Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu
nedjelja, 17.01.2010.
Mitologija drevnog Egipta
Velika devetka božanskog pauta – djeca Nutina
Na svom koračanju kroz mitologiju drevnog Egipta Athumanunh sada u tom 'Desetom noćnom satu' već zorno razaznaje zmijsko božanstvo koje su drevni Egipćani nazivali Sekhereret. Sekhereret je zmijsko božanstvo koje je porodilo tih 'Dvanaest opasnih noćnih sati' što toliko silno prijete Rau u to doba noći kada je on Auf – Ra (mrtvo tijelo boga Ra) ranjiv i nemoćan, a ispred desetih vratiju noćni stražar naziva Sekhenur ispričat će svoju priču:
Dvije božanske sestre, kćeri Nutine, dva pera moćne krune 'Shuti' zajednički ponekad uobliče sinkretičku božicu Merti. Dakako, radi se o božicama Izidi i Neftidi, božanskim sestrama koje su direktne suprotnosti jedna drugoj, ali toliko tijesno povezane jedna s drugom, te se i u tom sinkretizmu drevnih Egipćana vidi njihova želja za objašnjenjem naporednosti života i smrti.
Drevno ime božice Izide zapravo je Ast ili Auset, a to je drevna egipatska riječ koja označava vladarsko prijestolje. Izida je prikazivana u obličjima mlade i lijepe žene, najčešće kraljice, koja na glavi nosi svoju karakterističnu regaliju, (faraonsko prijestolje u obliku stepenica), a koja zapravo simbolizira povezanost Neba i Zemlje.
božica Izida tijekom noćne bitke s Apopom
Izida je jedna od drevnih egipatskih božica koja se najviše spominje u zapisima i pojavljuje u prikazima, a i jedna je od božica koja se nalazi u Velikom pautu Heliopola. Izida najviše od svih božica preuzima značajne osobine mnogih drugih egipatskih božica i vrlo je moćna na polju magije.
Majka je ona Horusa mlađeg, kasnijeg zemaljskog božanstva (faraona), pravedna je, milostiva i dobrodušna, te je do kraja odana i vjerna svojem suprugu Ozirisu, pa čak i nakon njegove smrti. Jedina je od svih drugih egipatskih božanstava koja zna tajno ime Raovo, a i jedino na njezinu zamolbu stala je 'barka od milijun godina'.
Drevni Egipćani rođenje, rast, razvoj i aktivnost simbolizirali su Izidinim likom i ona je za njih zapravo budućnost (ono što tek treba biti – rođenje).
Neftida (Nebt-het), sestra je Ozirisa, Izide i Seta koji joj je bio i suprug. Njezino ime označava gospodaricu kuće i to se vjerojatno odnosi na neki dio Neba, ili možda status u nekom drevnom dvoru, ili božanskoj obitelji pradavnog Egipta.
božica Neftida gospodarica nebeske (božanske) kuće
Iako je bila Setova žena, potajno je voljela Ozirisa, ali je i potpuno odana svojoj sestri Izidi kojoj je nesebično pomagala kod traženja Ozirisovog tijela, makar je tijekom te pomoći pretrpjela Setov bijes.
Neftida je personifikacija tame i svega što prati tamu, njezini božanski atributi imaju više pasivni, nego aktivni karakter. Neftida je u svim pogledima potpuna suprotnost svoje sestre Izide. Njezinim likom na svojim drevnim prikazima drevni su Egipćani predstavljali smrt, propadanje i nepokretnost (pasivnost).
Izida i Neftida uvijek su na tim drevnim prikazima prikazivane zajedno, te kao takve simboliziraju 'ono što je' i 'ono što će biti' – rođenje i smrt. Kada su te dvije božice prikazane u tom sinkretičkom obličju one su zapravo božica Merti. Neftidine osobine prilično su nedefinirane, ali sigurno je bila simbol smrti iz koje će se izdići novi život.
zločesti bog Set
Set je brat Ozirisov, Izidin, te suprug i brat Neftide prelijepe. U početku Set je samostalno božanstvo Gornjeg Egipta i tijesno je vezan za kult vladara (faraona) Gornjeg Egipta. Kada se Egipat ujedinjuje, dakle prvim nastankom države, bog Set uklopljen je i u Heliopoljsku kozmogoniju gdje njegova uloga nije negativna, ali će s vremenom postati simbol zla, opasan za ljude, pa i same bogove.
Zapravo Set je bog drevnih Egipćana koji utjelovljuje sušu, pustinju, tamu i one unutarnje snage Prirode koje su u suprotnosti s onim vidljivim. Tako bog Set upravlja kaotičnim silama i postaje onaj koji vodi neprijatelje Raove.
Drevni Egipćani prikazali su ga u antropozoomorfnom obličju snažnog tijela muškarca s glavom životinje koju je nemoguće definirati (možda žirafa, mravojed, magarac, ali rep te životinje ne odgovara ni jednoj od narečenih). No, Set nije oduvijek bio zločest, bio je on veličanstveni ratnik s pramca Raove barke i upravo on bi do jutra pobjeđivao Apopa. Najvjerojatnije poradi svoje bahatosti, ljubomore, a kasnije i bratoubojstva (Oziris) i sukob s nećakom (Horusom), stvorit će poprilično nejasnu i gotovo nerazumljivu sliku svega što se dešavalo sa Setom
subota, 16.01.2010.
Mitologija drevnog Egipta
'Deveta vrata' misterioznog 'devetog noćnog sata' čuva strašni stražar nazvan Arisutchesef, a ponekad bi ga drevni Egipćani nazivali i Dendeni, pa evo onda što je on Athumanunhu ispričao na njegovom koračanju kroz 'Dvanaest noćnih sati' mitologije drevnih Egipćana:
Usko područje plodne zemlje, koje je bio omeđeno opasnim pješčanim pustinjama i visokim kamenim liticama gdje prebivaju zli duhovi, drevni Egipćani nazvali su 'kemet' (crno, crna zemlja). Taj stalni kontrast, između života i smrti, između plodnog tla i neplodne pustinje, koji su drevni Egipćani vidjeli svakodnevno najvjerojatnije ih je i inspirirao u njihovim vjerovanjima i temeljnim religijskim postavkama.
Tako su, zagrobni život, stalni ciklus umiranja i rađanja, izlazaka i zalazaka Sunca i Zvijezda, izlijevanje i vračanje u korito rijeke Nil, kao i opstanak života kojem stalno prijeti opasna pustinja, jednostavno su morali pronaći svoje mjesto u temeljima vjerovanja i religije drevnih Egipćana.
dvije mitološke životodavne sile drevnih Egipćana – Izida i Osiris (Nil i Sunce) koje svojim uzajamnim djelovanjem stvaraju novi život
Naime, dnevna temperatura u drevnom Egiptu znala je doseći i do 50 stupnjeva, u okolnim neplodnim i opasnim pustinjama ništa nije uspijevalo, a u tankoj dolini Nila prostirala se plodna zemlja na kojoj je bujao život. Tu gotovo nikada ne pada kiša i drevni Egipćani jednostavno su morali shvatiti da u potpunosti zavise od darežljivosti velike rijeke koju su im poslali sami bogovi.
Drevni Egipćani svakodnevno su mogli vidjeti i svjedočiti strahotama pustinje, pa su ubrzo shvatili da bi se to i njima moglo dogoditi, ako bogovi jednoga dana prestanu biti milostivi. Dok je životodavni Nil bio s njima svakodnevno i noćima, druga prirodna sila – toplina Sunca noćima bi nestala. Prestrašeni drevni Egipćani u satima tame shvatili su da bogove moraju udobrovoljiti i umilostiviti, jer u protivnom nastat će kaos u kojem će sve živo pronaći smrt.
moćna zaštitnička božica Ast (Izida) raširila je krila svoja zaštitnička nad Asarom (Osirisom) pravednim
Egipatska mitologija, brojne prirodne pojave koje se uobličuju u brojna božanstva, a sve to zapravo odražava egipatski geografski i prostorni kontekst, zapravo nam priča o posvemašnim ovisnostima života zemlje i ljudi o dvije životodavne sile – rijeka Nil i toplina Sunca.
