Zaglavila sam.. osjećam to.. Najgore je što sam to zapravo već odavno znala, ali možda si nisam htjela priznat.. Ne priznajem si zapravo ni sad, još uvijek potajno u sebi mislim da zapravo nisam zaglavila.. Ali na te trenutke vidim, osjetim prisutnost onoga što me duboko povuklo i di god se okrenem vidim svoj svijet.. Zaglavljena sam.. Zaglavljena sam u svom ogledalu, zaglavljena sam u tom svom svijetu s druge strane ogledala.. Osjećam da se nalazim duboko u njegovoj sredini i ne mogu se pomaknuti.. Možda se ne želim pomaknuti.. Možda zaista ne mogu.. Ali umorna sam.. Umorna sam od silnog nezadovoljstva koje je svakim danom sve prisutnije.. A znala sam.. znala sam od početka da će doći dan kada ću jednostavno biti nezadovoljna i da ću htjeti još, da ću htjeti više.. Ali opet sam se nadala da samnom neće biti tako, da ću odrediti cilj i da me neće povući dalje, da ću biti zadovoljna kad dođem do cilja.. Trebala sam znati.. Trebala sam shvatiti onda kad sam prvi puta pomakla cilj sa 57 na 55.. Trebala sam znati i onda kad sam ga pomakla sa 55 na 50, pa na 47 i na 45.. Sada sam na 45 i jeli dovoljno, jesam li sretna?? Ponekad jesam, al činjenica je da nisam još zadovoljna i da je cilj opet pomaknut.. Pitam se do kada.. Do kada ću pomicati cilj, do kada ću tražiti sve manje brojke i stati na nekoj na koju ću reći " E sad sam potpuno zadovoljna " ?? Mislim da znam odgovor.. Nikad.. Znam odgovor, al nastavljam.. ali zašto? Radi sebe ili zato što jednostavno ne mogu više stati, zato što sam zapela u toj prokletoj sredini ogledala di duboko u sebi znam istinu a bliže sebi se ipak i dalje uvjeravam kako je sve ok.. Ovakve misli me opsjednu na trenutke, ostatak dana je čvrsta volja ka novom cilju.. Ali ove misli me ubijaju, tjeraju me da posustanem, jer mi bude muka vise od svega, dosta mi je ovakvog života koji već predugo živim.. Dosta mi brojanja kalorija, vaganja, mjerenja, dosta mi je prokletih brojki i težnji za još i još i još... Kad sam jela zadnji puta... Stvarno ne znam.. Prije 4 ili 5 dana? Možda više ? Hrana mi je postala glavni neprijatelj, živim na dva nesscaffea dnevno i vodi, hranu više ni ne vidim kad otvorim frižder.. Vidim samo vodu i ništa više.. Više i ne osjetim glad, a ako i osjetim samo pogledam svoj odraz i sjetim se onog što želim i nastavljam dalje.. Ima dana kada se znam stvarno prepast pa se probam natjerat da ipak pojedem nešto, tada popustim, taj tren odlučim da je dosta i onda jedem.. Ali drugi dan sam jadna i očajna, još gore nego prije i onda se vratim nesscaffeu i vodi i tad mi je bolje i idem dokle ide.. Danima bez hrane, brojke padaju, jako sporo, ali ja sam sebi i dalje jebeno ista.. Duboko u sebi znam da je to -Ana- i znam da ću si vjerojatno biti ista i da imam još 10kg manje, ali ne mogu si više pomoći, zaglibila sam znam to-ponekad znam to... Ponekad si želim pomoć, al jednostavno ne mogu, jer svaki puta kad stavim nešto u usta osjećam se grozno i protiv toga nemogu ma koliko se trudila.. Upala sam u ralje.. Upala sam odavno u ralje, samo nisam htjela to vidjeti, a sada to više i ne vidim, vidim samo na trenutke poput ovog.. Pitam se sada opet do kad ću ovako, pitam se i otkud mi sva ova snaga dok vježbam i cijeli dan hodam i radim nešto samo da budem u pokretu, da što prije dođem do zacrtanog u glavi.. Čudim se da se ne srušim negdje i da imam snage uopče hodat i kretat se a danima ne jedem.. Sve mi je zbrčkano, sve mi je zapravo teško uopče i opisati ono što želim zapravo reći, objasniti što zapravo i kako se zapravo osjećam u ovakvim trenucima... Hoće li to ikada stati, hoću li ikada uvidjeti da sam možda ipak pretjerala, hoću li jedno jutro pogledati u ogledalo i vidjeti se kako -zapravo- izgledam? Znam već odgovor.. Duboko u sebi ga znam -NEĆU- ..

