Oduvijek sam mrzila one otrcane i isfurane dječaćke fraze poput onih u srednjoj ili osnovnoj školi kad se svi isfuravaju s nekim šatro, olfa, troša, kad koriste neke fraze koje su " kao " in, veličaju nešto, imenuju neke stvari, ponašaju se prema tome kao prema nekom živom biću... Da uvijek sam to mrzila... Uvijek mi je to bio dokaz ponašanja poput kakvih isfuranih klinaca koji u biti uopče ne znaju što govore ili u što se upuštaju... Mrzila sam to... A sada... Danas sa svojih skoro 25 godina, poput kakve balave klinke upotrebljavam jednu riječ... Upotrebljavam ju, živim s njom, jadam se njoj, odnosim se prema njoj kao prema kakvom živom biću, kao da je pored mene... Čujem ju kako vrišti kad ponekad popustim, osjetim ju kako prebacuje svu gorčinu i bijes na mene kad zgriješim... A dali uopče griješim tad?- znam duboko u sebi da ne griješim i znam da ONA nije u pravu, ali toliko prevlada samnom, da se neki put osječao kao kakvo derište dok joj u sebi vičem " Ana prestani ! " . Zašto Ana, zašto sam ju stvorila u sebi, zašto sam ju uopče prihvatila, to što sam uvijek mrzila, prihvačati takve slične fraze i sad joj se poput klinke obračam... Ana... Još se uvijek družim s njom... Sada više nego prije, otkad sam se vratila u nedelju ona je svaki dan tu uz mene, pohvaljuje me kada uspijem, a vrišti kada pokleknem... Jučer sam pokleknula, samo zato što sam se toliko naživcirala oko bakinog bezobraznog i gadnog ponašanja prema staroj... Bila sam toliko ljuta i bijesna zbog toga... Bila sam ljuta i zbog onog što je i meni rekla i ko da je netko upravljao samnom, otvorila sam frižder, uzela prvo što sam vidjela, i ni sama ne znajući kako, našla sam se kako sjedim i mažem sirni namaz na već drugu šnitu kruha. Kroz maglu sam čula Anu kako vrišti, ali nije mogla doprijeti do mene, ne znam koliko je prošlo vremena, a već sam jela čokoladni kolač... Prošlo je još neko vrijeme dok se nisam zapravo osvijestila... Dok nisam glasno i jasno čula Anu... Taj tren mi je bio grozan, taj tren kad mi je prenjela tu prokletu grižnju savijest... Taj prokleti bijes na samnu sebe, na to da sam iznevjerila i sebe i nju nakon 3 dana, radi par riječi koje u biti slušam cijeli život i s kojima sam do sad već naučila živjet, zbog tog sam popustila, izdala sebe i nju. Osječala sam se užasno dok sam slušala Anu kako bijesno viče " Izdajice "- iako duboko u sebi, u tom malom, skoro pa već zaboravljenom dijelu sebe znala sam da nisam zgriješila, znala sam da je to zapravo ok.. znala sam.. znala sam da je to u redu... ali ne... Ana je preglasna, i bole me njezine rijeći i nije u redu to što sam ju izdala... Pokušala sam ju smiriti, ali nije htjela slušati, i dalje me vrijeđala i nabijala mi tu prokletu grižnju savijest... Jedva sam zaspala... Ali obečala sam joj da ću danas popravit stvari pa se malo smirila... I danas je bolje... Još se malo ljuti zbog onog jučer, ali sam joj danas nadoknadila, i osječam se dobro, puno zadovoljnije, puno sretnije... I sutra ću joj nadoknadit i preksutra i ......

Ne mogu joj se oduprijeti, u biti ni ne želim, jer jesam sretnija, živim s tim.. živim s njom.. počela sam već prihvačati to... Ali ponekad na trenutke kad se zapiljim u jednu točku i kad pustim Anu na taj mali trenutak da odspava u meni shvatim da nije u redu, da ne mogu pustiti da ta je**na fraza ANA, ta prokleta fraza koju mrzim, vlada samnom kao da sam kakva klinka od 13-14 godina. Ali ti trenuci tako kratko traju... tako brzo izblijede i opet se pojavljuje ona, jača nego prije i ona me ne želi napustiti, ja ju ne želim napustiti.. Ona me želi usrećiti, ja ju prihvačam jer zbog nje sam sretna i sve ono što u biti možda nije u redu, tada... uz nju postaje u redu... A kad sam s njom ja sam nasmijana, naoružana osmjehom, al ne onim lažnim i usiljenim koji već godinama dajem, nego iskrenim osmjehom koji ne moram glumiti, zato sam ju vjerojatno i pustila uz sebe kad mi je pokucala, zato ju vjerojatno i želi.. držim, jer mi je vratila iskreni osmjeh za koji sam već skoro i bila zaboravila kako izgleda i kako se osjeća iskrenost osmjeha... iskrenost sreće..