Mitovi koji nastaju u toj jedinstvenoj sredini opet nam dokazuju da je zapravo sve podređeno dvoma suprotnostima, a koje su drevne Egipćane stalno opsjedale i podsjećale na naporednost života i smrti. Rijetke kiše u Egiptu još više povećavaju ovisnost o godišnjim poplavama Nila. Uska traka plodne zelene zemlje na obalama Nila uspijevala je održavati na životu ljude, ljetinu i životinje, a izvan toga je negostoljubiva i nemilosrdna pustinja.
Osiris, prikaz drevnih Egipćana
Naporednost plodne zemlje i pustinje duboko se dojmila drevnih Egipćana, pa im je ona istodobno bila i obrazac prema kojemu je svake godine zemlja umirala i ponovno se rađala. Tako su opet drevni Egipćani sve to jednostavno u svojoj mitologiji objasnili ovako: plodna zemlja je zapravo božica Izida koja očekuje oplođujuću poplavu rijeke Nil, a Nil je Oziris. Sila suše koja neprekidno prijeti plodnoj zemlji (Izidi) nije nitko drugi nego Set koji je, ubivši Ozirisa, pokazao drevnim Egipćanima da je svemoguć i sveprisutan, pa su ga oni tako i prikazivali kao zlo koje je došlo iz pustinje.
Izida i Oziris beskrajno su ljubili jedno drugoga, baš poput njihovih roditelja Nut i Geba. Neftida pak je mrzila Seta, te je i ona ljubila potajno Ozirisa. Set, veličanstven ratnik s pramaca 'barke od milijun godina', svake bi noći odlučno i hrabro napao neprijatelja Raovog, moćnog Apopa (Apofisa) i do jutra bi ga pobijedio. Svi su slavili moćnog noćnog ratnika Seta, ali ga Neftida nije voljela već je i dalje potajno ljubila Ozirisa.
dvije božice, dvije božanske sestre, dva božanska pera mitske krune Shuti, svojom božanskom zaštitom naklonjene su Osirisu pravednom (božica Nebhet /Neftida/ raširila je svoja krila zaštitnička, a božica Ast /Izida/ nudi božansku magičnu zaštitu Asaru Osirisu (Egiptu)
Set je postajao sve ljubomorniji na brata svoga Ozirisa, pa kad otac njihov, moćni Geb, vlast svoju preda Ozirisu sinu svom najstarijem, Set je bio shrvan i povrijeđen do bola. Dok je pravedni Oziris, a nakon što je postao kralj Egipta, vladao mudro s Izidom, ženom svojom, te se svojski trudio da ljude pouči zakonima, uzgoju biljaka i životinja, te štovanja bogova, Set brat njegov u potaji pripremao je ubojstvo Ozirisovo.
Set u potaji izmjeri tijelo Ozirisovo i dade načiniti prekrasni pogrebni sarkofag. Priredi Set tako gozbu bogatu i pozove na nju sve bogove i božice. Pohvali se Set predivnim sarkofagom i obeća da će ga pokloniti onome kojemu će najbolje pristajati. Redom su bogovi lijegali u sarkofag, ali nikome on nije odgovarao. Na kraju red je došao na Ozirisa pravednog. On legne u sarkofag i sarkofag mu točno bi po mjeri.
No, tada iznenada banu ratnici strašni Setovi, brzo zabiju čavlima sarkofag i bace ga u Nil. Kad je Izdida saznala što se dogodilo njezinom voljenom suprugu, ona odreže prelijepe duge kose svoje i odjene ruho žalobno, pa krene tražiti sarkofag Nilom. Nitko Izidi nije znao reći gdje je sarkofag s mrtvim tijelom Ozirisovim, sve dok ona nije naišla na skupinu djece koja su se igrala pored rijeke. Djeca Izidu upute na mjesto na kojem je bio sarkofag. Izida prenese sarkofag s mrtvim Ozirisovim tijelom, a pomogne joj sestra njezina Neftida.
Neftida pozove sina svojega Anpua (Anubisa) i zatraži od njega da balzamira tijelo Ozirisovo. Prije nego je Anubis započeo obred balzamiranja, Izida gospodarica magije pretvori se u kopca ptičara i udahne na trenutak život Ozirisu, upravo toliko koliko je bilo potrebito da s njim začne dijete, sina osvetnika njihovog, malenog Horusa.
Oziris, bog gospodar podzemnog svijeta bio je visok, lijep i stasit muškarac, tamnoput i crnokos. Dakle, Oziris je prikazivan u antropomorfnom obličju čije je tijelo umotano u bijele lanene trake (mumija). Njegovo ime drevni Egipćani izveli su iz korijena riječi 'W S R' (Asar) što bi u prijevodu značilo 'moćnik'. Oziris je ime iz kasnijeg doba i grčkog je podrijetla (kao i Isis, Nephtys, Anubis, Apofis …).
Oziris (Asar) je utemeljitelj svih drevnih egipatskih zakona, a i učitelj je prvih ljudi u načinu obrade zemlje, kako bi oni priskrbili sebi hranu toliko potrebito za preživljavanje i sam život. Naučio je Oziris drevne Egipćane i štovanju bogova, te svim drugim oblicima koji karakteriziraju civilizirani način života. Njegove sljedbenike u zagrobnom je životu očekivalo plodno imanje i brojna stada stoke, obilje hrane i pila, vječita ljubav i slatke čari seksualnog života.
Athumanunh – taj stari heroj bez imena i veličanstvena božica Izida – ta predivna moćna zaštitnička božica naklonjeni su jedno drugome tijekom koračanja kroz mitologije
Oziris je istodobno bio i bog stvaranja i plodne zemlje. Najlakše je u slikovnim zapisima prepoznati Ozirisa po zelenoj boji kože koja označava njegovu plodnost i stvaranja života i toliko potrebite hrane za održavanje istog. No, ako je boja nestala treba obratiti pozornost na krunu koju nosi Oziris na glavi. To je tip bijele krune na kojoj se jasno vide dva pera istine božice Maat (ovdje opet treba biti oprezan i ne zamijeniti Ozirisovu krunu Atef s krunom Shuti!
Kruna Atef ima dva pera istine i pravde božice Maat, a kruna Shuti pak su dva pera božice Merti koja simbolizira sinkretičku božicu božanskih sestara Izide i Neftide). Tijekom suda pokojniku upravo Oziris nadzire tijek čitave svečanosti, iako u prosudbi pravednosti srca pokojnika glavnu riječ ima božanski pisar Tot. Dakle dva pera istine predstavljaju dvije pravde (dvostruka Maat) kozmičku (Nebesku) i pojedinačnu (Zemaljsku). Istodobno božica Maat predstavlja pravdu i istinu, pa se po njezinim osobinama istine i pravde sudska dvorana i naziva 'dvoranom dvije pravde' ili 'dvoranom dvostruke Maat'.
nedjelja, 10.01.2010.
