-u, ostao mi je zastrašujući dojam, koji je uzrokovala činjenica, koja me nije iznenadila, jer se o njoj govori već godinama, ali kad vidiš očite dokaze i slike, ne možeš i ne smiješ ostati ravnodušan.
Priča je to o doktoru epidemiologu Siegwartu Horstu Günteru, koji je dokazao upotrebu streljiva s osiromašenim uranom - u prvom i drugom zaljevskom ratu u Iraku - bombardiranju u Bosni kod Hadžića i - na granici Kosova u Novom Gradu i Novom Pazaru. U svim tim ratnim događanjima sudjelovale su vojne snage NATO-a.
Doktor Günter, iako je višestruko nagrađivan za svoje istraživanja od strane prestižnih svjetskih sveučilišta, ima u svom domu brojne počasne titule i čak - počasne činove pojedinih američkih država - u vlastitoj zemlji - Njemačkoj - paradoksalno je kažnjen kaznom od 3.000 DM, jer je izazvao opasnost od ionizirajućeg zračenja. Da bi mogao dokazati povezanost - upotrebe streljiva s osiromašenim uranom i - posljedica oboljenja vojnika NATO-a i lokalnog stanovništva na ratnim područjima i njihovih potomaka, nosio je u torbi - projektil, kakav se upotrebljavao u ratnim operacijama - na brojne institute za istraživanje radioaktivnosti, da za njega obave istraživanja o sastavu i zračenju, no redom je nailazio na odbijanja, tako da se nakon vožnje po Berlinu, vratio kući, gdje su ga dočekale snage specijalne policije i oduzele mu projektil, a on je kazneno odgovarao za ugrožavanje. No dokazano je da je to - njegovo ugrožavanje - bezazleno u usporedbi sa ugroženošću stanovništva na ratnim područjima.
Kolega Durakovitz - liječnik, koji danas živi i radi u Kanadi, a nekad je radio za Pentagon i jedan je od prvih koji je uočio povezanost upotrebe radioaktivnog streljiva, nakon čega je otpušten, vršio je istraživanja na urinu NATO-vih vojnika i svoje je podatke uspoređivao s podacima doktora Güntera. Nepobitno je dokazano da su Ameri - jednim udarcem - riješili dvije muhe - riješili problem zbrinjavanja radioaktivnog otpada, "zbrinuvši" ga u proizvodnji streljiva s osiromašenim uranom.
Rezultat istraživanja su - oboljavanja 52.000 američkih vojnika, tisuće vojnika iz Njemačke, Španjolske, Italije, Portugala i savezničkih snaga, koji su sudjelovali u ratnim operacijama u Iraku. Ono što zgrožava u cijeloj toj priči nisu samo te žrtve, nego se posljedice vide na njihovim potomcima, koji se rađaju s malformacijama i genskim defektima, otkazivanjima rada vitalnih organa. Žena, koja je radila na utovarivanjima projektila u Americi, danas je oboljela od leukemije, a jednako tako i njena djeca. I ona si danas postavlja pitanje - koje bi trebalo zabrinuti čovječanstvo - koliko će se dalje genima posredno prenositi u budućnosti.
Dodaju li se tome tisuće neposrednih žrtava u Iraku i čak kod nas u bližem susjedstvu...
Slike iz dječje bolnice u Basri su tragične - bespomoćna djeca svih dobi, ako se ne rađaju s deformacijama, onda dnevno umiru od leukemije i limfoma, a trudnice rađaju djecu bez udova, čak i bez glava...A onda se tu nadovezuje primitivizam lokalnih ljudi - muževi kao krivce za rađanje takove djece smatraju - vlastite supruge, iako su oni - prenositelji kao bivši vojnici.
Mjerenja radioaktivnosti zemlje i prašine u okolici Basre su - 30.000 puta veća od normale, a izvršena su u neposrednoj okolici pijace, gdje se snabdijeva stanovništvo.
Čovjek ne može, a da se ne divi naučnicima koji uporno sakupljaju uzorke i - sami izloženi zračenjima - da bi upozorili svjetsku javnost na upotrebu nedozvoljenog oružja. No, koliko ih se čuje? Ubijanje konvencionalnim oružjem - dovoljno je samo po sebi, a korištenje oružja koje ostavlja posljedice na - one koji su ga ispalili, na one na koje su ispaljeni, na njihove potomke i to generacijama, na one koji žive blizu područja gdje su upotrebljeni, na njihove potomke...Gdje je kraj??? Sjetila sam se koliko puta sam u doba '90-ih slušala - zašto nam svijet ne pomogne, zašto skrštenih ruku gleda stradavanja u Hrvatskoj? Sada mislim da je i bolje da nam nisu "pomogli", jer danas bi se možda naša djeca rađala...neću ni pomišljati.
Ratni zločin koji se stalno vuče po svim svjetskim ratnim područjima, evo nedugo je i Sadam osuđen - za ratni zločin i neka je...
No, ono što se ja pitam je - da li bi američki predsjednik, sva klika oko njega, zapovjednici NATO-a - trebali odgovarati za ratni zločin??? I to bi bio presedan u povijesti čovječanstva - odgovarati za ratni zločin zbog - širenja i očuvanja demokracije, borbe protiv terorizma, čuvanja ljudskih prava i sloboda...Jer sve te akcije su započinjale s tom izlikom. Zvuči paradoksalno - ali istinito. No, to se na žalost neće dogoditi...neće sjediti u nekom budućem Haagu i čekati suđenje i pravdu suda, koji će se imenovati - samo za njih...

