SVE ŠTO JE LIJEPO - KRATKO TRAJE...

Moj odmor se završio. Proletjelo je preko dana, ali jučerašnja večer bila mi - preduga. Ujutro me probudio Nosonja, koji zove na telefon i ništa ne čuje. Natipka si broj i onda viče u slušalicu, a da nije svjestan da li je dobio onoga koga je zvao. Cijeli tjedan se nismo vidjeli i baš mu je jučer trebao Pajo da ga vozi u dućan po šarafe. Taj čovjek stalno kupuje šarafe, matice, svih veličina. Ljetos je kupio šerafe od 18 (!!) centimetara. Nismo ga pitali za što su mu trebali. Teškom mukom sam mu objasnila da Paje nema i kuda je otišao, ali on me prekinuo i rekao da ništa ne razumije (čuje). No dobro, bar je shvatio da Paje nema. Dok sam mu ja iz svega glasa objašnjavala, poklopio mi je slušalicu. On je saznao što je trebao i - basta. Taj čovjek me stvarno oduševljava svojom energijom. Stalno nešto popravlja - radi, pili, buši, posprema, premazuje...Svakih pola godine očisti alat u benzinu. Sa 83 godine - s velikom dioptrijom i gluh (aparat nosi samo kad nekuda ide), puna ga je kuća i uza sve to prati sve časopise, gleda aktualnu politiku na TV-u, čita knjige i uspije sve nas zaposliti...Navikla sam da zbog nas - ne stavlja slušni aparat, onda se počnem derati, a on mi kaže :"šta vičeš, pa imam aparat, nisam gluh". Zmaja se odmah počne cerekati i s njom svi ostali, jer ja ispadnem blesava...
No dobro, proletjela subota, malo sam se vozila poslije ručka. Sve ne mogu vjerovati da krajem studenog imam sve prozore otvorene. Tako je došla i nedjelja...I s njom - moji putnici...
Dobro su se zabavljali, iako su njihove prve borbe počinjale tek iza ručka. Do tada su djeca bauljala oko dvorane, juniori su čak otišli do grada. Pajo se motao oko Poljuda (dvorana je pokraj) i ako već nije mogao gledati, slušao je urlikanje navijača. Tamo ljudi hodaju u kratkim rukavima i bermudama i kontinentalce se odmah zapazi po cipelama i jaknama.
Dvorana je rascjepkana na tri manje, tako da su bila samo dva borilišta i natjecanja su trajala do dever navečer. Zmaju su pokrali za "zlatni bod" i izgubila je priliku za finale. Dobila je broncu. Trener se išao žaliti, ali badava...Pajo je išao snimati borbu i ugasila mu se kamera, jer je Zmaja večer prije snimala bedasanje po sobama, pa istrošila bateriju. Normalno - nije joj palo na pamet da je stavi puniti preko noći.
Od njih šestoro koliko ih je išlo - osvojili su tri zlata, srebro i broncu. Uglavnom, djeca su se dobro provela i šetala po Trogiru, pod paskom "malog" Vedrana. On je atrakcija gdje god se pojavi, zbog svoje dvometarske visine, jačine i - dječjeg lica. Malo su ga čudno gledali u piceriji, gdje je - sam naručio jumbo-pizzu. Pa mora nam dijete narasti još malo do Olimpijade u Pekingu. Svoje borbe "odradio" je s pola snage i prije isteka treće runde.
Pajo kaže da u roku sat vremena popije po 2 litre vode, pa su putem stajali da kupi po nekoliko boca ...Taj dečko me svaki puta ponovo opčinjava s tom ogromnom pojavom i licem četrnaestogodišnjaka i što je najvažnije - inteligencijom i dobrim odgojem - što je danas na žalost - iznimka, a ne pravilo.
Ljudi moji - jeli to moguće?! Da ćemo i studeni odbaviti s visokim temperaturama. Moja susjeda jučer posadila maćuhice, a ja je odmah upitala - da li je čula dugoročnu prognozu, mislim možda žena računa na topao prosinac...
Čitamo se, pozdrav...

Zmaja pod šljemom - razgibajte vrat



Vedran