Mitologija drevnog Egipta
Dok tako Athumanunh korača i susreće noćne stražare šutljive kao oblake, stražare što čuvaju vrata tajnovita tih misterioznih 'Dvanaest noćnih sati', prolazi Athumanunh kroz Amenti carstvo Svijeta zapadnog, svijeta u kom božica Amentet, kćer Noći, sestra Sna tka Sudbinu srebrenim nitima što pokloni joj bog Khonsu, te napokon dolazi i do 'Osmih vratiju' koja čuva stražar imena Khutchetef, pa evo i njegove priče:
Onda kada je 'Nebo progutalo Mjesec'
Jednom prije napisa Vam već Athumanunh da su drevni Egipćani bili jednostavno impresionirani nebeskim pojavama, a to zorno dokazuje zastupljenost simbola nebeskih tijela i pojava u znakovima hijeroglifa. Athumanunh će Vas opetovano podsjetiti na simbole koji simboliziraju Sunce, Mjesec, Sunčevo svijetlo, horizont, nebo, izlazak, zoru, oluju … sve to upućuje da je drevnim Egipćanima bilo itekako važno izraziti prirodne pojave, ali i religiozne ideje povezati s istima.
božica Tefnut, božica družica Shuova, prva lavica među božicama, majka Geba i Nut
(primjerice hijeroglif Sunca s tri zrake označava svijetlo, ali i emanaciju božanstva koje stvara, kao i projekciju božanske moći i milosti na niža bića – po Athumanunhu)
Athumanunh će Vas podsjetiti i na božicu Nut, (egipatska personifikacija Neba – po Athumanunhu), čije se predivno tijelo proteže od horizonta do horizonta i po kojem putuju Zvijezde. Tako su drevni Egipćani vjerovali da Nut svakoga dana guta, a zatim opetovano rađa Sunce, Mjesec i Zvijezde, a ista je sudbina očekivala i duše umrlih.
Tako je Nut postajala sve više majka svih bića. Nadalje, Nutino tijelo pridržava njezin otac, bog Shu u čovječjem obličju, uzdignutih ruku sa znakom renpet (oznaka godine – po Athumanunhu – zapravo Shu i Heh bog vječnosti, ovdje su poistovjećeni i Athumanunhu je sasvim jasno da se zapravo radi o 'milijunu godina', dakle, o jednom cijelom ciklusu vječnosti drevnih Egipćana koliko će Shu razdvajati Nut od Geba supružnika njezinog).
božica Hator doji faraona (hrani Egipat)
Za drevne Egipćane u nebo se ulazi kroz vrata, a da bi se došlo do tih vratiju potrebit je pristanak praiskonskog ratnika pravednika boga Geba, supružnika Nutina. Tako zapravo dvostruka vrata nebeska nazvana 'kebehu' predstavljaju Gebove čeljusti.
No, postoje i dva strašna čuvara, a to su strašni demon Babii (gospodar Noći – po Athumanunhu koji simbolizira lunarno božanstvo, a o njemu Athumanunh zna vrlo malo, ali je sasvim siguran da je Babii iz Setove 'branše' i to nikako nije dobro za dušu, pa ona mora dalje)
božica Sekhmet
Nadalje, drugi opasan čuvar je Herefhaf (onaj čija je glava okrenuta unatrag – po Athumanunhu – za razliku od demona Babiia on je samo splavar koji prevozi preko voda Nebeskih – egipatska inačica grčkog Karona) Najvjerojatnije Herefhaf predstavlja 'padajući Mjesec' (treća mjesečeva četvrt), pa je ovo vrlo povoljno za uzlazak na Nebo do ustiju Nutinih.
Nadalje, pojava pomrčine Sunca, drevne je Egipćane inspirirala, pa su je oni prikazali kroz mitološku bitku Raa s divovskom kornjačom koja ga je pokušala progutati. Pomrčine Sunca i Mjeseca drevni su Egipćani brižljivo bilježili, a da li su ih se i pribojavali Athumanunh nije pronašao nikakve izvore, ali je pomrčina Mjeseca zabilježena 14. svibnja 1338. p. K. najavila sukobe i pad Eknatonove vjerske reforme i propast grada Akhetatona i to je ostalo zabilježeno kao doba kada je Nebo progutalo Mjesec.
Nadalje, drevni Egipćani u svojim bilješkama ponekad i straše Athumanunha, pa je tako ostalo zapisano i o 'niut pet' (nebeski grad) i o 'henememet' (nebeski ljudi). No, sve je premalo i vrlo misteriozno i nikada se više o tomu pisalo nije, no, Athumanunh vjeruje da je sve u svezi s time zapisano, jer su drevni Egipćani vjerovali da su Zvijezde staništa bogova.
jedna od sedam Hatora
Na kraju, sedam 'hatora' (njih nikako ne pomiješati i zamijeniti sa sedam obličja božice Hator – po Athumanunhu) koji se pojavljuju prilikom rođenja djeteta i proriču mu Sudbinu, također su misteriozna božanstva o kojima Athumanunh zna vrlo malo, ali ako Athumanunh njih poveže sa sedam planeta koje drevni Egipćani vide i raspoznaju na Nebu onda se dakako radi o tome da su drevni Egipćani ipak imali razvijenu vlastitu astronomiju i njezine mitske konotacije koje pak su nama još uvijek u velikom dijelu, čak i danas, potpuno nepoznate.
subota, 09.01.2010.
Mitologija drevnog Egipta
Sedmi je noćni sat i Athumanunh, u to gluho doba noći, u svojim koračanjima kroz drevnu mitologiju još drevnijeg Egipta, stiže pred 'Sedma vrata' koja čuva noćni stražar imena Saktif. Evo što pak je on ispričao Athumanunhu:
'… neka budu potučene 'zmije' koje se nalaze na tebi, čaraju i poznaju izričaje svoje snagom vradžbina svojih koje su u njima …'
Doba kada je krokodil napao – zlo i grijeh
Drevni Egipćani bili su uvjereni da su nakon stvaranja Svijeta ljudi živjeli u savršenoj harmoniji s bogovima. Bilo je to 'rajsko vrijeme', 'zlatno doba', ili kako su to drevni Egipćani zapisali bilo je to doba 'kada su ljudski trbusi bili ispunjeni obiljem, doba kada krokodil još nije napadao, doba kada zmije još nisu prijetile ugrizom'.
Ra je stvorio ljude tako da u njima nije bilo zloće, a ni zla, no, onda su se ljudi ipak odjednom pobunili protiv Ra. Sklad i ravnoteža bili su dovedeni u pitanje i Ra je odlučio kazniti ljude, odnosno čovječanstvo koje je zapalo u grijeh. Athumanunh nikada nije pronašao hijeroglifski zapis koji bi opisivao zašto je čovječanstvo zastranilo i ugrozilo svojim grijehovima sklad i ravnotežu nebesku i božansku.
bog Ra, solarno vrhovno božanstvo, ima sunčani disk oko kojeg se omotala kraljevska kobra
Međutim, ako Athumanunh malo bolje razmisli čak na dva mjesta drevni su Egipćani to zorno prikazali i opisali. Dobro Athumanunh, pa gdje je to opis ljudskog grijeha kod drevnih Egipćana? Athumanunh će zapisati: - baš kao što su 'pali anđeli' (nefilimi – nazvat će ih Athumanunh) zlonamjerno ljude podučili nedopuštenim vještinama (izrada oružja, te uporaba istog što je izazvalo ratove među ljudima – po Athumanunhu), te se upustili u spolne odnose, s ljudskim ženama, iz kojih su se kasnije rodila bogohulna bića. (ovaj dio svi krivo shvate! Ovo je Athumanunhovo promišljanje – nefilimi (pali anđeli) nemaju nikakvu vezu s drevnim Egipćanima, ali nešto se slično moglo dogoditi i kod drevnih Egipćana – zašto ne?)
bog Horus, bog Neba, sin Izidin, ima krunu, a nema sunčani disk
Najvjerojatnije se moralo nešto slično dogoditi i kod drevnih Egipćana, jer moćni je Ra žestoko upozorio praiskonskog božanskog pravednika i ratnika, moćnog Geba, - '… neka budu potučene 'zmije' koje se nalaze na tebi, čaraju i poznaju izričaje svoje snagom vradžbina svojih koje su u njima …'
bog Horus – ur (Krilati Horus, bog rata) – nema krunu na glavi, a nema ni sunčani disk
Athumanunh vjeruje da to nisu zmije (gmazovi) rasprostranjene drevnim Egiptom, već su to bogohulna bića, točnije sedamdeset i dvojica ljudskih pomagača koji su pomogli Setu da ubije Ozirisa pravednog. Dakle, podrijetlo zla doista je božansko (Set je u zavjeru uvukao ljude u namjeri da se dočepa prijestolja koje je njegov otac Geb ostavio bratu njegovom Ozirisu pravednom – po Athumanunhu), ali zlo se ne može ostvariti bez ljudskog djelovanja.
