Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu

subota, 16.01.2010.

Mitologija drevnog Egipta

'Deveta vrata' misterioznog 'devetog noćnog sata' čuva strašni stražar nazvan Arisutchesef, a ponekad bi ga drevni Egipćani nazivali i Dendeni, pa evo onda što je on Athumanunhu ispričao na njegovom koračanju kroz 'Dvanaest noćnih sati' mitologije drevnih Egipćana:

Usko područje plodne zemlje, koje je bio omeđeno opasnim pješčanim pustinjama i visokim kamenim liticama gdje prebivaju zli duhovi, drevni Egipćani nazvali su 'kemet' (crno, crna zemlja). Taj stalni kontrast, između života i smrti, između plodnog tla i neplodne pustinje, koji su drevni Egipćani vidjeli svakodnevno najvjerojatnije ih je i inspirirao u njihovim vjerovanjima i temeljnim religijskim postavkama.

Tako su, zagrobni život, stalni ciklus umiranja i rađanja, izlazaka i zalazaka Sunca i Zvijezda, izlijevanje i vračanje u korito rijeke Nil, kao i opstanak života kojem stalno prijeti opasna pustinja, jednostavno su morali pronaći svoje mjesto u temeljima vjerovanja i religije drevnih Egipćana.


dvije mitološke životodavne sile drevnih Egipćana – Izida i Osiris (Nil i Sunce) koje svojim uzajamnim djelovanjem stvaraju novi život

Naime, dnevna temperatura u drevnom Egiptu znala je doseći i do 50 stupnjeva, u okolnim neplodnim i opasnim pustinjama ništa nije uspijevalo, a u tankoj dolini Nila prostirala se plodna zemlja na kojoj je bujao život. Tu gotovo nikada ne pada kiša i drevni Egipćani jednostavno su morali shvatiti da u potpunosti zavise od darežljivosti velike rijeke koju su im poslali sami bogovi.

Drevni Egipćani svakodnevno su mogli vidjeti i svjedočiti strahotama pustinje, pa su ubrzo shvatili da bi se to i njima moglo dogoditi, ako bogovi jednoga dana prestanu biti milostivi. Dok je životodavni Nil bio s njima svakodnevno i noćima, druga prirodna sila – toplina Sunca noćima bi nestala. Prestrašeni drevni Egipćani u satima tame shvatili su da bogove moraju udobrovoljiti i umilostiviti, jer u protivnom nastat će kaos u kojem će sve živo pronaći smrt.


moćna zaštitnička božica Ast (Izida) raširila je krila svoja zaštitnička nad Asarom (Osirisom) pravednim

Egipatska mitologija, brojne prirodne pojave koje se uobličuju u brojna božanstva, a sve to zapravo odražava egipatski geografski i prostorni kontekst, zapravo nam priča o posvemašnim ovisnostima života zemlje i ljudi o dvije životodavne sile – rijeka Nil i toplina Sunca.

Mitovi koji nastaju u toj jedinstvenoj sredini opet nam dokazuju da je zapravo sve podređeno dvoma suprotnostima, a koje su drevne Egipćane stalno opsjedale i podsjećale na naporednost života i smrti. Rijetke kiše u Egiptu još više povećavaju ovisnost o godišnjim poplavama Nila. Uska traka plodne zelene zemlje na obalama Nila uspijevala je održavati na životu ljude, ljetinu i životinje, a izvan toga je negostoljubiva i nemilosrdna pustinja.


Osiris, prikaz drevnih Egipćana

Naporednost plodne zemlje i pustinje duboko se dojmila drevnih Egipćana, pa im je ona istodobno bila i obrazac prema kojemu je svake godine zemlja umirala i ponovno se rađala. Tako su opet drevni Egipćani sve to jednostavno u svojoj mitologiji objasnili ovako: plodna zemlja je zapravo božica Izida koja očekuje oplođujuću poplavu rijeke Nil, a Nil je Oziris. Sila suše koja neprekidno prijeti plodnoj zemlji (Izidi) nije nitko drugi nego Set koji je, ubivši Ozirisa, pokazao drevnim Egipćanima da je svemoguć i sveprisutan, pa su ga oni tako i prikazivali kao zlo koje je došlo iz pustinje.

Izida i Oziris beskrajno su ljubili jedno drugoga, baš poput njihovih roditelja Nut i Geba. Neftida pak je mrzila Seta, te je i ona ljubila potajno Ozirisa. Set, veličanstven ratnik s pramaca 'barke od milijun godina', svake bi noći odlučno i hrabro napao neprijatelja Raovog, moćnog Apopa (Apofisa) i do jutra bi ga pobijedio. Svi su slavili moćnog noćnog ratnika Seta, ali ga Neftida nije voljela već je i dalje potajno ljubila Ozirisa.


dvije božice, dvije božanske sestre, dva božanska pera mitske krune Shuti, svojom božanskom zaštitom naklonjene su Osirisu pravednom (božica Nebhet /Neftida/ raširila je svoja krila zaštitnička, a božica Ast /Izida/ nudi božansku magičnu zaštitu Asaru Osirisu (Egiptu)

Set je postajao sve ljubomorniji na brata svoga Ozirisa, pa kad otac njihov, moćni Geb, vlast svoju preda Ozirisu sinu svom najstarijem, Set je bio shrvan i povrijeđen do bola. Dok je pravedni Oziris, a nakon što je postao kralj Egipta, vladao mudro s Izidom, ženom svojom, te se svojski trudio da ljude pouči zakonima, uzgoju biljaka i životinja, te štovanja bogova, Set brat njegov u potaji pripremao je ubojstvo Ozirisovo.