komentiraj (8) * ispiši * #

utorak

studeni

2006

ZMAJIN DAN...

Jučer sam nedjelju provela radno - spavala do podneva. To mi se nije dogodilo od dočeka Nove godine...
Ali zato je Zmaja ustala u 6.00 i Pajo ju odvezao do dvorane, gdje ju je čekao prijevoz. Ja sam je ispratila i - vratila se u krevet. Probudila se u podne, dočekala me kava i moj dragi, koji je već donio topli kruh (koji se u međuvremenu ohladio). Proveli smo dan k'o dva goluba - papali, šetali - kao dva penzića.
Zmaja je otišla u Zagreb na Croatia Open u Podsused. Taekwondo klub Susedgrad Sokol svake godine organizira međunarodni turnir. Na ovom je bilo dvadesetak zemalja, bližih i daljih i hrpa domaćih klubova.
Zmaja je čitavu subotu spremala strategiju. Prešla je u kategoriju do 57 kg, ali u njoj neće biti zadugo. To dijete trpa toliko hrane u sebe, a nigdje se ne vidi. Obučena - djeluje štrkljavo i krakato, no vaga - ne laže...
Dakle, strategija je - urodila plodom. Zmaja donijela - broncu i uz to - nekoliko šljiva po butinama, jer - ako ne ide milom, onda ide silom. No osmijeh na licu - od uha do uha. A
tata i mama - ponosni k'o dva purana. A najvažnije je da je dijete shvatilo da mora - razmišljati, a u tom sportu je glava - najvažnija.
Pozdrav od sretne mame...

Medaljica

Teško je nakon večere

komentiraj (19) * ispiši * #

subota

studeni

2006

KONAČNO NA REDU...