Eto ga! Ljudska je zloća ta koja dovodi do zla. Na kraju, božanstva se međusobno bore, mrze i nadmudruju na vrlo niske i krajnje pakosne načine, ali božica Maat je tu svemoguća i vrlo djelotvorna. No, kada se u božanske pakosti uključe ljudi onda je to vrlo opasno, jer ljudska pohlepa i lakomost nadilaze čak i božanske pakosti. Zato će čovjek prema zapisima drevnih Egipćana za svoja dijela (nedjela) odgovarati pred Ozirisom pravednim na posljednjem sudu u zemlji mrtvih gdje ga čeka nepristrana Maat, mudri Toth, neumoljiv Anubis i strašni Ammit.
božica Maat, božica reda i zakona, nemoćna je kada se uz božanske pakosti uključi i ljudska zloća, ali na kraju svi ipak stižu pred božicu Maat, a tada je ona neumoljiva
petak, 08.01.2010.
Mitologija drevnog Egipta
Noć, ta drevna i misteriozna, ali istodobno uzbudljiva i čarobna noć drevnog Egipta primiče se svom šestom satu, a u svom koračanju i Athumanunh stiže pred 'Šesta vrata šestog noćnog sata' koja čuva opasni stražar nazvan Semati. Evo onda i njegove priče:
Egipatska mitologija – usporedbe i predodžbe
Prvi problem, po Athumanunhu, u razumijevanju i shvaćanju drevne egipatske mitologije pojavljuje se već na samom početku gdje se ona direktno svrstava i uspoređuje s ostalim drevnim orijentalnim mitologijama.
Nadalje, pojavom egiptologije sredinom 19. stoljeća pojavljuje se i drugi problem, a to su pogrešne pretpostavke. Dakako, Athumanunh ne želi kazati da određenih sličnosti s drugim drevnim mitologijama ne postoje. Naprotiv, sličnost s drevnom grčkom mitologijom doista postoji, no, totalna je greška ako se to nekim automatizmom potpuno izjednači.
Mit i priče o Ozirisu i Izidi vrlo lako mogu se dovesti u vezu s drevnim grčkim pričama o Demetri i Kori, a isto tako i s nekim pričama iz drevne Mezopotamije kao što je priča o Tamuzu i Ištar. Međutim, problem je nastao kada je egiptologija bila još vrlo mlada znanost, tek u 'pelenama', a baš tada nastaju prvi prijevodi drevne egipatske mitologije.
Asar (Osiris), sin Gebov, mitski pravednik, otac Horusov, s njim počinje 'Doba ljudi drevnog Egipta'
Najveći pak problem u razumijevanju drevne egipatske mitologije leži u tome što su neki od europskih klasičara jednostavno robujući nekim svojim fikcijama tvrdili da korijene moderne civilizacije i uljudbe Zapada treba tražiti u drevnoj antičkoj Grčkoj, pa su tako nepravedno gurnuli na stranu ostale drevne civilizacije, a osobito one s Bliskog Istoka i drevne Afrike.
as ar – Asar, Osirisov hijeroglifski zapis
Najveća nepravda pak je učinjena upravo drevnoj egipatskoj civilizaciji kojoj se uporno nastoji zakačiti (poneki to čine još i danas – po Athumanunhu) etiketa egzotike i primitivizma. Neprekidno se traže neki dokazi koji bi pokazali drevnu egipatsku mitologiju, a i cjelokupnu egipatsku civilizaciju, kao fanatično društveno uređenje u kojem prevladavaju i postoje primitivni rituali s ljudskim žrtvama kao i postojanje kultne zaluđenosti s faraonima, a drevne Egipćane pak prikazati kao ljude koji su opsjednuti smrću, mumijama i grobnicama.
Athumanunh to jednostavno odbacuje i kaže da to nema nikakve veze s drevnim Egipćanima koji su bili jedan veseo i zanimljiv narod. Dakako, Athumanunh će napisati da kod drevnih Egipćana, a poglavito nekome tko po prvi put nešto pročita o njihovoj mitologiji, sve doista i izgleda naopako postavljeno i zbunjujuće ispričano.
Tako je kod drevnih Egipćana Nebo (Nut, Athumanunhova veličanstvena božica majka bogova) ženskog, a Zemlja (Geb, Athumanunhu praiskonski mitski pravednik i ratnik otac bogova) muškog spola i principa. (Athumanunh će Vas podsjetiti da drevni Grci to rade upravo obrnuto, tamo je Zemlja božica majka Gea)
Nadalje, krivo je shvaćen drevni egipatski pojam boga (drevna egipatska riječ 'neter', još starija 'netjer' nikako nije nikada odgovarala u potpunosti grčkim ili rimskim jezičnim pojmovima istoga, a poglavito kršćanskoj ideji boga - po Athumanunhu) Drevni Egipćani pod pojmom 'netera' jednako podrazumijevaju boga Stvoritelja, ali istodobno i sasvim malenog kućnog demona zaštitnika, a to dovodi do pretpostavke da su drevni Egipćani pod pojmom 'netera' podrazumijevali sva duhovna, ali i metafizička bića.
Drevni Egipćani nemaju u svom jeziku riječi ili izraze koji bi označavali 'hram', 'religiju', ili pak 'vjerovanje'. Za drevne Egipćane 'biti vjernik', ili 'vjerovati' ništa posebno ne znači i potpuno je nepoznat pojam. Drevni Egipćani štuju boga (dua) i kod tog štovanja oni ga 'poznaju' (reh). Da to nije tako drevni Egipćani uopće ne bi mogli štovati i općiti s bogom, jer to je upravo i ključ komunikacije drevnih Egipćana sa svetim.
Hram je za drevne Egipćane jednostavno 'božja kuća' (per neter), ali istodobno svaki 'per neter' ima i svoj vlastiti naziv. Najveća zamršenost tijekom pokušaja razumijevanja drevne egipatske mitologije pojavljuje se upravo onda kada se pokuša strogo definirati i primijeniti pojmove poput 'monoteizam' i 'politeizam'.
Athumanunh skreće pozornost da je to potpuno nemoguće primijeniti na ionako zamršenu drevnu egipatsku mitologiju i religiju, jer po Athumanunhu drevni Egipćani zapravo su obožavali Zvijezde. Temeljem svega prije narečenog Athumanunh će u svojim promišljanjima jasno i jednostavno drevnu egipatsku mitologiju podijeliti na kozmogenezu (ono prvo doba, 'doba bogova') i na antopogenezu (ono predivno 'doba ljudi').
Upravo ovo doba, 'doba ljudi', Athumanunhu najdraže, nastaje trenutkom kada Athumanunhova najdraža božica Izida začne s mrtvim (uskrslim) mužem Ozirisom, a što pak rezultira rođenjem Horusa mlađeg – božanstva koje je zapravo utjelovljenje i prototip drevnih egipatskih vladara (faraona).