Set u potaji izmjeri tijelo Ozirisovo i dade načiniti prekrasni pogrebni sarkofag. Priredi Set tako gozbu bogatu i pozove na nju sve bogove i božice. Pohvali se Set predivnim sarkofagom i obeća da će ga pokloniti onome kojemu će najbolje pristajati. Redom su bogovi lijegali u sarkofag, ali nikome on nije odgovarao. Na kraju red je došao na Ozirisa pravednog. On legne u sarkofag i sarkofag mu točno bi po mjeri.

No, tada iznenada banu ratnici strašni Setovi, brzo zabiju čavlima sarkofag i bace ga u Nil. Kad je Izdida saznala što se dogodilo njezinom voljenom suprugu, ona odreže prelijepe duge kose svoje i odjene ruho žalobno, pa krene tražiti sarkofag Nilom. Nitko Izidi nije znao reći gdje je sarkofag s mrtvim tijelom Ozirisovim, sve dok ona nije naišla na skupinu djece koja su se igrala pored rijeke. Djeca Izidu upute na mjesto na kojem je bio sarkofag. Izida prenese sarkofag s mrtvim Ozirisovim tijelom, a pomogne joj sestra njezina Neftida.

Neftida pozove sina svojega Anpua (Anubisa) i zatraži od njega da balzamira tijelo Ozirisovo. Prije nego je Anubis započeo obred balzamiranja, Izida gospodarica magije pretvori se u kopca ptičara i udahne na trenutak život Ozirisu, upravo toliko koliko je bilo potrebito da s njim začne dijete, sina osvetnika njihovog, malenog Horusa.

Oziris, bog gospodar podzemnog svijeta bio je visok, lijep i stasit muškarac, tamnoput i crnokos. Dakle, Oziris je prikazivan u antropomorfnom obličju čije je tijelo umotano u bijele lanene trake (mumija). Njegovo ime drevni Egipćani izveli su iz korijena riječi 'W S R' (Asar) što bi u prijevodu značilo 'moćnik'. Oziris je ime iz kasnijeg doba i grčkog je podrijetla (kao i Isis, Nephtys, Anubis, Apofis …).

Oziris (Asar) je utemeljitelj svih drevnih egipatskih zakona, a i učitelj je prvih ljudi u načinu obrade zemlje, kako bi oni priskrbili sebi hranu toliko potrebito za preživljavanje i sam život. Naučio je Oziris drevne Egipćane i štovanju bogova, te svim drugim oblicima koji karakteriziraju civilizirani način života. Njegove sljedbenike u zagrobnom je životu očekivalo plodno imanje i brojna stada stoke, obilje hrane i pila, vječita ljubav i slatke čari seksualnog života.


Athumanunh – taj stari heroj bez imena i veličanstvena božica Izida – ta predivna moćna zaštitnička božica naklonjeni su jedno drugome tijekom koračanja kroz mitologije

Oziris je istodobno bio i bog stvaranja i plodne zemlje. Najlakše je u slikovnim zapisima prepoznati Ozirisa po zelenoj boji kože koja označava njegovu plodnost i stvaranja života i toliko potrebite hrane za održavanje istog. No, ako je boja nestala treba obratiti pozornost na krunu koju nosi Oziris na glavi. To je tip bijele krune na kojoj se jasno vide dva pera istine božice Maat (ovdje opet treba biti oprezan i ne zamijeniti Ozirisovu krunu Atef s krunom Shuti!

Kruna Atef ima dva pera istine i pravde božice Maat, a kruna Shuti pak su dva pera božice Merti koja simbolizira sinkretičku božicu božanskih sestara Izide i Neftide). Tijekom suda pokojniku upravo Oziris nadzire tijek čitave svečanosti, iako u prosudbi pravednosti srca pokojnika glavnu riječ ima božanski pisar Tot. Dakle dva pera istine predstavljaju dvije pravde (dvostruka Maat) kozmičku (Nebesku) i pojedinačnu (Zemaljsku). Istodobno božica Maat predstavlja pravdu i istinu, pa se po njezinim osobinama istine i pravde sudska dvorana i naziva 'dvoranom dvije pravde' ili 'dvoranom dvostruke Maat'.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi

actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')

Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.

Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.

Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.

Legenda - priča o neobičnom događaju

Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.

Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.




Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...

Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!

Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.

Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!

Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...