U svojim postovima dotakla sam se raznih tema - tužnih, smiješnih, aktualnih, umjetničkih, ljudskih...Ali ima netko koga spominjem - nekako uvijek samo usput. Kad malo bolje pogledam svoje postove (malo sam brljala po arhivi), opisala sam nekoliko tuđih muževa - a svoga - nisam... Ispada da je nekakvi tihi, mirni dosadnjaković, koji čuči negdje u zapećku - u debelim krznenim papučama...
Prvo, ja ne bih mogla podnijeti nekakvog dosadnjakovića, iako nakon dvadeset godina - neki puta zna biti dosadan. Pa - tri, dva, jedan - kreni!!!!
Moj Pajo je bio veoma nestašno, da ne kažem zločesto dijete. To mi pri prvom susretu rekla - njegova mama, valjda u nadi da me više neće vidjeti.
Tako je mali Pajo svojim roditeljima svašta priuštio - tukao se s klincima iz susjedstva, Bogdanu Dikliću dva puta razbio naočale (!!), penjao se na svako drvo, jednom prilikom se objesio na granu i ona pukla i zajedno s njom je pao na zemlju, razbio je glavu igrajući lovača po cijevima, išao na šivanje glave, da bi je onda gurnuo onako zamotanu kroz ogradu bolničkog balkona i zaglavio se...Pa se nalukivao kroz ključanicu zatvorenih vrata razreda, a klinac s druge strane - nogom otvorio vrata, a moj Pajo završio s slomljenim nosom u bolnici. Od malena je pokazivao izraziti talenat za vožnju svega što ima kotače. Šuljao se u pidžami, bos iz kuće, uzimao očev motor i vozao se po gradu, dok je bilo goriva...tata ga je naučio voziti sa sedam godina, pa mu je za to zahvalio tako, da je s petnaest godina - uzeo njegov karavan, spustio stražnja sjedala, ugurao madrac i s kolegom - pobjegao na more...Vozački je položio tek iz trećeg puta, jer se zamjerio cijeloj saobraćajnoj policiji. Kasnije je na motoru polomio sve žive udove , autom isprobavao vožnju po svim mogućim uvjetima - snijegu, ledu, kiši, blatu. I tako je ispekao zanat dobrog vozača, što mu je kasnije postalo - zanimanje (a što bi nakon takovih iskustava drugo i mogao raditi). Vojsku je služio u bivšoj JNA - kao vozač tenka. Prvi vikend je zbrisao kući - odakle ga je nazat vratila vojna policija - na čast ocu i majci. Vojska mu je bila - najveće mučenje u životu. Više od pola vojnog roka proveo je na poštedi - čupali su mu udareni nokat na palcu noge (nogomet), vadili krajnike koji mu uopće nisu predstavljali problem, nekoliko sitnih povreda, a na kraju vojnog roka, tjedan dana prije otpusta su cijelu grupu poslali na vojnu vježbu...To mu se toliko zamjerilo da se cijela grupa na poligonu napila rakije, no samo je njemu palo na pamet da nekakvom živčanom kapetanu Trkulji - ruši na postrojavanju - sve po spisku. Trkulju je to toliko naživciralo da je - repetirao - pištolj u njega...No, srećom bilo je tamo i pametnih ljudi, pa je priča sretno završila.
Što se sporta tiće, probao je sve vrste sportova - nogomet, gimnastiku, streljaštvo, vaterpolo, skijanje, tenis, stolni tenis, karting, motociklizam, automobilizam i budokai...no u ni jednom se nije pronašao - za stalno.
I eto, na kraju je pronašao mene i nakon svih tih iskustava - ja dobila smirenog, stabilnog čovjeka, koji je sve probao i više mu nije bilo do divljanja...No ako mislite da je postao dosadan i miran lik - nije...Najsmješnije dogodovštine doživjela sam s njim na brojnim putovanjima, ali kud bi me dovelo da ih sve prepričavam, ograničiti ću se na par bisera, koji su mi trenutno pali na pamet...
Do prije nekoliko godina, šopinge pred Božićne blagdane smo obavljali u posljednji čas, naravno kad je nervoza i gužva u gradu - najveća. Tako je Pajo jednom parkirao sa strane uz pekaru, u špici najveće gužve, na Badnjak (dok sam ja zujala sa Zmajom po placu), u najprometnijoj ulici u gradu. Bila je sjećam se ciča zima, bljuzgavo, poledica, mokro...Upalio je grijanje svega živog u autu, ostavivši auto da radi, a on izišao obrisati stakla i usput stisnuo laktom automatsko zatvaranje svih brava. Auto radi, unutra se sve grije, a rezervni ključ - kod kuće... Ne bi još bio problem da auto nije radio i da nismo bili na najgorem mogućem mjestu u gradu. Pajo se razletio i srećom - pronašao poznatog u birtiji, koji ga je odvezao kući (8 km), po ključeve. Ja sam dotad dežurala kraj auta, ako naleti policija, jer se baš nije propisno parkirao. Slušala sam komentare neka dva tipa - "gle ovog kretena, parkirao se, auto mu radi, a njega nigdje"...Da ne govorim da je nekoliko puta naletio šleper, koji je morao napraviti cijeli zastoj, jer nije mogao obići naš auto.
Drugi Badnjak - normalno - nije bio ništa bolji. Ponovno smo zapeli u prometu iz kojeg se ne bi izvukli dva sata, da njemu nije sinula genijalna ideja - doslovce me potjerao iz auta, da maknem reklamu frizerskog salona - da on obiđe kolonu po nogostupu. Poklopila sam se ušima, došlo mi je da u zemlju propadnem. Dotle su se Zmaja i njezin dragi otac u autu dobro zabavljali. A ljudi me gledaju i ne vjeruju svojim očima. Kad smo se izvukli iz gužve, rekla sam mu bijesna (valjda je on krivac što mi se blog tako zove), da mi tako nešto nikad više ne učini. Njemu je to čudno, jer kaže da - ako ti mozak brzo ne radi i ne snađeš se - svugdje zaostaješ. Dobro, ima pravo, ali nikad neću zaboraviti one face iz auta - u provinciji gdje se svi uglavnom poznaju.
Eto tako, mislim da je dosta priče, post je cijela kobasa. Sad sam javno obznanila da mi u životu nikad nije dosadno uz Zmaju i Paju, mogu ga - pospremiti u ladicu.
Do slijedećeg posta - pozdrav!