Drevnim Egipćanima bogovi su oblici štovanja svijesti o nadnaravnom, te su ljudima drevnog Egipta oni izraz i simboli za nespoznatljivo, a opetovanje kultnih radnji jedina je moguća komunikacija sa Svijetom bogova. Dakle, ritual je drevnim Egipćanima zapravo usklađivanje s božanskim zbivanjima. Ono što je zapravo duhovno drevnim Egipćanima jest Sunce kao direktan simbol života, a u uzajamnom djelovanju sa svijetlošću Sunce predstavlja dobro.
Iako drevni Egipćani nemaju izraz za stanje svijesti, ipak ona postoji u težnji za putovanjem u Sunčevoj barki kako bi se sačuvalo svijetlo koje u mraku drugoga Svijeta (duatu) predstavlja garanciju postojanja. Velebni hramovi i piramide koje su drevni Egipćani izgradili po Athumanunhu ne predstavljaju nikakav plod mukotrpnog i prisilnog rada. Hramovi i piramide drevnih Egipćana zapravo su oblici veličanja božanskog i to nikako nisu postignuća aktualnih faraona već postignuće i uspjeh cjelokupnog društva drevnog Egipta.
Iz onog doba kada su napali 'Senek en Mu' (neprijatelji Raovi) nastala je i zabuna o dva Horusa
Krilati Horus, mitski vojskovođa božanske vojske koja nanosi poraz neprijateljima Raovim, brat je Osirisov
… a Horus sin Izidin rođen je kasnije i utjelovljenje je faraona
Isto tako mitologija drevnih Egipćana ljudske tjelesne organe povezuje s božanskom stvarnošću. Tako su oči, usta, nosnice i ruke vrlo česti alati kojima se bogovi služe tijekom stvaranja Svijeta i bića kojima će ga napućiti. U mitološkim zbivanjima drevnih Egipćana čovjek je uključen uz bogove. Bića su smrtna i prolazna, ali njihova imena zauvijek zadržava snagu i prenosi se u druge svjetove.
Za drevne Egipćane čak će i vječni Svemir propasti, ali će opetovano biti obnovljen. Sve te ideje drevne Egipćane zapravo prikazuju kao ljude otvorenog duha koji su sebi najvjerojatnije (barem tako promišlja Athumanunh) postavljali mnogobrojna pitanja koja su zahtijevala brojne odgovore koje su pak oni pokušali samo na sebi svojstven način i dati.
Horus i družica mu Tesentefert izrodit će četiri sina božanska, četiri potpornja svijeta (četiri strane svijeta)
četvrtak, 07.01.2010.
Mitologija drevnog Egipta
Eh, da! Eto Athumanunha i kod 'Petih vratiju' u taj opasni 'Peti noćni sat'. Korača tako Athumanunh sve opreznije i stiže pred stražara koji čuva 'Peta vrata', a naziva se Henti-Reqiu, pa evo i njegove priče:
Kategorizirati egipatska božanstva – totalna pogreška
Pokušati podijeliti egipatske bogove i božice u neke logične kategorije, koje bi pak onda zadovoljile nekakve tipološke kriterije, jednostavno po Athumanunhu je nemoguće! Naime, podjela se može provesti na način da se božanstva podijele na antropomorfna (ljudska obličja), zoomorfna (životinjska obličja) i antropozoomorfna (kombinacija ljudskog i životinjskog obličja).
Opet, ako se pokuša načiniti neka korelacija obličja bogova i vremena njihova nastanka, neoprezno se opetovano može pogriješiti. Dakle, Athumanunh će zapisati slijedeće: - drevni Egipćani vjerovali su da su bogovi i božice vrlo inteligentna bića koja oblikuju sva živa bića. Tu božansku inteligenciju tumačili su kao savršenstvo stvorenih obličja, a posebice obličja živih bića.
No, pored božanske inteligencije, drevni Egipćani vjeruju da inteligenciju posjeduju i čovjek i životinje, pa se najvjerojatnije onda odatle pojavljuju božanstva drevnih Egipćana u već prije narečena tri obličja. Ipak, točan razlog i način na koji su drevni Egipćani birali obličja za svoja božanstva nažalost nikada nećemo doznati jer te mitološke ideje najvjerojatnije sežu u daleko i davno prije zaboravljeno doba povijesti ljudskoga uma (možda u davna vremena kada se otkrila vatra – po Athumanunhu).
Ostaje nam tako tumačenja koja nam dolaze iz razdoblja helenizma i rimskoga doba, a ta doba ljudske civilizacije već su bila daleko, vrlo daleko, od praiskonske konstrukcije drevnog Egipta. Ostaje nam tako misterija drevnih Egipćana, koji su uz svoja vrhovna božanstva (Raa, Ptaha, Atuma i Amuna, a osobito Ozirisa), o božanstvima koje su slavili u gradovima uzduž obale Nila.
božica Mafdet, božica u obličju risa, sestra božice Selket, božice u obličju škorpiona
Vjerojatno je nekada davno to sve lijepo bilo uklopljeno i povezano u praiskonskim kultovima koji će nama zauvijek ostati nepoznati, na žalost. Ostaje tako Athumanunhu da korača i dalje ovim opasnim noćnim satima, promišlja i divi se predivnim tajnama drevnih Egipćana što ostaju dobro skrivene.
Tako sada na svom koračanju kroz drevne misterije još drevnijih Egipćana Athumanunh pronalazi, u tom opasnom petom noćnom satu, primjerice, lijepu božicu Bastet. Božica Bastet prikazana u kombiniranom antropozoomorfnom obličju kao žena s mačjom glavom u ruci ponekad drži sistrum – glazbeni instrument drevnih Egipćana koji se svirao tijekom rituala sjetve u zazivanju plodnosti, ponekad je Bastet okružene s četiri mala mačića, pa to još više pojačava dojam simbolike majčinstva i plodnosti.
božica Bastet, božica u obličju mačke, sestra božice Sekhmet, božice u obličju lavice
No, Athumanunh zna i da je upravo Bastet u opasnim noćnim satima po Ra, opasna ratnica i božica rata, njezino još opasnije obličje je božica Mafdet (ris), sestra Selket opet opasne božice škorpionke koje sve tri zajedno priskaču u pomoć Rau kada ga podlo napadne Apep u tim doista opasnim noćnim satima kada je Ra, gotovo nemoćan i ranjiv.
Još je strašnija i opasnija božica Sekhmet (lavica), žena Ptahova, sestra Bastet, koja snagom solarnog plamena štiti cijeli Egipat od stranih vojski. Tu je i božica Neit koja u rukama drži luk i strijele i zaštitnica je strijelaca drevne egipatske vojske.
božica Bastet u potpunom antropomorfnom obličju
Vrlo je zanimljivo Athumanunhu kako su to drevni Egipćani, inače pretežito patrijahalno društvo, ženama-ratnicama pripisali i povezali ih s ratom i borbom. Čak su ponekad i Izidu veličanstvenu, oličenje majčinstva, prikazali željnu osvete i borbe.
Promišlja tako Athumanunh, u ovim opasnim noćnim satima, da su drevni Egipćani bijes i osvetu na neki samo njima razumljiv način povezivali sa ustrojstvom ženske psihe!? (Zna Athumanunh kako je izuzetno opasno i loše naljutiti pripadnice ljepšeg i nježnijeg spola, pa je to valjda bilo tako već i kod drevnih Egipćana. Kako pak je opasno naljutiti Božicu to čak ni stražar na Petim vratima, strašni Henti-Reqiu, ne bi želio osjetiti.)
Nadalje, tu su još i božica Tauret koja se pojavljuje kao gorljiva zaštitnica porođaja i novorođenčadi, pa onda opasna božica Meritseger (ona koja voli tišinu - po Athumanunhu) zaštitnica Doline kraljeva, čuvarica kraljevskih grobnica u obličju crne kobre.