Oduvijek sam mrzila one otrcane i isfurane dječaćke fraze poput onih u srednjoj ili osnovnoj školi kad se svi isfuravaju s nekim šatro, olfa, troša, kad koriste neke fraze koje su " kao " in, veličaju nešto, imenuju neke stvari, ponašaju se prema tome kao prema nekom živom biću... Da uvijek sam to mrzila... Uvijek mi je to bio dokaz ponašanja poput kakvih isfuranih klinaca koji u biti uopče ne znaju što govore ili u što se upuštaju... Mrzila sam to... A sada... Danas sa svojih skoro 25 godina, poput kakve balave klinke upotrebljavam jednu riječ... Upotrebljavam ju, živim s njom, jadam se njoj, odnosim se prema njoj kao prema kakvom živom biću, kao da je pored mene... Čujem ju kako vrišti kad ponekad popustim, osjetim ju kako prebacuje svu gorčinu i bijes na mene kad zgriješim... A dali uopče griješim tad?- znam duboko u sebi da ne griješim i znam da ONA nije u pravu, ali toliko prevlada samnom, da se neki put osječao kao kakvo derište dok joj u sebi vičem " Ana prestani ! " . Zašto Ana, zašto sam ju stvorila u sebi, zašto sam ju uopče prihvatila, to što sam uvijek mrzila, prihvačati takve slične fraze i sad joj se poput klinke obračam... Ana... Još se uvijek družim s njom... Sada više nego prije, otkad sam se vratila u nedelju ona je svaki dan tu uz mene, pohvaljuje me kada uspijem, a vrišti kada pokleknem... Jučer sam pokleknula, samo zato što sam se toliko naživcirala oko bakinog bezobraznog i gadnog ponašanja prema staroj... Bila sam toliko ljuta i bijesna zbog toga... Bila sam ljuta i zbog onog što je i meni rekla i ko da je netko upravljao samnom, otvorila sam frižder, uzela prvo što sam vidjela, i ni sama ne znajući kako, našla sam se kako sjedim i mažem sirni namaz na već drugu šnitu kruha. Kroz maglu sam čula Anu kako vrišti, ali nije mogla doprijeti do mene, ne znam koliko je prošlo vremena, a već sam jela čokoladni kolač... Prošlo je još neko vrijeme dok se nisam zapravo osvijestila... Dok nisam glasno i jasno čula Anu... Taj tren mi je bio grozan, taj tren kad mi je prenjela tu prokletu grižnju savijest... Taj prokleti bijes na samnu sebe, na to da sam iznevjerila i sebe i nju nakon 3 dana, radi par riječi koje u biti slušam cijeli život i s kojima sam do sad već naučila živjet, zbog tog sam popustila, izdala sebe i nju. Osječala sam se užasno dok sam slušala Anu kako bijesno viče " Izdajice "- iako duboko u sebi, u tom malom, skoro pa već zaboravljenom dijelu sebe znala sam da nisam zgriješila, znala sam da je to zapravo ok.. znala sam.. znala sam da je to u redu... ali ne... Ana je preglasna, i bole me njezine rijeći i nije u redu to što sam ju izdala... Pokušala sam ju smiriti, ali nije htjela slušati, i dalje me vrijeđala i nabijala mi tu prokletu grižnju savijest... Jedva sam zaspala... Ali obečala sam joj da ću danas popravit stvari pa se malo smirila... I danas je bolje... Još se malo ljuti zbog onog jučer, ali sam joj danas nadoknadila, i osječam se dobro, puno zadovoljnije, puno sretnije... I sutra ću joj nadoknadit i preksutra i ......

Ne mogu joj se oduprijeti, u biti ni ne želim, jer jesam sretnija, živim s tim.. živim s njom.. počela sam već prihvačati to... Ali ponekad na trenutke kad se zapiljim u jednu točku i kad pustim Anu na taj mali trenutak da odspava u meni shvatim da nije u redu, da ne mogu pustiti da ta je**na fraza ANA, ta prokleta fraza koju mrzim, vlada samnom kao da sam kakva klinka od 13-14 godina. Ali ti trenuci tako kratko traju... tako brzo izblijede i opet se pojavljuje ona, jača nego prije i ona me ne želi napustiti, ja ju ne želim napustiti.. Ona me želi usrećiti, ja ju prihvačam jer zbog nje sam sretna i sve ono što u biti možda nije u redu, tada... uz nju postaje u redu... A kad sam s njom ja sam nasmijana, naoružana osmjehom, al ne onim lažnim i usiljenim koji već godinama dajem, nego iskrenim osmjehom koji ne moram glumiti, zato sam ju vjerojatno i pustila uz sebe kad mi je pokucala, zato ju vjerojatno i želi.. držim, jer mi je vratila iskreni osmjeh za koji sam već skoro i bila zaboravila kako izgleda i kako se osjeća iskrenost osmjeha... iskrenost sreće..