Pajo nakon što ga je opalila metalna cijev na gradilištu. Sjećam se vraćala sam se s posla, a mala susjeda me dočekala na vratima zgrade - "sad je bila hitna i dovezla Paju. Dobioje kapicu u bolnici..."

komentiraj (14) * ispiši * #

četvrtak

studeni

2006

PISMO...

Jučer je na našu adresu stigla podeblja omotnica... U gornjem lijevom uglu piše: "Izdavačka kuća umjetnika koji slikaju ustima i nogama"...

Prepisujem, pismo u cjelosti:

Poštovani ljubitelji umjetnosti!
Mi smo umjetnici kojima je bolest, ozljeda ili prirodna mana oduzela mogućnost uporabe ruku. Slikarstvo daje smisao našem životu. Slikanjem izražavamo svoja osjećanja i viđenja. Osoba s hendikepom zna zbilja cijeniti neovisnost i samostalnost. U većini slučajeva individualnost predstavlja gubitak osobne slobode i nemogućnost samostalnog življenja. Zbog toga smo ustanovili udrugu za samopomoć Prodajom svojih čestitki i kalendara, koji su reprodukcija naših originalnih djela, možemo zarađivati za život. Nadamo se da će Vam se svidjeti naš komplet u kojem se nalazi 6 božićnih ili novogodišnjih čestitki, 6 kuverti, džepni kalendar, te 6 privjesnica za poklone. Komplet nudimo za 49 KN (s PDV-om). Bilo bi nam jako drago kada biste se odlučili za kupnju i time podržali trud za naš samostalni put. Želimo Vam vesele božićne blagdane i puno zdravlja, sreće i uspjeha u novoj godini.
Uz srdačne pozdrave, Vaši umjetnici koji slikaju ustima i nogama
Goran Radić

O Goranu Radiću sam gledala reportažu na TV-u, prije godinu dana. Rođen je u Bjelovaru, bez obje ruke. Slika ustima i nogama i upotrebljava uglavnom sve crtačke i slikarske tehnike. Samo društvo - umjetnika invalida, ustanovio je Erich Stegmann - 1956. godine. Udruga mladim umjetnicima s invaliditetom pruža poticaj, stipendiju kako bi razvili svoj talenat i postigli viši stupanj samostalnosti u životu. Diljem svijeta održavaju izložbe svojih djela.
Kupnja čestitki nije obavezna.
Ostala sam zatečena radovima, po kojima se ne može naslutiti da su ih stvarali ustima i nogama. Danas živimo u doba kad smo zasipani molbama, brojevima žiro-računa, životnim pričama o bolesnima i siromašnima, gladnima i napuštenima. U tim pričama čak ima i onih koje su daleko od istine - na žalost.
No ovo pismo me nekako razvedrilo i natjeralo me na razmišljanje. A zašto baš ovo pismo?
Zato što od malih nogu crtam i slikam, iako sam u posljednjih desetak godina skoro potpuno zapostavila taj svoj hobi. Moje slike vise na mojim zidovima i zidovima meni dragih ljudi - i to samo onih koji su osjetili koliko ljubavi ima u tom slaganju boja i poteza - jer sa svojim radom daješ dio sebe, svoje mašte, raspoloženja...Ostaje i onda kad te više ne bude.
Na posljetku sam se ja osjećala nekako JADNO i INVALIDNO...Sad mi se čini da mnogo vremena provedem u gledanju glupavih TV programa, punih ljudskih gluposti, političkih prepucavanja, krvi, nasilja, bezdušnosti - a nemam vremena stvoriti nešto što je lijepo, što na kraju - veseli mene, a ostaje - zauvijek...Stvarno ne znamo cijeniti ono što imamo, a toga smo premalo i prerijetko svjesni...

komentiraj (17) * ispiši * #

ponedjeljak

studeni

2006

PRST -MEZIMAC, MILIJUNAŠ I DVOJICA S KLUPE...