Tako bi Athumanunh, u ovim opasnim noćnim satima, mogao nabrajati sve do brojke stotinu i dvadeset, jer upravo toliko obličja božanstava drevnih Egipćana raspoznaje, a da pri tomu nikako ne bi mogao sa sigurnošću ustvrditi koji od tipova i obličja božanstava drevnih Egipćana je stariji ili je prije nastao.
No, drevni Egipćani s tim se nikada nisu ni zamarali, pa su sva ta obličja lijepo i skladno uklapali u svoje mitološke priče i Athumanunhu ne ostaje ništa drugo nego da im se samo divi na bezgraničnoj domišljatosti i skladu u koji su toliko vjerovali, te ponekad nešto od toga i napiše vama koji ovo čitate i čini Vam se zanimljivim i interesantnim.
srijeda, 06.01.2010.
Mitologija drevnog Egipta
Na svom koračanju kroz 'Dvanaest opasnih noćnih sati', Athumanunh je sve bliže onom najopasnijem gluhom dobu noći, pa tako stiže u 'Četvrtom noćnom satu' pred 'Četvrta vrata' koja čuva stražar imena Nekau, a evo onda i njegove priče:
Božica družica 'ona koja potiče Stvoritelja na Stvaranje'
'… uzdiže se ona na lijevoj strani glave oca svoga Ra i sjaji ona na desnoj strani hramova svojih u tišini svakoga sata i nikada ona neće ostaviti duše Vaše …'
božica družica drevnih Egipćana
Misterija 'Božje ruke' – 'Tajna Božje žene'
Drevni Egipćani vjerovali su da je njihov faraon živi bog na zemlji. On je taj kojeg na svojim drevnim prikazima prikazuju kako izvodi rituale posvećene bogovima, no, on (faraon) to ne čini svaki dan već je za to on zadužio (ovlastio) svoje svećenike.
Ipak, jednom na godinu faraon je morao potvrditi svoju legitimnost i narodu pokazati da doista vlada kao 'živi bog'. To je činio izvodeći jedinstven obred u kojemu nije smio sudjelovati čak ni njegov vrhovni svećenik.
Svake godine, u doba poplave, faraon je plovio Nilom, krenuvši iz kraljevske palače u Mennefer, 'Inwbhedj' (Memfis) ploveći cijelom deltom rijeke Nil. Amunov kip bio bi iznesen iz svetišta u Ipetisutu (Karnaku), umotan u platno i stavljen na kraljevsku barku. Drevni Egipćani bi se sakupljali uz obalu Nila i promatrali kako faraon prati skriven lik boga Amuna sve do ulaza u manji hram koji se nalazio tri kilometra uzvodno, u Ipetu (Luksoru).
božica Sekhmet, strašna razarajuća božica, oko Raovo, ona koja razara Senek en Mu (neprijatelje Raove), Athumanunhovo poimanje ove opasne, ali i predivne božice
Nitko osim faraona i njegove supruge nije poznavao točnu prirodu obreda koji se izvodio, ali svi su znali da se faraon na kraju ponovno pojavljuje u božjem obličju. U Luksoru bi se faraon, njegova supruga i Amunov kip sklanjali u malu i mračnu odaju koja se nalazila u stražnjem dijelu hrama.
Možemo samo nagađati da je ritual u hramu prikazivao kraljevo začeće i Božansko rođenje. No, je li tijekom toga tajnog obreda dolazilo i do seksualnog kontakta faraona i njegove supruge pratiteljice, ili je sve bilo tek simbolično, pouzdano se ne zna, no, sigurno je da je posljedica tog rituala bilo ponovno stvaranje kraljeva prava na vlast i oživljavanje njegove kraljevske moći koju je imao nad narodom.
Amun ga (faraona) je tu još jednom prihvatio i predstavio narodu kao svog legitimnog nasljednika i predstavnika na zemlji. Evo, to je obred koji postoji zapisan i opisan na drevnim papirusima, a zapravo to je prikaz davno prije mitološkog stvaranja Svijeta bogova i ljudi. Za razliku od ovog rituala, onaj koji se provodio svakodnevno, a provodili su ga svećenici u faraonovo ime, izgledao je vjerojatno drugačije i nikada ga drevni Egipćani nisu ni zapisali.
Tijekom tog tajnog obreda posebnu ulogu imala je vrhovna svećenica koju su nazivali 'Božjom ženom', te njezina skupine glazbenica. Kako bi se shvatili uloga 'Bože žene', treba navesti i njezin drugi naziv, a to je 'Božja ruka'. Ako se vratimo na mit o stvaranju gdje Stvoritelj stvara cijeli Svijet onanirajući rukom, postaje jasno gdje je uloga njegove žene.
U drevnom je Egiptu riječ ruka ženskog roda. Drevnim Egipćanima je zato bilo vrlo lako odvojiti je od Stvoritelja i prikazati je kao drugo božanstvo - kao božicu družicu. Njezina temeljna zadaća bila je poticati Boga na stalno obnavljanje čina Stvaranja kako bi jednom pobijeđeni kaos i uređeni Svijet nastavio postojati i kako ga kaos ne bi opet nadvladao.
Zvuk glazbe je u tim ritualima 'Božje ruke' imao ključnu ulogu. Drevni Egipćani su svoje kipove smatrali živima, pa su ti kipovi onda mogli i čuti glazbu. 'Božja ruka' odnosno 'božja žena' počela bi ritmički udarati rukama i plesati, a glazbenice bi tada na benetu (egipatskoj harfi) označenoj njezinim posebnim znakom, počele svirati svete pjesme o božici plodnosti Hator.
Uz miris tamjana i ples tih lijepih žena ti bi zvukovi trebali udobrovoljiti boga i potaknuti ga na ponovno sjećanje (uprizorenje) čina stvaranja Svijeta. Pouzdano se opet ne zna je li taj dio obreda i ta stimulacija kasnije opet poprimala seksualne kontakte, ali svi su nakon tog rituala i obreda bili uvjereni da je bog spreman na novo stvaranje života.
Nazivi drevnih Egipćana za 'božansku družicu'
Baš kao i nepregledno mnoštvo bogova u mitologiji drevnih Egipćana pojavljuje se i mnoštvo naziva za božansku družicu 'božju ruku' ili 'božju ženu', pa evo nekih od njih: božica svježine, božica papirusa, 'ona koja daje pristanak', gospodarica vrha (piramide), majstorica krune Atef, 'ona koja izaziva strahopoštovanje', majka Stvaranja, plemenita zmija, zaštitnica Horusa (faraona), kraljica bogova, majka zmija, 'ona plamenih očiju', Utjat, 'ona koja donosi istinu i pravdu', 'ona koja voli tišinu', božica svih kruna' velika čarobnica (Werethekau), velika zelena, gospodarica plamena, gospodarica čarolija, Ureus, zeleni vijenac …
Božice u kojima se utjelovljuje 'božanska družica'
Isto je tako poduži popis božica koje imaju aspekte i nose atribute 'božanske družice Stvaranja', pa evo nekih: Izida, Hator, Maat, Bastet, Mut, Nekhebet, Iusaset, Amunet, Menhit, Heket, Renenutet, Neit, Meretseger, Seshat …
Božanske zadaće 'božanske družice' su: briga za Nebo i Podzemni svijet, majčinstvo Suncu i Mjesecu, briga za vodu, pravdu, istinu, zaštitu, njegovanje, proricanje (Sudbinu), suverenitet i božanski red.
utorak, 05.01.2010.
Mitologija drevnog Egipta
Noć je sve tamnija, prema Athumanunhu sve nježnija, pa se na trenutak ta drevna egipatska noć Athumanunhu, tom starom heroju bez imena što traži tajne što tako dobro su skrivene, istodobno čini nježna poput leptira, ali i uzbudljiva poput oluje. No, bilo kako da bilo, Athumanunh stiže do 'Trećeg opasnog noćnog sata', odnosno pred 'Treća vrata' gdje ga dočekuje opasan noćni stražar koji čuva 'Treća vrata', a naziva se Sebqa. No, dobro, pa evo onda i njegove priče:
Egipatska božanstva – načini prikazivanja
Tajnovita i pomalo misteriozna estetika prikazivanja božanstava drevnih Egipćana, te sam izgled egipatskih božanstava jednostavno je impresionirala drevne Grke, gotovo na sličan način impresiju doživljava i moderan čovjek našega modernoga doba.
Kipovi, reljefi i slike redom i u pravilu prikazuju vitke i uspravljene likove, gotovo idealnih proporcija, na glavi im impozantne krune, u rukama različita i tajnovita znakovlja, a tajnovit pogled usmjeren je prema nečem što promatrač ne može ni zamisliti.
Lica tih kipova potpuno su mirna, smirena, bezvremenska, kao da su nadahnuta Vječnošću, a zrače odlučno, nečim božanskim i snažnim, ali to je neagresivna snaga. Svi ti božanski kipovi prikazani su u iskoraku i izgledaju kao da se istodobno kreću i stoje na mjestu.
božica Kebehut, božica svježe vode miomirisne, božica što umivala je boga Raa svako jutro na poljima Iaaru, božica kćerka Anubisova što pomaže mu tijekom balzamiranja, Athumanunhovo poimanje te božanske ljepotice
Gotovo u pravilu svakom se promatraču učini da je vidio, ali i propustio trenutak kada se taj pokret doista i dogodio. Božice drevnih Egipćana izuzetno su lijepe, ali istodobno i zastrašujuće stroge.
(Athumanunh je razvio kompletnu seriju poimanja drevnih egipatskih božica na samo sebi svojstven način, neke je prikazao, neke će opetovati, a neke su već prije osvanule na njegovim 'malim i čudnim sličicama' za koje su neki od Vas tada željeli da budu nešto drugačije, odnosno, veće. Uzalud, Athumanunh je ostajao pri svom … ali sada je napokon i odlučio udovoljiti Vam)
božica Ernutet, zlaćana božica žetve, Athumanunhovo poimanje te božanske ljepotice
Modreni oblici horor filmova drevna egipatska božanstva prikazali su kao zastrašujuća i strašna. Anubisa i Upuauta (šakala i čaglja) doista se može doživjeti kao bogove 'zastrašujućeg izgleda', no, čak i njih drevni su Egipćani prikazali kao bića puna dostojanstva i nebeskog mira. Upravo tu leži tajna što dobro je sakriše drevni Egipćani – božanstvo je nemoguće predočiti, moguće je predočiti božanski simbol koji postaje predmet spoznaje, ali ne i predmet ljudske percepcije.
božica Iabet, božica Istočne pustinje, Athumanunhovo poimanje te božanske ljepotice
Doista, drevni Egipćani tako kod opisivanja svojih bogova vrlo vješto i često rabe riječi poput sjaj, savršenstvo ljepota, pravednost, samonastalost. Boje su zlatne i lazurne, a kada opisuju božanstvo zapravo opisuju i predočuju oblike koji pak ocrtavaju savršenog čovjeka.
Na kraju Athumanunh će Vas uputiti i na drevnu egipatsku mitsku priču, što strašni Sebqa ispriča je Athumanunhu u taj opasni 'treći sat Noći drevnog Egipta. Sebqa je Athumanunhu ispričao 'Priču brodolomca' u kojoj on opisuju doživljaj čovjeka koji je preživio brodolom i dospio na bajkoviti otok na kojem žive božanska bića.
Čovjek brodolomac, tijekom razgovora s posljednjim od tih božanskih bića, saznaje za njihovu sudbinu koja je uništena padom meteora na njihov otok koji biva uništen i tone u more …
Eh sad, ta priča Vam bi trebala biti nekako poznata, zar ne? Ako pak se ne možete sjetiti Athumanunh će Vam pomoći. Nije li takovu sličnu priču čuo i sam Platon, a ime otoka dakako bila je Atlantida! No, to je već druga priča, a mi ostanimo kod drevnih Egipćana i njihovim načinima prikazivanja svojih božanstava u onom dobu koje Athumanunh jednostavno nazva 'Doba bogova', a upravo o tom dobu i o pričama iz toga doba pisat će Vam Athumanunh na svom koračanju kroz 'Dvanaest opasnih noćnih sati'.
božica Anuket, božica nilskih brzaka, Athumanunhovo poimanje te božanske ljepotice
ponedjeljak, 04.01.2010.
Mitologija drevnog Egipta
Na svom putovanju kroz mitologiju drevnog Egipta Athumanunh stiže do 'Drugog opasnog noćnog sata', odnosno pred 'Druga vrata' gdje ga dočekuje opasan noćni stražar koji čuva 'Druga vrata', a naziva se Mesptah. No, dobro, pa evo i njegove priče:
Athumanunhovo poimanje opasnog noćnog stražara 'Drugog Noćnog sata' - Mesptah
Egipatska mitologija – Egipatski panteon
'…Ja sam izazvao razvitak razvoja i sebe sam stvorio kroz razvoje boga Khepere na početku Vremena. Ja sam stvorio prvu klicu iz koje sam se i sam razvio izvršivši volju svoju na ovoj zemlji, raširih i ispunih se, ojačah se rukom svojom. Al' bijah sam, jer ništa ne bijaše tada još rođeno, a tada izustih ime svoje iz usta svojih kroz riječi moći i pomoću Duše božanske što nađe se u tom vodenom bezdanu …'
Jedan Bog – besmrtan, vječan, nevidljiv, sveznajući, svemogući i nezamisliv
Svi koji su do sada pročitali tekstove o mnogobrojnim božanstvima drevnih Egipćana i pri tomu zaključili da su drevni Egipćani bili nepopravljivi mnogobošci i idolopoklonici upali su u mrežu obmane drevnih Egipćana koju su oni tako marljivo pleli i tkali tisućama godina.
Da, drevni Egipćani zapravo su vjerovali u jednoga svemogućega Boga koji je bio besmrtan, vječan, nevidljiv, sveznajući, svemogući i nezamisliv, Boga koji je stvorio Nebo, Zemlju i Podzemni svijet, tvorca mora, planina i voda, muškaraca i žena, životinja inih, te ptica, riba, gmizavaca i kukaca, biljaka svakojakih i drveća, te bestjelesnih bića, glasnika svojih, što ispunjavali su svaku njegovu volju, želju i riječ.
Dakako, drevni Egipćani tisućama godina svoje povijesti razrađivali su, razvijali i temeljili svoju mitologiju, teologiju i religiju na politeističkoj ideji tolikom predanošću i marljivošću da su već i drevni okolni narodi i ini stranci što stigoše u drevni Egipat jednostavno bili zbunjeni i zavedeni takvim postupcima i drevne Egipćane jednostavno opisali kao mnogobošce i nepopravljive idolopoklonike.
No, drevni Egipćani, zapravo nikada nisu odstupili ni za 'djeba' (najmanja drevna mjera Egipćana – 'prst' što približno iznosi 18, 68 mm) od vjerovanja u jednoga Boga i njegovo jedinstvo i tu veličanstvenu ideju nikada nisu gubili iz vida u svojim mitološkim zapisima.
Odakle pak je stigla ta veličanstvena ideja do drevnih Egipćana nitko danas više pouzdano ne može tvrditi ni dokazati, no, drevni papirusi spominju daleko vrijeme unatrag deset tisuća godina. Isto bi tako danas bilo glupo i beskorisno pokušati izmjeriti to vrijeme 'mehnesu' (najveća mjera drevnih Egipćana – 'kraljevski lakat' što približno iznosi 28 prstiju ili 523, 04 mm) i pronaći trenutak u Vremenu (Vrijeme je najmudrije i ono zna sve odgovore, pa se poradi toga Svijet panično boji Vremena, no, Vrijeme se ipak boji Piramida …) kada je zapravo rođena ta veličanstvena ideja drevnih Egipćana.