Ako se, kako kažu, dan po jutru poznaje - i tjedan po ponedjeljku - onda bolje da ostatak tjedna - prespavam. Odmah ujutro sam se porezala - po malom prstu lijeve ruke. I toliko sam krvarila, kao da sam se sjekirom, a ne nožem... Sad - malo, malo, pa s tim prstom zapnem. S tim "malim" prstima na rukama, uvijek imam sreće. Prije osam godina sam istegnula mali prst desne ruke...No posao pri kojem sam to učinila, stvarno nije za spominjanje. Naime, u nedostatku pametnijeg posla, moja nećaka, njena prijateljica, Pajo i ja kartali smo - magarca. I da bi znali kome treba upisivati - slovo po slovo, stavili na stol - tri bombona - pa tko skupi prvi - vikne magarac - i pokupi bombon. I kako sam poletila rukom prema bombonu - raširenih prstiju - zapela u Pajinu ruku - i savinula mali prst - prema nadlanici. U tom trenu sam mislila da me ošinuo grom, doslovce sam shvatila što znači - vidjeti sve zvijezde. Skočila sam od stola uhvatila se za ruku i - ni glasa nisam ispustila. Moje društvo se počelo smijati, jer su mislili da se zezam. Ali kad sam došla k sebi - počastila sam ih tako pogrdnim epitetima, da su me samo gledali. Vidjeli su da vrag šalu bere...Pajo me htio voziti na hitnu, a ja se nisam dala. Znala sam da prst nisam slomila, čim ga mogu pomicati, doduše - teškom mukom. A znala sam da će mi staviti longetu i da ću biti kao bez ruke. Stavila sam oblog s ledom. Ali neš ti majci - u noći sam se dizala, popila voltaren-rapid, pa šeći po kući. Ujutro mi cijela ruka otekla, a svi prsti bili kao - podeblji ćevapi. Muku sam mučila skoro tri tjedna i danas mi taj prst ide malo - ukrivo i nepogrešivo mi nagovještava promjenu vremena. Dobro, ova posjekotina će zarasti za par dana, jer ja sve rane brzo - zaližem.
Neki dan me Zmaja obavijestila da će u nedjelju na "Milijunašu" biti - jedan mladi dečko iz Bjelovara. Inače se znamo iz viđenja, s bazena - gdje obično - zabavlja sve oko sebe...a do bazena se iz Bedenika, gdje stanuje - vozi biciklom, oko tridesetak kilometara...
I stvarno - eto ti njega - Berislav - glavom i bradom. Inače je visok blizu dva metra i sav je sporopotezan. Dečko je ostao samo na srednjoj školi, iako je vjerujem, uz malo truda - faks mogao završiti. Inteligentan je i dobro opće-kulturno potkovan. Ljetos smo on i ja razmjenivali recepte i pričali o svemu i svačemu. Nije baš tip koji se voli "oznojiti" na nekom poslu i preživljava uglavnom koristeći svoju spretnost i snalažljivost. Proljetos je u "karici" odnio 26 tisuća kuna.
Jučer je bio malo ukočen - na početku, ali se polagano opuštao i počeo valjati svoje bisere. Igrao je pametno, osvojio 64 tisuće i - odustao.
Žao mi je što se nije malo više otkačio, jer s Tarikom je odmah našao - zajednički jezik.
Nakon njega - još jedan zemljak- Goran Navojec u filmu "Dvojica s klupe"... Film je - vrsta komedije, koja se gleda kroz - suze. Jad i bijeda našeg balkanskog mentaliteta, sjećanje na posljednji rat i tragikomedija Haškog tribunala... Glumci svi do jednog - savladali dijalekt - ko mater'nji, a face im k'o iz dokumentarca, a ne igranog filma. Jest komedija, ali u stvari pokazuje u kolikoj mjeri se politika u posljednjih petnaestak godina poigrala s ljudskim sudbinama. I kako se sve može kupiti i namjestiti u našem reality-showu - zvanom - tranzicija. Prvo sam plakala od smijeha, a na kraju sam plakala od tuge... 'Bem ti sudbinu.
Mogla bi ja tako do sutra piskarat', ali dosta je za danas.
Da, kak se snalazite s tim blogovima - ja se danas jedva ulogirala da napišem novi post...A ulasci u tuđe - Bože sačuvaj, kaj oni misle? - Uletavam, jedva napišem komentar, pa šteka, pa onda odem, nešto napravim, pa dalje... Laku noć, sutra je novi dan (ja k'o Scarlett), vele da bu ovaj tjedan toplije. Pusa svima.
thumbup