Egipatski panteon
Poradi svega toga Athumanunh će Vam pokušati predočiti i opisati panteon Egipatskih bogova u kojem je zorno vidljiva ideja drevnih Egipćana u kojoj oni zapravo mnoštvo svojih bogova prikazuju kao obličja i utjelovljenja 'jednoga Boga' čiji je simbol i uzor Ra.
Bog drevnih Egipćana razvija se upravo zajedno s njima i to je zorno vidljivo u njihovom panteonu bogova gdje prvobitni bogovi imaju značajke obitelji, te se i sudbina boga mijenja sa sudbinom egipatske obitelji, bog je vladar grada u kojem ljudi žive, pa tako on i postaje središte društvenog sustava toga grada u kojem žive ljudi.
Na kraju kao neki zaključak: sve legende i mitološke priče drevnih Egipćana nisu ništa manje ili više drugačije od bilo kojih drugih mitoloških priča i legendi drugih naroda na tom stupnju povijesnog razvoja civilizacije. No, Egipćani su ipak prvi u povijesti ljudskoga roda razvili ideju o Bogu i zagrobnom životu, a za što se tvrdi da je svojstveno religijskim postignućima današnjih naroda.
Eto, Athumanunh ide dalje prema 'Trećim vratima', ili prema još opasnijem trečem noćnom satu koji je pun opasnosti i neizvjesnosti, a tko ga tamo čeka i koja je njegova priča sutra.
Druga vrata drugog noćnog opasnog sata
nedjelja, 03.01.2010.
Mitologija drevnog Egipta
Onda, u ono doba, kada Svijet još postojao nije
No dobro, opet će malo Athumanunh odlutati u doba davno prije zaboravljenih mitologija, diviti se tim tajnama što tako dobro su skrivene i onako samo na njemu svojstven način nešto i Vama, koji ovo čitate, napisati.
Dakle, krenimo redom. Athumanunh je, u obličju mitskog pravednika koji se naziva Unas Ka Baal, stupio pred 'Prva vrata' (prvi noćni sat) i našao se licem u lice sa strašnim stražarom, koji čuva prva noćna vrata, a naziva se Neruit. Evo što je strašni stražar ispričao Athumanunhu:
Stvaranje i početak drevnih Egipćana
U ono doba kada Svijet još nije ni postojao, u ono doba kada su postojale samo mračne i beskrajne vode i kada je svuda vladao kaos. Kaos što poput strašne zmije Apepa okružuje beživotnu, praiskonsku vodenu masu iz koje se izdiže 'Otac Bogova' što naziva se Nun. Nun se iznenada pokrene, uskomešaju se dotada bezživotne vode i masa se pokrene.
Odjednom, izgovorivši ime svoje, pojavi se iz te praiskonske vodene mase Atum (hijeroglifima 'tmm', Athumanunh to čita 'tem', a drevni ga Egipćani prevode kao nebiće). No, Atum nema kamo stati, jer je sve okolo njega vodena masa, pa on stvara praiskonski brijeg (otok). Upravo je na tom otoku, po kasnijim tvrdnjama svećenika podignut Atumov hram u Heliopolu.
Kako je sam, Bog Stvoritelj (Atum) ne može stvarati život u seksualnom smislu, može ili 'ispljunuti' sljedeći naraštaj, ili onanirati. Tako vodeći ljubav sa samim sobom, Atum stvara sljedeći naraštaj božanstava koja su sada muškog i ženskog spola (Shu i Tefnut). Božanstva su se zatim seksualno spajala, a to njihovo seksualno spajanje je stvorilo Svijet.
Dakle, Svijet je nastavio postojati zahvaljujući stalnoj interakciji muškog i ženskog načela. Strašni noćni stražar Neruit rukom, ako je to uopće ruka, pokazuje Athumanunhu praiskonski hijeroglifski zapis: ' t m m iu sa', ili u prijevodu 'Atum učini sebi zadovoljstvo'.
Drevni je zapis sada Athumanunhu postao jasniji čitljiviji i konačno Athumanunh shvaća tko je božica Iusaset (Neb Hetep), tko je ta sjena koja je u početku stajala pored Atuma i tko je to 'Božja ruka' koja potiče Stvoritelja na stvaranje novog života.
Ovdje je potrebno vratiti se na drevni mit o nastanku boga Shu koji također počinje zapisom što Neruit pokaza ga Athumanunhu, ako je tako onda je Athumanunhu taj dio mitologije drevnih Egipćana o stvaranju i način kako su to drevni Egipćani zamislili potpuno jasan i razumljiv.
Dakle, kada drevni Egipćani spominju 'Atumovu sjenu' koja mu je poslužila kao žena, pa onda, 'Atumovu ruku' koju nazivaju 'Božja ruka' i na kraju njihov opis nastanka boga Shua, te način na koji Atum stvara cijeli Svijet onanirajući rukom, postaje nam i jasna uloga njegove žene.
Naime, u drevnom je Egiptu riječ ruka ženskog roda. Izgleda da je drevnim Egipćanima zato bilo vrlo lako odvojiti je od Atuma i identificirati je kao drugo božanstvo - kao božicu. Činjenica da je Ona (božica) smatrana 'božjom rukom' govori nam da je njezina glavna zadaća bila stalno poticati Atuma (boga) na stalno obnavljanje čina stvaranja kako bi jednom uređeni Svijet nastavio postojati i kako kaos ne bi ponovno nadvladao božanski red.
Nadalje, ako je Nun praiskonska vodena masa iz koje je nastao Atum, a nakon njega i Svijet bogova i ljudi, pa je poradi toga Nun smatran 'ocem bogova', a prikazivan je kao čovjek koji uspravno stoji u nepreglednoj vodenoj masi, te uzdignutim rukama pridržava Barku Sunca. Ponekad je Nun znao biti prikazan i s glavom zmije, žabe ili skarabeja (khepera – simbola nastanka i preobrazbe).
Za Nun (nepreglednu vodenu masu, ocean), drevni Egipćani zapisuju da nema površine, jer je u iskonsko doba ispunjavao cijeli kozmos. U kozmogoniji Heliopolisa, Nun je nazivan – beskraj, ništavilo, tama, a temeljno stanje mu je mirovanje. To mirovanje će prekinuti tek Stvoritelj Svijeta koji će sam sebe prizvati u postojanje.
Čini se kao da su Egipćani već u najranijem dobu vjerovali da je kretanje temelj nastanka, razvitka i preobrazbe. Drevni Egipćani vjeruju da Nun postoji stalno i vide ga u vodi koja se pojavi tijekom kopanja bunara i u uskovitlanim plavnim vodama životvorne rijeke Nil.
U nekim zapisima može se pronaći i zanimljiva tvrdnja drevnih Egipćana: 'Jednoga će dana vode Nuna ponovno prekriti Svijet i kozmos vratiti u prvobitno stanje kakvo je vladalo prije nastanka Svijeta.' No, Nun je za drevne Egipćane bog dobročinitelj i on stalno sputava i onemogućuje demonske i zle sile, koje su predstavljane raznim oblicima zmija (Apep, Apofis), da unište Svijet.
Dobro Prvi je noćni sat prošao i Athumanun ide dalje prema Drugom noćnom satu i drugom opasnom stražaru koji čuva druga vrata i koji će Athumanunhu ispričati novu priču, a on Vama tek sutra.
| < | siječanj, 2010 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi
Linkovi
actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')
Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.
Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.
Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.
Legenda - priča o neobičnom događaju
Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.
Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.
Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...
Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!
Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.
Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!
Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...