wave

kiss

komentiraj (19) * ispiši * #

četvrtak

studeni

2006

STIGLO PISMO U BB KUĆU...

Uh, što je zahladilo...vani puše sjeverac brrrrrrrrr...
Nisam mogla odoljeti i bacila sam oko na BB kuću. I dobro se zabavila. I tko to kaže da nije zanimljivo...
Jedna od stanarki izvukla bingo i dobila pismo. I tako...pliva patka preko Save, nosi pismo na vrh glave, u tom pismu piše - Ante te ne voli više... Koliko sam imala prilike vidjeti, ni ona ni Ante nisu ništa posebno izgubili. I cura ušla u ispovjedaonicu - otvorila pismo svoje familije. I istog časa - suza suzu stiže, plače ona ko kišna godina, malo briše suze, malo rukavima šmrklje, a šminka joj se razmazala do brade. Bože, koliko ta djevojka ima vode u sebi, mislim da će, ako ne nadoknadi izgubljenu tekućinu - dehidrirati. Možda mi ne bi bilo toliko smješno, da me to njeno pismo nije podsjetilo na jedno drugo - smiješno pismo - pismo koje su sinu studentu pisali tata Radosav i cijela rodbina, u seriji "Đekna još nije umrla, a ka'će ne znamo". Tamo je bila priča o komadu šunke, a ovdje o momku Anti, koji je curu ostavio i pronašao drugu (!!). I tako - redaju se riječi podrške i pohvale, mala beči li beči - podržavaju te svi koji te znaju i ne znaju (!!), a tvoj Ante je zaboravio na te, naš'o drugu i više te ne voli (!!). No odmah zatim slijedi tipična psihološka utjeha - ne budi tužna, jer te nije ni zaslužio...
Tako se najbolje utješiti - ne tražiti u sebi razloge zašto te momak ostavio, nego uvjeriti samo sebe (i druge), da ti nije ni do koljena... A taj Ante je takav komad govedine - k'o od Velebita odvaljen, pun zlatnih lanaca, narukvica, obvezatni mobitel u ruci, nisko, tupo čelo, s vokabularom od stotinjak riječi...Žali bože suza.
No, ako ste mislili da je to sve, e nije. Brižna familija zabranila maloj da više plače (vjerojatno se i oni uplašili dehidracije) i snalažljivo je uputili - na drugog Antu (koja koincidencija) - u kući, s kojim se vata od prvog tjedna ulaska. On je jedan pametan dečko, koji se čak ošišao zbog nje, trudi se da joj ulije u glavu svoje znanje - vjeronauka, objašnjavajući joj razliku između anđela i "palih" anđela (!!), što mala doduše nikako da skuži...I spretna familija potrošila pola stranice da je uvjeri - da je onaj Ante - unutra - ko stvoren za nju i da izgledaju ko "najljepši bombon" (!!). Drugim riječima - ufati mala bar tog drugog Antu - bolje vrabac u ruci nego golub na grani...
Nakon što je pročitala svoje pismo drugim ukućanima, onaj Ante - iznutra, se malo uozbiljio, valjda je postao svjestan kakovu odgovornost sad preuzima. Jer tu curu još svašta treba naučiti, npr. - da se Kentucky - ne izgovara - Kentučki...
Možda mi netko zamjeri što se ismijavam iz tuđe gluposti, ali jednostavno - ne mogu odoljeti.
Pozdrav vam šaljem!!!!!!!